Proljetno zaljubljivanje u vertikalni kilometar

Po standardima nebeskog trčanja, vertikalni kilometer je format kratke trke, ne duže od 5 km s 1000 m uspona. Proteklog vikenda, 19-20.03.2016. godine, u okviru SkyRunning lige Srbije su održane dvije takve: prva u Kotoru, duga 2,8 km s usponom od 1007 m, i druga u Trebinju, duga 5,2 km s 960 metara uspona.

Dvije izazovne trke i dvije atraktivne turističke destinacije su spojene u aranžman nazvan Vertikalni vikend kojem su zaljubljenici u nebesko trčanje, njih ukupno 102 na prvoj i 85 na drugoj, teško mogli odoljeti. Uz idealne vremenske uslove, vikend na jugu se pokazao odličnim izborom za prvi dan proljeća ili skyrunning ravnodnevnicu.

Kotor Vertical Extreme: trka od mora do neba

Start drugog izdanja Vertikanog kilometra u Kotoru je bio na Sjevernim vratima Starog grada odakle staza nakon samo par stotina metara betonskog puta i vijuganja kroz naselje prelazi preko vertikalnog sipara, atraktivnih “Pestingradskih – vilinih vrata” vodi do cilja koji se nalazi na samom vrhu Pestingrada na 1009 mnv odakle se pruža fantastičan pogled na Kotor i cijeli zaliv. Do cilja se ne stiže tako lako mada panorama koja se otvara s vrha učini da momentalno zaboravite težinu staze i napor koji vam je bio potreban da je savladate. Lista prvoplasiranih u ženskoj i muškoj konkurenciji izgleda ovako:

Žene

1. Sanja Kavaz, Jahorina Ultra Trail Team – Šume Srpske, 58:47
2. Sofija Arapović, Skyrunning Serbia, 1:01:53
3. Marina Maslek, HPD Snježnica, 1:03:12

Muškarci

1. Stephan Tassani Prell, SC Ainring Salomon Njemačka, 44:55
2. Dušan Bazić, Led Circle, 46:04
3. Darko Vidaković, AK Niskogorci Herceg Novi, 48:09

Vertikalni kilometar: ljubav na prvo trčanje (lični utisci)

Kotorski vertikalni kilometar je jedna od rijetkih trka na koje sam pošla s uvjerenjem da ću ostvariti dobar plasman! Srce je jedva čekalo da krenemo a noge da isprobaju uspone koje mi je prije ovog iskustva bilo teško i zamisliti. Znači, to je onaj trenutak kada se sve poklopi pred trku: treninzi, motivacija, želja za trkama, radoznalost da se po prvi put proba nešto novo.

Potpuno sam bila svjesna tog naboja i prije odlaska u Kotor sam znala da ću da dam svoj maksimum. Isto tako sam znala da trebam pametno trčati, mada je teško tu pamet o vertikalnom kilometru prosipati nakon svega dvije takve trke istrčane u životu.

Iako dobro znam šta su brda i sedmično trčim bar 70 kilometara s usponom, po prvi put sam se susrela s vrtoglavih 1000 metara uspona na stazi kraćoj od 15 km.

Nemoguće je logiku dugih pruga i raspoređivanja snage preslikati na vertikalni format ali u par riječi, to izgleda ovako: trčim maksimalno, svako malo se borim da povratim dah, pomažem se rukama (dobro je što sam ponijela stare rukavice), pijem vodu (dobro je što sam ponijela svoju), ne osvrćem se, gledam samo pred sebe, dlanovima se oslanjam na koljena ili bedra na dijelovima gdje se ne uspinjem uz stijenu ili rukama ne moram iznositi vlastitu težinu (ne znam šta je gore), postavljam sebi male ciljeve, stići do ovog prevoja, do ove krivine.

Kad podignem glavu tražeći pogledom cilj, najčešće se ni ne vidi ništa drugo osim neba pa je nemoguće naslutiti kakva je naredna etapa staze. Cilj je nebo, razmišljam.

Na jednom dijelu čak uže i pravo penjanje. Pred sami vrh prestiže me mladić čiji tempo me vuče naprijed i sve što vidim su kapljice znoja po crnogorskom kršu koje ostavlja iza sebe. Pred cilj, prestižem i ja, dvojicu kojoj se od polovice trke polako primičem i sve jače pušem za vrat.

Sve što sam znala tog dana je da je preda mnom 2,8 km, okrepa na 700m visinske razlike i da želim ići ispod prošlogodišnjeg rekorda staze.

Stižem u cilj 13 minuta ispod rekorda staze, zadovoljna sam i konačno mogu po prvi put od starta da se osvrnem i konačno uživam u pogledu na Kotorski zaliv. Ovo je prva moja trka gdje nije bilo stajanja i bacanja pogleda po horizontu. Pogled samo ispred, samo u kamen. Prolazno vrijeme se mjeri hronometrom i tek nakon što su svi završili, saznajemo poredak.

O organizaciji

Uz Skyrunning ligu Srbije, kotorski vertikalni kilometar je organizovao NVO Orjen Outdoor, udruženje koje se primarno bavi promocijom outdoor ponude u Herceg Novom i Boki Kotorskoj te popularizacijom aktivnosti na otvorenom, zaštitom planinskog masiva po kojem nosi ime, a sve u svrhu razvoja turističke ponude ovog kraja.

Organizator se potrudio da zahtjevnu stazu koja je toliko strma da nijedan GPS uređaj ne može da napravi njen zapis besprjekorno označe trakom koju je bilo potrebno pratiti. Staza nosi i određenu dozu rizika jer osim što je tehnički zahtjevna, na pojedinim dijelovima gdje je moguće pomjeranje i odranjanje kamenja treba voditi računa i praviti dovoljne razmake s trkačima ispred sebe jer se jednom pokrenuto kamenje može jako dugo kotrljati i odskakivati.

Nakon završetka trke, svi učesnici su trebali prepješačiti par kilometara do mjesta Krstac gdje ih je čekao ručak, a zatim proglašenje pobjednika i povratak autobusom do Kotora gdje je bilo vremena za šetnju, kafu i druženje. U popodnevnim satima, učesnici su krenuli prema sljedećem odredištu, biseru istočne Hercegovine, Trebinju.

O drugom dijelu Vertikalnog vikenda možete čitati na sljedećem linku.