Trkači reporteriTrkeVesti

23. Ljubljanski maraton: mesto gde se kale najjači maratonci!

Nema komentara

Prošle nedelje, 28.oktobra, održan je 23. po redu Ljubljanski maraton, trka koja tradicionalno privlači najveći broj trkača iz regiona.

Razloga za to je više: laka dostupnost lokacije, dosta povoljan smeštaj i stratnina, lepota i sređenost samog grada, ali ponajviše podrška koju žitelji slovenačke prestonice iz godine u godinu nesebično pružaju svim trkačima.

Ako ste se ikad zapitali kako je to da vas navijači bodre tokom cele (polu)maratonske staze, onda treba da posetite Ljubljanu!

Prethodne dve godine, ja sam upravo to i učinio sa svojim matičnim klubom. Iako sam se sa njima sjajno proveo, ove godine rešio da vidim kako to drugi rade, te sam se ovog puta prijavio za ovu trku preko Run Away Travela.

Jedina bojazan koja je pritiskala sve nas bilo je vreme. Vremenska prognoza je bila dosta loša. I videlo se da se većina pribojava trčanja po kiši.

Naravno, niko se nikad nije istopio od malo kiše, ali ako trčite 42 k a ona lije celim putem…ne zvuči baš primamljivo (uglavnom zbog mogućnosti nastanka žuljeva na mokrim stopalima, usled trenja).

Bilo kako bilo, složili smo se da ne vredi previše lupati glavu; biće kako bude, svima isto.

Mi smo uradili sve što je do nas – spremili smo se za izabranu trku što smo bolje mogli, a zatim i opremili odećom koja je prilagođena vremenskim uslovima!

I verujte mi kada kažem da je tu bilo svačega: od vodootpornih šuškavaca i kabanica pa do kesa za đubre koje su glumile iste! 🙂

 

POSETA BLEDU  I UTISAK O SLOVENIJI UOPŠTE

Pre nego što krenem sa opisivanjem trke, voleo bih nakratko da se osvrnem na lepote Slovenije i utisak koji je ova zemlja na mene ostavila.

Nakon što smo podigli starte pakete, ja sam nakratko napustio Run Away ekspediciju, da bih sa svojim društvom obišao Bled.

Prvo što sam primetio na putu do tamo bile su lepote okolnih planinskih vrhova koji su se uzdizali iznad mora šumskih krošnji u jesenjim bojama, a zatim i crkvenih tornjeva, farmi i imanja, ali i njihova sređenost.

Trava je svuda bila pokošena, fasade kuća okrečene u živopisne boje, a đubreta nije bilo nigde na vidiku.

U gradovima vlada ista atmosfera, sve je sređeno pod konac i na ulicama je postavljeno mnoštvo info tabli, umetničkih instalacija ali i kontejnera za razvrstavanje otpada!

Stiče se utisak da svuda vlada red i da ljudi mnogo polažu na čistoću, očuvanje životne sredine i kulturu življenja uopšte, što me je dosta oduševilo.

Ribaja plivaja sa peraja… 😉

Na Bledu nas je sačekala kiša, pa nažalost nismo uspeli da napravimo željeni krug oko jezera, ali i pored toga, uživali smo u kratkom obilasku ovog piktoresknog lokaliteta, koji ja, zahvaljujući svom ograničenom iskustvu, mogu da uporedim samo sa našim Palićem, recimo.

Kada bi Palić bio okružen planinama koje se ogledaju u vodama jezera! Prelepo.

Saznao sam da ni Bohinj nije daleko odatle; svega 30ak kilometara vožnje dalje ka zapadu. Ipak, Triglav i Bohinj smo morali da ostavimo za neki drugi put, jer smo bili gladni, a želeli smo i da veče pre trke malo prošetamo po Ljubljani.

Pre povratka u smeštaj svratili smo u jednu bledsku kafanu gde smo se častili čuvenim kranjskim kobasicama i mogu vam reći da nas ni one nisu razočarale!

Taj dan smo završili šetnjom pored Ljubljanice i izlaskom na pivo; veče je bilo neobično toplo i spokojno;vazduh je bio prožet mirisima jeseni, kucanjem krigli i smehom trkača.

I ništa nije slutilo na ono što je usledilo narednog dana.

 

DAN TRKE: LJUBLJANSKI AKVATLON!

Uprkos tome što se prognoza solidno popravila, kiša je zalivala pločnike još od ranog jutra. Nije prestala da pada ni kad je došlo vreme da napustimo hotel i krenemo ka startu. Štaviše, krenula je još jače da dobuje. Bilo je pomalo smešno i sipmatično u isto vreme posmatrati trkače koji preskaču preko bara u svojim šarenim autfitima i improvizovanim kabanicama, trudeći se da ostanu što suvlji.

U blizini Zmajskog mosta, Dejan i ja smo se sklonili ispod jednog dovratka, procenjujući situaciju; u tom trenutku je toliko lilo da smo se dogovorili da ćemo odustati od maratona ako kiša ne mine u narednih 5 min.

Nebo kao da nas je čulo. Kiša je nastavila da pada ali je oslabila. Gromovnik Ilija je odlučio da predahne. Odlično, ipak ćemo trčati danas! Još veće ushićenje je nastalo u 10.30h.

Kao po nečijoj komandi, kiša je potpuno prestala kad je sirena označila START!

U tom trenutku, kao na filmu, raznobojna bujica tekača je potekla ljubljanskim ulicama! IDEMOOO!

Cenim da na svetu postoji mnoštvo zvukova prijatnih ljudskom uhu, ali meni je šljapkanje više hiljada patika istovremeno jedan od najčarobnijih zvukova koje sam u životu čuo!

Sa olakšanjem sam spakovao kišobran u ranac sa presvlakom i okrepom (navika stečena na trejlovima) i započeo svoj drugi maraton.

Prvu polovinu staze sam već znao napamet pa mi je taj deo brzo proleteo. Poznati orkestar na skretanju ulevo posle prvih nekoliko km, prelepa šuma na 15.km, sve je kao pre.

Budući da sam se prethodnog vikenda izmorio u Apatinu, sada sam morao da spustim pejs i vozim lagano do kraja. Nedovoljno oporavljen, samo bih rizikovao povredu ako bih pokušao da udarim jači tempo na 42 k. I to se pokazalo kao dobra odluka jer je umor počeo da mi se prikrada već na 20 km. Mnogo ranije nego na prvom maratonu.

Da stvar bude gora, i moj osetljivi želudac je počeo da se buni. Nije mu prijala kiša koja nas je zalila u jednom trenutku, a ni vetar koji se povremeno pojačavao.

Mokar sam i stomak počinje da me boli. A tek sam na pola. Usporavam. Oklevam. Šta ću sad? Da li da odustanem i samo skrenem ka cilju polumaratona? U poslednjem trenutku, pred odvajanje za 42 k, setio sam se da imam rezervnu majicu koju sam planirao da obučem nakon trke.

I to ne bilo kakvu majicu, već onu lepu, zelenu, od čiste MERINO vune! Vuna je odličan izolator, trebalo bi da me ugreje! To nije baš majica za trčanje; ranije sam koristio njihovu majicu, baf i veš za planinarenje ali…hajde da probam! Nemam šta da izgubim.

Brzo sam se presvukao pokraj staze i nastavio. I već posle par kilometara fina vunena tkanina je učinila svoje. Telom mi se razlio divan osećaj topline i želudac se smirio. Sada sam siguran da ću završiti ceo maraton! WOONA JE ZAKON! Očigledno je dobra i za trčanje!

Sledećih 13 km je brzo proletelo. Ali taman kad sam pomislio da če ova priča imati klasičan happy end, Gromovnik se probudio iz dremeža. Jaka kiša me je poklopila negde na 33.km.

Navukao sam i vetrovku, pritegao kapuljaču i nastavio, trudeći se da izbegavam najveće bare.

Ostatak priče nije bio posebno lep.

Počeo sam da nailazim na ljude koji usporavaju, šetaju, bolno se vuku ka bolničarima prve pomoći sa grimasom na licu.

Kiša je lila sve jače i uzimala je svoj danak. U tim trenucima, onako kroz maglu, ličili smo pomalo na razbijenu vojsku.

Ali samo na trenutak. Većina je stisla zube i nastavila da gura napred, tvrdoglavo osvajajući kilometar za kilometrom. Jer maratonci nisu slabići. Da jesu, ne bi bili tu.

Niko nije trenirao mesecima, borio se sa bolom, grčevima i sopstvenim demonima, da bi tek tako odustao!

Prisećajući se šta sam sve uradio da bih stigao do ovog trenutka, potiskivao sam blagi bol u levom kvadricepsu, za koji sam naslutio da će se javiti.

Kako? Pa, postoji jedna zanimljiva stvar u vezi sa maratonom, a to je da je on i psihički i fizički test snage; otkrije vam gde ste najslabiji.

Ja sa glavom nemam problema, ali što se tela tiče…fleksori kuka i leva strana tela generalno su mi slabe tačke. Srećom, um je često jači od tela. A inat i bes su moćni saveznici, kada se probude.

Onako razljućen od bola, sa pogledom uprtim u vrhove zgrada na horizontu, samo sam pojačao pejs.

Pred ulazak u cilj čuo sam komentatora kako prozova moje ime. Pobeda nad bolom, kišom, sopstvenim sumnjama… neopisiv osećaj!

 

ZA KRAJ

Nakon što sam se slikao sa našim Messijem (moj prvi trener, Stefan, kojem zbog fizičke sličnosti sa poznatim Argentincem volimo tako da tepamo) istuširao i odmorio, otišao sam na fenomenalnu žurku koju je u jednom lokalnom pabu organizovao Run Away.

Pripreme za HALLOWEEN su u punom jeku!

Sutradan, dok sam čekao da krenemo za Beograd, malo sam se pozabavio i statistikom.

Srpski takmičari bili su treća najbrojnija nacija u Ljubljani, nakon Italijana i Hrvata. A kako se ispostavilo, ove godine je broj učesnika opao za 1.304 u odnosu na prošlu.

Ipak, polumaraton i maraton su privukli skoro 8.000 ljudi (7.934), što je i dalje sjajna brojka.

Takođe, uprkos lošim vremenskim uslovima, tog dana su postignuti dobri rezultati! Rekord staze u maratonu je oboren i u muškoj i u ženskoj kategoriji!

Sisay Lemma Kasaye iz Etiopije je 42.195 m istrčao za 2:04:58, dok je Kenijka Visiline Jepkesho to učinila za 2:22:58.

Ne znam da li su rekordi pali jer su, kao što se jedan drugar našalio, tamnoputi trkači požurili da se sklone od kiše, kao i da li je pad u broju trkača posledica pomalo monotnih medalja i startnog paketa, ali u sledeće sam siguran:

Dok se lično ne uverim u suprotno, ljubljanski navijači na trkama su najjači u regionu!

Uprkos kiši i vetru, cele porodice su izlašle da nas bodre kraj staze, i neizmerno im hvala na tome!

Veliko hvala dugujem i Run Away Travelu na sjajnoj organizaciji puta, i Merino World-u na mekim i toplim majicama koje su neke od nas sačuvale na ovoj trci i pomogle nam da istrajemo do kraja 😉

 

Uživajte u trčanju, do daljeg čitanja, N. R.

Horst Milde – osnivač najbržeg maratona na svetu slavi 80-i rođendan
Trkačka zima u Beogradu: treniraj trčanje kroz 5 programa!
Tags: , ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed