Blog & KolumneTrkači reporteri

V de Valencia, M de Maraton!

2 komentara

Kako sam to ponosno obećao, trkačku sezonu 2012 sam zatvorio mojim prvim maratonom. Rezultat: 3:58:33.

Za tu priliku sam odabrao treći grad po veličini u Španiji – Valensiju, iz nekoliko razloga.

Trkačka sezona u našim krajevima se završava u oktobru, barem kad su u pitanju zvanični gradski maratoni u regionu, a meni je zbog posla i činjenice da sam preko leta slabo trčao ipak više odgovarao neki pozniji termin.

Takođe neko vreme želim da posetim ovaj grad kako bih uživo video jedno od čuda savremene arhitekture „Grad umetnosti i nauke“ Santjaga Kalatrave čiji sam veliki fan.

Prijatelj iz Madrida, Ironman finišer Rob Smith, autor bloga From Rust To Ironman je prošle godine trčao maraton u Valensiji i imao samo reči pohvale za stazu, organizaciju i sam grad. Rob se ove godine spremao za Njujork i odluka o otkazivanju maratona dočekala ga je tek nekoliko minuta pošto je sleteo na JFK. Već iste noći se prijavio za Valensiju, tako da smo tamo na kraju trčali zajedno a da to nismo unapred planirali. Rob mi je kao iskusan maratonac sa ličnim rekordom ispod tri sata mnogo pomogao svojim savetima da trku istrčim staloženo i konstantno, ispostaviće se – drugu polovinu samo dva minuta sporije od prve.

Supruga i ja smo krenuli put Valensije u petak. Krenulo je dosta kilavo. I pored sprinta između terminala propustili smo let u Parizu. Samo zahvaljujući Jeleninom insistiranju uspeli smo da se izborimo za dva mesta na večernjem letu. 7 sati čekanja. U hotel u Valensiji stižemo duboko iza ponoći posle 12 sati putovanja.

Sutradan oblačno i vetrovito jutro u gradu sa 300 sunčanih dana. Ne mogu da verujem da sam prevalio ovolike kilometre da bih trčao po kiši i vetru! Internet prognoza je bila vrlo pesimistična. Za vikend je najavljena obilna kiša sa grmljavinom. Tog dana sam pokušavao da se uzdržim od hodanja. Skoknuo sam do Expo-a da pokupim broj i osetim pozitivnu atmosferu. Turisti-trkači su već okupirali sve hotele oko grandioznog centra umetnosti i nauke gde je bio start i cilj trke. Učesnici maratona su došli iz svih krajeva Španije, u velikom broju iz Italije, Francuske i Nemačke.

Nakon popodnevnog dremanja, uveče sam uzeo stativ koji sam vukao čak iz Beograda i bacio se na slikanje Kalatravinog remek dela – bila mi je potrebna zanimacija koja će mi potpuno odvući misli od maratona sutradan.

Nakon slikanja sam se sreo sa Robom u italijanskom restoranu. Uz poslednje karbo punjenje slušao sam Robove zlatne savete koji su glasili:

  • Nemoj da se zanosiš da na svom prvom maratonu možeš da postigneš svoj optimum.
  • Istrči ga tako da poželiš da trčiš sledeći!
  • Puls u prvoj polovini treba da bude stabilan i da odgovara pulsu polumaratona u maratonskom tempu istrčanom na poslednjem treningu dužine.
  • Ukoliko ti puls već u prvoj polovini krene preko toga, obavezno koriguj brzinu trčanja.
  • Pravilno držanje, trčanje iz kukova, kadenca. Tokom cele trke!
  • Čuvaj mentalnu snagu za poslednjih deset kilometara.

Dan D

Cele noći je padala kiša. Probudio sam se u pola 5. Nije bilo šansi da ponovo zaspim. U 6 sam sišao na doručak gde je sve vrvelo od mršavih kreatura u trenerkama i šortsevima. U pola sedam sam obukao “gear“ i vratio se u krevet. Meditirao sam petnaestak minuta. U 7 je svanulo. Otvorio sam prozor i imao šta da vidim: oblaci su se razišli! Biće to ipak divan dan za trčanje, nakon svega, imao sam sreće sa vremenom.

U osam sam izašao. Start je bio u devet. Našao sam se sa Robom u startnoj zoni i odradili smo lagano zagrevanje. Pola sata pred trku ulazimo u korale koji su bili pažljivo organizovani prema startnim brojevima tj. ličnim rekordima. Tu se i rastajemo jer je njegov lični rekord ipak 2:54.

