Ovo je moje viđenje trčanja, kroz vreme, kroz moje iskustvo. Drago mi je što imam priliku da podelim sa svima ono što doživljavam kroz svoj rad sa različitim ljudima, tri puta nedeljno, a čini mi se, svakoga dana.
Trčanje je novi timski sport
Sezona 2012 je pri kraju, preko 100 polumaratona, dvadesetakak maratona, i raznih drugih trka, istrčano baj – članovi kluba RRC Trčanje.rs. I to je sasvim uobičajeno, kada nešto voliš, znaš da radiš i spreman si da učiš, a rezultati su neminovni. I sve te trke, rezulatati, skinuti kilogrami, sezona bez povreda, ne čini me zadovoljnim koliko jedna stvar, naizgled besmislena za sport kao što je trčanje…
Moja saznanja o timu
U jednom periodu svog života bio sam primoran da se bavim poslom koji je zahtevao rad u timu. Taj tim je činila grupa od 7 do 10 ljudi, različitih godina, obrazovanja, potreba i shvatanja. Toliko razločitosti se spojilo u jednu celinu koja besprekorno funkcioniše.
Da bi jedan tim bio dobro funkcionisao potrebno je da su u njemu svi ljudi različiti. Kroz konstante treninge i određene situacije taj tim postaje sve uigraniji i bolji, i često se ljudi u njemu razumeju i bez reči. Ukratko, shvatio sam da je tim u stanju da učini mnogo više nego individua, samim tim, veći su i benefiti za sve članove tima.
Moja nova porodica
Od kada sam se vratio iz Rusije, počeo sam ponovo da sarađujem sa klubom sa kojim sam bio od samog početka, to je RRC Trčanje.rs. Ima li potreba da kažem koliko smo svi u timu različiti i koliko se ne slažemo oko mnogih pitanja i stavova?
I pored toga, kroz stalno komuniciranje, učenje i svakodnevne situacije, postali smo jedan uigran tim koji jako dobro funkcioniše na svim poljima. Svaka naša različitost čini nas jačim i sposobnijim da se nosimo sa različitim ciljevima!
Pravilna raspodela poslova po afinitetima i stručnosti, naš je kvalitet, i čini našu ekipu pouzdanim partnerom za sve one koji su spremni da na bilo koji način sarađuju sa nama! Jedno veliko hvala mom timu: Jole, Aca, Džoni, Veki, Ivi i Uki! Razbijate!
Moj ponos!
Najlepša stvar koja mi se desila od kako sam se vratio is Rusije su moji novi drugari i moji trkači! Ne zbog rezultata ili broja pretrčanih trka, već zbog toga što su postali tim! Ono što lično volim kao trener je trčanje u grupama, grupa daje podršku svakom trkaču, usporava kada je nekome teško i ubrzava kada nekome treba da se pomogne oko rezultata.
Pojedinac u grupi postaje deo tima, nečeg većeg nego što je on sam! Pojedinac u grupi pomaže, motiviše, uči, stavlja druge ispred sebe – sve ono najlepše što čovek može da pruži, on to pruži dok trči u grupi. Od mog prvog treninga sa članovima kluba, svi su bili kao jedan, zajedno radili svaku vežbu, ponavljanje, uzbrdicu, svaki težak trening i sve izazove prošli su kao tim. To se (neplanirano) odrazilo i na njihovo trčanje.
Prvi put sam to primetio na Noćnom maratonu u Novom Sadu kada sam svoje članove i članice kluba video kako trče u timu! Bodreći jedni druge, i one koji su iz kluba i one koji nisu, delovali su kao jedna celina, jedno telo i jedna duša. Osmeh je njihov zaštitni znak, oni sami, spontani.
Širenje timske energije
Klub je rastao, i dalje raste u svakom pogledu, kvalitet rada i broj članova konstantno raste. U klubu imamo trkače od 17 do 73 godina, i kada su na stazi svi su jedna velika porodica. Trčanje u timu postala je uobičajna stvar, bilo da je timsko jurenje najboljeg vremena ili. kako neki članovi to vole da kažu, sprdatlon, lagano trčanje uz zbijanje šala između trkača.
Članovi kluba su počeli da šire pozitivnu energiju i na druge trkače van kluba, počeli su da se sastaju i van treninga i da rade trčanja kao tim, čak i kada nisu primorani na to od moje strane. Malo discipline i dobrog rada urodilo je plodom i sada se mnogo više zabavljaju i cene trčanje kao uživanje i druženje, a ne kao sredstvo za skidanje kilograma ili rešavanje viška negativne energije. Drago mi je zbog toga, i nadam se da će sve to uroditi time da imamo još više trkača u Srbiji koji će početi da trče baš zbog tog dobrog društva!
Veliko hvala ljudima koji me inspirišu!
Old skul ekipi – za primer mladima: Zorka, Aleks, Sanja, John, Ivan, Aleksandar, Nebojša, Aca, Goran, Toma, Dejan.
Nju kids on d blok – što nam verujete: Tijana, Igor, Marko E, Viktor, Nikola, Marko S.
Klab bejs – zato što stvarate pozitvnu energiju i pokrećete trčanje u Srbiji: Katarina, Tanja, Sanela, Sandra, Tijana, Marija, Tamara V, Ivana, Jelena V, Dragana, Jana, Jelena M, Marina, Uroš M, Marko G, Miloš, Petar, Bojan, Stefan, Slobodan, Viloš, Dragan, Nemanja, Nikola, Uroš V, Srđan N, Srđan K, Aleksandar A, Aleksandar R
Spešl tenks tu – curi zbog koje se smejem više: Tamara Č.
Kao i svim drugim članovima koje sam imao čast da upoznam i da treniramo zajedno!
Biti deo tima, društva gde se ljudi pomažu, podržavaju, razumeju i uče jedni od drugih – to je nešto ka čemu svi treba da težimo. Trčanje u grupi je odličan primer kako za mnoge oko nas ono što je njima teško, uzaludno, dosadno i neshvatljivo za druge može biti lako, zabavno i interesantno! Nadam se da će svi trkači u okolini postati nosioci te ideje, ideje da je u dobrom timu i društvu sve lakše i podsticati jedni druge da šire pozitivnu energiju oko sebe.
Da li ste primetili da je sve više ljudi koji trče iz godine u godinu?! Hvala svim trkačima i trkačicama koji šire ovu dobru energiju!
3 komentara. Leave new
Bravo Miki, ne samo za tekst, vec za sve ono sto radis i oko cega se trudis! :)))
lepo,lepo,…imam jedan mali takst na ovu temu, ali za vikend, kada budem imao vise vremena….
Zista je vrlo važno naglasiti neosporivu činjenicu da je trčanje zapravo bilo i ostalo individualni sport. Pozdrav svima koji uživaju u trčanju sami u svojim mislima i koji ne zavise od drugih već se jednostavno raduju životu. Lično, vrlo mi je važo da deo dana provedem sama i trčanje je najbolji izbor!