Boston
Najstariji svjetski maraton ove godine će imati svoje 115. izdanje. Trka prepuna tradicije, s kultnim statusom, i svaki maratonac koji drži do svog trčanja, kad-tad se mora pokloniti u maratonskoj Meki i osjetiti tu atmosferu i čaroliju. Istinabog, za to nije dovoljna samo dobra volja i 10-ak tisuća kuna, već dugački trenažni proces, dosta odricanja, nešto genetike, ali i računalne sposobnosti.
Naime, da bi osvanuli na startnoj listi Bostonskog maratona, morate pod broj jedan imati vrlo visoku kvalifikacijsku normu, friško ostvarenu u relativno kratkom vremenskom prozoru od 18 mjeseci, i pod broj dva – brzinu prilikom online prijavljivanja?! Jer, za trku koja će se održati ovog travnja online prijave su se ispunile za samo 8 sati i 4 minute, unatoč činjenici da je limitirana na čak 20,000 učesnika!! Slijedom toga, organizator se odlučio dodatno povisiti (tj. spustiti) ionako visoke norme za obične smrtnike, pa će ubuduće izgledati ovako: http://www.baa.org/races/boston-marathon/participant-information/qualifying.aspx
Sama trka je, naravno, iznimno jaka, ne računajući elitni paket, koji je posebna priča. Jer osim 50-orice bogom danih, primjerice, nađe se još dosta izuzetno spremnih trkača, pa u cilj ispod 2 i pol sata uđe čak 70-ak maratonaca u pravilu, a ispod 3 sata oko 1300 „top joggera“. Kod žena, unutar olimpijske B-norme (2:42) ih ima između 20 i 30, kako kad, a ispod 3 sata čak 80! Demografski, logično, prednjače Amerikanci, kojih ima 80%, te Kanađani (10%). Tek onda na red dolaze prekooceanski gosti, uglavnom iz Europe (po 100-200 Britanaca, Njemaca, Talijana i Francuza), ali i onih koji lete preko Pacifika (Koreanci i Japanci, te donekle Australci i Novozelanđani).
Možda će se netko pitati zašto Boston, poput Berlina, New Yorka ili Londona, ne dozvoli nastup za 40-ak tisuća učesnika, kad je već tolika navala?! Odgovor leži u činjenici da se Bostonski maraton u biti ni ne održava u Bostonu, barem ne većim dijelom. Trka starta u mjestu Hopkinton, udaljenom od centra Bostona 40km zračne linije, tako da su tek zadnja 3-4 u užoj gradskoj jezgri, a poveznica je uska prigradska cesta, s uglavnom 2 trake, što onemogućava razvodnjenost učesnika, neophodnu za normalno trčanje. Slikoviti primjer je iz 1996. godine, kada je organizator pustio sve koji su željeli nastupiti (na stogodišnjicu), pa je učestvovalo 38 tisuća maratonaca. Startna grupacija je bila tada tako dugačka, da su oni u zadnjem redu bili udaljeni od startne linije preko 2 km (a od ciljne preko 44), i počeli su se mrdati tek 20 minuta nakon što je dat znak za start, a startnu liniju su prekoračili, tj. službeno ušli u trku, tek nakon 48 minuta, kada je vodeći kenijski paket već bio na 17. kilometru!
Trkači na svom putu od Hopkintona do Bostona prođu kroz još 6 malih gradova: Ashland, Framingham, Natick, Wellesley, Newton i Brookline. Staza Bostonskog maratona se smatra jednom od najtežih, uglavnom zbog valovitosti i radi nekoliko uspona u mjestu Newton, u blizini Bostonskog koledža. Najozloglašeniji uspon se zove Heartbreak Hill, koji iz perspektive jednog Plitvičkog maratona djeluje u biti kao mačji kašalj, obzirom da se u 600 metara dugačkom usponu savlada tek 27 metara visinske razlike (cca 5% nagiba). Međutim, ono što prethodi ga čini težim nego što jeste. Naime, staza se u dotadašnjem dijelu trke uglavnom spušta, sve vrvi od nizbrdica različitih profila i dužina, što je dobar razvoj događanja za pošteno sredit kvadre. I kad se na 25-om kilometru uđe u Newton, najprije idu tri manja hupsera, taman toliko da isprazne i posljednje rezerve glikogena, da bi na 33. kilometru uslijedioHeartbreakhill, odlično mjesto za dotuć labilne i nespremne.
Sve u svemu, staza nije brza, unatoč činjenici da se najvećim dijelom trči nizbrdo i da je Boston za 150 metara niži od Hopkintona. Da apsurd bude veći, upravo zbog tog podatka, rezultati s ovog maratona se ne priznaju za olimpijske norme, te državne, kontinentalne ili svjetske rekorde (maksimalna dozvoljena razlika u visini iznosi 42 metra, znači polegnutost do jednog promila). Čak i kada bi se, zbog unakrsnih mijenjanja uzbrdica i nizbrdica, progledalo kroz te prste, rekordi opet nebi bili priznati zbog druge uvjetovane olakotne okolnosti, a to je da su start i cilj prenedozvoljeno udaljeni jedan od drugog, što ostavlja mogućnost konstantnog vjetra u leđa (ako puše u leđa). Većina ostalih svjetskih maratona ima uglavnom kružne staze, u pravilu sa startom i ciljem na istom mjestu.
Ove godine u ženskoj trci dva zanimljiva imena: Ruskinja Bogomolova i Kenijka Ndereba. Prva zbog toga što ima 14. rezultat svih vremena 2:20:45 i što je do prošle jeseni s tim vremenom držala rekord Rusije (a to nije mala stvar), a druga što ima drugi najbolji rezultat svih vremena 2:18:47, i listu njenih uspjeha je nemoguće nabrojati, ali je ušla u godine i bit će zanimljivo kako se nosi s mladim curama u svojoj 38. godini. Osim njih dvije, oči američke javnosti će biti uprte u Karu Goucher, koja je prije dvije godine oduševila svojim debijem u New Yorku, ali otada nema očekivanog napretka, tako da se lako može desiti da je dobije nova dobra Amerikanka Kim Smith, koja je nedavno popravila američki rekord u polumaratonu (1:07:36). Još po 7 Kenijki i Etiopljanki (svaka s osobnim rekordom ispod 2:30), od kojih bilo koja može pobijediti bilo koga bilo kad i bilo gdje ako im se potrefi dan, maraton je takva disciplina. Ovdje predvidjeti pobjednicu je nemoguća misija, vrlo lako se može desiti da poludi neka sasvim nova cura za koju nismo čuli nikad prije, a možda ni poslije, baš kao što je bio slučaj lani, kada je pobijedila Teyba Erkesso, koja je, btw, i ove godine u trci.
Kod muškaraca slična situacija, 11 kenijskih i 6 etiopskih jurišnika, sve s osobnim rekordima ispod 2:10, s najboljim 2:04:55 (Goeffrei Mutai). Međutim, pažnju privlači najbolji bijeli maratonac u povijesti, Amerikanac Ryan Hall, te jesenski pobjednik New Yorka Gebre Gebremariam, ne toliko zbog vremena (2:08, fakat osrednje) koliko zbog načina i osebujnog nonšalantnog stila (čovjek izgleda ko da joggira na 2:50/km). Zbog sličnosti s velikim Tergatom, tipujem na tog tipa!
- Bostonski maraton uz stazu prati oko pola milijuna gledatelja, a sa trke izvještava preko 1000 izvjestitelja.
- Najveći cirkus je na pola staze, gdje trkači prolaze kroz mjesto Wellesley, u kojem je istoimeni ženski koledž. Cure na tom mjestu zaista u navijačkom smislu daju sve od sebe, i taj dio staze se zove „Scream tunnel“.
- Omjer muškaraca i žena u trci je 4:3!
- Trka se uvijek održava trećeg ponedjeljka u travnju, na irski praznik Patriot’s Day, a lokalci taj dan zovu „Maratonski ponedjeljak“.
- Trka je sve do 2005. startala „točno u podne“, i tek tada skinula jednu od bostonskih tradicija, pa se od tada održava u normalno vrijeme od 10 ujutro (ženska elita kreće pola sata ranije).
- Čuveni bostonski „Red soxi“ svoju baseball utakmicu svake godine tog dana igraju u 10 ujutro, kako bi svi gledatelji po završetku utakmice izašli na trg „Kenmore Squarre“ na 40. kilometru trke i navijali za maratonce (zamislite da to Mamić, Dinamo i BBB naprave na Zagrebačkom maratonu).
- Maraton će se moći pratiti putem Interneta na stranici http://www.universalsports.com
Piše: Janko, AK Sljeme, Izvor: Utrke.net
UPDATE: Najbrže vreme na maratonu u Bostonu
Na održanom Bostonskom maratonu 2011, palo je i najbrže vreme ikada trčano na maratonu. Svetski rekord nije priznat, zbog konfiguracije staze a i zbog vetra koji je sve vreme duvaio. Pogledajte celokupnu vest. – Veki
2 komentara. Leave new
Pa ovi nisu normalni sa normama koje su potrebne da bi se učestvovalo na maratonu u Bostonu.Po ovim tablicama ja bih morao da trčim malo iznad 3 sata da bih se „kvalifikovao“.Mislim da to nije fer i miriše mi na nepotreban elitizam,koji i nije baš u skladu sa biti trčanja(makar kako je ja shvatam).
Norme su zbog velikog broj prijavljenih. Na New York City maratonu su napravili nešto slično, ali po meni bolje: ili imaš normnu (čak malo zahtevnija nego u Bostonu s tim da priznaju i polumaraton), ali postoji i opcija da te izvuku među svim prijavljenim (a ako nemaš sreće tri puta, onda ti prijava svakako važi).