Par minuta posle 9 (posle ponovljenog starta, priličan kuriozitet na trkama ovog tipa) karavan je krenuo da se probija kroz ulice još uvek uspavanog grada.

Krenuo sam lagano i uhvatio svoj ritam od oko pet i po minuta po kilometru. Trka je najpre prolazila kroz Cabanyal, deo grada uz samo more. Posle smo se primicali centru i prošli kroz samo istorijsko jezgro grada. Bilo mi je izuzetno zabavno upoznavanje Valensije iz perspektive trkača, vreme je bilo izvrsno, doduše malo vlažno (prema zvaničnim podacima 90%). Nisko novembarsko sunce bilo je taman dovoljno da te zagreje, ali ipak smo većim delom trke bili u senci. Temperatura 17 C.

Sve veći broj ljudi se nalazio na ulicama da zdušno pozdravi trkače. Atmosfera je izuzetna, maraton je gradski događaj prvorazrednog značaja i svi od vatrogasaca (koji su trkače osvežavali prskalicama sa svojih kamiona) do maškara i kapoerista, mislim da je svako kulturno umetničko društvo koje postoji u Valensiji bilo angažovano u svrhu podrške duž trase. Deonica je jednim delom prolazila kroz tunele u kojima je organizator instalirao gromoglasne zvučnike sa rejv muzikom na koju su trkači euforično reagovali.

Prvih 20 kilometara sam pretrčao sveže i potpuno relaksirano. Sve vreme sam morao da usporavam sebe da ni slučajno ne ubrzam previše. Puls je bio okej, za nekoliko otkucaja viši nego na treningu. Do 20. kilometra sam ga pratio a posle nisam ni mogao. Ne znam zbog čega, ali pola godine stari Garminov premium monitor posle 2 sata trčanja prestaje da radi normalno, To mi se često dešavalo i tokom dugih treninga. Skinuo sam ga i vezao oko ruke.

Vreme na polovini 1:58. Tek negde posle 25. kilometra počinjem da osećam prve znake umora ali bez problema održavam tempo. Od 30. kilometra prinuđen sam da usporim za desetak sekundi po kilometru. I dalje sam okej.

Na 32. me je čekala Jelena – na kratko sam zastao, poljubio je i nastavio herojski dalje.

Oko 35. već počinje drama. Tu je i organizator postavio ogroman panel sa tekstom – “TE QUEDA SOLO UN ULTIMO ESFUERZO“. Preostaje ti samo još jedan poslednji napor u prevodu. Noge su krute, sve ih manje osećam.

Počinje moj razgovor sa “čovekom sa čekićem”. Otpornost na napor – “fatigue resistance“ – je l’ smo vežbali, jesmo! Zbog ovoga si se penjao na Kop na MTB-u i ginuo 5 sati uzbrdo u Sloveniji, trčao dužine sa ubrzanjima. Pa ni u Apatinu nije bilo mnogo lakše. Sam ovaj napor nije ništa novo – sve si već iskusio! Samo nemoj da staneš. Uspori koliko hoćeš, 6m 30s uvek možeš da guraš! Odradio si 35 kilometara čoveče, garantovano stižeš ispod 4 sata, samo nemoj da staneš!

Nekako sam se doktrljao do 40. kilometra. Kasnije će se ispostaviti da je tempo od 35. do 42. kilometra u proseku pao za samo 20 sekundi u odnosu na planirani. Subjektivni osećaj je govorio da sam bio 2 minuta sporiji po kilometru. Podrška publike u poslednjih dva kilometra je bila potpuno neverovatna. Animo! Solo un poquito mas! El ultimo kilometro! Uzvikivali su ljudi oko mene.

I konačno poslednji kilometar, imao sam snage da ubrzam i istrčim čak 5 minuta po kilometru to je bio znak da je sve pod kontrolom i da sam još uvek u zelenoj zoni.

Gotovo je. Ulazak u cilj. Jedva hodam. Osećam mučninu i još uvek ne mogu da se radujem. Iscrpljen sam. I žedan. Jelenu ne mogu da pronađem. Ogromna je gužva. Odlazim pravo u hotelsku sobu, jedva hodajući. Cilj je bio ostvaren!

Rob je istrčao za 3:11. Nije bio zadovoljan. Kaže da je pokušao ispod tri sata ali mu se nije dalo. Pogledajte celu priču iz njegovog ugla na njegovom blogu!

Relaks u Barseloni

Koliko god je u prvih sat vremena posle maratona bilo teško, relativno brzo sam došao sebi. Uveče smo prošetali centrom Valensije, zasladili se ćurosima sa toplom čokoladom i otišli na voz. Rob nazad u Madrid, a mi u Barselonu.

