Kad dođe dan za trčanje, uvek je isto i uvek ovako:
- Stalno idem na trčanje, nikad ne propuštam, možda mogu danas da ne odem, pa nije smak sveta.
- Kad bolje razmislim, ne osećam se baš najbolje, boli me zglob a i nešto kao da me lomi, možda je bolje da iskuliram malo, da ne ležim posle nedelju dana u krevetu.
- Ručao sam kasno, nema smisla da idem na trčanje s punim stomakom.
- A možda da izmislim nešto? Da javim ostalima da imam neka druga posla, neodložna, da stvarno ne mogu da stignem.
- Oblačno je, pašće kiša, sto posto. Ako sačekam samo još malo, neće biti potrebe ni da krećem, a ni da se javljam.
Onda ne padne kiša, shvatim da nisam kasno ručao, da se u stvari osećam odlično i da ne mogu da nađem bilo kakav razlog zbog koga ne bih trebao da odem na trčanje. Onda se spakujem u svoju opremu za trčanje i krenem na Adu. A tamo, obuzmu me neki novi osećaji. Dešava se sledeće:
- Dobro, došao sam, nije ni to malo, ali ko kaže da moram da trčim. Mogu da se lepo zagrejem i da se posle toga istegnem i to je dosta.
- Možda će ipak da padne kiša.
- Nešto me seva u levom/desnom kolenu, bolje da preskočim danas da ne napravim veću štetu.
Onda ipak počnem da trčim…ali i tada pokušavam da uhvatim „krivinu“:
- Možda ne moram da trčim baš svih 6 krugova.
- Ne mogu da dođem do daha, ne vredi.
- I sad me već stvarno boli nešto u stomaku, a i malo mi je muka.
Kad prođe 2 kilometra, situacija se opet menja, ali na bolje:
- Dobro je, opet nisam odustao.
- Imam vazduha, dobro je.
- Lepo osećam noge, lepo osećam celo toplo telo.
- Dobro mi je.
- Odlično mi je.
Kad se približim 6. kilometru osećanja je teško opisati, ali siguran sam u sledeće:
- Pa ja neću da stanem tu, ja mogu još!
- Više neće da mi padne na pamet da izbegavam trčanje.
- Trčanje je zakon.
I na kraju ide nešto što nema mnogo veze sa trčanjem – tuširanje. Važno je, prema mom iskustvu, da se čovek istušira neposredno posle trčanja. Nije isto kao kad ti od trčanja do tuširanja prođe pola sata. Kad čovek znojav i još zadihan stane ispod tuša, za koji je po meni važno da bude onaj fiksirani tuš na zidu, pa kad tu ostane bar 10 minuta, pa kad posle izađe odatle, obriše se i obuče sve čisto – to je pravi osećaj. Posle toga u glavi je samo jedna misao: Dođe mi da se ovako osećam po ceo dan!
13 komentara. Leave new
E bravo, slicna situacija i kod mene, nesto mi stalno seva u glavi i tera da odustanem, ali osecaj posle trcanja ne bih menjao za puno stvari, tako da u 90% slucajeva odem na trcanje.
Skroz te razumem :). Jutros sam imala slicnu situaciju samo sa plivanjem. Tesko sam ustala, medjutim ipak sam stigla na bazen, pa sam pomislila da ceo trening samo sedim u toplom bazencicu, ipak sam usla u veliki, plivacu lagano i max 1km, i na kraju zavrsila sa dobrih 2km. I naravno odmah posle plivanja toplo tusiranje. Osecaj neprocenjiv 🙂
haha kapiram da se slicne stvari svima nama desavaju xD
Evo malo pre se vratih sa trcanja, u zadnje vreme (mesec-dva) trcim samo po 1-2 nedeljno, mada vise 1. I ne znam na koju foru, ali danas sam istrcao svojih najbrzih 10k, a uopste nisam jurio nista. Zvezde su se poklopile, sta li…a jedva sam se bio naterao da odem do Savskog keja. 🙂
Ne mogu, duva vetar :/
Elementarna stvar je da covek posle trcanja uradi vezbe ISTEZANJA,a ne da zadihan ide odmah ispod tusa.
Najteze mi je istegnuti ove velike misice (ne znam naziv) – iznad kolena, ispod struka. Ono – uhvatim se iznad stopala, a noga iza pa nekako i ide. Ali se oni tokom trcanja najteze zagreju i postanu elasticniji
ovako se i ja isto osecam, pre i pose trcanja!!!!!!!!!
Borba se odvija na poprilicno univerzalan nacin 🙂
potpuno istinito… nekada mi treba pola sata da se nakanim i obučem patike, sada vrlo često opremu imam spremnu i kada mi dodje žuta minuta, samo istrčim napolje, opirem se osećanju da mi nije do toga, da me mrzi ili saznanju da mi to neće popraviti raspoloženje. Naravno, odmah posle nekoliko kilometara osećaj je fantastičan, osećaj snage i slobode, da se krećem gde želim i ne zaustavljam, da osvajam prostor uz ritam muzike… nekom možda to deluje smešno… ali lepo je maštati uz trčanje…. koliko samo stvari ti prodje kroz glavu….
e vetar ti je očajan izgovor… nabavi onu kao lopovsku kapu koja ide preko pola lica i ušiju i osetićes da je fenomenalno trčati po vetru… i po kiši.. samo ako imaš kabanicu… baš to mi daje elan i inat da idem dalje od ostalih
Po meni je najbitnija motivacija, najlakse je ostati u toplom domu ali potrudi se da budes drugaciji. Nema izgovora. Prelep je osecaj trcati po snegu.
Ja sebe mogu poprilično lako da ubedim da trčim….ali gde da trčim zimi?Dok su dani bili duži,lepo se istrčim posle posla u Banjičkoj šumi i posle toga kao „nova“ :)!Sad mogu samo vikendom, a to mi je malo! Jednom sam trčala ulicama kroz naselje, šta reći…čudno me gledaju…
Mene svakog dana gledaju cudno. 😉 Tako da opusti se 😛