Sjećate li se Wilsona iz filma „Izgnanik“ (Castaway)? Radi se o običnoj odbojkaškoj lopti kojoj je Tom Hanks dao određeni smisao i život. Wilson je postao njegov prijatelj i supatnik prilikom suočavanja sa surovošću života na otoku.Trčanje je moj Wilson.
Naizgled dosadna radnja u kojoj nastojimo ritmički postavljati stopalo pred stopalo u (ne)određenom tempu i na (ne)određenoj udaljenosti. Međutim trčanje možemo oživotvoriti i iščitati njegovu poeziju. Ne radi se o tome da mi nedostaje socijalnih kontakata (kao Hanksu), ali trčanje mi je u mnogo čemu obogatilo život i dalo perspektivu.
Nisam pridodala neku „opipljivu“ rezultatsku vrijednost svojem trčanju, niti imam dugi trkački staž. Ali imam iskustvo susreta s ptičicom u srži krivine zavoja nepoznatog kilometra Jadranske magistrale. Upravo ta ptičica možda postane zalog za neka buduća vremena; kada trčanje i ja zaboravimo zašto prijateljujemo i surađujemo.
Početak zaljubljivanja
Zahvalna sam srednjoškolskom profesoru koji nas je poticao da sudjelujemo „Krosu Sportskih novosti“. Bilo je to doba sadnje sjemena koje bi u nekom vremenu trebalo dati urod. Kako to već biva u životu, stvari dobivaju puniji oblik i smisao u kasnijim periodima naših života. Ovu nedjelju istrčat ću svoj prvi polumaraton, a dva puta bila sam nadomak tog cilja. Zagreb je grad mojih studentskih radosti. On je proživio moje prve trkačke koračiće,pa je bio red da njega nagradim prvim polumaratonom.
Nažalost, 2011. spriječilo me tada važno obiteljsko putovanje, a drugi put izlet u bolnicu. Trenirala sam unutar Adidas škole trčanja, generacija 2012. i cijelom timu trenera i organizatora dugujem veliku zahvalnost za svu pomoć i vođstvo. Jedan zloban kralježak stao je na kraj priči te godine. Dani u kojima sam se znojila u bolničkom krevetu, natjerali su me na revidiranje mojeg postojanja. Svemu tome kumovao je svećenik koji je obilazio bolničke sobe ne bi li dao bolesničku pomazanje. Situacija koja je došla kao dobro zastrašivanje 🙂
Odlučila sam istrčati polumaraton kad- tad i u samoj pripremi istražiti neotkrivene mogućnosti vlastitog tijela. Neću vas držati u neizvjesnosti, apokaliptična prorokovanja o zlobnosti istog kralješka obistinila su se kao i proročanstvo Maja o smaku svijeta. Dvije godine kasnije nastavila sam trčati sama, ali po planu Adidasove škole.
Podno Velebita
Sve ove godine pisala sam trkački dnevnik,a on mi sada daje dobar uvid u moju trkačku „psihopatologiju“.
Prvu godinu trčanja bila sam opterećena pace-om i vizualizacijom ciljne ravnine tako da sam zaboravila obratiti pozornost na samo putovanje i njegovu ljepotu. Ali zapisi s treninga posljednjih mjeseci svjedoče o događajima koji su neopterećeni brojkama. Jadranska magistrala mi općenito unosi jezu u krvotok i strah od crne češke turističke statistike (uz to imam i nešto čeških gena). S obzirom na to da nisam imala alternativnu rutu podno Velebita, morala sam sporazumjeti se s krivinama i sparinom asfalta magistrale. Koncentraciju sam usmjerila na Pag i surovost bure koja je osakatila otok s njegove istočne strane, a strah od auta zamijenila sam strahom od poskoka. Mislila sam i na Velebit. Njegovu tišinu, našu malenost i neposrednost stijena starih preko 200 milijuna godina isklesanih davno u rukama maestralnog Stvoritelja.
Prilikom jednog popodnevnog treninga uočila sam ranjenu ptičicu na punoj crti oštrog zavoja. Kukavičluk je udarao u glavu, ali ipak adrenalin me natjerao da utrčim u sredinu ceste i spasim ptičicu od naleta auta. Volim misliti na tu ptičicu i na to kako još živi (ili je bar zgotovila život na neki prirodniji način- npr. u trbuhu nekog predatora).
Ovaj vikend prijatelji i ja slavit ćemo sve one male događaje,prirodne pojave i bića koji su bili moji suputnici posljednih mjeseci. Događaje koji su nezabilježeni, a njima uglavnom nitko nije posvjedočio osim mene same. Zahvalna sam mješancu crnog ovčara krmeljava oka koji me veselo prati na ruti po selu – ponekad imam osjećaj da čuje glazbu koju slušam, te trčkara u njenom ritmu. Ili on nastoji samo stopiti svoj četveronožni ritam s mojim dvonožnim? Zahvalna sam i njegovim tolerantnim psećim prijateljima koji ne trče sa mnom, ali čvrsto obuzdavaju urođen im nagon da me ugrizu. Izrazit ću se u stilu sv. Franje čiji spomendan se slavio ovu subotu. Zahvalna sam i bratu Vjetru i sestrici Kiši. Oni su mi dali dodatni impuls da budem još motiviranija za treninge. Hvala obitelji i prijateljima. Vjerujem da nije lako razumijeti naše male ludosti u tenisicama.
A cilj? Pa da, trebala bih dogurati. Ali to je sasvim sporedno u cijeloj priči.
* tekst je izvorno objavljen na stranici trcanje.hr
** priču s već održanog Zagrebačkog polumaratona donosimo u sljedećem tekstu autorice
){kind=link}