Blog & Kolumne

Polumaraton iz pera jednog štrebera

Nema komentara

maraton iz pera strebera

Sve je počelo pre 8 godina…

Na kraju trećeg srednje, bilo mi je teško da siđem niz stepenice jer su me bolela kolena. Imala sam skoro 25kg više nego sada. Tada sam počela da trčim. Osam godina kasnije, evo mene na polumaratonu! O putu ka normalnoj kilaži, boljoj kondiciji i na kraju pripremama za polumaraton pisaću posebno.
Nisam ni razmišljala o polumaratonu dok se moj mlađi brat nije našalio: “Hehe, ove godine ja neću biti tu da trčim polumaraton moraš ti da me zameniš!” (on je istrčao već nekoliko polumaratona i maraton u Novom Sadu). Tada mi se upalila lampica “a što da ne?” do Maratona je bilo skoro pola godine i do tada sam se isprobala na 20km i dva puta na 15km, tako da sam verovala da ću uspeti.

Dan humanosti i dan sporta

Obuzelo me je neko čudno uzbuđenje što sam deo celog tog šarenila! Srela sam mnoge ljude koje poznajem. Neki su bili trkači, neki su došli sa svojim firmama i humanitarnim akcijama koje organizuju. Na startu sam bila sa kolegama sa fakulteta koji su takođe rešili da trče – “Za nas inženjere, važno je da se aktiviramo inače nije dobro. Ovo sedenje po ceo dan ubija.” Još malo do starta kreće horsko trkačko pozdravljanje i START!

Ja štreber – sada polumaratonac!

Polumaraton je počeo, ja trčim polumaraton! Pravi doživljaj za nekoga ko je ceo život bio posvećen knjizi i računaru, za nekoga ko nikada nije trenirao ni jedan sport! Tek tada sam doživela tu činjenicu. Bila sam srećna, presrećna.

Oduševljena svim ljudima koji su došli da bi trčali, svim ljudima koji su bili u publici da pozdrave trkače, maturantima maratoncima, deci koja su navijala, policajcima koji su posmatrali, volonterima koji su nam pripremili vodu, onima koji su rasklanjali bačene čaše i flašice, koji su nas osvežili šmrkom vode. Bulevarom do Crvenog krsta i Slavije, Nemanjinom, do Brankovog mosta. Tamo su nas dočekali bubnjari, a sa njhovom muzikom, novi talas adrenalina – hvala im na tome!

Kada nešto radiš zato što voliš

Sjajna podrška i pune ulice u Zemunu i onda ulice Novog Beograda – za mene posebna priča. Praktično, ceo život živim na Novom Beogradu i trasa maratona je prošla i blizu moje osnovne škole i sada posla, ulicama kojima sam autobusom išla u srednju školu.

Ovoga puta tuda nisam prošla kao đak, učenik, student posvećen svojim knjigama, znanju i struci, koji se ne bavi sportom jer uči, već kao polumaratonka! Trkačica! Ceo grad je imao potpuno drugačiji izgled.

To je bio “onaj osećaj”. Kada je nešto samo sebi svrha. Kada osetiš “važno je učestvovati”. Tu su pobednici oni koji pobede sebe. Jer svako trči za sebe, za svoje vreme, za svoju dušu. Kada nešto radiš zato što voliš i uživaš u tome. Ne treba ti ništa drugo. To je sreća!

Kada snage ponestane, voljom do cilja!

Stigao je tako za mene čuveni 15-ti kilometar, kada snage nekako ponestane. Tada su pomogli voda, okrepa i volja da ne stanem, da izdržim dok ne prođe kriza, kao i vera da će to proći 2 kilometra kasnije (što se zaista dogodilo!). Ponovo bubnjari na Brankovom mostu kao poslednje ohrabrenje pred cilj i ulica Narodnog fronta, pored porodilišta i specijalno moje srednje škole!

U tom periodu života je sve počelo, i došlo je do polumaratona 8 godina kasnije! Tu sam sustigla i drugara sa kojim sam zajedno istrčala poslednje metre. Trubači su bili velika pomoć da se izdrži uspon do “Londona” i kada sam došla do daha, sprint do cilja! Vreme 02:09:35! Prvi polumaraton pod nogama, medaljica i najvažnije potpuni doživljaj sebe kao trkača!

to sam ja

Fotografija: Miroslav R. – Metri pred cilj

Po završetku trke srela sam se i sa bratovom devojkom, koja je završila trku dve minuta ranije (i njen prvi polumaraton!) i obe smo bile potpuno ushićene: Jedva čekamo ponovo sledeće godine!

Želim da se zahvalim svim trkačicama i trkačima, navijačicama i navijačima, volonterkama i volonterima, organizatorima, komunalnim službama, sponzorima, Gradu Beogradu, Ministarstvu omladine i sporta, svima koji su iskoristili povod Maratona za svoje humanitarne akcije, i svim Beograđanima koji su imali strpljenja na dan Maratona! Živi bili i da se vidimo dogodine u još većem broju!

 

Kratke crtice jedne dijete: Moje drugo tašmajdansko
Srce je mišić – deal with that!
Tags: , ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed