Bulimija (bulimia nervosa) je poremećaj ishrane koji je, slično anoreksiji, psihološkog porekla, a što se tiče efekata može biti opasna po zdravlje. Bulimija je poremećaj ishrane u kome osoba gubi kontrolu nad ishranom, prejeda se, a potom pokušava da sanira štetu povraćanjem. Osobe koje pate od ovog poremećaja takođe mogu upotrebljavati diuretike i laksative, kao i sredstva za suzbijanje apetita. Ovako bulimičari sprečavaju gojenje i ublažavaju depresivna stanja koja prate ovaj poremećaj.
Bulimija je stanje koje pogađa uglavnom žene i to 8-9 puta češće nego muškarce. Bulimija se pojavljuje rano, već u adolescenciji, a često se javlja u kombinaciji sa anoreksijom (u oko 20% slučajeva). Ipak, ovaj poremećaj se uglavnom samostalno javlja. Ako osoba prihvati da ima problem, ona se može izlečiti uz stručnu pomoć, i moguće je da se bolest neće vratiti godinama. Ponekad se, doduše ne često, bolest vrati u odraslom dobu.
Tipovi bulimije
Postoje dva osnovna tipa bulimije, od kojih je jedan direktno vezan za vežbanje i trčanje.
- Tip čišćenja – bulimičarke svesno izazivaju povraćanje da bi se rešile hrane pre nego što se ona svari i tako sprečile dobijanje na težini. Uz to koriste i druga sredstva poput laksativa i diuretika, a rade i klistiranje.
- Tip vežbanja – Ovaj tip bulimije je dosta ređi, javlja se u svega 7% slučajeva. Kod ovog tipa bulimičarke pokušavaju da ponište efekat unete hrane, tako što se posle epizode prejedanja bace na preterano vežbanje, trčanje ili aerobik. Prvi „tip čišćenja“ takođe može da upražnjava vežbanje, kao sekundarni vid kontrole kalorija.
Tip čišćenja – simptomi
Devojka se jedno vreme uzdržava od uzimanja hrane, a priprema se za epizodu u kojoj gubi kontrolu i prejeda se. Ponekad se služi i laksativima, ali i preparatima za mršavljenje. Anoreksičarke se ponašaju slično, s tom razlikom što potiskuju svoje porive, dok ih bulimičarke ispoljavaju. Osobe koje imaju bulimiju mogu imati epizode povremeno (1 mesečno) ili jako često (više puta dnevno). U zavisnosti od učestalosti epizoda mogući su različiti zdravstveni problemi. Mogu stradati: želudac, jednjak, gušterača, pljuvačne žlezde, mogu se pojaviti karijes i paradentoza, kao i grčevi u rukama i nogama. Zbog povraćanja, gube se elektroliti što je udar na kardiovaskularni sistem, pre svega na srce, ali i na nervni sistem – može dovesti do depresije.
Bulimija „tip vežbanja“
Bulimija „tipa vežbanja“ razlikuje se po tome što se efekti vezani za povraćanje ne javljaju. Samim tim srce i nervni sistem su manje na udaru, ali je ceo digestivni trakt pod jakim uticajem prekomerne količine hrane. Javljaju se i problemi sa tvrdom i neredovnom stolicom, čirom… U pitanju je ozbiljan poremećaj ishrane i za njegovo lečenje je potrebno pre svega razumeti da problem nije jednostavan, pa da ni rešenje ne može biti jednostavno. Bulimija se leči psihoterapijom. Uzroci bulimije nisu pouzdano jasni, ali se smatra da su pritisci i sukobi unutar familije neki početni preduslov za nastanak bulimije. Kada se bolest otkrije obavezna je poseta lekaru, nutricionisti i psihologu, ali tu je i problem što osoba koja ima bulimiju ne želi da prizna da je nešto loše sa njom i vešto krije svoj problem.
Dijagnoza
Lekar može da dijagnostifikuje bulimiju ako su zadovoljeni neki uslovi od kojih je najvažniji da postoje bar dve epizode nedeljno u trajanju od najmanje 3 meseca. Ovde se kao terapija koristi Kognitivna bihevioralna terapija – Cognitive behavioral therapy (CBT). Ova terapija uči obolele da se ne prepuštaju automatskom razmišljanju, već da budu potpuno svesne svakog svog postupka. Terapijom se pokušavaju promeniti navike (prejedanje i čišćenje), a analizira se ponašanje i predlažu rešenja kako se ono može promeniti. Između seansi, pacijentkinja dobija tačno određena uputstva šta da čini. Drugi cilj je usredsrediti se na problem i suprotstaviti se negativnim mislima koje doprinose destruktivnosti ovog poremećaja. Psihoterapija može uključivati pojedinačne, porodične ili grupne seanse. Uz ovo mogu, a ne moraju da se koriste i lekovi antidepresivi. S obzirom da je vežbanje, tj. trčanje jedan vid terapije depresije, bulimičarke „tipa vežbanja“ obično ne koriste medikamente, ili makar u manjoj meri.
Pokazatelji bulimije: | Emotivne karakteristike: | Telesne karakteristike: |
Osobe su često idealne težine | česta promena raspoloženja | gubitak zubne gleđi |
jak strah od gojaznosti | depresija, neraspoloženje | problemi sa zubima, karijes, itd. |
preterano konzumiranje hrane | impulsivnost | ispucale usne |
tajno konzumiranje hrane | zloupotreba lekova i alkohola | problemi sa štitnom žlezdom |
jak i čest osjećaj gladi | samopovređivanje | bolovi u grlu i stomaku |
preokupacija mislima o hrani, | totalan gubitak samopoštovanja | neredovan menstrualni ciklus |
nedostatak kontrole u blizini hrane | potreba za prihvatanjem od strane okoline | problemi sa srcem i mišićima |
124 komentara. Leave new
Imam sestru za koju verujem da pati od bulimije. Poseduje vecinu simptoma koje ste naveli, iako ona to porice. Mene interesuje gde u Srbiji postoje najbolje ustanove koje se bave lecenjem ove bolesti.
Unapred hvala
Teško je reći koja je najbolja zdravstvena ustanova za lečenje ovog poremećaja. U principu, trebalo bi da osoblje ustanove s uvažavanjem pristupa svojim pacijentima, od psihijatra, psihologa, do nutricioniste. To mogu biti i privatne i državne klinike. Ali osnovno je da osoba želi da se leči i da ima podršku svoje okoline.
Sve je pocelo pre 9 meseci kada sam odlucila da idem na dijetu da smrsam 5kg, nisam sebi postavil odredjeni period do kada da smrsam jednostavno sam htela da sve ide polako bez opterecenja…kada sam dobila zeljenu tezinu mislila sam da mogu jos malo…i tako sam se dug period odricala hrane koju sam volela, slatkisa, kolaca, jednostavno sam posela da izbegavam hranu a nisam bila ni svesna toga…a onda je usledilo ovo sa cime pokusavam da se borim…bulimija….u pocetku je bilo prejedanje po jedan dana, kasnije po dva, a sada jednostavno ne mogu da prestanem…Imam samo 17god. i veoma mi je tesko…nemam nikakav cilj, ne izlazim iz kuce, jednostavno samo mogu da jedem i nista vise, cak sam prestala i u skolu da idem…stvarno bih zamolila ako neko zna kako da mi pomogne neka pise….Unapred hvala
Tužna, shvatam da ti je izuzetno teško i da ti je ovaj poremećaj mnogo patnje doneo. Rešenje postoji.
Ako još nisi, kaži svojim roditeljima ili makar svojoj majci da imaš problem, oni će ti pružiti podršku. To je prva stvar.
Trebala bi pod hitno da potražiš i stučnu pomoć- prvo kod svog lekara, a potom kod nutricioniste, endokrinologa, psihologa/ psihijatra. Veruj da postoji način da se izboriš sa bulimijom zauvek. Budi hrabra i uporna.
Pročitaj mejl.
Igore hvala ti na savetu, moji to znaju i idem kod psihologa ali poboljsanje traje mozda samo tog dana…ali onda pokleknem i po starom…Ja se nadam da cu se izboriti sa bulimijom i da cu je se samo secati kao ruzan san….
Drago mi je što shvataš da su ti pomoć i podrška neophodni, a imaj vere da ćeš uspeti u tome. Ne odustaj.
Možda nije loše da izađeš malo iz kuće, evo jesen počinje, lepi su dani, pa da skreneš misli na nešto drugo, da nađeš svoju motivaciju, cilj, ideju. Ne govorim o tome da sad treba da trčiš ili bilo šta, jednostavno budi malo na svežem vazduhu, sedi na klupu u parku, prošetaj malo.
Mi nismo svesni koja sve snaga leži u nama dok nam se ne desi nešto veliko ili opasno. Nedaće izgledaju velike, čak nepremostive, ali ljudski duh može sve to da prevaziđe. Ubeđen sam u to.
Draga Tužna!
Pročitala sam tvoj problem i mislim da mogu bar malo da ti pomognem. Verovatno si jako usamljena i mislim da bi ti dobrodošlo da nekoga voliš i o nekome brineš, a da znaš i da on tebe voli. Imala bi sa kim da šetaš i provodiš više vremena napolju. Imam malu žensku kucu koja će za par dana ostati sasvim sama na svetu, jer ja moram da idem za Beograd da bih našla posao. Sa sobom već vodim tri psa i ne bih mogla i nju da ponesem u stan. Jednostavno se pojavila u mom dvorištu i nije htela da ide dalje. Ako živiš u Beogradu, voliš životinje i dopada ti se moja ponuda, javi mi da znam da ponesem i nju kad dolazim.
Što se bulimije tiče, mislim da i moj muž ima sličan problem, odnosno, upravo je dobio uput za specijalistu sa tom dijagnozom.
Poželela sam da saznam nešto više o toj bolesti i tako naletela na tvoj problem. Dosta toga se slaže sa navedenim simptomima, a dolazim za Beograd da pokušamo zajedno to da rešimo.
Puno pozdrava od Nevene
Nevena ja obozavam zivotinje i mnogo bih volela sa mogu da uzmem tvoju kucu ali ja zivim u Podgorici tako da je to neizvodljivo…Puno vam hvala na savetima jer sada imam osecaj da nisam sama u svom problemu…
Draga Tužna!
Nikad nisi sama. Samo treba malo da se okreneš oko sebe i primetićeš puno onih kojima si potrebna. Trgni se, probudi se, mlada si i sigurno lepa. U to sam sigurna jer sama činjenica da patiš od bulimije ukazuje koliko si emotivna, pošto se pretpostavlja da je uzrok te bolesti upravo u osećanjima. Lepota dolazi iznutra, veruj mi da to nije samo fraza. Mlada si i ima puno toga još što treba da pročitaš, naučiš, vidiš. Potrudi se, seti se šta si volela pre nego što si zapala u taj začarani krug.
Nemoj da misliš da pričam napamet. Meni je zamalo moglo da se desi isto to što i tebi. U pubertetu sam se ugojila i to je počelo da mi smeta, naročito ruganja. Išla sam i kod Dr Ljubomira Pfafa i on je rekao da se gojim jer jedem suviše, inače nemam nikakav poremećaj. Počela sam sa dijetom, smršala 4kg za dve nedelje, 3,5kg za sledeće dve, a onda se moja mama pobunila i rekla da ne može samo za mene da se sprema posebna hrana, da je to suviše skupo i da treba da jedem isto što i drugi, samo manje.
Pokušala sam, ali je moja mama tako lepo kuvala da sam ja uživala u svakom zalogaju, prosto sam ih topila u ustima da duže traju.
Onda sam počela da sebe teram da povraćam jer mi je bilo krivo kad vidim koliko sam pojela. Na sreću, to nije dugo trajalo, bilo mi je krivo kad vidim tu divnu hranu u klozetskoj šolji. Počela sam da bežim od kuće da ne bih dolazila u iskušenje da jedem. Ostajala bih unutra samo da uradim domaće zadatke, a onda sam uzimala našeg vučjaka i išla u duge šetnje, laganim korakom ali dugotrajne. I danas sam punačka, takva mi je valjda priroda. Ne jedem puno jer gledam da ima dovoljno za decu i životinje. Ali, sve što pojedem mi tako prija i tako se lepo lepi za mene da sam se pomirila sa tim da ću biti takva do kraja života, dok sam zdrava. Sada imam 46god i čak i zube nemam kako treba, ali čovek nije samo ono kako izgleda nego ono što je iznutra. Imam puno prijatelja koji me vole i ja njih volim, volim životinje i cveće i kuda god prodjem, uvek se zalepi neka životinja za mene, jednostavno delujem kao magnet na njih. Sada, zato što nemam posla, moram da odem iz sela i da radim, da zaradim za moju decu i moje životinje.
Ti si mlada, osetljiva dušica, ali sam sigurna da imaš puno snage da voliš sve oko sebe. Nadji nešto, bilo šta, knjige, muziku, životinje, cveće, prijatelje, bilo šta čemu ćeš se posvetiti, što će ti okupirati misli i skrenuti te od samosažaljenja. Veruj u sebe, ti to možeš. A i ja verujem u tebe! Pozdrav!
Dragi moji,mislim da imam i ja problem sa bulimijom,.. od kada sam se porodila izgubila sam jako na tezini, ne smijem da se pogledam u ogledalo jer se plasim same sebe,… ne moram da vam govorim kako nista od garderobe ne mogu da obucem,,, Necu vas smarati previse o uzrocima,samo me zanima sta da uzmem za debljanje? smatram da mi ne treba psiholog niti strucna pomoc jer sam svjesna svega i samo tezim vracanju na staro. Hvala vam
Imam bulimiju već 5 godina, a pre toga sam imala anoreksiju 2 godine. Sada sam student. Zanima me koje su posledice za kasnije od ove bolesti i da li mogu umreti? Želela bih da prestanem sa tim, ali bez posete lekara, ali zaista ne znam kako, jače je od mene 🙁
Zabrinuta,
Budi jaka, budi uporna, budi svesna toga da ti i drugi žele pomoći da se izboriš sa problemom. Ako imaš bulimiju 5 godina, sigurno si probala da je staviš pod kontrolu samostalno. Gotovo ništa te ne košta da potražiš stručnu pomoć. Samo vreme koje bi sigurno utrošila na nešto drugo.
Bulimija može ima sledeće implikacije: anemija, nepravilan puls, slabljenje srčanog mišića, infarkt, poremećaj elektrolita, dehidracija, zatvor, nadimanje, grčevi u stomaku, nepravilan ciklus, depresija, strah, nedostatak samopouzdanja, neraspoloženost, karijes, paradentoza, iritacija grla, krvarenje, zamor mišića, čir na želucu, suvoća kože.
Statistike kažu da 10% od obolelih od bulimije umiru od: gladi, srčanog udara, drugih medicinskih komplikacija ili od suicida. Ne dozvoli da postaneš deo ove sumorne statistike.
Ako pogledaš bilo koji sajt koji se bavi ovim problemom, videćeš da je bulimija izlečiva. Potraži pomoć, uspećeš u tome.
Hvala Igore. Da, povraćanje mi je sada prešlo u naviku da toga nisam ponekad ni svesna. Osećam se baš bedno. Ne bih volela da se srećem više sa doktorima, želela bih to sama ako mogu, ali baš teško mi ide. Težnja savršenstvu me je dovde dovela. Sve je to počelo još u školi i sve do sad traje, užas. Roditeljima ne smem ni da kažem. Dosta sam ih namučila dok sam bila u anoreksiji. Sada sam dobar student i trudim se da budem najbolja u svemu, pa i izgledu. Pred ispite pijem dosta energetskh pića (kafa, guarana, red bul…) iako znam da su štetni, ali ja sam ubedjena da mi pomažu. I to obično zadržavam u sebi. Da li možda mogu da imam posledica i od toga? Srce mi kuca ubrzano u zadnje vreme, često sam uplašena, znoje mi se dlanovi i uvek mislim na najgore…. Hvala puno.
Draga zabrinuta,
U potpunosti razumem tvoj stav da ne želiš više sa lekarima da se srećeš, jer si popatila dosta i imala silne probleme. Verujem da tvoji roditelji tebi žele samo najbolje, a ne moraš ih štititi od sebe i svog problema. Znam da svaka majka najviše na svetu voli svoje dete, i sve bi uradila da mu pomogne. Razumevanje u porodici je jako bitno, tajne se sve kad- tad otkriju, ti za sada to držiš u tajnosti.
Bulimija je podmukao poremećaj, jer stavlja osobu u ubeđenje da ne treba o tome da priča nikome, da sama možeš da je pobediš, ali to ćeš jako teško uspeti sama. To je oblik zavisnosti.
Savetujem ti da pođeš u studentsku polikliniku, ti si student, neće te koštati ništa, lekari nisu u obavezi da izveštavaju tvoje roditelje ili bilo koga drugog, punoletna si. Nutricionista i psihijatar/psiholog ti mogu pomoći da se zauvek oslobodiš bulimije. Proces jeste spor i može trajati mesecima, pa i par godina, ali to je mnogo bolje rešenje nego samostalno da pokušavaš i razočaravaš se iznova. Evo već si pet godina propatila samo od ovoga, ne dozvoli da bulimija uništi tvoje najlepše godine.
A ovo za energetska pića, lično mislim da možeš i bez toga, a od nutricioniste sa kojim ćeš sesti i otvoreno pričati o bulimiji ćeš čuti šta još treba da promeniš da ti život postane opet lep kao nekada davno, pre svega ovoga.
Veruj da ima izlaza iz tog začaranog kruga, potraži pomoć.
zabrinuta, dušo,
iako ti ne bih mogla dati bolji savet od Igora, osetila sam potrebu da se ipak javim i ako ništa drugo, bar ti uputim reči podrške.
Ti i ja smo otprilike istih godina; ja sam godinu dana starija od tebe.
Iz tvojih reči sam zaključila da si i sama svesna da si pogrešila kada si pokušala da stvoriš savršenstvo. Ja sam sigurna da u onoj staroj „NIko nije savršen“ (ili – niko ne može biti savršen) zaista ima istine. Kada želimo da u određenoj oblasti života dostignemo savršenstvo, onda se, i to je neko nepisano pravilo, to dešava na štetu nekih drugi stvari. Tako ljudi, želeći da budu uspešni poslovni ljudi, potpuno zapostave svoju porodicu. Ili, sauprotno; ukoliko želimo da se maksimalno posvetimo porodici, posao će trpeti. Tako si i ti napravila grešku – želeći da budeš najbolja u izgledu, kako si sama rekla. To si možda i postigla, ali si oduzela sebi nešto mnogo vrednije – svoje zdravlje. Ne želim da zvuči kao da ti držim predavanja, samo ti govorim nešto što bih rekla i najboljoj drugarici kada bi imala isti problem.
Rekla si da roditeljima ne smeš da kažeš jer si ih već dosta namučila. Razumem te tvoje reči jer i sama tako razmišljam kada imam nekih problema, a to je tako pogrešno!! Igor je i ovde u pravu – bulimija jeste oblik zavisnosti i teško ćeš uspeti sama. Uspećeš onda kada priznaš sebi da ne možeš sama. Priznati slabost često je odlika jakih. Ali ti si pile toga i svesna. Onda, ne čekaj ni trena više već skupi hrabrosti i snage da, na prvom mestu, kažeš svojim roditeljima! Onda ćete svi zajedno, uz lekarsku pomoć rešiti tvoj problem zauvek.
Da li se varam ako mislim da je raylog tvog prećutkivanja roditeljima njihova ljutnja i osuđivanje? Ako jeste, nemoj tako da misliš. Oni će pre svega želeti da ti pomognu. Oni znaju da ti neće pomoći time što će te osuđivati. Tome sada nema mesta i veruj mi oni to znaju. Veruj mi.
Na kraju mislim da ti je dosta ovakvih reči, da si se toga i sama naslušala, i da samo želiš da se taj pakao završi. Ali to će se desiti samo onda kada ti odlučis – a to je kada pobediš taj strah koji te sprečava da potražiš pomoć roditelja i lekara. To je jedini način. Budi hrabra!
Rekla si da si uvek želea da budeš u svemu najbolja, savršena. Ovog puta budi savršena u osećaju odgovornosti prema sebi.
Želim ti puno, puno sreće i nadam se da če ovde sledeća vest od tebe biti – „Bitka protiv bulimije je počela, obratila sam se roditeljima i lekaru!“
Nema ljubavi, ni savšrenih ljudi (a i vreme je izmišljena kategorija 🙂
http://www.veroljub.info/2009/12/nema-ljubavi-ni-savrsenih-ljudi/
Zabrinuta, nemoj da čitaš i tražiš utehu na internetu, nego počni da radiš na sebi.
Ti si priznala sebi da imaš problem, što je dobar prvi korak. Odlazak kod lekara može biti drugi.
Hvala vam puno svima. Daj Bože da prestanem sa povraćanjem. Najviše se bojim da sutra kad budem trebala da postanem majka, da se to ne odrazi na moje dete ne daj Bože. Meni je jako žao mojih roditelja. Stvorili me živu i zdravu, ali previše emotivnu i dobru I da im ja tako sad vraćam. Razmazili su me mnogo, naročito posle anoreksije. Možda dok sam bila mala nisu mi pružali dovoljno pažnje i ljubavi, a sad je imam previše i grehota je kad vidim da oni uživaju da mi spreme hranu,a ja ništa drugo nego to sve ispovratim, razlog ne znam, a bojim se da im kažem, jer su mnogo propatili zbog mene dok sam bila u anoreksiji. Da nije bilo njih, umrla bih sigurno, jer sam bila kao zivi leš. Sada se ponose sa mnom, jer sam dobar student, lepo izgledam, imam lepog i dobrog dečka sa kojim mi je prelepo, okružena sam sa puno ljubavi i stvarno ne znam sta me to tera da radim nešto protiv sebe. Ja volim da jedem i kad vidim nešto mnogo lepo, pojedem ga pa povratim da bih mogla opet da ga jedem. Slabo se krećem, puno učim, nerviram se mnogo i ne znam više. Manje je nerviranja oko ispita i svega od kad sam zaljubljena, ali povraćanje nikako da zaustavim.
Veki će verovatno anonimizirati ili obrisati tvoje komentare čim ovo pročita, stoga nemoj da se brineš, a ubuduće nemoj da koristiš svoju stalnu e-adresu ni na jednom sajtu na Internetu, ma koliko mu verovala. Lako i brzo se prave adrese sa dovoljnim stepenom anonimnosti na http://mail.yahoo.com ili http://www.hotmail.com , pa napravi sebi jednu i u procesu pravljenja nemoj da upisuješ ni jedan svoj podatak, već ih izmisli.
Srećno u borbi sa sobom i bulimijom!
ja takodje imam bulimiju. Sve su mi zubi uništeni od povraćanja. Skinula mi se zubna gledj, odvratno je. Sramota me je i da se smejem. Trenutno pokušavam da prestanem sa povraćanjem. Jedem laganu hranu(musli, sutliju, bareno povrće, voće,proju….). Mene interesuje, da li ako definitivno prestanem sa povraćanjem, mogu vratiti svoje lepe zube. Sramota me je i do zubara da odem, užasno je, zubisu mi pojedeni, smanjili se. A možda i vi znate za neku hranu koja može da pomogne mojim zubima. Drugih problema u svom telu nemam od kad se borim sa bulimijom,ali zubi….. 🙁
Bobana, problem sa zubima je posledica , a osećam da ti je jasno da moraš uzrok minimizirati da bi mogla da ideš napred. Što se tiče zuba, najbolji savet ipak možeš dobiti od stomatologa, pregledi su besplatni.
Koliko se sećam iz škole, želudačni sok (hlorovodonična kiselina) je krivac što ti je zubna gleđ oštećena. Ne verujem da je to do vrste hrane, ili ima mali uticaj.
Pozdrav.
da li je istina da od učestalog povraćanja kosti postaju meke i lomljive? zašto to i da li treba da se pije kalcijum da do toga ne bi došlo? HVALA
Draga bobana,
Nova je godina pravo vreme da sumiramo sve što smo u prethodnoj uspeli (ili nismo uspeli) i krenemo dalje. Tako i tebi predlažem da okreneš novi list u borbi protiv bulimije i posetiš lekara. On će ti dati pravu informaciju za ovo što te zanima. Ovde na trčanje.rs možeš naći samo mišljenje laika za ovu problematiku, a lekari ipak znaju neuporedivo više.
Svi strahovi se MOGU pobediti i to je početak. Još jedanput ti moram naglasiti da nije POSLEDICA ono što treba da rešavaš, već se usredsredi na UZROK, a to je bulimija. Srećno!
Bobana,podržavam Igora kao i svakog drugog ko rezonski razmišžlja.Naravno uvek treba da se usredsredimo na UZROK a ne na posledice.Posledice su uvek teže i uvek ih teže prevazilazimo.Suviše odlutamo.Neznanje,nemarnost,i ono ja znam,a pogotovo zaljubljenost do zaslepljenosti,pogotovo u nekog ili nešto …kao kao osećanja dobar čovek ili žena,novac,dobra kola itd.,poveruje se u laž,mogu nas odvesti do granice ako ne i do potpunog lutanja,stagniranja u rezultatu,pretreniranosti,odustajanja uopšte od trčanja.Ako to i ugledamo i saberemo,kao što reče Igor,ako ne na vreme ….može biti i kasno …NEMA NAS POSLE NIGDE.
Draga Bobana,
ako će ti biti od neke koristi, evo jednog iskusnog stomatologa, koji se nagledao devojaka sa zubima oštećenim od bulimije :(.
Na žalost, želudačna kiselina prosto „jede“ zubnu supstancu, i ne mogu da te obradujem da ćeš povratiti onaj izgled zuba koji si imala pre bolesti. Pretežno je najviše potrošena gleđ sa unutrašnje strane gornjih prednjih zuba, a to što menjaju boju može da znači: 1. da se već vidi dentin, koji je sam po sebi najčešće žućkaste boje, 2. da je gleđ dekalcifikovana do te mere da se na tu poroznu površinu hvataju naslage u raznim bojama (viđala sam i limun-žute, recimo, zavisi od načina ishrane).
OBRATI SE STRUČNJAKU.
Kako neko gore reče, prvo shvati da jeste bolest, da je i sa stručnom pomoći potrebna čak i dugogodišnja borba… Ukratko, stručno lice pomaže da se određene emocije prvo PREPOZNAJU, i nazovu onako kako treba, pa se zatim „hrane“ na odgovarajuće načine – usamljenost se „ne hrani“ hranom, nego druženjem, znaš… Učiš da upoznaš sebe, da sagledaš realnost kakva jeste, da vidiš sebe kakva jesi, a ne kako te vidi….Ko? I to je jedno od bolnih pitanja.
Osnovno pravilo je da se čuvaš HALT faktora, koji se susteknu obično noću: Hungry, Angry, Lonely, Tired. Ima toga mnogo….
I ne treba da se stidiš ma čega: borba protiv bulimije uključuje i učenje da voliš samog sebe… Pa sad, ako ti kad ponestane baš toga, seti se da te mi ovde volimo i podržavamo, mila :).
Čuvaj se i svako dobro.
Drage moje ,čitajući vaše ispovijesti prisjetila sam se svojih mračnih perioda i bolnih epizoda povračanja.Bila sam u bolnici zbog toga ,a oni su mi samo trankvilizatora šaku dali i otpustili me kući..Nakon toga sam shvatila da moram sama sebi pomoći prije nego ozbiljno obolim.Postlia sam gotovo 20 dana,izliječila želudac,prestala pušiti i to je bio prvi korak,Nakon toga moja je nervoza i usamljenost učinila svoje pa sam se opet udebljala,ali za razliku od prije kada sam to htjela riješiti pošto poto(po gubitak životačak,jer kad ovo sebi radimo to je zapravo pristajanje uz bolest,smrt..samo nismo toga svijesni u tolikoj mjeri),tada sam pustila da kile ostanu i dvije godine sam sebi ugađala,DEMISTIFICIRAVŠI HRANU i današnje reklame ,općenito standard za ljepotu.Kad se suočite s nečim tek onda dođete u milost da shvatite problem ,njegovu srž.,Sve možete sami..Danas sam na idealnoj kilaži,vedra i samouvjerena–Nažalost do kraja ..ću morati aziti na ishranu,ali opet čini se da je moj slab želudac na neki način i blagoslov jer sam na raj način došla do skromnosti,meditacije i spoznaje onostranosti..ponekad je i oboljenje dar..ovisi kako na to gledate kada riješite sve unutarnje konflikte…i evo za kraj jedna poslovica za sve vas koji ste voljni učiniti zaokret;NISAM SE PROMIJENILA VEĆ SAM PROGLEDALA!volim vas svih i zapamtite da svi jadi dolaze od straha!odbacite strah i postanite hrabri da se na pravi način borite a to je SUOČAVANJE!¨
Videla sam da se neko gore – zbog loših iskustava – usteže da se obrati lekaru.
Bulimijom se primarno bave psiholozi, dakle – gledaj psihologa (ne psihijatra!), jer lekar je tu više ko-terapeut (za somatske probleme). Gledaj da nađeš osobu koja ti se dopada, sa kojom možeš da uspostaviš kontakt, ima vrlo sposobnih, empatičnih i finih ljudi. I još jednom – mnogo sreće, od srca.
Hvala Borislava. Trudim se sama da pobedim bulimiju iako sam svesna da je jača od mene. Evo Nova je godina, sutra Badnje veče,Božić. Neću dozvoliti da ta hrana završi u wc-u kao prošle godine. Što se tiče zuba,ne znam šta da radim. Mislim da je to jedino što imam kao posledicu od ove bolesti. Da li da stavljam veštačke zube ili ima nekog leka da mi se vrati zubna gledj? Zaista me je sram kad treba da se nasmejem, tako da sam uglavnom ozbiljna. Šta su te devojke koje su dolazile kod tebe uradile? Koja je cena tih veštačkih zuba i da li mi to preporučuješ? Imam 23 godine,mlada sam znam,ali šta da radim. Želim da budem lepa,zgodna i na kraju sam uništila sebe i svoju lepotu. Fali mi puno samopouzdanja,samopoštovanja.
Draga Bobana,
prvo, srećna ti Nova 2010. i svi praznici :), i da ti Onaj Gore da sve najbolje :).
Sa zubima je bilo različitih rešenja, zavisi od toga u kojoj meri su zubi oštećeni. Od devojaka koje sam ja viđala, samo jednoj sam radila krune (gleđ sa unutrašnje strane je sasvim nestala), a obično prvo pokušamo ozbiljnijom fluorizacijom (fluor protector), ili drugim tehnikama, zavisi i da li su zubi konkretno osetljivi na termičke podražaje i koliko.
Dakle, prvo – pitanje je da li uopšte treba raditi krune, da ne bi skakali odmah na to :). Cene kruna su od oko 6.000 do oko 17.000 din jedna (keramika na zlatu je najskuplja), ali… kako da ti objasnim :). Ne postoji nešto što je najbolje, samo ono što je najbolje za konkretnu situaciju, šta bih ja preporučila zavisi od stanja zuba uopšte, od kvaliteta zuba (posebno u suprotnoj vilici), od vrste zagrižaja, tipa žvakanja i 1001 stvari.
Ako smem nešto da ti sugerišem, ti si samo malo starija od moje ćerke, nemoj zameriti :).
Vidi prvo da se iščupaš iz bulimije.
Mislim, mi kao zubarija 🙂 možemo doslovno na glavu da se postavimo, da napravimo sve najlepše na svetu, ali da se dalje nastavljaju svi mogući problemi koji kompromituju naš rad, jer osnovni uzrok nije uklonjen.
Kod bulimije, slično kao i kod anoreksije i šume jedne drugih oboljenja i stanja, strada ceo organizam, Pošto se organizam ponaša kao SISTEM, sve se to reflektuje u ustima; dakle, mogu ja da napravim zube kao san, ali da recimo dalje desni nastave da se povlače (jako reaguju na metaboličke promene, posebno hormonski disbalans), i onda smo bezveze uzeli pare.
Nemoj pogrešno da me razumeš, ja sam stara garda :), učeni smo da gledamo i rad i pacijenta na 30 godina unapred – krune neće rešiti probleme, dapače – možemo samo gore da napravimo, kao i u svim situacijama gde se nešto spolja „kiti“, a osnovni problem – zbog kojeg je sve i nastalo – nije rešen. ‘Oću reći – volim ja da ti uzmem pare :), ali će to biti kratkoročna lepota.
To što ti težiš savršenstvu nema potrebe da mi puno pričaš :). Sve devojke koje sam videla, da imaju bulimiju, su kao osobe doslovno na isti kalup, da mi ne zameriš na izrazu. Mislim, nisam psiholog, samo ceo život (pažljivo 🙂 posmatram ljude, i ta težnja za perfekcijom je uvek prisutna, ali i preterana kritičnost koju pominješ. Nije baš jako etično :), ali veruj da su i roditelji, matične porodice tih devojaka na isti kalup (mnoge od njih sam takođe viđala i znala).
Dakle, ostaje moje prvo mišljenje – shvati da je bolest, i traži pomoć.
Kad kažem „biće jako teško“, ne mislim toliko na borbu i unutrašnju snagu, nego na brojne spoznaje u pogledu sebe i bliskog okruženja, a to je ono što je tim devojkama bolno. „Dobro jutro“ ume da bude jako strašno, ali vodi ka odrastanju, ka svojoj glavi na ramenima; kad nazoveš stvari onako kako JESU, boli, da – ali veruj da je jako korisno, dugoročno gledano… Za život. Mislim, boli i kad odrastaš, pa smo opet svi živi ostali, jel:).
Još jednom sve najbolje, ako te još šta zanima, ja ću navraćati ovde ponekad.
imam 38 g 15g imam bulimiju imam sina udata sam strahove ceo zivot imam sve sinptome zadnja godina unisti me nemam snage za nista agaresivna zubi vec propadaju treniram kao ludak vise neam snage ni za treninge sama sam sa sobom ne zna niko a i lekari ovde su bez veze nezainteresovani……………
Igore,
da li možda znate ili imate neki podatak/link na temu koji je procenat devojaka „profesionalno“ disponiran za bulimiju ili anoreksiju – mislim na gimnastičarke, balerine, slično?
Negde sam to jednom videla, samo se omatorilo pa ne mogu da se setim….:).
I vama sve najbolje za Novu godinu, od srca :).
Borislava,
U istraživanju za ovaj članak nisam našao na podatke koji daju predispozicije za poremećaje ishrane. Jasno je da i atletičarke, balerine i gimnastičarke imaju predispoziciju za bulimiju, to je jedan od razloga što sam pisao o ovoj temi. Ipak, ovo vaše pitanje me je opet zainteresovalo, pa sam i danas o tome tražio na netu, ali bez uspeha.
Meni ostaje na ovom mestu da objavim drugu statistiku da obolele osobe shvate o čemu se tu radi:
Studije o ishodu kliničkog lečenja bulimije su dale sledeće rezultate: 86% dobri rezultati-oporavak (od toga 12% spontani oporavak), 13% hronični slučajevi i 1% smrtni ishod.
Ove cifre se, naravno, odnose na osobe koje su shvatile da imaju problem i potražile stručnu pomoć. Statistike onih koji se nisu javili lekaru ne postoje, a predviđanja su znatno negativnija.
Budite aktivni u borbi protiv ove bolesti. Pobedite je. Posetite lekara.
Igore,
puno vam hvala na pažnji i vremenu :).
Ja sad ne mogu da se setim da li sam to negde čitala, ili sam gledala emisiju na temu dispozicije određenih sportistkinja za bulimiju, ali me je baš zanimalo jedno vreme, jer nisam mogla da shvatim šta se zaista događa sa tim devojkama koje sam viđala kao pacijentkinje, pa sam malko čitala, ali je to bilo davno.
Ako će nekom šta pomoći, meni se jako dopala knjiga „Buđenje Ofelije“ dr Meri Pajfer, koja jako lepo govori o anoreksiji, bulimiji, i sličnim problemima mladog sveta, ovo je jedini opis koji sam našla:
„Zasto u svetu sve vise mladih devojaka postaju plen depresije, imaju problema s apetitom, zavisnoscu, i pokusavaju da izvrse samoubistvo? Po misljenju klinickog psihologa, dr Meri Pajfer, koja vise od dvadeset godina leci devojke, mi zivimo u svetu koji je opsednut spoljnim izgledom, zasicen medijima, u kulturi koja „truje mlade devojke“…
Ovde, po prvi put, cujemo autenticne glasove samih devojaka, licne i bolno iskrene. Budjenje Ofelije je knjiga u kojoj se otvoreno iznosi njihova gorka svakodnevica, upucuje se poziv na borbu, dok se roditeljima pruzaju saosecanje, snaga i strategije pomocu kojih ce kod tih Ofelija probuditi izgubljeni osecaj vlastitog bica. „Potresan i lucidan izvestaj… Dr Pajfer je zazvonila na uzbunu, i to uzbunu na koju se moramo odazvati ako zaista brinemo za svoje cerke, sestricine, svoje ucenice i pacijentkinje na psihoterapiji.“
„Dr Natali Porter „Svi ljudi koji imaju cerke treba da procitaju ovu knjigu koja otvara oci. Izuzetno korisna i preporucljiva.“ (Lajberti Dzornal ).“
Ako neko uspe da je nađe (ja sam je čitala pre nekoliko godina), verujte da je lepo pisana i deluje mi da govori istinu :).
Igore,
izvinjavam se zbog ovolikog trošenja prostora, i molim vas – pošto ne znam uređivačku politiku sajta :), ako se ovo smatra reklamiranjem, skinite slobodno.
Još jednom hvala na odgovoru i trudu,
prijatno vam veče :).
Borislava,hvala vam od sveg srca. Srećna i svima vama Nova godina i Božić. Što se tiče oštećenja zuba,zubar mi je rekao da nema potrebe još za krunicama,a ne znam da li je prepoznao po zubima da imam bulimiju. Prednja dva zuba su oštećena, skoro se skinula zubna gledj, izdrobljeni su i pojedeni od povraćanja. Kada pijem kafu obavezno ta dva zuba čudno požute,pa onda po sat vremena trljam četkicom samo ta dva zuba. Evo već peti dan danas kako nisam povraćala i presrećna sam zbog toga. Jedem umereno i često laganu i zdravu hranu, radim vežbe, idem na plivanje i neverovatno kolko se bolje osećam i čak lepse izgledam(mršavije). Izbegavam ljude koji me omaložavaju i čine da se osećam nelagodno. Daj Bože da ovako nastavim. Čvrsto sam rešila da ova godina bude godina moga ozdravljenja na prvom mestu,pa ispiti,izlasci i ostalo. U ogledalo više ne gledam svoje telo, već samo zube kao neki ludak 🙂 Tešim se da ako ne povraćam i ako izbacim lošu hranu sa jelovnika, zubi ćemi pobeleti,ali to se samo tešim.Neverovatno kako su se smanjili za tako kratak period povraćanja. Ne znam kako se svidjam svom dečku,baš sam odvratna sa ovim malim i propalim zubima. Eeee…sad mi je kasno da se menjem. Za dve krunice na ova dva prednja zuba me neće košteti mnogo, tri stipendije :-(,uštedeću moram to da uradim. A vama svima HVALA. Vaši saveti da treba da se osvnem na UZROK BULIMIJE i još mnogobrojnih saveta mi je zaista dosta pomoglo,jer mi je ovo najduže što ne povraćam,samo da tako i ostane,TRUDIĆU SE. VELIKI SAM JA BORAC I NE DAM SE PASTI, JER ONO ŠTO TE NE SLOMI, TO TE OJAČA. Samo zdrava i redovna ishrana, sport obavezno, nisam baš druželjubiva,ali imam dečka,pa može on da prođe kao društvo 🙂 i vi ste zdravi definitivno, mislim na mozak,jer je bulimija bolest psihe. LJUBIM VAS I POZDRAVLJAM SVE…….
Dragi moji, a narocito drage moje devojke. Procitala sam sve komentare, ali me je Tuzna nekako najvise pogodila. Mozda zato sto me najvise podseca na mene. Ja imam problem sa bulimijom vec godinama. Nisam nikada isla da se lecim jer sam smatrala da ja to umem sama da kontrolisem ( eto koliko sam uspesna kad to traje vec godinama). Svesna sam i posledica, svesna sam i rizika, ali jednostavno, ponekad je to jace od mene. Do sada nikada nisam otvoreno pricala o tome. Jos pre nekih 7godina je jos moja majka primetila da nakon svakog obroka jurim u kupatilo. U pocetku je cutala, zatim je pocela da ide za mnom, da prisluskuje na vratima i jednom je slucajno zatekla ostatke hrane u WC solji. Kad me je napala, slagala sam da mi je bilo muka od neceg sto sam pojela. Onda me je redovno proganjala posle svakog obroka, ali sam se trudila da ne budem upadljiva, nego da povracanje obavljam malo kasnije, kad ona vise ne bude obracala paznju na mene. Oduvek su mi ljudi govorili da izgledam sjajno, ali sam na sebi uvek nalazila mane. Nije to samo nedostatak samopouzdanja. Za neke stvari sam vrlo samouverena, i desava se da se pogledam u ogledalo i kazem samoj sebi da izgledam sjajno, ali su to vrlo retki trenutci. Vecinom pronalazim visak na sebi i to odmah preracunavam u kilogramima koje bi trebalo da skinem. I tako se razvlacim vec godinama.Nisam vise klinka, i nisam balavica koja bi sebi dozvolila neke teske posledice, ali sam takodje i svesna da iste te posledice ne zavise od mene. Pa se i dalje trudim da to ciscenje bude sto redje, i dalje patim od toga da smrsam jos malo…A nisam neka mrsavica, bar ja sebe ne smatram takvom.Prija mi kad mi kazu da sam smrsala, a kad mi neko kaze :“ e Bogu hvala da makar malo licis na normalno celjade“ tada se ponovo vracam svojoj „terapiji“ jer znam da sam se ugojila. Znam da cete me osuditi sto nikada nisam otisla lekaru. Ali opet mi je drago sto svoje muke mogu barem sa nekim da podelim. Vise ne zivim sa roditeljima, pa me ne mogu kontrolisati, a njima nikad ne bih ni mogla reci. Kome god da kazem, osudice me. Cujem ljude oko sebe dok pricaju o ljudima slicnim meni.Vama bar mogu da kazem.
Srdacan pozdrav svima…
Eh, ljudi moji, tako vas dobro razumem, a pomoci vam ne mogu. Necu vam nista novo reci, da znate. Ja sam, zapravo, otisla kod psihologa tek pre 2 nedelje i on mi je rekao da imam bulimiju, mada sam i pre sumnjala u to. A moj problem sa opterecivanjem od gojaznosti traje vise od 5 godina. Samo sto ja nikada ne povracam, osim kada popijem previse. 🙂 Ali od hrane nikada ne povracam, ne mogu da izbacim hranu iz sebe kroz usta, pa to vam je. I onda, naravno, nastaju trenuci ocajanja, vama jako dobro poznati. Ne zelim da ih opisujem previse, jednostavno tada zelim da me nema na ovom svetu. Kada idem na trcanje i aerobik, prividno je sve u redu, ali kada pocnem da izostajem, krece zacarani krug i pakao. Sva sreca, pa imam ogromnu podrsku prijatelja, oni su me i naterali da potrazim strucnu pomoc, jer sama nisam imala ni snage ni hrabrosti. Budite istrajni i uporni, to vam kazem ja, koja ni sama ne verujem da cu moci da se izborim sa ovom bolescu. TAKO JE UZASNO! 🙁 Svima zelim ozdravljenje i da pobede sebe!!!
pa,ja radim neka istrazivanja za skolu,radim referat o bulimiji.nisam znala sta je to kada mi je nastavnica rekla,ali posle citanja ovih komentara,sve mi je jasno…zao mi vas je svih sa ovom bolescu,i zelim vam da se izlecite!!! bilo bi korisno ako bi ste mi rekli jos neke infoormacije o ovoj bolesti,unapred zahvaljujem…..
Ovo nije prvi put da citam forume o bulimiji, ali ovde ste svi puni podrske sto me je i podstaklo da i ja prvi put kazem nekom da i ja imam taj problem. Uvek sam dobro izgledala jer se ceo zivot bavim sportom, ali kad sam prestala pocele su kile da se lepe i naravno pocela sam sa raznim dijetama… Sve je to dovelo do toga da se sad vec 4 godine patim sa bulimijom. U pocetku sam mislila da je to super, pojedem nesto, odem do kupatila, povratim…i kao da nista nije bilo. I tako je to funkcionisalo dok nisam shvatila da to vise ne mogu da kontrolisem. Znam da imam problem i vec dugo pokusavam sama da prestanem, ali svaki put sam poklekla i vratila se starom. To me podseca na zivi pesak, prvo te malo uhvati, cini ti se da je bezopasno, ali u stvari tones sve dublje i dublje i ne mozes sam da se izvuces iz toga. I znam da moram nekom da kazem, ne mogu vise da cutim, posto to vise nije zivot, to je patnja i mucenje. Par puta sam padala u iskusenje da kazem mami, ali ne mogu. Pogotovo posto je moj brat imao nesrecu pre par godina i otad je sve postalo veoma stresno pogotovo sto je lecenje jako skupo i sve mora da se radi u inostranstvu. Ne bih mogla mogla na svu patnju da im dodam i ovo moje. Ali jedno znam…ovako vise ne mogu. Razmisljam o tome da odem u studentsku polikliniku, pa me zanima da li je neko vec isao tamo zbog ovog problema i kakva su iskustva?
Hvala unapred
Ivana, drago mi je da si se javila. Vidim da shvataš da je problem ozbiljan i da ti je pomoć potrebna što pre. Ja ti naravno preporučujem da bez čekanja ideš kod lekara. Četiri godine je dug period, predlažem ti da sada daš šansu lekarima, nutricionistima, psiholozima. Uspećeš na taj način, veruj u pobedu.
Bulimija imam veke 7 godini.Otprvin mislev deka super e sto mozam da jadam a voopste da ne se zdebelam.Kako sto minuvase vremeto veke stanav zavisnik.Veke povrakam i po 3 pati na den.Ednostavno ne mozam da prestanam da jadam,otkako ke jadam veke mislam na slednoto jadenje.Hranata mi stana porok.Sekogas sum se trudela da izgledam sovrseno,no ova e veke daleku od sovrseno,imam bolki vo stomakot,zabite mi se rasipani ne znam veke stoda pravam.Se plasam veke da nemam i cancer.Ve molam kazete mi dali toa e voopste vozmozno i kako da se izlecam od samata sebesi?Fala mnogu,pozdrav od MK
Vanja i ostali, potpuni sam laik na ovu temu, stoga moj savet uzmite sa rezervom, ali mogu samo zdravorazumski da zaključim da vaša opsednutost hranom (a samim tim i posledični strah od prejedanja) dolazi od GLADI. Dakle, pokušajte da povraćanje zamenite hranom koja će vas zasititi, ali ne i gojiti (koja je to hrana i u kojoj količini upitajte nekog nutricionistu ili pogledajte na Internetu). Mislim da ćete punog stomaka manje razmišljati o narednom obroku, a samim tim i manje se plašiti njegovih posledica u pogledu dobijanja težine.
Vanja, sama sebe teško možeš izlečiti, potraži lekara, psihologa – obavezno. S njim razgovaraj o svemu otvoreno, tako ćeš lakše moći da se izlečiš. Proces oporavka nije trenutan, već može da traje mesecima, pa čak i godinama, pa nemoj gubiti vreme pokušavajući sama da staviš bulimiju pod kontrolu. Pozdrav.
cao, evo opet mene. Imala sam sistematski pregled u studenskoj poliklinici. To je bila jedinstvena prilika da priznam doktorima da povracam i da je pre toga bila anoreksija. Iskoristila sam priliku, jer zaista brinem za svoje zdravlje. Svi doktori su rekli da odlicno izgledam i da nema razloga da mucim svoj organizm. Vadila sam krv, isla snimala srce, zube… Srce moracu ponovo,jer nije se dobro videlo i sada strahujem sto je to bas moralo kod mene da se desi. Nadam se da mi je srce okej 🙁 Krvna slika mi je dobra, ali zubi nikakvi. Desni su mi sve bili pokvareni. To sam popravila, ali opet dzabe, jer mi je zubna gledj sve pojedena od kiseline i zubi su zuti i ruzni. Kako nisam ni ranije cenila sebe, sad jos gore nemam samopouzdanja i mrzim sebe. Stavljanje krunica je preskupo 🙁 A doktori mi nista nisu pomogli. Nikako me nisu ubedili da sa tim prestanem, kao da to i nije tako strasno. A zasto me niko ne razume…. 🙁
Zdravo svima, pisala sam vam vec…imala sam bulimiju dugo…i to je bio najgori period mog zivota…ali hvala bogu to je sad iz mene! Isla sam kod psihologa, pricala sam roditeljima i sve je to pomagalo ali nista nije imalo toliki uticaj koliko je imala moj drugarica koja je uvek bila tu i koja mi je u jednom razgovru da tako kazem odbrusila i rekla da sama razmislim da li zelim da najlespe godine provedem zatvorena u kuci ili da se trgnem…Razmisla sam i shvatila da to nisam ja i da mogu da izadjem iz tog zacaranog kruga, izasla sam sa par drugarica u grad, sredila sam se kao nekada, iako sam imala previse kilograma sebi sam izgledala prelepo… 🙂 Provela sam se kao nikada i videla da cak i ako imas vise kilograma i telo ti nije savrseno mozes se osecati bozanstveno….Od tog dana sam pocela da izlazim i da se druzim… Pomogla sam sebi, manje sam razmisljala o hrani i onda je sve bilo lakse…Ne kazem da me neki komentari nisu pogodila ali sam shvatila da prava lepota dolazi iznutra i da je fizicki izgled najmanje bitan….Zahvalna sam svojoj drugarici sto mi je onako odbrusila jer da nije bilo nje verovatno bih jos uvek sedela kuci… Verovatno ce svi misliti da je ovo glupost jer sam i ja mislila da mi to nikako nece pomoci i da cu se samo jos vise rastuziti kad vidim kako neke devojke izgledaju ali verujte mi nisam ih ni primetlia…. Od tada nisam isla kod psihologa jer mi stvarno nije potreban… Stvarno mi je drago sto ovo mogu sa vama da podelim i nadam se da cu nekome pomoci….pozz za sve…
Hvala ti Tužna, drago mi je da si prevazišla ovo sve. Vidiš i sama koliko je dobra stvar imati podršku, lekarsku, porodično i naravno – i prijateljsku koja nekad može biti onaj tas na vagi koji preokreće sve u tvoju korist.
Ostalima preporučujem sajt: http://nadijeti.info
Budi mi zdravo!
…nakon agonije koja je trajala,…cini mi se citavu vecnost/11godina/,uspela sam pobediti anoreksicno -bulimicni poremecaj!Pokusaj lecenja je prosao ovako…otisla sam da se lecim na svoju inicijativu.U pocetku /prvih mesec dana /nisam povracala,a nakon toga sam nastavila po svom.Zelela sam da sto pre izadjem iz bolnice.Kada su me merili ja bih se napila vode,nivo K sam povecala tako sto sam sama u apoteci kupila onaj prasak i pila/da ,znam, moglo je i srce da mi stane/,prevarila sam ih! Izasla sam iz bolnice „zdrava „! Koga sam ja prevarila???Kada sam otisla u bolnicu imala sam 35kg.-165cm,izasla sam sa 41kg,ajde dobro…Nakon toga sledilo je pogorsanje…const.prezderavanje -bila sam jednom nogom u grobu.Resila sam da prekinem sa tim sranjem!!!Bilo mi je jako tesko .Ne bih uspela da mi nije bilo sestre.Rekla sam joj da mora da me spreci kada krenem da se prezderavam.Molila sam je da mi dozvoli ‘samo malo da se najedem’,plakala….ma svasta se desavalo u tom afektu-„moram da se najedem“…ali sam joj rekla da mora da bude jaca od mene, da ne obraca paznju na to sto ja placem i kukam.Bila sam gora od najgoreg narkomana,ali je moja droga bila hrana.Ona je bila moje sredstvo komunikacije.Kroz nju sam se praznila od svakog vida emocija/lepih ,ruznih/.Cak su i lekari bili iznenadjeni i cudilo ih je moje dobro raspolozenje.Postepeno sam pocela da se obuzdavam sama,bez pomoci sestre.
Nakon sto sam stopirala povracanje ,u meni su ostajale te emocije. Poceli su razno -razni strahovi/nisam volela da ostajem sama u kuci,strah za sopstveno zdravlje tipa-mozda imam rak ovoga,onoga itd….Jedan razgovor sa pravim covekom ,u pravo vreme bio je kljucan za moje izlecenje!Naucila sam da kanalisem svoje emocije, da se zapravo nicega ne plasim,da se covek sastoji od energije koju samo treba da ide u pravom smeru.Autosugestija je zakon!!!Ja sam uspela ,bez lekova,bez icega ,SNAGOM SOPSTVENOG UMA!!!!KLJUCNE RECI –AUTOSUGESTIJA,PRAVILNO USMERAVANJE ENERGIJE!!!veliki pozzzzzz !p.s, NO FEAR!!!!!:))))))
Super sajt o poremećajima ishrane, anoreksiji i bulimiji.
http://www.anoreksija.rs
I ja mogu da se prikljucim klubu bulimicara…Od ove „posasti“ bolujem vec vise od 10 godina,neverovatno,ali istinito!Kao mladja sam bila veoma aktivna-skola,folklor,odbojka…a onda sam se sa porodicom preselila u drugo mesto,gde su mi jedine aktivnosti bile skola i hrana.Sa svojih 15 godina,i 176cm visine,imala sam 73kg!!!Nedugo zatim,moja majka je preminula zbog karcinoma,i ja sam pocela da izbegavam hranu,i da mrsavim na nervnoj bazi,ali ne previse.Zarazila sam se salmonelom nakon godinu dana,i od tada,imam i bulimiju…Najduzi period koji sam uspela da sastavim,a da ne povratim hranu,bio je 10 dana.Pokusavam da se suzdrzim,ali kao sto vec svi znate,jace je od mene.Za moj problem znao je samo moj brat,ali on sada misli da sam izasla na kraj sa tim!Tata i maceha su me u vise navrata vodili na razlicita ispitivanja i analize(jer sam omrsala)ali nalazi su sjajni!!!U srecnom braku sam oko godinu dana,imam 25 godina,55kg,178cm,ali i dalje zelim da oslabim ,bar jos malo.Cim osetim da me farmerke malo „stezu“,ili da mi „kipi“ sa strane,pocinje histerija…..Skupljam hrabrost da kazem suprugu za svoj problem,nadam se da cu uspeti,i uz strucnu pomoc prevazici bulimiju….
Dragi moji, volela bih da svoj problem podelim sa vama, i ovo mi je prvi put da pisem o ovome javno. Sve je pocelo pre 8 godina kada sam preko noci odlucila da oslabim jer sam bila malo punija i samim tim nezadovoljna sobom i svojim izgledom. Toliko da bila odlucna u tome da sam smrsala oko 14kg za par meseci tako sto sam jela samo jabuke i sirovo povrce. Najgore od svega je to sto sam se u tom periodu najvise razvijala. Imala sam 16godina. Izostala mi je menstruacija na 8 meseci, pa sam morala da pijem kontraceptivne pilule da bi se sve vratilo u normalu. Lekar mi je rekao da sam na granici da upadnem u anoreksiju ako tako nastavim. Uplasila sam se i pocela da jedem i vrlo brzo povratila nekoliko kilograma. Za bulimiju sam prvi put cula i videla preko jedne serije i secam se da sam se zgrozavala i nisam mogla da verujem ni razumem kako neko to moze da radi. Da bi se meni sve to desilo, nakon kratkog vremena. Pocelo je tako sto sam se jedno vece prejela da mi je stvarno bilo muka i morala sam da povratim…osetila sam pritom neverovatno olaksanje a samim tim me nije grizla savest od velike kolicine kalorija koje sam unela. Posle par dana desilo se opet isto…malo po malo i pocela sam da povracamm svaki dan, po nekoliko puta dnevno. Dugo sam to krila i tako mi je i odgovaralo jer sam jela sve a nisam se gojila…mislila sam da mogu da prestanem sa tim kad god hocu ali sam se debelo prevarila. Evo proslo je 7 godina ja i dalje imam isti problem. Lecila sam se, isla u studensku polikliniku, i kod mnogih psihologa privatno…pila sam antidepresive i lekove za emocionalnu smirenost jer sam vremenom postala jako nervozna i nepodnosljiva i za sebe i za okolinu. Zeludac se godinama toliko prosirio da sam ja mogla da unesesem u jednom obroku kolicinu hrane za 5 odraslih osoba. Jela sam dokle god je moglo da mi stane. Lekovi su mi pomogli ali sam samoinicijativno prestala da ih pijem posle nekih 6 meseci jer sam imala osecaj da mi vise ne trebaju i da sam se izlecila, stvarno sam to i osecala. Nisam mogla da verujem da sam radila te stvari i bila toliko opsednuta hranom da sam je cesto cak i sanjala. To je trajalo neko vreme, onda mi se desio neki emotivni problem koji me je skroz unistio i ucinio da se skroz srozam i opet prestanem da cenim sebe. Taj period je trajao oko pola godine da bi se opet jednog dana desila ista stvar, opet sam pocela da jedem i povracam…prvo je to bilo jednom nedeljno, pa dva puta…evo sad povracam opet svaki dan i jedem nenormalne kolicine hrane. Mnogo para sam potrosila samo na slatkise i peciva…ma ne biram sta jedem. Umem da opustosim ceo frizider u samo jednom obroku. Ne moze da me zasiti i zadovolji normalna porcija. Moji roditelji su bili upoznati sa problemom ali da mi se to opet ponovilo zna samo mama kojoj sam rekla pre nekoliko dana. Lekovi koje sam uzimala su dosta skupi i cula sam da od njih mozak „zatupljuje“ a sama sam primetila da mi je koncentracija jako slaba pa skoro nikakva i da se mnogih stvari ne secam, prosto imam rupe u secanju. Zelela bi jakom voljom i autosugestijom da preguram taj krizni period. Proslo je samo dva dana kako sam u tome istrajala. Molim se Bogu svako jutro za taj dan da izdrzim i ne pokleknem, da mi da snage. Primetila sam skoro da mi se lice skroz uoblicilo i prosirilo, kao da je nateklo u donjem delu vilice. Danas sam bila kod doktora i rekao mi je da je to od povracanja i da su mi pljuvacne zlezde uvecane ali i da ne zna da li to moze da se vrati kao sto je bilo u normalu jer je sve to individualno. Jednom kad se struktura poremeti tesko moze da bude isto. Jako sam se uplasila da mi ne ostane tako zauvek. Zanima me da li neko zna da mi odgovori da li ce ukoliko prestanem sa povracanjem moje lice biti opet ko nekad? Mozda Igor zna? 🙂 Pomislila sam prvo i posumnjala na stitnu zlezdu ali je ultrazvuk pokazao da je ona normalna i da su hormoni u granicama normale. Samo su mi pljuvacne zlezde mnogo uvecane.
Hvala unapred svima…ja bih jos pisala ali mislim da sam i sa ovim preterala 🙂 Drzim fige svim devojkama koje su u problemu i iskreno se nadam da cemo ga pobediti.
mia vidim da si pisala pred jedna godina,ne znam kako ti je danas,zelim da znam….imala sam sasvim isti problem..
Mila, i ja tebi i svim ostalima koje pate od ovog problema držim „fige“ i nadam se da ćete ga pobediti.
Nisam lekar da ti dam odgovor na tvoje pitanje, jednostavno, članak je bio način da se i o ovoj temi otvoreno govori i možda tako u razmeni mišljenja i iskustava dođe do nekog rešenja. Lekar koji te je pregledao je u pravu kada kaže da smo svi različiti, jer da nismo, onda bi se ovaj problem sa bulimijom mnogo lakše rešavao.
Nadam se da će taj problem sa pljuvačnim žlezdama da se reši. Možda je to zbog želje za hranom, jer kao što znaš, svaki put kada razmišljamo o hrani, pljuvačne žlezde izlučuju pljuvačku. Telo se bori protiv sebe, a ti samo razmišljaj pozitivno i ne dozvoli da te nagon pobedi. Veruj mi kad ti kažem da jaka volja može čuda da napravi. Ovde na sajtu o trčanju često pričamo o tome kako sami sebe pobeđujemo tako što postavljamo ciljeve i ostvarujemo ih. Ni maraton nije nešto neostvarivo, ja sam kao i mnogi usudio se i… uspeo.
Ti imaš svoj cilj, dosegni ga, ostvari ono što želiš, budi uvek u društvu pozitivnih osoba. Emotivni problem je uticao da ti opet priča krene u lošem pravcu. Nisam spiholog, ali zvuči mi da bi trebalo da rešavaš i taj problem, jer je to možda i uzrok ponovnog pojavljivanja bulimije. Jednom si uspela da je se rešiš, vidiš, moguće je pobediti bulimiju. Neka ti bog da snage, a mi ti dajemo našu podršku.
Lakše će ti biti kada postavljaš parcijalne ciljeve, kao na primer: danas želim da uradim to i to, sutra ovo, za nedelju dana ono, za mesec to… i tako dalje. Nađi nešto lepo što će da ti oplemeni život i otvori ti neka nova vrata interesovanja. Nije hrana ono o čemu treba maštati, sanjati i uživati. Ovo što si se javno javila je znak da želiš promenu. Ostvari je. Zamisli. Pobedi.
Mila, hrabrice, hvala ti što si nam svima toliko verovala da podeliš svoju priču sa nama! samo napred, pobedi bulimiju, kako igor reče korak po korak! držimo ti svi palčeve da se izboriš sa tom mučnom i teškom bolešću.
što se tiče oticanja pljuvačne žlezde, malo sam pogledala na netu (http://jada.ada.org/cgi/content/full/135/5/613
http://www.biologicalpsychiatryjournal.com/article/S0006-3223(98)00221-2/abstract
http://emedicine.medscape.com/article/286485-overview)
i piše da to nije uopšte retko, već da je, prosto, deo kliničke slike bulimije. jedino se ovaj prvi članak bavi reverzibilnošću, i, da, sjajna vest! izgleda da je to uvećanje reverzibilno, tj. kada se izlečiš, smanjiće ti se žlezde.
nadam se da sam ti odgovorila na pitanje. pitaj ako možemo još nešto da odgovorimo. iako niko od nas nije stručan, svi smo dobronamerni 🙂
ne daj se, samo hrabro, dan po dan!
pozdrav
Hvala puno na ovom divnom odgovoru i na podrsci, verujem da nam je svima preko potrebna i od velikog znacaja! 🙂 Volja sve pobedjuje! Evo ja sam na samom pocetku da je snagom svoje volje i podrskom majke i sestre opet pobedim bez ikakvih lekova koje mi je prepisivali psiholozi. Tesko jeste, pretesko! Verujem da ce mi i danas biti jer mi je tek 3 dan kako ne povracam a to je bila retkost jer nisam mogla da izdrzim ni toliko. Nadam se da necu opet da podlegnem iskusenju, s’obzirom da mi nije prvi put da sam „presekla’ i rekla STOP. Ova iskustva sto sam ovde procitala su mi MNOGO MNOGO pomogla da jos vise istrajem ovog puta. Definitivno. Nekad nismo ni svesni u kakvom smo problemu i mislimo da ce se on sam od sebe resiti vremenom, ali NECE. To je cista zabluda sa kojom ja vec godinama zivim. Pustila sam da me voda nosi i prepustila se, nisam izgleda istinski ni bila svesna da cu tako unistiti svoj zivot, kao sto sam vec unistila najlepse godine. Sad imam 25 i ovo je za mene jedna velika bitka iz koje zelim da ovog puta izadjem kao pobednik a ne kao gubitnik, zelim da opet budem jaka osoba i da ponovo pocnem da cenim i volim sebe a i da me drugi takvu vide. Moramo da prihvatimo cinjenicu da smo bolesni i da se uhvatimo u kostac sa tim. Inat nam moze pomoci da se otrgnemo iz ovog pakla i preporucujem svim devojkama koje imaju isti problem da postave sebi cilj svakog dana za taj dan da istraju, i da pokusamo da nasom unutrasnjom snagom preguramo svaku krizu koja se javi i koja je svima jako teska i mucna. Ukoliko neka od devojaka zeli, ja bih volela da ostvarimo neki kontakt i da se zajedno borimo i izborimo. Ostavicu ovde moju adresu pa bih volela da jos danas vidim meil neke od vas 🙂 Najbolje cemo se medjusobno razumeti jer prolazimo kroz isti pakao i mozemo jedna drugoj biti najbolja podrska.
Puno srece svima!
milagrbovic@yahoo.com
Imam isti problem vec 9 godina… Isla sam i kod psihijatra, mnogih psihologa, nutricioniste ali uzalud. Jedina osoba koja zna za moj problem je moj decko i od njega imam punu podrsku, stvarno je divan i uvek je tu uz mene da me saslusa, prica sa mnom, utjesi me… Znam da je vazno da se otkrije uzrok bulimije, a to je kod mene nedostatak samopostovanja i samopouzdanja… Nikad nisam dovoljno ljepa, zgodna, pamjetna, dobra… Jako sam se povukla, ne izlazim, ne druzim se, gotovo da ne ucim, ne pricam sa roditeljima… Vise nemam zelju da se borim sa ovim… Imam 22 godine, visoka sam 157cm i imam 51kg… Meni je to jako puno i zeljela bih da imam 46… Izgubila sam menstruaciju, zubi mi se jako kvare, stalno sam depresivna… pila sam i antidepresive i sedative i ko zna sta sve nisam pila ali ne vrjedi… jednostavno mrzim sebe… Da li neko ima ideju sta da radim…
slican problem….. s tim sto ja imam 27 godina…..sli sve mi se smucilo….pa i sama sebi i ponekad stvarno mislim do kad ovako….i ne znam sta da radim….
Citam vase probleme i ne verujem, ja imam viska kilograma , moram ih maci ali ja ponekad pozelim da imam bulimiju ili anoreksiju. Neverovatno. To vise ne zelim, posle svega sto citam. Prije sam sve htela da uradim radi mrsanja cak bi i na te bolesti pristala. Imam 8 kila viska, teen. godinama sam ali sad vidim da moram polako i bez gladovanja. Ali zalud kad su mi oci uprete u casopise na koima su samo zgode lepotice gde god da se okrenem sve neke mrsavice, po citav dan sam kraj kompa nista ne preduzimam. Ovdje vidim dotsta odgovora podrske, ali kao sto je neko gore rekao maknite se od komp. sedeti po 5 sati dnevno je ubistvo, a tu naviku moramo svi da pomenimo. Poz svima, i samo uporno.
Draga -DR-
Posto si u pubertetu, normalno je da imas viska kilograma. Moja sestra koja je dosta starija od mene je imala 14 kg vise u pubertetu i svasta je radila da ih skine, pa cak i povracala. Na srecu to nije trajalo dugo, i izgubila je kilazu posle 2,3 godine. Ja sam se takodje u pubertetu ugojila 10 kg, ali nikada nisam uspela da istrajem niti u jednoj djeti… U 17-oj godini kilogrami su krenuli da nestaju sami od sebe, i veruj mi sa 67 kg, koliko sam imala od 13-te godine, u 18 sam pala na 58 kg (s tim da sam i porasla 10cm)… bez djeta, samo je nestalo. Bitno je da unosis 5 obroka dnevno, ili bar 3 glavna da bi ubrzala metabolizam, jer sa svakim gladovanjem telo zadrzava masti jer zna da nece dobiti hrane. Nakon 15 godina imam istu tezinu, pocela sam da treniram da bi bila u kondiciji posle 40 – te… Vecina devojaka u pubertetu dobije kilograme, to je normalno, i ne treba se mnogo opterecivati time!
Ja povracam vec godinu dana, par puta dnevno…pa par dana ne jedem… nisam se obratila doktoru, psihologu…ali osecam da cu uskoro morati…cesto me boli jednjak i stomak, misli mi se mute, konstantno sam umorna…smrsala sam , za sebe nikako, za druge veoma vidno…nikada ni nisam bila gojazna, al eto, ceo zivot sam opterecena..prezirem hranu, i kad je kompulzivno i zustro jedem, ‘ubijam’ je..tu je i zadovoljstvo, koje je jos vece nakon povracanja…kao da sam uspela da prevarim sebe i svoju podsvest o hrani, tipa, ok zadovoljena ti je podsvest, nazderala si se, ali ne, ja sam ipak glavna, ja sam povratila sve to…jako zvucim psiho, al jbg. Stid me je toga kada gledam objektivno. Zamisljam sebe kako bih zvucala kad bih se ispovedila nekom…bolesno i poremeceno…Ne znam, ali ako ovako nastavim, osecam da ce mi se desiti neki jako losh trip…Nadam se da cu ga preduhitriti posetom psihologu/psihijatru..pozdrav
Ja povracam vec godinu dana, par puta dnevno…pa par dana ne jedem… nisam se obratila doktoru, psihologu…ali osecam da cu uskoro morati…cesto me boli jednjak i stomak, misli mi se mute, konstantno sam umorna…smrsala sam , za sebe nikako, za druge veoma vidno…nikada ni nisam bila gojazna, al eto, ceo zivot sam opterecena..prezirem hranu, i kad je kompulzivno i zustro jedem, ‘ubijam’ je..tu je i zadovoljstvo, koje je jos vece nakon povracanja…kao da sam uspela da prevarim sebe i svoju podsvest o hrani, tipa, ok zadovoljena ti je podsvest, nazderala si se, ali ne, ja sam ipak glavna, ja sam povratila sve to…jako zvucim psiho, al jbg. Stid me je toga kada gledam objektivno. Zamisljam sebe kako bih zvucala kad bih se ispovedila nekom…bolesno i poremeceno…Ne znam, ali ako ovako nastavim, osecam da ce mi se desiti neki jako losh trip…Nadam se da cu ga preduhitriti posetom psihologu/psihijatru..pozdrav
imam identicnu situaciju….i ja definitivno moram kod psihijatra..sve kao odlazem i nikako da odem….poooomoooc!
ja mislim da imam bulimiju…imam 26 godina,mozda imam 2,3 kg vise i to me ubija ne toliko zbog mene vec zbog mog decka koji me stalno provocira da sam debela.i tako posle svakog obroka ja idem povracati….
ostavi ga, lakse ces bez njega nego zdravlja., znam sta je bulimija i sama sa oporavljam od nje. Decko koji voli buce ce ti biti od puno vece koristi, meni je pomoglo. Bulimija unistava svaki dan, cijeli zivot. Nedaj se draga..
IMAM BULIMIJU vec oko godinu dana, s tim da je u pocetku bila slaba i onda je jacala… sve cesce i cesce povracam… videla sam na tv-u o bulimija i odmah sam shvatila da imam tu bolest. pre toga sam mislila da sam jedina koja je tako poremecena… roditelji mi se stalno svadjaju… i veoma sam tuzna kad se najedem i onda pocnem da povracam… desilo mi se da sam toliko jela da sam povracala oko 2 sata… imam samo 14 godina i plasim se da kazem bilo kome jer me je sramota. a ovako ne znate ko sam.. stvarno zelim da se izlecim i da ponovo budem zdrava i srecna kao i pre… STA DA RADIM?
Odmah, ali odmah da kazes roditeljima. Ne mozes da zamislis koliko ce ti biti lakse i kakvu podrsku ces dobiti. Molim te, ispricaj im, bez odlaganja. Ti si dijete, i sada je pravo vrijeme da ti se pomogne. Ne mozes ni da zamislis negativne posledice, ako tu tajnu precutis. Molim te, molim te……
Možda bi bilo najbolje da se posavetuješ sa svojim lekarom. On će ti pomoći i ukazati kojim putem valja da se podje ka ozdravljenju. Takodje, on može i da ti pomogne da vidiš na koji način bi valjalo da razgovaraš sa roditeljima. Svakako idi da razgovaraš sa lekarom, što će biti prvi korak ka putu izlečenja.
Dijete od 14 godina da ide samo kod ljekara?
Svasta…
ana dobro svacam tvoj problem…desavalo mi se isto…imala sam isti problem 7 godina i nisam zelela niko da zna,jer mi je bilo sram.sve to je u nasu glavu,to se desava ako ne sme zadovolni s sami sobom ili ako imame neki problem.vazno je da neki te razume i dati podrsku,veruj nije sramota da neko kazes.kad pocnes jednom s time tesko je zaustaviti…..najbolje resenje je da pocnes se zdravo hraniti s mali kolicine hrane i vezbati,da bi sve to izbazila s glave…..ja imala sam 16 godina kad sam pocnala,bile teske godine iza mene…i niko nije me svatio kako treba…bilo mi je sram kad saznala moja majka i moj obitelj.bila sam kod psihijatra ali nije mi pomoglo….nije devojke sme jako komplicirane :),zelime izgledati savrseno,jer sve drugi zenske vidimo kao konkurencija…nekad depresija ne navodi na to…nekad problemi o kuci se razlog,kad neki stvari ne mozemo podnositi….
Mislim da sam na putu da dobijem bulimiju ako je već nemam… Počela sam sa povraćanjem prije 3 sedmice, povraćam 2 puta dnevno. Imam 17 godina i previše sam opterećena svojom kilažom.Iako mi ljudi govore da nisam debela, nego krupna, to mi mnogo smeta.Udebljala sam se za kratko vrijeme i želim da vratim svoju nekadašnju kilažu.Sve sam pokušavala, ali ništa nije uspijevalo.Jednom sam povratila i osjetila sam olakšanje, tako da sam nastavila sa tim. Imam osjećaj da mogu prestati sa tim kad hoću, da ovo nije ozbiljan problem ali više nisam sigurna u to poslije vaših komentara. Ja se za razliku od nekih ovdje ne prežderavam previše, pojedem malo više od prosječnog obroka. I takođe sam primjetila da mi se smanjuje apetit, ne jedem previše kao prije(prije nego što sam počela povraćati), tako da sam smatrala da je ovo što radim ispravno…Mislila sam(i dalje mislim) da ću ako ovako nastavim, smanjiti apetit a kada to postignem prestati sa povraćanjem i jesti umjereno. Ne znam šta da radim, a nikome ne govorim za ovo jer me je sramota. Da li je moguće da imam bulimiju nakon samo 3 sedmice povraćanja?
Mislim da sam na putu da dobijem bulimiju ako je već nemam… Počela
sam sa povraćanjem prije 3 sedmice, povraćam 2 puta dnevno. Imam 17
godina i previše sam opterećena svojom kilažom.Iako mi ljudi govore da
nisam debela, nego krupna, to mi mnogo smeta.Udebljala sam se za kratko
vrijeme i želim da vratim svoju nekadašnju kilažu.Sve sam pokušavala,
ali ništa nije uspijevalo.Jednom sam povratila i osjetila sam olakšanje,
tako da sam nastavila sa tim. Imam osjećaj da mogu prestati sa tim kad
hoću, da ovo nije ozbiljan problem ali više nisam sigurna u to poslije
vaših komentara. Ja se za razliku od nekih ovdje ne prežderavam previše,
pojedem malo više od prosječnog obroka. I takođe sam primjetila da mi
se smanjuje apetit, ne jedem previše kao prije(prije nego što sam počela
povraćati), tako da sam smatrala da je ovo što radim ispravno…Mislila
sam(i dalje mislim) da ću ako ovako nastavim, smanjiti apetit a kada to
postignem prestati sa povraćanjem i jesti umjereno. Ne znam šta da
radim, a nikome ne govorim za ovo jer me je sramota. Da li je moguće da
imam bulimiju nakon samo 3 sedmice povraćanja?
ja ne znam sta da kazem, sem da tragam po ovim forumima i trazim neki odgovor za sebe….da, imam bulimiju, priznala sam to sebi…..povracam po nekoliko dana, a misli su mi uzasno crne….imam zelju da povredim sebe….pokusavam da se borim sa ovim….ali uvek na kraju prevagne „ona“….citala sam komentare i najvise se pronalazim u prici koju je postavila mia….gotovo identicno….dosta sam se izmenila i u fizickom i u psihickom smislu..cesto kazem da se nikada ne bih vratila na predjasnje stanje….sem mozda dela u kom osecam da sam emocionalno prazna….nekako nemam vise zivota kao sto sam imala….a imam 25 godina…kad cu ako necu sada biti ziva i vesela…
mislim da mi u nekom delu i odmaze to sto u mojoj kuci vlada atmosfera da su puniji ljudi manje vredni…i to sto ja imam takvu podrsku od svoje majke sto sam toliko smrsala….
koji je najbolji nacin, sta da radim?…posto mislim da mi svakog momenta treba neka podrska da se izborim sa ovim….a ne smem nikom nista da kazem, citam i znam svoju situaciju a opet ne verujem….
uh, mogla bih ja ovako da pisem do ujutru i da se zalim ceo dan….verovatno i hocu, malo kasnije…
sta je sa ovim ljudima danas ? moze li mi neko reci? hvala
Imam 16godina I vec godinu dana patim od bulimije.U poslednjih mesec dana sam povracala svaki dan nekad cak I vise puta.Imam sve petice u skoli,I planiram da upisem elektrotehnicki fakultet,ali dzaba mi sve to ako izgubim zdravlje…tacnije vec sam ga izgubila I sve je to pocelo zbog drugarice u skoli koja mi je rekla da sam se ugojila,bila sam visoka 179a imala 58kg,pa se ugojila na 61.sada imam 67kg.I osevcam se grozno.nista mi to nije pomoglo…zelim da imam 60kg nista vise,I to nekako brzo….I zeli m da to ostvarim na pravi nacin,zdrav nacin I da prestanem sa bulimijom jer cu umreti,a da kazem roditeljima ili nekom ne smem jer ce ih to ubiti,dovoljno su se namucili u zivotu,razmisljam o nekoj terapiji ali necu imati novca da to finansiram….moze li neka pomoc?
Cao Anice, najbolja varijanta bi bila da kazes roditeljima i naravno odes do doma zdravlja gde bi te uputili dalje do nekog dobrog psihologa sa kojim bi mogla da popricas. Mislim da ukoliko imas overenu zdravstvenu ne placas usluge psihologa doma zdravlja,a on ti moze dosta pomoci. Ja bih takodje voleo ako hoces da se nadjemo u cetri oka i popricamo o tome ako si u Bg. Mozes navratiti do naseg kluba u Gospodar Joanova 33 ili jos bolje pisi mi na mail milan@trcanje.rs pa odatle mozemo da se dogovorimo da se vidimo ili da komuniciramo preko maila. Znam da ces uspeti da se izboris sa time, jer si priznala i potrazila pomoc a to jevec jedan veliki korak. Takodje moja fb stranica http://www.facebook.com/profile.php?id=1073521342 pa pisi!
zelim vasm svima da ozdravite i prestanete da povracate,unisticete sebi zivot i dzaba vam linija,bojle i da ste sa malim viskom kg,nego da ceo zivot povracate.. 🙂
ja sam bila bulimicar godinu dana,imala sam problema sa kilogramima,resila sam da drzim dijetu,kilogrami su se smanjivali,ali sam ja zelela to da ubrzam i resila sam da ne jedem nista tj jela sam malo,ali sam mislila da cu se i od toga malo ugojiti,onda bih posle svakog malog obroka otisla u kupatilo i ispovracala se ne silu, kasnije sam shvatila da se ja mogu i previse najesti pa sve ispovracati,necu dobiti na kilazi a zadovoljstvo je veliko jer volim da jedem,svakoga dana sam barem jednom povracala,nekada i vise puta,a kilogrami su isli dole,imala sam 85kg i smrsala na 65kg,to je bio veliki uspeh za mene,onda sam jedan dan sela za komp i pronasla ovu bolest,kada sam procitala posledice uhvatile me je takva panika da nisam znala sta da radim,bilo me je sramota da bilo kome kazem za to, primetila sm iz meseca u mesec da imam sve manju menstruaciju,zubi mi nisu bili iste beline kao sto su bili,grlo me je bolelo. od tog dana sam resila da necu vise povracati,i tako je i bilo,od toga dana je proslo oko 8 meseci a ja ni jednom nisam povracala na silu,to se moze prestati,samo treba biti jakog karaktera, sama pomisao da mozda necu moci da imam potomstvo zbog bulimije me je jako plasila.. hvala Bogu ne radim to visi niti mi pada na pamet, ugojila sam se 7kg nakon prestanka bulimije,ali me uopste ne zanima,ZDRAVLJE SAM STAVILA NA 1.MESTO, a kilazu mozemo skinuti na vise boljih i zdravijih nacina.. TAKO DA JA MISLIM DA SVAKO MOZE DA PRESTANE SAMO AKO TO ZELI!!
Ja sam imala i anoreksiju i bulimiju !
Vežbala sam 24h , ustajala u 6h ujutru da trčim, preskačem vijaču + teretana 5h svaki dan samo da što više kalorija sagorim , brojala kalorije , šta god bi pojela to bih odma i ispovraćala( bilo je i do 7-8 puta dnevno ) , imala sam neprestan osećaj gladi , na hranu sam gledala kao na otrov , samopovređivala se , imala depresiju , mrzela svoj odraz u ogledalu ….. i onda nakon nekog vremena konstantnog izgladnjivanja , prejedanja i povraćanja došlo do grčenja mišića u celom telu, opadanja kose u pečatima , pucanja kože na rukama do krvi , nesnosnih bolova u grudima , izostanka menstruacije …… bila u bolnici.
Dugo nisam mogla da ostanem trudna , kada sam se ugojila ostala sam trudna i sada imam jednog zdravog i jakog dečaka :))) <3
Draga Slađana,
Hvala što si podelila svoju priču sa nama, putem komentara. Verujem da bi mogla da bude korisna i kao blog post, ukoliko bi želela da nam kažeš više, javi nam se na kontakt@trcanje.rs
Divno je čuti da si pobedila ovaj ozbiljan problem 🙂
Svako dobro!
kako ste dana, da li ste uspjele rijesiti voj problem,
imam isti problem, ali smatram da je u pocetnom stadijumu, aktivno povracanje svaki ili svaki drugi dan, strah od debljanja . imam 62 kg.a visine sam 1.74. imala sa i 75 kg. pre godinu dana, mada sam smrsala zbog drugih problema…smatram da je uzrok prekomerna nervoza i uteha u hrani koju potom izbacujem da bi se bolje osecala.. nebih da mrsavim vise,ali ima strah od debljanja. niko u porodici nije svestan problema, ne znam sta da radim, sem da potrazim sama strucnu pomoc jer sa punoletna … na porodicu nemogu da racunam .:/
Citam sve ove komentare i placem placem,jer se i sama borim sa ovom uzasnom bolescu …Sve je pocelo od kada sam rodila prvog sina sa 22 god.nikad pre toga nisam imala nikakve poremecaje u ishrani,mada sam uvek bila sitne gradje 163 i 50 kila nikad vise preko,a onda sam posle porodjaja dobila posporodjajnu depresiju ali nikakvu pomoc nisam trazila jela sam normalno a kila su nestajala zbog dojenja i tada sam se doselila u svedskoj kod muza on po ceo dan u svom restoranu jer ipak neko mora raditi a ja sama sa malom bebom a ni prijatelja ni porodice,medjutim kad sam prestala dojiti kila su se odjednom vratila a meni se svidelo kako sam izgledala sa 45 nisam ni htela pogledati slike gde sam imala 50 i prvo sam prestala jesti znaci anoreksija a onda je dosla bulimija ,druga trudnoca ja sva srecna sto mogu jesti ali na obe trudnoce ugojila sam se 9 ,10 kila nista strasno a jela sam normalno kao i pre ,posle drugog sina jos tezi oblik depresije a muz se pravi da to nevidi i jos me nazivao ludom ,povlacila sam se u sebe izbegavala ljude i zivela samo zbog dece,sa roditeljima los odnos posebno sa majkom,pocitav dan sama,niti mogu dobiti stalno zaposljenje,cak sam pomisljala i da se zauvek ne probudim ali onda pomislim na moje zlatne decake….Sada su oni 7 i 9 god.i njihova majka se i dalje bori ali znam da tonem sve dublje i da u jako bliskoj buducnosti me nece biti…
samo se bori….zbog svoje dece….
Ljep pozdrav evo i.mene tu ja se borim isto sa nekim vrstom bulimije naime rodila sam prije godinu dana i od tad sam se udebljala katastrofa nije da se prezderavam sve sto pojedem odem i na silu povracam imam 95 kila a prije trudnice sam imala 77kg bila sam na djetama i nista ne pomaze osjecam se uzasno nisam zadovoljna sa nicim i vise neznam kud bi i sta bi molim neki savjet ili nesto :(((
Ćao, malena! Razumem tvoje nezadovoljstvo. Divno je što si se javila, i podelila ga sa nama. Dobra vest je što postoji rešenje, i ono se ne sastoji u dijetama, već u prilagođavanju ishrane (jedi laganiju hranu zbog koje nećeš osećati grižu savesti – dodaj ishrani dosta voća, povrća, koštunjavih plodova) a super je ako bi mogla da svakog dana posvetiš za početak nekih pola sata vežbanju ili trčkaranju. Takođe, bilo bi dobro da porazgovaraš sa lekarem u svom domu zdravlja. On ćete uputiti kako da se najbolje postaviš, a potrudi se da o tome ispričaš i porodici – oni će ti sigurno biti podrška. Javi nam kako napreduješ – tu smo!
Mene interesuje kako je moguce da ova „bolest“ nikada nepogadja ljude po zatvorima ? Kako tamo nema enormno debelih ljudi ? Kako je moguce da toliko zderete bez ikakvog razloga, a za to lazno optuzujete neku navodnu bolest.
Vrlo je ružno kada se ljudi petljaju u ono što ne razumiju i iznose svoje stavove koji odaju njihovu površnost.
Šta god da si hteo da kažeš sada.
Pri trazenju resenja uvek sam nailazila na forume pune pitanja,problema,nesrecnih i uplasenih ali retko kada VETAR U LEDJA od strane nekoga ko je problem zaista resio. E bas to mi je cilj…da vam kazem svima koji se borite sa tom odvratnom NAVIKOM – MOZETE se toga otarasiti vrlo vrlo lako…samo ako resite! Skoro 8 godina sam se GLUPIRALA …nekada povracala i do 8 puta dnevno!!! da da..iako sam imala sasvim normalnu kilazu! Danas, kada je 6 godina bez BULIMIJE iza mene toliko mi je to strasno zamisliti i stvoriti uopste sliku da sam JA to nekada radila…Molim vas , prestanite da se druzite sa ljudima koji pricaju koliko su cega pojeli, kako im ide dijeta, kako im ovo stoji a ono ne, kako su smrsali ovoliko a udebljali onoliko,prestanite da gledate SRECNE-ZGODNE cice po FB i da im zavidite na laznom slici, prestanite da se opterecujete kilazom…to su gluposti,ogromne gluposti koje vam se cine bitnim u ovom trenutku, ali su u realnosti UZASNO smesne! Ne tezite da budete kost i koza, to je ruzno! Pa sta ako ste nabacili par kila viska-to se brzo regulise i to sa malo volje(nema slatkisa malo setnje i eto).Ne znaci to sto ste mrsavije da ste privlacnije, lepse, sigurnije, bas nasuprot-nacin do koga ste do toga dosli vas odaje, nesrecni ste i nezadovoljni sa sobom…to se vidi…Najbitnije je da pocnete da volite i cenite sebe, da se trudite, napredujete u svakom pogledu, ucite, interesujete se u raznim sferama. OKUPIRAJTE SE STVARIMA KOJE VAS CINE SRECNIM-PROBLEM CE AUTOMATSKI NESTATI ! ZAMENITE SVAKODNEVNE MISLI O HRANI I SKRIVANJU PO KUPATILU sa hobijem- crtanjem, pevanjem, setanjem,trcanjem,dekupazom,fotografijom, npr.prirodnom kozmetikom, jogom…MENI JE POMOGLO! I sta vise, naucilo me da volim sebe, da cenim svoju licnost, da se borim sa problemima, a onda su to dalje cenili roditelji, prijatelji, DECKO-SADA MUZ, zatim mi je hobi presao u posao, odveo me na drugi kontinent i zivot ima potpuno novi smisao! Zao mi je sto se na vreme nisam obratila nekome za pomoc, sto je ta tortura trajala tako dugo ali na srecu posledice nemam , bar ne za sada 🙂 Sve u svemu , snaga i volja je u vasog glavi…niko drugi vam ne moze pomocu dok ne resite sami sa sobom da ste sposobni i voljni da uzmete svoj zivot u svoje ruke! VEKIKI POLJUBAC I ZAGRLJAJ ! MOZETE VI TO! Na istu foru sam se otarasila i cigareta.. bajDvej…Ako neko ima pitanje , ostavite mail , vrlo rado cu odgovoriti!
kako si odlucila i kako si uspela? ja svaki dan odlucim i svaki put se vratim na staro, mrzeci sebe jos vise….uvek nadjem razlog za to…dal je to nervoza, dal ne mogu da svarim sta sam pojela, muci me stomak….i tako u krug….povratim pa me zaboli glava i grlo i sta ti ja znam…..kanim se da odem kod psihologa, ali kao nemam vremena…roditeljima, a ni bilo kome ne smem da priznam….
vec sam zazalila zbog svega, gledam se kako propadam i svesna sam kako se unistavam….ali ne znam sta da radim i odakle da krenem….dajte neki savet ili nesto….povrh svega sam upala i u depresiju i zatvorila se….
Bas je to problem-sto mislis da ce ti biti gore ako ne povratis a zapravo upadas u nezadovoljstvo i depresiju-ZACARANI krug ! Ali koliko god da mislis da je nemoguce prekinuti ga , toliko ces vise biti srecna kad se svemu tome budes cudila i razmisljala sa nevericom da si ti to ikada mogla sebi da radis ! Mozak je vrlo zeznuta stvar ali resenje PROSTO KAO PASULJ…jedi, odluci da neces otici u kupatilo,da ces setati posle jela, da ces okupirati misli drugim stvarima…Ako ODLUCIS , stvarno odlucis! nista te ne moze spreciti u tome! Tvoj MOZAK odlucuje, a ti upravljas s njim! VERUJ MI! Ono sto bih ti od srca savetovla jeste da odes kod psihologa koji ce ti samo pomoci da tvoja VOLJA bude jaca i usmeriti te KAKO DA SE MOTIVISES,KAKO DA TI PUT BUDE LAKSI, to ce ti pomoci ne samo kod ovog, nego i drugih problema u zivotu! Kao vrlo iskusna u ovom problemu i ponosna sto je iza mene , mogu ti reci da se uzasno kajem sto to nisam uradila na pocetku ! Mnogo bi mi lakse bilo da me je neko strucan posavetovao umesto sto sam provela godine trazeci resenje koje je oduvek bilo u MENI sada u TEBI ! Drzim ti fige i cekam VESELU poruku !
Nikad neecu razumeti ljudi koje ovo rade( ja sam imao 100kg pa nisam nikad razmisljao da krenem tim putem)
a kako znas da nisi jedan od tih ljudi….kad i kako si poceo da trcis maratone?
Pa dobro ako je ispijanje 2l coca-cole bulumija(nekad bilo)Ne trcim maratone(zavrsio sam jedan ove godine uglavno mi je izazov da trcim 21k).2010 sam poceo da razmisljam da istrcim 21k u Bg i eto 2014 sam pokusao da zavrsim 42k )
dobro, hvala na odgovoru… 😀
Vidis nekad sam nocu pocinjao da pijem 2l i to stucem do ponoci i posle do 5-6 ujutru blejim na netu(chat sa prijateljima,gledanje Nba)i legnem u 7ujutru,isto mi se desavalo da umesto vecere jedem slatko i tako pojedem 300-400g i secer udaru i odem istrcim 10k i dodjem kuci smirim se i tek onda veceram(23-24h)inace vec 6godina je pijem gazirana pica(Kvas,neko pivo popijem,cak sam prestao da pijem i ove vocne sokove nekad sam i to pio po 1l od jednom a sada uzmem voce iscedim i to je to)
vidim da su uglavnom vecheri najrizicnije….
Pa ne mora da znaci ako uvece trcis(trening)moras nesto da pojedes samo zavisi sta ces uneti vidis bilderi jedi u uvece(ali zna se sta se jede uvece protein i salata )
Pozdrav , zelela bih da mi neko odgovori,svesna sam svega sta mi se desava ali i dalje teram po svome. Visoka sam 1,75 cm , kilaza oko 75 . Bolovala sam od stitne zlezde pre par godina, gde sam imala cak sa 11god 85 kg,no to je proslo i ja sam pocela da mrsavim. Bila sam na svakakvim dijetama, neke su pomogle ,neke ne. Pila svakakve preparate da bih smrsala,pila cajeve i sve nesto jedva. Sada mi svi govore kako sam prelepa ovako. Ali ja nisam zadovoljna .vec sigurno godinu dana govorim da sam na dijeti kad mi neko ponudi hranu.a kad sam sama pojedem nesto sto ne bih trebala,ili ako mama napravi nedeljom nesto fino . sve je bilo do nekle ok, kao dijeta a jela sam,ali nisam padala u depresiju kao sad. Cim ostanem sama ,padam u totalnu depresiju, osecam da sam odbacena,a nisam. Osecam se kao da sam zarobljena u telu „debele“ devojke. Ponekad uhvatim sebe kako kradom jedem. Ne prejedam se da mi bude lose, vec sama sebe kritikujem ako nesto pojedem sto znam da je kaloricno. Nekad znam da se udaram po nogama,sto su mi i problem,jer na gornjem delu tela mi se vide rebra,a a noge deblje ,i zbog toga se uzasno osecam. Moji me ne razumeju,nemam kome da se obratim ,kad nekome spomenem govore mi da se okanem dijete, ali to nije pravi savet! Jer ja opet razmisljam ako pojedem nesto ugojicu se,mada se desi da posle tog razmisljanja ipak pojedem.i onda krece totalni uzas,cesto plakanje,do nedavno sam odlucila da povracam. Ali ne mogu vec nedelju dana pokusavam da stavljam prst usta ali samo mi se dize zeludac,ne mogu povratiti. Mada mi i od toga bude lakse. Da li je to takodje ta bolest,sta da radim,kome se obratiti?! Kako to resiti kad je to psiha… A niko ne razume.
OBRATITI SE DOKTORU, koliko god ovde svi bili dobronamerni. Samo su doktori profesionalci.
Reci i porodici.
Ovde ćemo ti svi reći kako ti to možeš, kako treba ovo ili ono… , blablabla.
Kao laik i trkač: priključi se nekoj grupi koja trči. Bar 4 x nedeljno.
Recimo da imam taj problem u porodici i da je to način na koji rešavamo…
Ćao, Ivi! Super je što si prepoznala problem i rešila da pričaš o tome – to je prvi korak ka rešenju. Sledeći je da se javiš doktoru i porazgovaraš sa njim, a onda od njega dobiješ i uputstva kako da porodici pojasniš o čemu se radi. Fizička aktivnost je odlična ideja, a još bolje je ako može da bude grupna. Ako si raspoložena za trčanje, škola trčanja je dobra opcija: http://skolatrcanja.com/. Svako dobro i javi kako napreduješ.
Eh narode moj, dok vas ne opuca po glavi, bojim se da nećete s tim prestati… Nažalost, i meni se upravo takav scenario desio. Nakon 11 godina bulimije! 11, eeejj!! Ja sad iz ove perspektive, kad sam konačno s tim prestala, ne mogu da vjerujem koji sam kreten bila, bukvalno sam dozvolila da mi se zdravlje uništi, imunitet skroz opadne, krvna slika nikakva… Sve sam mislila, ajde, mogu tako, primirim se par dana kao, jedem regularno ili se izgladnjujem, ne doručkujem, čitav dan budem na čajevima ili vodi, pa onda nakon par dana to sve lijepo nadoknadim, pojedem boga oca, pa onda prst u usta i sve to u wc šolju ispovraćam. Fuj, da se čovjek samom sebi zgadi. I logično onda, nakon toga budete depresivni, džangrizavi, živci kao na strunama, osjećate krivicu zbog toga što radite, svjesni da to nije nikako dobro za vaše zdravlje, a i greota je toliku hranu bukvalno baciti. Bolje da ste taj obrok dali nekom kome je zaista potreban ili podijelili s nekim makar. Toliko gladnih u svijetu, a ja se prežderavam i povrh svega to ispovraćam… Ma grozota jedna! I naravno, nije jadni organizam svemoguć da sve to izdrži, moralo je negdje da pukne. Desilo se to baš prilikom trčanja, pošto sam eto od marta prošle godine krenula sa uglavnom redovnim treninzima i negdje, otprilike u ovo doba prošle godine, sjećam se da sam se pripremala za Mini maraton u Novom Sadu – trka na 7km, i u jednom trenutku osjetila sam blagu mučninu. Mislila sam da nije ništa strašno, no kad sam došla kući, povratila sam crnu tečnost, kao toz od kafe, a inače kafu ne pijem ni koka kolu i slično. Naravno, isprepadala sam se, te sam odmah u hitnu gdje su mi dali infuziju i rekli da imam hemoragični gastritis. Nakon toga sam otišla kod specijaliste koji mi je rekao da imam ulkus, tj.čir na želucu koji je pukao. Sada je to sve pod kontrolom, na vrijeme se dijagnoza uspostavila, uzimala sam adekvatnu terapiju… Na neki način, zahvaljujući trčanju, otkrila sam da imam ozbiljan zdravstveni problem. Poslije te epizode nikad više mi nije palo na pamet da namjerno povratim. Moj želudac i dan danas ne može da podnese velike količine hrane odjednom, što je valjda i normalno. Jedem uglavnom sve, češće u toku dana, u manjim obrocima. Sada na svojih 178cm imam 65kg, smatram da je to sasvim optimalno na moju visinu. Tek kada se razbolite, shvatite koliko je zdravlje zaista najbitnije. Oprostite zbog ovoliko opširnog komentara, ali pisala sam u nadi da će moje iskustvo bar nekog opametiti i da će pomoći nekom da se okane te zle rabote. Trenirajte, trčite, a pri tom slušajte svoje tijelo, nemojte ga forsirati izvan svojih granica, bavite se sportom koji volite, ali nemojte svoj organizam terorisati, naročito ne na ovako jadan i nedostojanstven način. Toliko. Svako dobro svima vama želim.
Ćao, Milice. Hvala što si pisala o svom iskustvu. i svaka čast na promeni navika. Vidimo se na nekoj trci! 🙂
Pozdrav. Puno puta sa zelela da se ovako “ispovedam“ na nekom sajtu jer me inace niko ne razume niti se trudi…evo odlcucila sam ovde. U ovome sam manje malo od godinu dana a cini mi se kao da sam 10 godina u tome… Dete sam, malo nezrelo skroz, a opet svesna i sve radim na svoju ruku, 14 godina, sta ja znam o svetu…nista. Bila sam debela, i to mi uopste nije smetalo, bila sam srecna i zadovoljna zivotom. Vremenom sam citala tako i slusala ljude koji su drzali dijete i sve o tome i odlucila da krenem, ne sluteci da bih mogla previse daleko da odem. Prvo zdrava ishrana, fizicka aktivnost…dok nisam srela nakon duzeg perioda drugaicu koja je bila na ivici anoreksije, da, ona je od tada za mene bila idol i bila sam ljubomorna kako ona moze a ja ne…od tada je pocelo sve, gladovanje, poblemi sa roditeljima, promenila sam se previse i to je uticalo da ljudima ostavim utisak da sam losa kao osoba, ponasanje, mane moje , sve se mislilo najgore o meni, roditelji nisu mogli da me gledaju, svi su znali za ovo da hocu da smsam,ali niko zapavo koliko mi je tesko, koliko padam u depresiju koliko psihicki slabim u svojih 14 godina,..svi mi kazu da sam zrelija od svojih vsnajka ko nije zao za sve ovo a onda s poceli “ti zrela? ahahahah da si zrela ne bi to sve radila, to samo dokazuje suprotno..“ i tako to, onda sam gladovanjem smrsala iako to nije bilo strasno da kazem “JAOO KOSTUR“ jesam vidno da su ljudi moje oditelje i mene pitali od cega bolijem i tako to jer sam se pomenila fizicki previse, i to mi je ulivalo nadu, bez obzira sto nisam slusala nikog da sam okej i da treba da jedem, ne bacala sam i krila hanu ovo ono, voda i samo voda, dok jedan razovor sa drugaicom me nije naterao da se zapitam “sta to radis, zbog cega? ko si ti zapravo? “ tada sam krenula da se nadoknadjujem sto sam pre propustila…i onda se ugojila, ne znam kako ne secam se tacno verovatno sam postepeno pocela sa povracanjem…ja sam mrtva ‘ladna pricala svima o tome, niko i nije ozbiljno shvatao kao i ja, bili su neki trenuci sa drustvom strasni i ozbiljni i petnje da kazu mojima i vodili me kod lekara, ali nista ja sam bila u fazonu “ ma daj , meni nista ne moze da se desi, iako bih volela da imam anoeksiju i sve mogu samo da mastam o tome… “ i tako je krenul sve vise i vise i vise….i dnevno 3,4 puta, mnogo sam bila spretna u tome, znala sam kada i kako i gde mogu da povracam, kako da slazem i sve…i jos uvek sam na tome da povracam, da gladujem ne mogu jer moji mi ne dozvoljavaju niti iko da ne jedem, zato se prejedam i praznim. Dodju mi trenuci kao “alo osvesti se, nemoj to da radis, ne teba ti..“ prestanem, pa se vratim jer i ne shvatam ovo za ozbiljno a i ne zna koliko moze da bude ozbiljno i koje su zaista moguce posledice meni… smatram kada bih se izvukla iz toga mogla bih da sebe promenim na bolje, moje ponasanje prema drugima, karakte, ponos, samopostovanje i sve ostalo… ali nekako samo zelim da smrsam, i jos uvek zelim da imam anoreksiju… kod mene ne ide to “malo i zdravo jedi, vise vezbaj ,bla bla…“ to ne pomaze . Zelim a i ne zelim da se izvucem iz ovoga. Tj ne znam ni sama sta hocu, delujem previse bolesno i psiho… Cak sam i cigare pocela da pusim samo jer sam u tripu da mi se smanjuje apetit od toga, pre sam pila laksative dok moji nisu pronasli i posle nisam smela da rizikujem vise. Posledice koje god da su shvatam olako i nemmoguce za mene, pvo zelim toga da budem svesna, a onda zelim da se izvucem iz depresije i da se psihicki povratim… kao sto zelim i da smrsam. Ne zna vise nista….mogla bih jos tri sata najmanje da pisem, ali kapiram da ovo nikog ne zanima, samo mi je lakse jer sam se nekim delom otvorila ovde. 🙂
Draga, sve što si napisala je jako važno i osim što zanima nas, interesuje i sve ljude iz tvoje okoline kojima si draga. Posledice nisu nimalo naivne – verovatno već znaš da ovakvim postupcima loše utičeš na svoj imunitet, pa si podložnija bolestima, može da se desi da neke organe trajno oštetiš. Neću da ti pišem najgori scenario, do njega ne treba da dozvoliš da dođe. Možda ti deluje bez veze, ali je super stvar da se obratiš doktoru, pa odeš sa uputom kod nekog psihologa. Tamo ćeš moći da razgovaraš sa nekim ko te razume i da odlučiš kako želiš da nastaviš da funkcionišeš. Javi nam šta misliš o ideji i da li si nešto odlučila. Takođe, razmisli o trčanju kao dobroj i zdravoj opciji za tvoje telo. Tu smo za sve što te interesuje. Veliki pozdrav! 🙂
Zdravo svima! Zovem sw Marija i imam 19 godina. U proteklih 7 meseci moj zivot se znacajno promenio. Prvo sam imala gubitak meni jako drage osobe iz porodice, i to je ujedno i prvi put da se susrecem sa time, tako da mi je bilo jako tesko. Nakon toga, kasnila sam sa spremanjem prijemnog ispita, i nisam upala na zeljeni fakultet, tako da sam uspela da razocaram svoje roditelje i jako mi je tesko, osecam grizu savesti. Dalje, vec sam 7 meseci u vezi sa deckom za koga sam mislila da je pravi, ali gde sve ide nizbrdo ide i ljubav. Nista mi ne ide od ruke, roditelji mi jesu podrska, ali vidim da se udaljavamo i sa njima prosto ne mogu da podelim sve sto zelim. Za nedelju dana, izgubila sam mnogo kilograma, tako sto sam dosta vezbala, ali sa druge strane nisam unosila hranu i vodu, pa cak i kad moram, ja bih je povratila, jer mi je jako tesko kada unesem i gutalj vode ili zalogaj hleba, odmah me zeludac boli, i to resavam tako sto ga prosto ispovracam. Depresivna sam, ne smejem se, nemam prosto cemu da se radujem, jer mi se sve ono sto sam stvarala mesecima i godinama srusilo u trenutku. Doktoru se plasim da se obratim, jer mi je izabrani lekar clan porodice, a ne bih zelela da se siri u porodici problem koji imam. Kome da se obratim, a da ne dobijem kritike, i odgovor koji nipodostava moje misljenje? Molim vas, pomozite mi. Unapred zahvalna!
Draga, to što si svesna problema već znači mnogo. Dobro je da razmišljaš o tome kako da nađeš rešenje. Svi različito reaguju na probleme, samo je šteta kada ta reakcija loše deluje na tvoje opšte stanje. Kao što i sama znaš, najvažnije je da razgovaraš sa nekim ko je stručan i dobro obučen da ti pomogne – to su psiholog ili psihijatar. Put uglavnom ide preko lekara opšte prakse zbog uputa. Lekari imaju položenu zakletvu po kojoj ne bi smeli da pričaju o problemima pacijenata van ordinacije. Ukoliko smatraš da bi se to ipak dogodilo, napiši nam odakle si, pa da pokušamo da pronađemo neki centar u koji bi mogla da se javiš i zaobiđeš lekara opšte prakse.
TESKO JE NAPRAVITI PRVI KORAK ALI KADA SKUPIS SNAGU SVE JE MOGUCE
Pozdrav svima. 19 mi je godina. U poslednje vrijeme citam bas dosta o bulimiji, ne bili prestala sa prejedanjem i povracanjem. Moj problem je zaista tezak, kao i svim ostalim sto pate od bulimije. Voljela bih stvarno da se izlijecim. Ali sve vise se pitam da li je to moguce. Bila sam na ivici anorrksije. Izgledala sam kao mrtvac, ali sam pocela da jedem, jedem i jedem i povracam na kraju. Dobila sam koju kilu, ali bih vise od svega voljela da prestanem sa prejedanjem i povracanjem. Inace, mogu samo da kazem da imam veoma psihicki tezak zivot. Pitam se kako da izdrzim?!
Draga, žao mi je što se suočavaš sa ovakvim problemom… Bulimija se leči, nemoj da sumnjaš u to. Pošto si već primetila da ti je potrebna pomoć, bilo bi dobro da sa nekim od poverenja, prijateljem ili rođakom ako ne možeš sa roditeljima, odeš do nekog većeg centra gde ćeš moći da razgovaraš sa stručnjacima. Mi smo tu ako možemo nekako da ti pomognemo. Javi kako napreduješ!
Puši kurac
koji veci centar i sta ako nismo u mogucnosti…koja je alternativa?
Alternativa su centri za mlade – eventualno neka kancelarija za mlade, ili psihološki kutak – ima li ih u Čačku?
ja sam jednom pokusala, posto se mucim vec nekoliko godina, da razgovaram sa psihijatrom…otisla sam, ali je nazalost otisla i moja mama sa mnom i plan je propao….ispricala sam samo kako se lose osecam, kako ne spavam i da sam nezaintresovana za svet….sada se ponovo kanim da odem….ali iskreno volela bih da zaobidjem lekara opste prakse, tj. da odem direktno kod psihologa ili psihijatra….a zivim u cacku, da li bi mi mogli pomoci u pogledu toga?
Draga, izvini zbog zakasnelog odgovora. Dobro je što si zainteresovana i dalje za odlaske. Sledeći put svakako idi sama kod psihologa. Koliko znamo, lekar opšte prakse ti je potreban samo zbog uputa.
Postovani,imam sestru na koju sumnjamo da vec oko godinu dana povraca.Pre toga je smrsala 15 kg .Mama ju je povela u bolnicu,radi toga sto mnogo jede a ne goji se i, nakon nedelju dana u bolnici,sama je mami priznala da povrace.Posto zivimo u Crnoj Gori oni su ih odma uputili na institut za mentalno zdravlje u Beogradu.Roditelji su odlucili da je ne vode,stim sto je ona njima obecala da nece nikad vise to raditi.Kupili su joj vagu da se meri i dobila je za nedelju dana 3kg da bi sledece nedelje izgubila 2kg sto je odma probudilo sumnju mojih roditelja da ona povraca.Nakon razgovora sa njom priznala je da je kao samo jednom povracala i opet je cvrsto obecala da to vise nikad nece raditi uvek to radi sa placom i grizom savesti moli nas da nikom ne pricamo.Usput ona ima 15 godina.Je li dovoljno da je povedemo samo kod psihologa ili ipak treba da je povedemo na institut,koji ona uporno odbija.Usput mama je stalno prati.Unapred hvala.
Draga Teodora, dobro je da ste se uključili i da ste svesni problema. Za početak je važno da obavezno odete kod psihologa, kako bi vas posavetovao kako da se postavite i razgovarao direktno sa njom. Takođe, on će proceniti da li su razgovori sa njim dovoljni, ili bi ipak trebalo doći do Beograda. Budite uporni, nadamo se da će situacija postepeno da se poboljšava.
Cao svima. Imam 16 godina i od pre par meseci sam pocela da jedem, cak sam se i ugojila koje kilo. Svi meni dragi su to poceli da primecuju a ja sam pocela da povracam i trčim kako bih smrsala i tako vec mesec i nesto. Onda sam juce potrazila malo ove simptom i videla da se radi o Bulimiji. Ispricala sam drugarici ali ona nije ozbiljno shvatila. Stvarno nemam snage nikom vise da priznam..
Ćao, Dijana! Dobro došla na sajt. 🙂 Lepo je da si se javila, i da razmišljaš o problemu. Tvoja drugarica verovatno ne razume o čemu se radi, i koliko je stvar ozbiljna. Ukoliko nikako ne možeš da razgovaraš sa ukućanima, najbolje je da se obratiš psihologu u domu zdravlja. Kako ti to zvuči?
hej.. slicnan problem imam i ja, javila sam ti se u nadi da mogu pomoci tebi a mozda i sebi ako ti pisem.. mozes mi reci nesto vise o svom problemu? zbog cega si sve ovo zapocela, kako se pojavio ovaj poremecaj kod tebe? pozdrav 🙂
Meni se ovo desava godinama i znam da imam poremecaj u ishrani ali tek sad sa 17 godina shvatam da je postalo ozbiljno. Ceo zivot sam na nekim dijetama, ili se prejedam ili ne jedem nista, cesto mi je muka i teram se da povracam, vezbam samo da se ne bih ugojila jer se toga najvise plasim. Mnogo razmisljam o hrani i budem depresivna jer najvise zelim da budem mrsava i da me drugi vide mrsavu. Ne znam kako sebi da pomognem, samo mislim o tome da cu se smiriti kad smrsam.
Hej, Nevena, odlično je što razmišljaš o tome šta ti se dešava sa organizmom i psihom. To je prvi i baš važan korak. Bilo bi odlično da razgovaraš sa prijateljima i porodicom, ako misliš da ima prostora da te razumeju. U svakom slučaju, prijateljski razgovor sa psihologom će ti najviše pomoći. Možeš da se raspitaš kod doktora opšte prakse u domu zdravlja kako da započneš proceduru. Samo uporno i pozitivno. Čekamo da nam javiš kako si sve sredila. 🙂
Isla sam kod psihologa jedno vreme iz nekog drugog razloga ali sam dotakla i ovu temu, a zeni nije bilo jasno zasto mi se to dogadja jer sam veoma jaka kao licnost i imam dosta samopouzdanja, ali nismo preterano o tome raspravljale. Mama uglavnom ismeva sve moje pokusaje da smrsam, a ostali mi govore da to ne radim, i mislim da oni ne shvataju koliki problem u stvari imam. Uverena sam da bi mi pomogao jednino neko ko je prosao kroz sve to, ali nisam srela nikog takvog do sad, sem ovde, i hvala sto pokusavate da pomognete 🙂
Naravno, zato smo tu. Što se mršavljenja tiče, ne znam da li si možda pokušala sa trčanjem? A što se tiče psihologa, odlično što si već išla na razgovore, to je velika stvar. Na tvom mestu bih svakako nastavila konsultacije, samo bih potražila nekog drugog psihologa, ukoliko smatraš da sa ovom ne bi mogla dovoljno da razgovaraš o ovoj temi, odnosno da ne biste stigle do rešenja. Volela bih da čujem kako se razvijaju stvari. Verujem da ćeš uspeti sve da središ!
Mrš u pičku materinu, nabijem i tebe i svoju krvavu razapetu prokletu psihologinju na sred pičkice dlakave, dabog da jebao konj dok si na grobu mrtve sestre, i s kurcem došao do svih unutarnjih organa. Oh yeah, fuck yeah. Nabijem te na kurac. Treba te ispeč na ražnju, ali prije toga natjerati da pojedeš pečene anđele i juhu od isusovih kostiju začinjenu njegovom ukletom krvlju, prokletnice kurvetarska. Krepaj radodajko! Zelim ti svu srecu u tome. Uopće ne znaš pomoći, koju pičku materinu onda radiš tu, ha? U jebem ti boga, ti boga, blesavoga. Satana je jedini pravi princ, bog, otac i gospodar nad nama i našim dušama te celim čovečanstvom. Svjetlonoša, otvorio me oči, prosvjetlio me i pokazao pravi put. Oh moćni sotono daj nam ono što ti imaš, daj nam nadljudsku moć. A tebi glupačo bih se najrađe svaki put u usta ispovračala i onda posrala i natjerala te da to poždereš fufice, nabijem ti elektrolite u dupe raščerupano, razderano, nenaribano.
Odličan tekst!
Pozdrav, htela bih da pitam da li neko zna nekog dobrog psihologa u Beogradu, 4 ipo godine se nosim sa bulimijom i u poslednje vreme počela sam da primećujem koliko je lepo živeti i koliko lepih stvari može da se radi ne uključujući hranu i povraćanje, znatno sam proredila svoje napade prejedanja i pražnjnja ali mi se i dalje događaju kada sam pod stresom i kada trebam da učim ili budem kući.Zaključujem da je to stvar loše navike, i mislim da bi mi psihoterapija pomogla da se konačno oslobodim toga.Takođe volela bih da razgovaram sa nekim ko ima sličan problem, i ako ima neko ko je raspoložen da zajedno trčimo,i da se zdravo hranimo, a da je iz Beograda neka mi se javi na mail.