Otkriće povreda
Trčanje mi nikada nije predstavljalo prevelik problem. Zapravo, prvih 10 treninga jeste bilo pomalo problematično, ali je posle polako prerastalo u zadovoljstvo, da bi na kraju postalo najzabavnija aktivnost dana. Pošto sam relativno nov u trčanju (a i u svetu sporta uopšte), veoma lako zarađujem povrede. Ništa moderno, već standardne povrede: bol u zglobovima, problemi sa kolenima, pokosnice, tendoni (ranije nisam ni znao da postoje pokosnice i tendoni – svašta čovek nauči).
Sve moje pauze
Kada mi se prvi put javila povreda pokosnice, napravio sam ‘kratku’ pauzu od godinu dana. Hteo sam da budem siguran da je povreda sasvim prošla. Bio sam siguran još posle prvog meseca, ali nisam hteo da reskiram. Najzad, godinu dana kasnije vraćam se trčanju. Međutim, ubrzo sam ponovo zadobio povrede kolena i pokosnice. Ovog puta, vođen prethodnim iskustvom, rešio sam da ne odmaram jer bi to značilo novu pauzu. Čitao sam na Reddit-u o raznim istezanjima, metodama lečenja, tretmanima ledom… Ono što je svima zajedničko jeste da svi prvo preporučuju pauzu. Pa sam u skladu sa tim, poslušao sve savete – osim onih za pauzu. 🙂
Pre svakog treninga sam se zagrevao, posle svakog treninga sam se istezao. Posebno istezanje za oporavak pokosnice, posebno istezanje za oporavak kolena, posebno istezanje za oporavak ahilove tetive. Stavljao sam led na bolna mesta i probao skoro sve masti – Icy Hot, Kamfart gel, Alpa Francofka tonik, Alga san… ima li još nekih? Počeo sam da šepam dok hodam, čak nisam mogao ni da podignem nogu bez pomoći, i to ni kada sedim. Vodio sam se time da bolovi kad-tad moraju da prestanu. Tako sam optimistično čak otišao i na trku, „Prv do vrv“, o čemu sam već pisao. Najzad sam morao da prihvatim realnost i odlučio sam se za pauzu. Kao i prošlog puta, pauza se odužila i trajala je tri meseca, iako mi je realno za oporavak trebalo samo mesec i po.
Nove povrede
U međuvremenu sam povećao kilažu tako da sam i očekivao da se ponovo povredim. Zato sam ovog puta krenuo sporije u svoj napredak. Izdržao sam tri meseca bez povrede što je za mene rekord. Kada je već tako, odlučio sam se za napredni program u pripremama za polumaraton (iako sam do tog trenutka istrčao najviše 11km). Ova odluka je definitivno bila preambiciozna i glupa, pa mi se ponovo javio bol u pokosnicama.
Početak rešenja i dijagnoza jednog psihologa
Možda je sada vreme da vam kažem da mi je supruga magistar psihologije. Progutao sam ponos i pitao za savet kako da prebrodim ovu povredu. Kako da pauziram (jer sam najzad, verovali ili ne, shvatio da je to jedini način za oporavak) a da ne zaglavim u pauzi. Ovo su rezultati našeg malog istraživanja:
Kod mene se problem javlja zato što ne pauziram samo sa treninzima, već stopiram celokupni trkački stil života. Da pojasnim: kada pauziram ja ponovo povećam kilažu. To se događa delom zbog fizičke nekativnosti (jer tako mora), a delom zato što počnem da jedem ćevape i pljeskavice za doručak (jer tako želim).
A rešenje je prilično jednostavno – nikako ne napuštati trkački stil života. Pauza je vreme za oporavak, a ne vreme za izležavanje. Za vreme pauze najvažnije je raditi vežbe istezanja, i to svakog dana. Ovakav pristup ne samo što ubrzava oporavak, već me održava u uverenju da sam i dalje sportista – povređen, ali sportista. Obroci treba da ostanu zdravi, trkački – za mene je to značilo odmerene količine hrane, pet puta dnevno. Shvatio sam da je hrana čak i važnija od istezanja, jer vas više puta dnevno podseća da je pauza privremena. Može da traje dve nedelje, može i dva meseca, ali je pauza, a ne kraj trkačke karijere. Takođe, za vreme pauze mi je jako korisno bilo i čitanje članaka na ovom sajtu – ostajete u trkačkom društvu i održavate motivaciju. Dobra ideja je i da sklapate liste pesama uz koje ćete trčati kada se oporavite. Ja sam čak i kupovao audio knjige kako bi mi trčanje bilo zabavnije kad se najzad oporavim. Znam da nije neko epohalno otkriće, ali meni je bilo preko potrebno.
Ponovo se pripremam za svoj prvi polumaraton, ali sam se ovog puta odlučio za lagani plan. Konačno sam ponosno prihvatio da sam početnik. A najzad sam se i oporavio kako treba. Oporavak je trajao dve nedelje – tačno onoliko koliko mi je trebalo.
Ono što sam shvatio je da ovaj sport ne može da se trenira po principu sve ili ništa. Ključni momenat je umerenost.
Toliko od mene. Nadam se da će nekome biti od pomoći.
13 komentara. Leave new
Pravi članak u pravo vreme 🙂 Moja priča je potpuno ista samo je staž znatno kraći. Imam 47 godina. Nikad nisam bio sprotista a, ranije sam u par navrata trčkarao kada sam imao ideju da treba da smršam ili udjem u kakvu takvu formu. Pre tri meseca sa ponovo počeo da trčim i obzirom da mi tračanje i fizički, a posebno mentalno izuzetno prija, treninge sam učestao i produžio. Trčao sam svaki drugi ili treći dan …na brzini nisam insistirao tako da sam prilično spor . Prosečan pace oko 7 min/km. Uobičajene distance su mi bile 5-6 km. Kada sam bez većih problema produžio na 8 – 9 km počeo sam da se ložim da pokušam da istrčim polumaraton na ovogodišnjem BG maratonu (vreme nebitno 🙂 ) . Uhvatio sam se „lakog plana“ ali već posle prvih par treninga sa nešto jačim ritmom i dužinom od preko 10 km počeo je problem sa bolovima u kukovima (naročito desni) i upravo se borim sa tim. Napravio sam pauzu od 14 dana. Bol je prestao i vratio sam se treningu. Prvi trening posle pauze sam sveo na 4 km. Sledeći na 5km ali već ponovo osećam bol u kukovima. Kupio sam mekanije patije (lunarglide 5), radim na korekciji tehnike ( pokušavam da trčim mekanije na prednji deo stopala), pokušavam da skinem i kilažu (trenutno 85kg) ali bol u kukovima je tu i to me strašno deprimira …. Ne odustaje mi se od zacrtanog plana, a istovremeno se bojim da ne napravim neku veću štetu koja bi me trajno odvojila od trčanja. Bol nije jak i prestaje kada se dobro zagrejem ali u toku dana pri normalnim aktivnostima ga osećam konstanto … ima li neko neki savet ? Hvala unapred
Izvini na malo dužem čekanju – evo odgovora dr. Irene:
Svaki zglob na telu figurativno mozemo opisati kao šarku na vratima..kad se ne upotrebljava neka pocinju da skripe a neka ne..malo je surovo poredjenje ali u principu zglobovi se sami podmazuju pokretom..Kad neko nije fizicki aktivan pa pozeli da se aktivira,sto ja iz sveg srca podrzavam !!!,mora samo da prilagodi svoje zglobove novonastaloj situaciji…Ne znam koliki je obim pokreta u zglobu kuka ali pretpostavljam da je tezina ostavila nekog traga ..moguce da se ponegde i hrskavica kao glavni amortizer izmedju kostiju istanjila..To sve nije razlog da se odustane od nameravanog polumaratona ali…postpji jedno ali..Zglob sada pokrecu tetive sto nikako ne sme da se desi..one do nekog kilometra vuku ali posle toga popuste i dozvole da na mestima gde je hrskavica slabija zglob smanji svoj zglobni prostor…Resenje i jeste i ije jednostavno..jednostavmo je sto vezbe sve resavaju ali je problem sto one moraju.i da se rade Elem,adekvatno jacanje misica koji pokrecu kuk ce rasteretiti tetive i pomoci im da zglob kuka bude svo vreme trcanja u nekoj vrsti oklopa …samo na taj nacin moze se doci do vecih duzina sa boljom brzinom..O brdskom trcanju ne sme ni da se razmislja dok se misici ne ojacaju..Znaci dragi nas prijatelju trkacu ,pred svako trcanje ekstremno dobro zagrevanje zglobova (pogotovo ledja,kukova i kolena) kako bi se pokrenulo „samopodmazivanje“…posle trcanja obavezno dugo istezanje kako bi se tetive vratile na svoju duzinu od pre trcanja i ono sto je najneophodnije jesu svakodnevne vezbe za jacanhe natkolene muskulature (svih loza a me samo kvadricepsa),vezbe za karlicu pogotovo za fleksore kuka i lagane vezbe za uvecanje obima pokreta u kukovima..
Nadam se da nije previse to sto se trazi posto je zadovoljstvo posle istrcanog polumaratona vredno svakog truda!
Mislim da se iz ovog da isčitati da nema potrebe mjenjati nešto što savršeno funkcionira. Bez problema si dizao kilometražu i sve to bez ikakvih bolova i problema. Onda se uhvatiš nečijeg programa i sve pođe u krivom smijeru. Samim time što netko ima „IME“ te piše programe ne znaći da ta osoba zna što piše.
Moj dojam je da si ti bez problema mogao otrčati polumaraton bez da si išao svoj plan i program mjenjati za neki drugi, upitne kvalitete. Jednostavnim riječnikom, da si se pojavio na polumaratonu u stanju u kojem si bio prije kvazi planova i programa, bi ga bez problema istrčao.
Osobno sam krenuo trčati po šumi i bez ikakvih knjiga, natuknica, planova…Banuo na utrku nakon dva mjeseca na sestrin nagovor da isprobam, istina da sam u prvoj utrci izgorio (krenuo sa vodečom ekipom trčat). U drugoj utrci izvukao pouku te otrčao 17 km za 1.09 (u to vrijeme nisam radio nikakva istezanja te se nisam držao nikakvih planova, osim svakodnevnog trčanja po šumi i vožnje bicikla). Poslije toga počeo sa teorijama i planovima treninga (skupa sa raznim istezanjima), što je dovelo do pada rezultata i stalno nekih ozljeda.
Trčanje treba prilagoditi prvenstveno sebi i svojim sposobnostima te treba uživati u samom trčanju. Sve ostalo je poželjno odbaciti!
Hej, Josipe – dobra poenta, Uživanje u trčanju i prilagođavanje aktivnosti svojim sposobnostima su najvažnije stvari. Međutim, saveti i programi iskusnijih su neophodni, posebno u slučaju potpunih početnika, i to ne samo u trčanju nego i u sportu. Delimo iskustva i napredujmo zajednički! 🙂
PS. Sajt je sjajan i kao izvor informacija i kao izvor motivacije
hvala lepa 🙂
Odlican clanak! Zadovoljstvo je procitati iskustvo koje je identicno sa svojim, makar bilo i negativno. Hvala puno na idejama za oporavak
Jedna od glavnih stari koju sam naučio studirajući DIF je da je odmor i opotavak važan isto koliko i trening. Plan u radu je sve!!! Kako je jedan profesor plastično opisao, čaša se puni samo onoliko koliko može da stane u nju, sve ostalo se proliva! Tako je i sa treningom.
A najgore kod povreda je ignorisanje da postoje i ono čuveno stiskanje zuba. Veliki problem su i različite kreme koje potiskuju bol i tako stvaraju lažnu sliku o težini povreda.
Svima savetujem da nađu i neki od snimaka na YOUTUBE koji opisuju parvilnu tehniku trčanja jer je to jedan od velikih ključeva uspeha trčanja bez povreda.
Hvala Tasoti
auu. Nisam očekivao da sam ovakav tekstopisac. Hvala na komentarima. Tekst sam napisao iz prostog razloga što nisam mogao da nadjem nigde ovakav tekst kad mi je najviše trebao. Pa se nadam da ću nekome pomoći da ostane motiviran kad mu je najteže.
I hvala Tamari na objavi. Bez nje ovaj tekst nikad ne bi ugledao svetlost interneta 🙂
A lepo je baš zasvetlucao! 🙂
8. marta idem na josh jednu trku, tako da che biti novog teksta, a nadam se da ce ponovo da pocne da svetluca 🙂
Uživaj i za naaaas! 🙂