Blog & Kolumne

Prvi ovogodišnji sneg i moj polumaraton u Ljubljani

28 komentara

Možda niste znali, ali naš klub je imao četiri trkača među deset najbržih Srba koji su trčali polumaraton u Ljubljani. Srećan sam što sam jedan od njih, ali nije bilo ni malo lako. Da bi se bilo šta ostvarilo mora naporno da se radi na tome (osim ako niste Aleksandar Vukićević :D). Imali smo i heroje koji su trčali pun maraton.

Pripreme za Ljubljanski maraton

Krenuli smo u ponoć između petka i subote. Autobus je bio pun trkača i pozitivne energije. Kako i da ne bude? Svi smo željno iščekivali ovaj put, ali ja sam iskreno imao veliku tremu.

Odradio sam više od stotinu treninga zajedno sa Petrom i drugarima iz kluba, a mentor koji mi je ulio samopouzdanje bio je Marko Samardžić, novi član kluba, koji nas je sve ozračio pozitivnom energijom. Na žalost povredio se posle treninga, ali u Ljubljani smo svakako trčali za njega, a osim njega i za ,,Nevidljive ljude” i mnoge druge.

Svakako sam pored mentora imao i ,,saputnika” na ovom putovanju ispitivanja svoje volje, a to je bio, ni manje ni više, Petar Vlatković.
Već neko vreme govori kako će biti brži od mene, a kiša koja nas je dočekala u Ljubljani samo mu je išla u prilog. Dosta ljudi je došlo bez treme, ili su dobro glumili.

Ljubljanski maraton pre Ljubljanskog maratona

Posetili smo sajam na kome je bilo dosta trkačke opreme, velikih popusta i uzeli smo naše startne pakete. Uveče su ljudi išli da uživaju u lepotama Ljubljane i drugim lepotama. Ja sam kao maloletni član morao da tražim saglasnost roditelja za ovaj put, a i na vreme sam legao u krevet (poštovao sam agendu puta). Pomislićete: ,,Kakva budala?” Međutim tako je to pred trku, želite da sve bude savršeno, da se odmorite i naspavate.

Nisam znao da će me celu noć mučiti stomak, ali to se desilo. Naučio sam, u nedelji pred trku, da mi ne možemo birati šta će nam se desiti, ali možemo da odlučimo kako ćemo reagovati na to. Razmišljao sam :,,Bolje sada nego na trci.”

Prvi ovogodišnji sneg i moj polumaraton u Ljubljani

Jutro je osvanulo, a sa njim i prvi sneg. Tako čist i divan (ali samo za spavanje). Međutim dan koji je osvanuo nije bio dan za spavanje, već dan kojim ću završiti jedno poglavlje svog života. Ono se svodilo na brojanje kalorija, izgladnjivanje i odlaganje zadovoljstva. Predstavilo je putanju od mojih 85, pa sve do 70kg.

Sigurno su mnogi trkači već smislili kako će se nagraditi i većina je imala svoj cilj za ovu trku. Nije sve teklo kako treba i već pre trke sam se izgubio. Izašao sam iz wc-a i zapitao se da li je to možda teleport? Nigde oko mene nije bilo ljudi sa kojima trčim. Nisam ih našao ni u zoni starta, a prvog drugara sam sreo na šesnaestom kilometru.

Organizacija je bila vrhunska, a ljudi nasmejani i vedri, osim nekoliko izuzetaka. Krenuli su tamnoputi trkači koji mi još uvek deluju tako nadrealno i nestvarno, a posle njih i grupa u kojoj sam se gurao prva dva kilometra. Posle toga bilo je prostora za trčanje , a pošto sam (misleći da sam pametan) bacio rukavice, ruke su mi se već smrzle.

Držao sam se koliko sam mogao, kada je bilo teško disati setio bih se svog mentora koji je puno kašljao na treninzima i nije dozvolio da ga to ometa. Negde posle petnaest kilometara agonije išao sam sve brže, da bih sreo Nemanju na šesnaestom kilometru. Nije mogao da otvori usta da bi progovorio, zaledila su se. Čuo sam da je Pera malo dalje, samo sam se pretvorio u robota i nisam razmišljao o bolu i umoru. Istina, osećao sam ih , ali više nisam obraćao pažnju na njih.

Sreo sam ga na osamnaestom, ali nismo dugo trčali zajedno, jedva sam ga prepoznao (kosa mu je izgledala sedo od leda). Samo mi je rekao da nastavim ka cilju, a ja sam pokušao da ga poslušam.

Stigao sam za 1:31:12, malo pre njega, a bilo mi je žao što sam razočarao Marka. Suze su navirale na oči. Prekrstio sam se, to je novost , verujem u Boga. Verujem i u sebe. Ležao sam na zemlji posle cilja i osetio sam se tako preporođeno. Istina, nisam mogao da hodam kako treba, nisam imao snage ni za šta, ali osetio sam se kao da sam nešto prvi put u životu uspeo da uradim.

Ljubljanski polumaraton će uvek ostati prva stvar u mom životu oko koje sam se zaista trudio i koja me je naučila da se posvetim nečemu.
Tek je sada atmosfera bila predivna, sada sam i ja bio presrećan u društvu sjajnih ljudi.

Posle trke

U autobusu sam se pitao da li je ovo vredno svega toga, da li je vredno krvavh bradavica, tolikih žuljeva i odricanja? Da li je vredno hiljadu kilometara i promrzlina?

Onda se javio Miki na mikrofonu, pohvalio me za lični rekord i dobio sam najlepšu nagradu koju sam mogao da poželim, onda sam shvatio da jeste vredno svega toga. Bio je ponosan na mene, a to mi je bilo važno, moja sreća je velikim delom njegovih ruku delo. Saznali smo kakvih heroja ima u autobusu, mnogi od njih su istrčali prvi polumaraton, zatim imamo dva prva maratona i desetak ličnih rekorda. Svaka čast ljudi. Kakav sneg je padao, vi ste pravi heroji.

Sada ide period kada svi uživamo, jedemo, družimo se i oporavljamo se od ovog perioda. Lep period, dakle. Trčanje (rs.) je obavilo veliki posao. Trčanjem će nevidljivi ljudi postati vidljivi, a mnogi ljudi će postati uporniji , zadovoljniji ili će uraditi nešto za svoje zdravlje.

U dobroj ekipi je sve lakše. Ova je svakako dobra, hvala i trenerima i trkačima. To je neka Ljubljana iz mog ugla, tako je mene ispunila i usrećila, a tebe? Koja je sledeća tvoja trka?

Pohvala ludosti – Pohvala Ludosti
Pohvala Ludosti – Početak

Povezani članci

28 komentara. Leave new

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed