Ultramaraton na 24 sata je atletska ultramaratonska disciplina “na vrijeme”, u kojoj se natjecatelji natječu na krugu, koji po IAU pravilima može biti dugačak od 1-3km, te im je cilj prijeći što veći broj kilometara u zadanom vremenu.
Da li su ultramaratoni dosadni?
Većini trkača, koji imaju iskustvo “normalnih” trka na dužinama do maratona (pa čak i onima koji su se okušali na 100km ili “stomajlericama”), 24-satno trčanje u krug zvuči u najmanju ruku zabrinjavajuće.
Zanimljivo je da ova disciplina, kad ju spomenete u nekom neobaveznom razgovoru u društvu, ne šokira toliko “netrkače” (njima je ionako svako trčanje dovoljno čudno pa im je zapravo svejedno radi li se o 20 ili 220km), ali maratonci – sa svojim iskustvom klasičnog maratona – obično se ozbiljno zamisle pri pomisli da bi netko mogao (i još gore, htio) trčati 4, 5 ili 6 maratona za redom i to na krugu jedva malo dužem od kilometra. I ja ih zapravo potpuno razumijem, jer me i samu svaki put malo prođu žmarci kad se sjetim te discipline. 🙂
Tradicija duga pola veka
Koliko god zvuče granično ekstremno, utrke na 24 sata imaju već lijepu tradiciju od skoro pola stoljeća. Jedna od tih najstarijih je upravo 24-satna ultra u francuskom gradiću Albi, koja se redovito održava već više od 3 desetljeća te koja je pred par tjedana ugostila najjače do sada održano Europsko prvenstvo.
U ultraškoj literaturi se kao prvo službeno međunarodno 24-satno trkačko natjecanje navodi trka održana u veljači 1990. u Engleskom gradiću Milton Keynes, a već dvije godine kasnije počinje održavanje službenih IAU Europskih prvenstava u ovoj cjelodnevnoj atletskoj disciplini. Za prvo službeno svjetsko prvenstvo se trebalo ipak strpiti još jedno desetljeće, no od tada počinje era razvoja ovog tipa ultramaratona. Tako je do danas broj 24-satnih trka, koje se u toku svake godine održe na svijetu, dosegao brojku veću od 250, a i rezultatski su dosezi sve impresivniji.
Svjetski muški rekord na svim podlogama (i na cesti i na stazi) još uvijek – od davne 1997. – drži neprikosnoveni kralj ultre Yiannis Kouros (303.506km), a ženski Japanka Mami Kudo (255.303 km).
Uspon ženskog ultramaratona
I dok se impresivna brojka od preko 300 kilometara, koju je uz svoje ime vezao “čudesni Grk” još čvrsto drži, ženski 24-sata doživljava u proteklim godinama pravi bum. U impresivnoj predstavi najjačeg 24-satnog prvenstva u povijesti (Albi, France) smo pred par tjedana imale čast sudjelovati i mi – hrvatske ultrašice.
Prvenstvo na kojem u jednoj trci padne čak 6 nacionalnih rekorda (švedski, poljski, norveški, danski, litvanski i hrvatski), a novi izuzetno jaki europski rekord 250km maestralnom lakoćom postavi izuzetno mlada trkačica (za ovaj sport su rane tridesete još praktički juniorsko doba) – znak je da je ova disciplina u ženskoj konkurenciji u vrtoglavom usponu.
U takvoj atmosferi, dok sam u zadnjim satima trke, s divljenjem gledala kako Maria Jansson nevjerojatno laganim korakom gazi europski rekord (istovremeno se boreći s krizom te uživajući u činjenici da konačno prelazim magičnu elitnu granicu od 220 kilometara) morala sam samoj sebi priznati da sam, unatoč svim mojim skepsama i strahovima vezanim uz 24 sata, neopisivo ponosna što sam dio tog ultraškog buma – i globalnog svjetskog i ovog našeg malog reprezentacijskog tima koji se u ovih zadnjih par godina po tiho, ali sigurno smjestio među velike ultraške nacije.
Ne trčim zato što moram već zato što volim
Naime, moj odnos s ovom dvadesetičetrisatnom ultraškom disciplinom krajnje je ambivalentan i podsjeća na burnu sado-mazo aferu. Ne bi to bilo toliko čudno da nisam općepoznata kao totalni zaljubljenik u trčanje svih mogućih vrsta i ovisnik, koji u pravilu ne bira vrstu trke (i staze) za svoju endorfinsku dozu.
U posljednjih 5-6 godina, otkad se ozbiljnije počeo razvijati moj ultramaratonski staž, malo po malo sam u potpunosti usvojila ultramaratonski način života. Trčim stalno i svugdje i već se odavno ne čudim svom statusu ridikula – čak i među najbližim prijateljima trkačima.
Već više od tri godine nisam imala niti jedan mjesec s manje od 1000km, a nerijetko dohvatim i 1300km mjesečno. Vikend mi skoro nikad ne prođe da ne prebacim stotku.
U svemu tome jako uživam i već davno ne trčim toliko zato što moram nego zato što volim trenirati – volim svoj ultraški način života. Upravo me zato udaljenosti već odavno više ne plaše. Uvijek mogu manje-više točno procijeniti u kakvoj sam formi i koliko i što mogu na maratonu, na 100km.
No… na 24 sata pravila su malo drugačija. Odrađeni treninzi i fizička forma su ovdje samo jedan od dugačke liste faktora i zapravo nikad ne znaš što te čeka. Krize (i fizičke i psihičke manifestacije istih) ovdje često nadilaze one uobičajene sportske. Štreberu u meni ta neizvjesnost nije baš draga. I tako smo, eto, otkrili disciplinu pred kojom i ja imam tremu. I ne samo tremu, već i popriličan strah.
Moja prva dva iskustva – Svjetsko prvenstvo Brive (Francuska) i Svjetsko prvenstvo Torino (Italija) – dala su dobar rezultatski napredak (s 202km na 218km), ali mi nisu baš pomogla da prepoznam 24-sata kao “svoju” disciplinu. U obje sam trke (iako su se odvile u popriličnom vremenskom razmaku od 4 godine, u kojem sam kao ultrašica bitno napredovala i iako sam u drugu ušla s puno više kilometara u nogama pa čak i s nekoliko situacionih cjelonoćnih treninga) bile obilježene jednom dugo višesatnom krizom, hodanjem, povraćanjem i sličnim simptomima općeg kolapsa. Iskusni ultraši bi rekli na ovo “pa što”, to je normalan dio ovog sporta. No mene nekako ta razina mazohizma nikako nije veselila.
Alba – dobro mesto za „poginuti“
Zbog svega toga, u Albi sam stigla spremna na priličnu gnjavažu. Nešto slično (pretpostavljam) osjećaju koji vojnike prati na putu na ratište – s osjećajem obaveze, dužnosti da to odradiš što bolje, malo ponosa, ali i sa strahom i ogromnom željom da to sranje što prije prođe…i da po mogućnosti izvučeš živu glavu. 😉
No, ako je negdje već trebalo izaći, na “ratište” – srednjevjekovni gradić u Pirinejima je savršeno mjesto za “poginuti”. U Albi – u njegovu specifičnu gotičku arhitekturu (kompletan grad je pod zaštitom UNESCO-a), šarmantne crvene ciglice, mostove, muzej Toulouse Lautreca i prekrasnu okolicu grada sa savršenim trkačkim stazama uz rijeku Tarn – sam se zaljubila odmah na prvi pogled.
Zahvaljujući toj perfektnoj pozadinskoj kulisi prvenstva, začinjenoj francuskim šarmom, pokojom čašom dobrog vina i zbilja perfektnom organizacijom prvenstva, osjećala sam se zapravo iznenađujuće dobro i opušteno u iščekivanju starta.
Repka, u kombinaciji Janko, dr. Vlahek, Tonka i ja, ima sad već zavidan broj utakmica u nogama i zaista se može reći da smo dobro uigran tim. Paula se savršeno uklopila i zapravo sam svako malo u tih par naših francuskih dana pomislila kako je luda sreća imati ekipu koja je tako dobro kliknula.
Kada 16 sati proleti
Zahvaljujući svemu tome start me dočekao potpuno opuštenu. I prvih 15-16 sati trke mi je zapravo proletjelo. Znam, svjesna sam kako ovo glupo zvuči!!! Ali zaista jest. Bio je prekrasan sunčan dan (i nakon njega topla ugodna večer), trčala sam manje-više ujednačenim tempom (po planu, ne prebrzo, što je na ovom ultraškom sporom tempu obično najveća umjetnost).
[see_also link=“http://trcanje.rs/motivacija/dragan-jankovic-sve-sto-ulozimo-u-trcanje-vratice-se-najbolji-moguci-nacin/“ target=“_blank“]INTERVJUU SA DRAGANOM JANKOVIĆEM[/see_also]
Nisam se previše bavila pozicijom, zapravo na ovakvim se trkama nikad ne razmišljam o poziciji…bar prvih 20 sati. Odslušala sam dobar roman i par zanimljivih članaka s bbc-a, promatrala (i s vremenom popamtila) sva ta silna lica trkača u krugu, gledala semafor na kraju svakog kruga, bavila se brojevima, nagrađivala se svakih 5 krugova s nekim zalogajem ili gutljajem. Pazila da ne trošim vrijeme na nikakve bespotrebne pauze (sad sam već iskusna i mogu savim spretno jesti i piti u trku, a da se to ni malo ne vidi na minutama i sekundama po krugu). Računala sam na noćnu krizu i odlučila ovaj put štedjeti svaku sekundu koju mogu i sve minute pauze komprimirati u tu jednu bitnu noćnu.
I došla je ta čuvena noć. I… ništa se dramatično nije dogodilo. Tempo je naravno malo pao, taj dio je očekivan, ali ništa drugo. Neobičan je to osjećaj kad se pripremaš na sukob s ogromnom strašnom “the beast” (kako ultraške krize od milja naziva legendarni Scott Jurek), a ona se jednostavno ne pojavi.
Prvi put sam na 24 sata osjećala da imam potpunu kontrolu. Isplanirala sam pauzu nakon 170. kilometra i izračunala da ću nakon te rekuperacije moći još malo dignuti ritam i sasvim sigurno uhvatiti tu čuvenu granicu od 220km (a u idealnom razvoju situacije, možda i 230km).
Zbilja nisam očekivala da ću to ikad reći – ali ja sam se na 24-satnoj ultri, u 4 ujutro, u 18. satu trke prvi put osjećala da sam na svom terenu. Nevjerojatno!
Iskustvo ipak radi svoje. Janko mi to govori već dugo (“fali ti samo još malo iskustva”) i , eto, opet je bio u pravu! Nije on slučajno guru naše hrvatske trkačke priče i glavni autor ultraške bajke.

U svom sam štreberskom stilu sad bila sigurna da će ovaj put trka završiti dobro. To ne znači da sam očekivala da će biti skroz lako (u toj fazi nikad nije lako), ali znala sam da će “the beast”, kad i ako se uopće pojavi, biti ona s kojima se znam boriti – ona prava sportska, obična trkačka (kakvu svaki maratonac poznaje).
Kriza je doduše uletila u najčudnijem trenutku: u zadnjem satu! Ali ako već mora biti – to je idealan trenutak. Na stadionu su objavljivali da upravo pada hrvatski ženski rekord, magična granica od 220 je bila iza mene, svaki metar je značio koji metar više u državnom rekordu, i ulazak u top 10 je bio nadohvat ruke, a znala sam i da su i Tonka i Paula prebacile 200tku – baš sve što smo željeli kad smo startali jutro ranije, sad nam je već bilo u rukama, a pred nama još samo dvadesetak minuta kruženja! Istina, meni beskrajno dugih dvadesetak minuta. 🙂 Čudo jedno kako se nakon cijelog dana i noći kruženja, tih dvadesetak minuta može činiti kao apsurdno dug vremenski period!
Kad je konačno zasvirao kraj, kad sam svoju pločicu s brojem spustila pod noge (za sudačko mjerenje), kad sam se zagrlila s raznježenom i suznom Paulom, pomislila sam: “Otkrila sam formulu! Sada sam (tek sada sam) prava ultramaratonka!”