Putovanje u nepoznato, pogotovo ako to putovanje znači otrčati 21km, ne zvuči nimalo naivno. Nama rekreativcima naviknutim na maksimalnih 5 km trčanja to zvuči kao nemoguća misija. I još ako ste uz to, ,,puž sporać’’ na treninzima, i ako ste visoki blizu metar i devedeset – e onda je za vas polumaraton stvarno – PODVIG.

Među takvima sam i ja.

Ideja da se spremim za svoj prvi polumaraton je došla spontano, i baš tako postala moja ,,poslastica’’, nešto što se podrazumijevalo na kraju. Kruna mog dosadašnjeg treniranja.

,,Spremam se za polumaraton’’, počelo je kao javno obećanje društvu. Željela sam da opipam teren kako ideja zvuči kada je izgovorim na glas. Svi su me gledali čudno. ,,Znaš li šta znači istrčati 21km? Još ide zima, loše vrijeme, kiše”, govorila sam samoj sebi….ali, tako sam uvijek nakon razborite lične introspekcije odlazila na trening i poštovala plan treninga, uredno i kontinuirano.

Dodatna motivacija

Odakle da krenem?

Malo po malo, ideja je stvarno dobila puno značenje jedne večeri u gradu, kada me je drug javno prozvao i poželio sreću i uspjeh na polumaratonu. Tada već nisam imala kud. Sada su svi čuli da se pripremam za nešto što je, iskreno, svima nama bila nepoznanica, i morala sam da istrajem. To me je i motivisalo da krenem.

Odluka je pala: Idem do kraja, pa šta bude.

Više o samim počecima i prvoj trci, možete čitati ovdje

Od Maraton Akademije do prve medalje!

Biti dio atmosfere – vrijedi svakog truda

Na ovaj poduhvat sam se odlučila, prije svega zbog moje ljubavi prema trčanju, i shvatanju činjenice da mi polumaraton može samo donijeti dobro, kako u samom zdravlju, tako uopšte i u boljem kvalitetu života.

Pripreme su tekle lagano. Program od 16 nedelja, koji je počeo u oktobru, ja sam završila početkom aprila, kada sam na stadionu otrčala svojih magičnih 21k.

Moje mentalne tehnike za istrajnost na treninzima

Uz mentalne tehnike koje sam sama pronalazila, uspjela sam da prevaziđem sve probleme sa kojim sam se suočavala prilikom treninga, a pogotovo na otrčanim dužinama, kada su se kilometri povećavali sve više i više.

Znala sam duboko u sebi da ću uspjeti. Kao znak za to mi je bila činjenica da od toliko treninga otrčanih za 16 nedelja, svega sam jedan trening samo imala po kiši, a na ostalim treninzima vrijeme je bilo idealno. Zimu i ne računam, snijeg mi je itekako odgovarao jer sam rođena zimi i obožavam bjelinu na stazi, pa su mi ti treninzi tek pričinjavali zadovoljstvo.

Mašta kao saveznik

Na svojim treninzima, već od samog početka kada su se krugovi na stazi nizali, morala sam sebe da motivišem kako bih istrajala.

Tako sam na cilju zamišljala svoju fitnes instruktorku, koja je uvijek imala pokretačku moć za mene. I kada bih posustajala, pored staze bih ugledala nju uz riječi: ,,Ajde Nina, možes ti to!” Kasnije zamišljala i grupu navijača sa njom koji me takođe bodre, govoreći mi da mogu ja to.

Jaka motivacija – u rukama!

Nemalo puta sam zamišljala stvarno sebe na cilju, na Beogradskom polumaratonu, aprila 2017. Zamišljeni osjećaj da prolazim kroz cilj je stvarno bio nevjerovatan.

Postojali su trenuci kada sam stvarno bila na izmaku snage čini mi se da otrčim zacrtano, e tada sam već bila fokusirana samo na sebe, to su bili momenti kada bih jačala svoju vjeru, istrajnost, snagu i mogućnosti.

Tu se ogleda pobjeda nad samim sobom, tu se postaje svoj lični heroj. Taj osjećaj, već ništa ne može nadomjestiti.

Tokom treninga vježbala sam taktiku. Jednostavno, taktiziranje kroz treninge poistovjećivala sam sa taktiziranjem u životu i proklizavanjem kroz životne izazove. Znati biti umjeren sa sobom je mnogo bitno. Znati kada da staneš, kada da kreneš, kada da izdržis još, kada da se dovoljno hidriraš, da slušaš svoje tijelo, je nešto što smatram dragocjenim znanjem, za čiju osnovu su mi pomogli treninzi.

Trčanjem se ljubav zove

Imala sam i predivnih momenata na treninzima, zbog kojih se i jel’te i trči :). Inspirisale su me boje dana, ptice, predjeli kroz koje trčim. Često puta sam imala osjećaj slobode koji ništa ne može nadomjestiti, i činjenicu da je samo nebo granica.

Pošto je mp3, moj vjerni pratilac na treninzima, a brda su okolina oko koje trčim, često puta bih uz pjesme koje slušam, zamišljala i neke divne prizore. Taj priliv energije na stazi nikada neću zaboraviti.

I tako ja, malo po malo, spakovah svoje trčanje u 21km.

Putovanje je bilo uzbudljivo. Puno sreće, radosti, neizvjesnosti i prolivenog znoja. Sve je kulminiralo 22. aprila na jubilarnom 30.Beogradskom maratonu. A kada sam to shvatila, shvatila sam sam još i da ja punim ove godine trideset godina, da sam rodjena 30. decembra i da mi je broj na majici imao broj 30 u sebi, i šta dodati još…?! Medalja je osvojena, a ti Nina, guraj dalje!

Moje vrijeme na cilju: 2h:48min

 

Voliš Trčanje.rs? Postani deo naše mreže i uživaj u
trkačkim pogodnostima već za 210 dinara mesečno