Paralelno sa očiglednim porastom broja trkačica i trkača na stazama, kejovima, ulicama, u parkovima, razvija se i novi fenomen njihovih posmatrača. Od (1) aktivnih učesnika koji reaguju na licu mesta (raspon komentara od Bravo, bravo! do Ko te juri?), preko (2) onih koji između sebe komentarišu navalu euforije međ’ Srbima, pa do (3) onih isprovociranijih koji odgovore traže na samom izvoru i o epidemiji se direktno raspituju kod nekog od inficiranih trkača i trkačica iz svoje okoline.
Kojoj god kategoriji da pripadaju, posmatrači se prilično jasno i bez previše ostatka dele na:
one koji podržavaju aktivnost, makar ona bila i trčanje (a tek ponekad baš zbog toga što je po sredi upravo trčanje), i
one koji se čude ulaganju tolike količine energije u (ni manje ni više nego) trčanje, a za to imaju pregršt najrazličitijih razloga.
Dobacivači
Reprezentativni predstavnik afirmativnog stava iz prve kategorije jeste penzioner koji sa klupice na Kališu dobaci: Alal vera, ćero, i ja sam tako u svoje vreme!, dok se za drugu krajnost u istoj kategoriji bez presedana nominuje prekorni pogled neraspoložene bebisiterke (da ne kažem roditelja), koji ti na Olimpu ili Tašu poručuje: Pa dobro, zar stvarno moraš da trčiš na stazi za trčanje?, pri čemu sa bezbedne razdaljine posmatra kako se dete sapliće o tvoje noge.
Tihi svedoci
Za razliku od prve i treće, pripadnici druge kategorije posmatrača ne ulaze u direktnu interakciju sa trkačicama i trkačima. Njihove reakcije su suptilne i ostaju među njima, tako da čak i kada je interesovanje očigledno, nije sigurno šta ti misle, iliti šta i koliko misle o trčanju. Uglavnom su u grupama od dvoje ili više njih. Ponekad je u trku moguće uhvatiti deliće razgovora dve drugarice gde entuzijastičnija kaže drugoj: Stvarno bi trebalo da počnemo sa nekim sportom, daj da vidimo ponovo onaj pilates…; ili se desi da dok trčiš po kraju nabasaš na početak rasprave ekipice ortaka o tome kakvo vežbanje je najefikasnije/jedino ima smisla: ‘Ajd na trčanje neki dan? ‘Silud, pa da mi se istope svi mišići – nema šanse!; a nekada zakačiš i neko od retoričkih pitanja zaprepašćenog sredovečnog bračnog para tipa: Ne znam koje pare treba da ti daju pa da trčiš na +40?. Neki od ekstremnijih predstavnika ove kategorije mogu se naći pored staza kako poluhipnotisano posmatraju lakoću ili mučenje kojom trkači i trkačice vrte svoje krugove.
Zabrinuti, usidreni i radoznali
I konačno, najzanimljiviji – posmatrači iz treće kategorije. Kao i prvoopisani ‘dobacivači’, i oni imaju potrebu da iskažu šta misle o trčanju i/ili trkačima i trkačicama, ali se od njih razlikuju po tome što ih ne zadovoljava jednosmerna komunikacija. Varijacije u pristupu i temi razgovora između ostalog zavise i od toga da li smatraju da je ‘pomoć’ potrebna tebi ili njima.
Pa tako, teško da je bilo koji dugoprugaš izbegao da isporuči objašnjenja prijateljima ili članovima zabrinute šire i uže familije o tome zašto, kada već trči, što je eto generalno fina stvar, mora da trči baš te (polu)maratone. (Lepeza razloga za brigu kreće se od mogućnosti povreda do iskrene upitanosti za stanje tvoje psihe.)
S druge strane, ovde su i oni koji trkački svet doživljavaju kao da je u direktnom sudaru sa njihovim, pa ih prisustvo trkača i trkačica provocira da njih ispituju i sebe preispituju. Njih možete prepoznati po tome što misle da ste uvek zainteresovani da ćaskate o trčanju, kao i po pitanjima tipa: I, šta kažeš, nije ti dosadno da šipčiš bez cilja?, ili, Stvarno ti je OK da ne izlaziš petkom da bi išla na trening u subotu ujutru?, do Da nije malo previše sve to – zdrava ishrana, trčanje, dobar san – mislim, kad stigneš da živiš?. Kakve god odgovore da daš, postoji opravdana opasnost da iz ‘razgovora’ ni kriva ni dužna izađeš sa osećanjem da je neko odlučio da te vidi kao rigidno disciplinovanog i dosadnog frika života bez, i da tu sliku sve i da hoćeš – teško možeš da promeniš.
Srećom po trkače i trkačice (ali i svet generalno), brojniji su oni čija ljubopitljivost nije motivisana željom da utvrde, već da promene svoju svakodnevicu. Oni će vam konstanto izlistavati razloge za i protiv trčanja, objašnjavati zašto smatraju da je trčanje istovremeno i čudno i dobro, i govoriti da ti se ujedno i dive i da ih nerviraš. Takođe, karakteristični su i po tome što traže dokaze da se ne pretvaraš, već da ti trčanje istinski prija. Lepota ovih kontakata sa radoznalcima je u preokretu do koga ponekad (ja volim da verujem: često) dovode.
Trkačice i trkači u ulozi posmatrača
Naime, pre ili kasnije ispitivanja počnu da jenjavaju. To je trenutak u kom trkačice i trkači mogu da zauzmu najbolja mesta i bace se na posmatranje svojih doskorašnjih posmatrača. Najlepše je kada uočiš da su uspeli da prelome da izgovore, nelagodu i nesigurnost ostave po strani, i da su odlučili da unesu promene u svoje živote. Ako se lepo zagledaš, možeš videti kako nekadašnji radoznali posmatrači postepeno postaju svesni svojih rutina, otkrivaju načine da ih učine kvalitetnijim i postaju sve aktivniji (kroz trčanje ili na neki drugi način).
Super je kada uvidiš da tvoje trčanje ima produženu ruku koju sve i da hoćeš, ne možeš da kontrolišeš, i da služi kao sredstvo za spontano pokretanje dobrih promena. Još je bolji osećaj kada neko za koga si mislila da se nikada neće odlepiti od kauča sa tobom istrči svojih prvih par kilometara i zahvali ti se na inspiraciji za to.
Kakva su vaša iskustva sa posmatračima trkača? Posmatrate li i vi njih? Da li mislite da je i samo povećanje broja trkača na ulicama dovoljno da se iz pasivnog posmatranja probude neki novi, budući trkači?
11 komentara. Leave new
Duhovit i istinit tekst. Kako trčim duži vremenski period i istrčala sam prilično maratona i kraćih trka, imam vrlo jasno zapaženo iskustvo po pitanju neobičnih posmatrača koji nas posmatraju i misle, u najmanju ruku da smo vrlo problematičnog ponašanja.
Sećam se prvo svoje drage majke koja me je odmah ubedjivala da odustanem od tako suludog plana kao što je istrčavanje polumaratona, zatim nekih kolega na poslu koji su govorili da je to mnoogo ambiciozno za jednu amaterku, jer ni profesionalni sportisti ne trče maratone i to je nenormalan napor. Naravno, kada sam istrčala prvi polumaraton, nisu verovali dok nisam donela medalju, a zatim su godinama usledile provokacije kako postoje maratoni za žene i muškarce, pa mora da sam istrčala ja taj ženski maraton od 21. km.
