Da li ste ikada čuli izraz “trkački banditi”? Znate li šta on predstavlja? Zanima nas vaše mišljenje o sve učestalijoj pojavi na trkama. Kada ima smisla trčati bez broja?
Bandit (def) – 1. A robber, especially one who robs at gunpoint. 2. An outlaw; a gangster. 3. One who cheats or exploits others.
Lopov, gangster, onaj koji iskorišćava druge.. kakve sve ovo ima veze sa trčanjem? U Trkačkom rečniku još uvek nemamo posebnu reč za ovo ponašanje ali kako nam se sezona velikih martona bliži pojavu ćemo svakako imati. Ovo je tema o kojoj se pisalo malo, i napolju, a kod nas sporadično, po statusima ili u nekom komentaru.
Šta su trkački banditi?
Banditizmom se smatra svako upadanje na trku i korišćenje njenih resursa bez plaćene startnine, ukoliko je ona predviđena. Na velikim svetskim maratonima ova praksa ima više mogućih opravdanja:
- Trke se brzo rasprodaju
- Lutrija vas ne izvuče
- Mnogo više ljudi trči i mnogi trkači žele da pruže podršku svojim prijateljima, članu porodice, partneru
- Neki trkačima je cena startnine finansijski neodrživa
- Zabavno je?
Na domaćim trkama makar prve tri stavke ne stoje ali i dalje možemo da vidimo trkače bez brojeva. Ovo nije tema koja ima za cilj osudu već pokrećemo pitanje o aktivnosti koju sve česće primećujemo.
Kao i većina “istina” i ova ima najmanje dva ugla i voleli bismo da oba pokrijemo. Ugao organizatora i ugao trkača i trkačica rekreativaca.
Ugao prvi – organizatori
Organizatori trku, u najvećem broju slučajeva posmatraju kao biznis. što je dobar ugao, jer na taj način trke postaju održive i mogu da dobiju na kvalitetu. U idealnim slučajevima organizator će isplatiti trku iz samih startnina, ali to se u Srbiji po pravilu ne dešava i potrebna je fina količina sponzora da biste dobili kvalitetnu a jeftinu trku.
Iz ovog ugla, trkači bez broja su čist gubitak ali i obaveza. Gubitak jer niste platili strtninu, potencijalni problem ako vam se nešto (nedajbože) dogodi, a ne postoji način da vas identifikuju.
Trke koštaju, najmanji trošak u celoj priči je voda i/ili okrepa. Zatvaranje ulica, obezbeđenje čisćenja posle trke,to sve ulazi u cenu koja nije mala. Argument : ovo je slobodna zemlja, smem da trčim kuda želim pada u vodu, jer su te ulice zatvorene zbog trkača koji su svoje mesto platili.
Neki organizatori, uhvaćeni između čekića i nakovnja, tolerišu bandite ukoliko se podrazumeva da neće koristiti okrepu i neće praviti prevelik zastoj na stazi. Ovo je delimicno važno jer je trkama potrebna brojnost da bi se trkači vratili, pa i trkač/ trkačica bez broja budu bolja opcija od trkač manje.
Mnogi sa druge strane, ne podržavaju ovu praksu i posmatraće vas nimalo blagonaklono ukoliko vas vide na stazi bez broja
Ugao drugi – trkači/ce
Nemam, neću, ne mogu
Trkači/ce vole da trče. Trke su česte, startnine sve veće, a kada se na to doda i trošak prevoza, noćenja, zaista nekada ispadne previše. Onda padnu racionalizacije.. za šta plaćamo mi plaćamo xy dinara? Za vodu koja nam ne treba, okrepu koju ne koristimo, medalju i majicu koje nam ni ne trebaju?
Neplaćanje startnine može da bude i vid bojkota ali i svesna odluka da se ne koriste resursi trke. Lično, mišljenja sam da većina trkača / trkačica ni ne uviđa da troškovi organizatora po učesniku prevazilaze troškove okrepe, i da trčanjem po toj trasi praktično troše i onaj nevidljiv deo (obezbeđenje, zatvaranje ulica..čišćenje…)
Džentlmensko pravilo koje bi trkači/ce svakako morali da poštuju ako trče bez broja je da ne koriste okrepu i da trče koliko je moguće po strani u odnosu na stazu, kako ne bi ni na koji način ulazili u trasu trkačima koji trče sa brojem, i de facto se “trkaju”
Sa druge strane, barem kada su masovne rekreativne trke u pitanju, ne vidim problem da se trči kao podrša deo staze sa osobom koja je broj platila. Ovkva podrša mnogo znači a organizatoru ne smeta puno, jer toje situacija kada su elitni atletičari uveliko prošli cilj a pužići se i dalje muče. To je takođe i emotivan i drugarski čin i u našim uslovima gde i dalje nema gužve na ulicama, jer (nažalost) nismo Boston, Berlin, Njujork, svaka masovnost može samo da nam koristi.
Koji savet smemo da damo sem da koristite svoju savest pri odluci da trčite(mo) bez broja, i da malo blagonaklonije gledamo na ovu praksu, sa malo više razumevanja, kada ona zaista nikoga ne ugrožava.
Kakvo je vaše mišljenje i da li ste nekada bili u situaciji da banditarite?
[poll id=”63″]
20 komentara. Leave new
Odlican tekst! Slazem se sa svakom recenicom. Ne bih trcala trku a da je ne platim (bolje da ne kazem nikad, jer nikad se ne zna u kakvu situaciju mogu doci :)). Zasto? Pa ne placam ja samo bananu i vodu. Placam i vreme osobe koja je organizovala trku, otkinula od svog slobodnog vremena da bi mi mogli da se druzimo, trcimo i na kraju budemo srecni. Treba i to postovati
Meni se ta situacija desila u NS, krenuli smo neplanirano kao podrška Neveni, i da odradimo trening, ali sa svojom vodom u pojasu… U tom trenutku mi je delovalo da nikoga ne ugrožavamo, a njoj pomažemo, ali sasvim sam svesna i ovog drugog “ugla” 🙂
Trkaćki banditizam zaslužuje mesto u trkaćkom rećniku kao Tijanizam! Provućeno kroz moju uvrnutu prizmu gledanja 😀 Hvala ti na inspiraciji 😉
Pa nije Tijanizam, jer ga nisam ja izmislila 🙂 avaj, već postoji izraz banditing na engl.
Da, ali ne postoji kao izraz “Trkaćki Banditizam” 😉
Ne vidim razlog za bilo kakvim moralnim ispitivanjem ispravnosti trcanja bez broja. Kod nas su maratoni cesto tako organizovani da veci deo pokrivaju ili javne ustanove/gradovi/javna preduzeca i ako neko ne zeli da ima neko formalno priznanje da je istrcao trku, ne pravi nenadoknadive troskove (a to svakako nisu casa vode ili jedna banana), onda ne vidim problem u tome da neko trci bez broja.
Dobro zapažanje Dragane, tu je tema održivosti trka i logike kojom razmišljaju i organizatori ali i trkači. Svakako tema za neki drugi tekst, mnogo opširnija.
Niko i ne može da pravi problem nekome da trči bez broja. Ustavom je garantovana pravo slobode kretanja. Ako bi te neko i pokušao da te odstrani sa staze, mislim da bi komotno to dobio na sudu.
Drugo, trkači koji nemaju da plate, a žele da trče trku, naravno da treba da trče, zajedno sa drugim ljudima, samo ipak se postavlaj pitanje da li su time i sami učesnici formalno trke (broji im se rezultat, imaju rang, dobijaju medalju…)… naravno ta ista ruta može da se trči i neki drugi dan po istoj trasi.
Sa druge strane, ako nemaš para onda jednostavno nešto i ne koristiš. Npr zamisli samo odeš u prodavncii uzmeš kilo banana i flašu vode i izađeš. Naravno da se to ne radi, nego izvadiš novac i platiš ili ne ulaziš u radnju.
Treće, važni su argumenti koji su izostavljeni: organizator planira određeni broj resursa za trku (broj ljudi u obezbeđenju, broj redara na stazi, količina okrepe, veličina startne zone) prema broju prijajaveljnih, kada nema prijava onda može doći do velikih grešaka.
Mislim da se ovo pitanje manje postavlja tamo gde je jači “kapitalistički” uticaj, ovde gde svi vidimo da će to da plati “javno preduzeće” i nema cenjenja privatnog angažmana, tako da se i ljudi manje osećaju odgovornim kada urade nešto ovako. Ima to veze i sa našom istorijom, a slično je kao i prevoz u GSP-u.
Tekst bi nazvao “Švercotrk”.
“Drugo, trkači koji nemaju da plate, a žele da trče trku, naravno da treba da trče, zajedno sa drugim ljudima, samo ipak se postavlaj pitanje da li su time i sami učesnici formalno trke (broji im se rezultat, imaju rang, dobijaju medalju…)… naravno ta ista ruta može da se trči i neki drugi dan po istoj trasi.”
Ne nisu formalno ucesnici, niti pretenduju na to, bar ja nisam.
Takodje, ja sam posao kao poslednji sa starta, propustajuci sve one sa brojevima da stanu ispred mene.
Ne ide bas poredjenje sa prodavnicom, zato sto ako pocnes vreme organizatora da racunas kao robu, onda se postavlja pitanje zasto i gradsku zonu ne bi placali organizatori kao robu? I zasto ne bi placali dnevnice svim dezurnim policajcima, naknade GSP zbog izmena saobracaja i sl. Time sto ce neko popiti casu vode koja se deli ne nastaje narociti gubitak, na kraju krajeva, ta voda iz buradi je napunjena sa gradske mreze, da li su je organizatori platili?
Ocigledno je da se sa kapitalistickim argumentima “roba-usluga” moze ici unedogled, i to je samo jedan od modela razmisljanja, a ne najtacniji. Opet, treba biti svestan toga da su cesto grad, ministarstvo, drzavna firme finansijeri trka, pa ona nije u “privatnom” vlasnistvu.
Sve se plaća, pa i ti policajci i zatvaranje ulica.
Mene je sramota ovakvog teksta. Kao da su kriminalci ljudi koji nemogu da plate trku. ja nikad nisam trca da nisam platio,ali podržavam sve koji trče a nemogu da plate ja ću se odreći pola okrepe u korist njih.
“Na domaćim trkama makar prve tri stavke ne stoje ali i dalje možemo da vidimo trkače bez brojeva. Ovo nije tema koja ima za cilj osudu već pokrećemo pitanje o aktivnosti koju sve česće primećujemo.
Kao i većina “istina” i ova ima najmanje dva ugla i voleli bismo da oba pokrijemo. Ugao organizatora i ugao trkača i trkačica rekreativaca.” – Citat iz teksta :*
podrzavam te!
dakle, pretprosli vikend sam i ja postao bandit. moram da priznam da mi nekako zvuci robinhudovski 🙂
ali salu na stranu, ako je organizovanje trka biznis za organizatore, onda i trkacima, kao konzumentima tog biznisa, pripada sloboda da odaberu da li im, i koji, “value for money” odgovara. a trke koje se organizuju kao biznis i u kojima organizatori iskljucivo gledaju zaradu se vrlo brzo prepoznaju
To je sve igra između 2 vatre. Sa jedne strane su organizatori koji treba sve lepo da organizuju, nabave i sl.,a sa druge ljudi koji možda stvarno nemaju novca za startninu, a imaju veliku želju da pojure ulicama zajedno sa još stotinama drugih ljudi… šta god da se kaže na ovu temu ne može biti do kraja argumentovano, jer će uvek biti 2 različite strane, ili 2 ugla posmatranja, kako god. Jedno je sigurno, a to je da su okrepa, medalja i majica bitne trkačima, za okrepu je jasno, a majica i medalja će vas jednostavno ceo život podsećati na tu neku trku, i imaće veliku sentimentalnu vrednost.
Više je trka na koje ne bih otišao ni da mi plate nego onih na koje bih upao ako nemam para…
Mozda nije najadekvatniji primer, ali je za uzor svima: Fruskogorski maraton, 20 000 ljudi. dva dana, na dva mesta obroci, na svakoj kontroli makar caj i voda, cak i za vreme bombardovanja odradjena staza od 84 km… sve besplatno, nezaboravno, bodovi za MT Mon Blan… ponavljam, sve besplatno!!! I tako 37 godina!!!
Fruskogorski maraton, najbolji u zemlji!
Znam neke koji su trčali u BGu a nisu platili startninu, takođe znam i pobednika BG polumaratona koji nikad nije dobio novčanu nagradu za prvo mesto, toliko o tome…
Podržavam plaćanje, posebno ako se novac da u humanitarne fondove (puno je bolesne i gladne dece)…tada ništa nije mnogo.Cena koja se za učešće u BG maratonu povećava iz meseca u mesec ne drži vodu, kao ni skuplje startnine za strance. Cena bi trebala da bude ista za sve i pristupačna kako bi je svi lepo platili…ako je za okrepu i ostalo dovoljno 1200 din u novembru, nema razloga za to isto kroz nekoliko mes. traže trostruko više…ende