Početkom oktobra Splićanin, Danijel Krstulović Opara, se uputio na neverovatnu avanturu. Naime, pošao je put 158 hrvatskih vrhova, sa namerom da ih pređe gde god se oni nalazili. Plan je preći čitavu Hrvatsku planinarsku obilaznicu (HPO), a Danetu su ostala još samo tri vrha do kraja! A do sada je prešao 4765 kilometara, svakog dana prelazeći minimum 40km.
Dane je već prešao Velebit sam po ekstremnim zimskim uslovima, prešao je Biokovska planinarska stazu, a u jesen 2018. godine i Planinarski put Dalmacija (PPD). Više o projektima pročitajte ovde i pratite ga ovde (klik na view all tracks da vidite sve vrhove na kojima je bio do sad).
Na pitanje zašto je izabrao baš ovaj period za ovakav poduhvat za Dalmacijadanas.hr je rekao: „Bilo je raznih opcija, u početku sam razmišljao kako treba pogoditi što blaže, što stabilnije vrijeme, ali kako je vrijeme prolazilo, promislio sam – zašto to ne učiniti još izazovnijim? Poklopilo mi se i da mi sada to odgovara. Zadnjih nekoliko avantura koje sam radio nisu bile baš u idealnim vremenskim uvjetima, radio sam Gorski Kotar po kiši, Velebit po snijegu, i zašto ne nastaviti u tom nizu?“.
Zdravo Dane 🙂 Nadam se da si dobro! Da li ostaje onaj plan da završiš u Splitu?
Da, plan je završiti u Splitu i uploviti na plažu Firule koja je 100m ispod moje obiteljske kuće gdje sam odrastao i gdje sam se uvijek kupao.
Koja tri vrha su ti ostala?
Ostali su mi je najviši vrhovi otoka Visa, Brača i Šolte.
Kako se osećaš sad pred kraj?
Nemam još nekakvi osjećaj da sam skoro gotov. Kod ovako velike avanture vrlo je bitno skoncetrirati se samo na sljedeći cilj tj. sljedeći vrh.
Ako počnes puno lutati mislima u budućnost sve skupa ti moze postat previše i psihički možeš klonuti pred tolikim izazovom. Tako da mali ciljevi i ono kako kažu –korak po korak.
Osim toga čeka me i vjerojatno najteže veslanje do sada, do otka Visa i nazad, što je preko otvorenog mora. To nije lako ni ljeti, a kamoli zimi tako da sam skoncetriran na to i na praćenje vremenske prognoze da odlučim kada krenuti.
Da li je bilo kriza?
Krize naravno dolaze, ali i prolaze.
Najvažnije je ne dati sebi u teškim trenucima početi razmisljati koliko još ima i koliko će to trajati.
Takve misli odmah prekinem i prisilim sebe da razmisljam o nečem drugom. To je najvažnije jer inače misli o odustajanju se lako ušuljaju, a onda se tome teško oduprijeti.
Koji dan i shodno tome vrh ti je bio najteži psihički i kako si prebrodio krizu?
Ovo već traje toliko dugo da mi se počeci čine godinama daleko.
Jednostavno svaki dan se toliko toga događa da su dani ispunjeni i dan se čini duži. Za razliku od standardnog zivota u civilizaciji kada iz dana u dan ponavljamo jedno te isto pa nam se čini da vrijeme brzo prolazi.
Tako da bilo je puno teških trenutaka. Teško je izdvojiti jer radim 3 aktivnosti – trčanje/planinarenje, bicikliranje i veslanje u kajaku.
Ako moram izdvojiti jedno onda bih rekao veslanje s otoka Raba na Krk po jakom jugu. Kako ne bi zapeo na otoku čekajuci povoljnije uvjete odlučio sam veslati i probati pobjeci prije nego me zahvati, ali uhvatilo me u kanalu.
Večer prije sam gotovo ništa spavao jer sam po noći veslao na Rab i nakon par sati sna opet po noci popeo najviši vrh otoka kako bi sto prije moga odveslat s otoka. Bio sam već lagano bolestan, a i potpuno iscrpljen, a kada te uhvati takvo more moraš konstantno veslati i upravljat kajakom jer inače te valovi okrenu, a onda si u velikom problemu, naročito zimi kada je more hladnije.
Kada sam doveslao na Krk bio sam fizicki, a i psihicki gotov. Ugrijao sam se u obližnjem kafiću, pojeo nešto. Jedva se popeo najviši vrh otoka Krka i spustio se do smještaja koji sam iznajmio jer dalje nisam mogao. Sutra sam odradio lagani dan i polako se vratio fizicki, a i psihički sam morao nastaviti dalje kao do tada.
Kako si uspeo da isplaniraš sve do sada?
Dugo vremena sam ovo planirao.
Projekt je logistički jako zahtjevan. Okvirno znam kuda idem i što mi treba kada, ali to se sve mijenja iz dana u dan, ovisno o vremenskoj prognozi, kako se ja osjecam, koliko sam uspio kilometara proći, a gdje ću spavati riješavam u hodu.
Kako i koliko jedeš?
To mi vjerojatno i najteže pada. Planirati dok trčiš, voziš ili veslaš i fizički si iscrpljen, neispavan i trošiš više kalorija i nutrieneta nego sto ih unosiš je teško. Takav organizam sve daje u udove i potrebu da se krećeš, a mozak slabije radi.
Teže procesuiras misli, zaboravljaš i nešto sto je sasvm logično – ti nekad ne shvatiš. Jedem što više i koliko god i kad god mogu. Jedem sve, od domaće zdrave hrane, kada imam takvu priliku, ali i najveći mogući junk food.
Bitnije mi je unositi kalorije nego jesti zdravo jer trošim više nego što unosim. Nastojim se ujutro baš dobro najesti da imam dosta kalorija barem za početak dana. To je najčešće kutija keksa uz čaj čim se dignem. Onda zobena kaša s voćem i orašastim plodovima. Zatim 7-8 jaja sa slaninom i kruhom.
Ako sam blizu civilizacije onda pojedem još i par peciva iz pekarnice. Tokom dana jedem većinom raw barove od BiteMe Nutrition, a kada mi padne energija onda energetske gelove od First Endurance-a.
Osim toga pijem elektrolite ugljikohidratima. A svaki dan počinjem s bazom od vitamina C, magnezija i željeza (Solaray i Kal), a dan završavam s recovery pićem Ultragen od First endurance).
Nekad mi je pratnja djevojka Zrinka u autu pa kada sam blizu civilizacije ona mi donese i kuhani ručak. Inače jedem pravi obrok tek navečer prije spavanja. Tada opet jedem što više. Većinom proteine u obliku mesa i ugljikohidrate u obliku tjestenine ili riže. Često pojedem i po 700-800 grama mesa uz 2-3 porcije tjestenine ili riže. I uz sve to ipak gubim na masi.
Kako dolaziš do ljudi kod kojih noćiš?
Od kada sam krenuo sa Fruške gore iznad Iloka na krajnjem istoku Hrvatske krećem se isključivo na vlastiti pogon. Tako da kada dolazim do mjesta gdje ću spavati, bilo da je to u šatoru, planinarskom skloništu, iznajmljenoj sobi/apartmanu ili kod dobronamjernih ljudi koji mi se jave da mogu prenoćiti kod njih, tamo dolazim na vlastiti pogon. Znaci pjeske, biciklom ili kajakom.
Nikad se ne krećem u automobilu ili nekom prijevoznom sredstvu koje se ne pokreće na moj pogon. To je moje pravilo br.1. Iako kod ovakvih podhvata u svijetu s potporom je dozvoljeno da te na kraju dana netko pokupi, odveze negde da jedeš i spavas ako te vrati na isto mjesto gdje te pokupio – to za mene nema nikakvog smisla.
Mislim da je to jednako kao da svaki dan počinjem iznova, a ne da sve odrađujem odjednom. Zamislite koja je razlika doći negdje mrtav umoran, mokar, smrznut i takav dizati šator i paliti vatru i pokušati se ugrijati, ili trčati ili voziti bicikl po tko zna koliko kilometara po tko zna kakvom vremenu do smještaja umjesto da vas neko pokupi kad vam je teško ili vas je uhvatilo loše vrijeme i vrati vas tamo kad se oporavite odnosno vrijeme smiri. To je za mene neusporedivo.
Kako si uspeo sve da isfinansiraš?
Financiram vecinu sam od svoje usteđevine. Osim mene financijski mi je pomogla moja Udruga Jesenice s kojom surađujem dugi niz godina u organizaciji jedne od poslijednih treking (trail trcanje uz orijentaciju, staza nije oznacena samo dobiješ kartu s kontrolnim tockama koje trebaš obići) utrka u Hrvatskoj jer sve prelazi na trail utrke.
Članovi tj. vođstvo udruge su mi postali prijatelji tako da mi uvijek izlaze u susret u tom smislu kada to mogu. Osim njih bilo je i nesto pojedinaca, mojih dobrih prijatelja koji su mi odlučili financijski podrzati ovaj projekt, kao i članovi mog Planinarskog drustva Mosor, koji su se sami organizirali i sakupili nešta sredstava da me podrže uz sami klub koji mi je kupio nešto potrebne opreme.
Ostatak opreme vecinom sam dobio od sponzora pa tako su mi bicikle omogućili Giant iz Bosne i Hercegovine. Navigaciju, GPS sat, i satelitski tracker mi je omogucio Garmin Hrvatska. Plus Tvrtka Nihon, Ecoflow HR, tvrtka Maven mule, avanturisticka agencija Red adventures, BiteMe Nutrition, Dogma, Peloton i drugi koji su me podržali.
Za kraj ćemo da citiramo njegovu izjavu za Slobodnu Dalmaciju: „Kod svakog planiranja imaš neki zacrtan krajnji cilj. Ali kada dođeš do njega, nema nikakvog ushićenja, kao da nestane ona želja koja te je gurala, a zamijeni je praznina. Poenta je zapravo u cijelom putu, u promišljanju, planiranju, kretanju, doživljaju, ulaganju truda i znoju koji si pustio da bi ostvario svoj san. Taj proces, taj čitav put je ono što te iznova motivira na ovakve avanture.“ I da sačekamo kraj ove fenomenalne avanture i vidimo koja je sledeća.