Prednjače srednjovečni muškarci balkanskošovinističkog tipa sa vrlo karakterističnim, obično stereotipnim, dosetkama tipa… bolje idi kući, kuvaj ručak, nego što se tu mlatiš po ulicama… što trčiš, što si se prijavila kad si medju poslednjima… bravo, gospođo prvi stižete na cilj, nema nikog iza vas… što trčiš kad te niko ne juri? Tu je izuzetak moj tata koji me u ovom pomalo ekstravagantnom sportu vrlo podržava i naravno, moj muž. On pripada onoj kategoriji koja me je prvo osporavala, pokušavala da me demotiviše, za moje dobro… jer će komšije pomisliti da nisam normalna ili će mi se smejati… do onog da nije normalno da žena trči na minus petnaest kada svi piju kafu i gledaju tv.Sada , po principu ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se… on me čeka, bodri i donosi čokoladice. Čak je i moj dragi sin imao komentar… maama ,nemoj da te vidi neki moj drugar iz kraja kako tako sa slušalicama trčiš u helankama! I on je promenio mišljenje kako smo zajedno počeli povremeno da trčimo.
Zanimljivi su posmatrači dečica na maratonima… mislim da ću o njima napisati ja posebnu priču. Pravi pejsmejskeri i nezlonamerni posmatrači vole iskreno da motivišu trkača jer su svesni koliki napor i volja, energija se ulaže u makar i amatersko bavljenje ovim sportom.
Doživela sam da mi na jednom maratonu, negde na tridesetom kilometru, tamo gde je najsitnije… kod Delta sitija, jedna devojka dobaci…. što trčiš kad si nesposobna?… naime ona me je gledala dok sam sporije trčala, skoro hodala u trenutku krize… ne znajući da mi je ovo trideseti kilometar. Kada sam u jednom trenutku želje za osveženjem uletela sa sladoledom sa trke u kafić muškarci su me gledali kao da sam doletela ravno iz svemira….
Kakvo naravoučenije može da se izvede iz ove duhovite priče? Ne treba se osvrtati na komentare…. to je i mentalna suština ovog sporta koji je filozofija života… Treba uvući što više potencijalnih trkača amatera u ovaj sport i ja to pokušavam preko mojih učenika… iako predajem književnost, iako nisam uvek u tome uspešna.
Zlonamerni komentari odraz su našeg primitivnog srpskobalkanskog mentaliteta gde je svaki iskorak u ponašanju razlog za provokaciju jer šta štrči treba poseći. Na sreću, statitistički gledano… kada uporedim trke godinama unazad… stvar je u pozitivnom proseku… sve je više onih koji normalno razmišljaju o trčanju i sve je više trkača.
Možda je tim pojedincima u dubini duše krivo što ne pokušavaju ništa novo, lepo, izazovno u životu, već se zadovoljavaju trasom kuća-poso- poso -kuća. DRAGE KOLEGE TRKAČI! NE OBAZIRITE SE NA KOMENTARE …. Svako ima prava na svoj stil ponašanja i kulturu komunikacije.
Sam tekst gore i tvoj tekst su ziva istina, pomalo mi sad sve ovo smesno kad se setim tih situacija kad ti pokusavas da objasnis zasto to radis… Jednostavno nekim ljudima ne mozes objasniti, a to je upravo taj nas zaostali mentalitet. Navikli su ljudi na jedno te isto i ako nije to, onda si ili lud ili blesav, hahaha… Bravo za komentar Snezana!!! 🙂
Hvala sto si podijelila iskustvo i svaka čast sto si ostala ustrajna i u svom fazonu.
Evo ja imam slično iskustvo doduse ne s trcanjem već s biciklom.
Oduvijek sam zeljela vozit bicikl i prijatelj mi prodao svoj bicikl. Inaće sam bucka (iako sam ja energična nisam mlitava); medjutim bucka sam. Zivim u zgradi i da bih s biciklom sišla i izasla iz zgrade moram ici liftom jer sam na skoro najzadnjem katu.. Kad sam tek krenula vozit susrela sam se s komentarima: „Šta ti brat ne kupi auto?“- na sto sam ja promislila sto bi mi kupovao kad s biciklom stedim i ne kupujem benzin i brze dodjem od tocke A do tocke B. Drugi komentar od kolege s faksa „Šta ne ideš busom i platiš kartu 9€ mjesecnu nego se mučiš na biciklu“- eto on je protumacio da sam ili siromašna ili škrtica… Pa nakon toga su me kolegice pitale s podsmjehom- dal je to električni bicikl i jel ja stvarno pedaliram i vozim, i čudile se sto u suknji vozim- jer one ne znaju da na velikoj vrucini je veci gust u suknji vozit nego se preznojavat u gačama…
Nije im palo napamet da sam se odlucila vozit jer: 1.to mi je oduvik bila zelja; 2.dopizdilo mi je guzvat se u busu i trpit bahate kontrolore karte, 3. ekoloski sam osvijestena…. 4. zelim bit jedna od onih koje voze bicikl.. 🙂
Ali s druge strane dozivila sam mnogo pozitivnih komentara od susjeda; jedna se sjetila kako je ona u srednju skolu isla biciklom i vratila sam ju u djetinjstvo, onda jedan par se uvijek nasmije kad me vidi i zove me biciklisticom 🙂
Nije bitno sto ce ljudi reć nego asto to radimo. Ja se osjecan super, mogu slobodno reci da mi je bicikl spasio zivot i da je to najbolji antidepresiv. I sad krecem s treniranjem trcanja. I vjerujem da cu i kondiciju stec ko sto je bio slucaj s biciklom- ustrajnošću… 🙂
Dobrodošla na sajt Ana 🙂 kako mi je bickl spasao život je sjajna tema za blog 🙂
Hvala 🙂 Ja mogu rec da meni je doslovno spasio jer mi se psiha skroz dovela u red, a tek samopouzdanje, ledja su mi se ispravila i hod samopouzdani imam, osjecan se privlacnije, koncentracija mnogo bolja… 🙂 tek otkrivan čari trcanja 😀 ali moran pohvaliti clanke u kojima ste naveli istinite price ljudi koji su postali trkaći.. ljudi misle da ako se ne bave odmalena da im je kasno.. al meni je eto bas motivacija rad na sebi i pomicanje vlastitih granica.. pogotovo sto sam sad bucka di ces veceg izazova 😀
Ana dobro dosla u klub 🙂
Ja prelazim svakog dana 22 km bicikom kuca-posao -kuca.Postrebno mi je za 11 km lagane voznje 35 minuta.Kada bih isla tramvajem ,autobusom i jedan deo peske postrebno mi je 50 min ,stim sto moram da dodam 10 minuta ako neki prevoz kasni… Biciklom manje stresa,besplatno i ekoloski…
Samo napred i uzivaj u voznji biciklom!
Slazem se.. 🙂 🙂 🙂 Nema veceg gusta nego voznja bicikla, ja takodjer ustedim 20minuta svaki dan. 🙂
Mene je bicikl uvukao natrag da krenem vjezbat i radit na sebi, prirodni antidepresiv..
Pravilno se kaže (i piše) SVAKODNEVICA umesto SVAKODNEVNICA. http://www.srpskijezik.rs/jezicke-nedoumice/svakodnevnica-ili-svakodnevica
Inače, sjajan tekst. 🙂
Bezgranična zahvalnost svim lektorima-volonterima 🙂
Tacno je,ima raznih posmatraca.Mada kad razmislim neki put mi dobro dodju,narocito ako radim duzine od 20km ili 25.Nekako ti susreti sa njima u prolazu razbijaju monotoniju pri laganom tempu.Inace nisam imao nikad problema sa njima,osim recimo onih kada te vide nece namerno da se pomeri a staza nije bas siroka,a ti recimo radis tempo ili intervale.Ali dobro,sto bi se reklo sve to ide u rok trcanja
Divan tekst! Bas sam prekjuce trčkarao tu po kraju, onako standardno opremljen, helanke, gornji deo, padala je i kiša pa sam imao i onu zimsku kapu od tankog materijala, rukavice, ma sve. I bilo je svega, kao uostalom i uvek kada trčim trotoarima nasih ulica, od zabezeknutih razjapljenih vilica, do ljubopitljivih pogleda, osmeha i namrštenih i naboranih lica. Ali ne smeta mi to, čak mi je i zanimljivo, nekako unese živost u rutinu trčanja. 🙂