Sutradan – dan kakav sam sanjao posle maratona. Toplo i sunčano. 20 stepeni u novembru. U Barseloni sam poslednji put bio 2002. godine. Skoro pa sam i zaboravio koliko je Barselona fantastično mesto.

Pripreme za maraton

Odluku da trčim ceo maraton doneo sam još u maju mesecu ozaren dobrim rezultatom na polumaratonu u Torontu. Letnji bazni deo priprema je manje bio posvećen trčanju, ponajpre zbog visokih temperatura, više kros treningu sa elementima triatlona (plivanje, MTB, teretana, planinarenje).

Glavni deo priprema u trajanju od 12 nedelja sam započeo krajem avgusta. Nisam sledio ničiji konkretan plan, koristeći različite izvore i na principima polarizacije i adaptacije sastavio sopstveni plan koji je obuhvatao 3 ključna trkačka treninga (key sessions) dopunjena tzv. filerima (mahom gradske i aerobne vožnje na MTB, jednom sedmično vežbe stabilizacije i snage sa tegovoma, balance padom i rastegljivom trakom). Tek u poslednje 4 nedelje sam uveo i četvrti trkački trening nedeljno. Nedeljni prosek: 50 kilometara. 7 sati treninga.

Ključne sesije su naravno obuhvatale dugo sporo vikend trčanje, intenzivne intervale na aerobnom pragu, i tempo trčanje 30 sekundi brže po kilometru od programiranog maratonskog tempa.

Duga vikend trčanja sam uglavnom izvodio na maratonskom tempu oko 5m 30s za kilometar. Možda je trebalo da ih trčim sporije tj. na nižem pulsu kako bih povećao aerobni kapacitet. Ali me je mnogo više brinuo odgovor tela na zamor posle 30. kilometra tako da su treninzi bili više usmereni na taj segment, tj. moju fizičku i psihičku adaptaciju (fatigue resistance).

Dužine su od 18km progresivno narasle do 31km i izvodio sam ih u nekoliko varijacija, trčanje po bregovitom terenu, konstantno na ravnom, ili progresivne i krešendo varijante sa povećanjem brzine u poslednjem delu.

Dunavski polumaraton

Za glavnu kontrolnu tačku odabrao sam Dunavski polumaraton u Apatinu koji u trkačkoj zajednici sa punim pravom nosi nezvaničnu titulu najbolje organizovane trke u Srbiji. Brza staza i stabilan pejser na 1:35 (to nisam viđao apsolutno ni na jednoj trci do sada) doneli su mi novi lični rekord na poludistanci i učvrstili u uverenju da je prvi maraton ispod 4 sata izvestan.

Odlazak na Dunavski polumaraton doneo je i nova poznanstva. U trčanje sam ušao kako bih pobegao od stresa i od ljudi. Čini mi se da sam polako počeo da izlazim iz svoje usamljeničke uloge i upoznajem interesantne aktivne ljude slične sebi.

Šta sad?

Za početak odmor i bavljenje svim onim stvarima koje su bile u drugom planu poslednja 3 meseca.

2013. će sasvim izvesno biti u znaku triatlona. Plivanje je stara ljubav, a zahvaljujući drugu Tomi, od nedavno je i pravi drumski bicikl parkiran u mom stanu. Pretpostavljam da ću na jesen poželeti da istrčim drugi maraton, ali o tome ne želim ni da razmišljam u narednih 6 meseci.

Preostaje mi još da maratoncima i maratonskim debitantima iz Srbije toplo preporučim Divina Pastora Maraton De Valencia!

Počinjem u subotu!
Trčanje je za mene timski sport
Tags:

Povezani članci

2 komentara. Leave new

  • Prvo, hvala sto si podelio sa nama savete za prvi maraton. Odvojicu ih u stranu i istampati kako ih ne bih zaboravila.
    Drugo, ne znam kako si se ti osecao dok si zavrsavao maraton, ali citajuci tvoj tekst najezila sam se. Kao da sam cula Spance kako navijaju. Mora da je bio sjajan osecaj.
    I trece, izgleda da svi odemo na trcanje da bi pobegli od ljudi. Ono sto je bitno je da stvarno pobegnemo ali od onih od kojih i treba bezati. U „trkackoj sekti“ te cekaju ljudi puni snage i pozitivne energije, spremni da je podele sa tobom. U tome je razlika i zato ih prihvatamo (ovo pricam iz iskustva)

    Odgovori
  • Ivana Rajičić
    novembar 27, 2012 09:38

    Sjajan tekst, odmah sam poželela da trčim tamo!
    Svaka čast na rezultatu! 🙂

    Odgovori

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed