Blog & Kolumne

Od „mrzim“ do „mogu“ – mojih prvih 5k

Nema komentara

 

Jelena Simić, inače kopirajterka u advertajzing agenciji OvationBBDO, bila je jedna od učesnica Belgrade Business Run humanitarne trke. Malo je reći da je, među 14 svojih kolega, bila među najmanje spremnim za lični pakao beogradskog betona.

Za Trcanje.rs opisuje svoje iskustvo sa pripremama za svoju prvu 5K, a i prvu trku uopšte!

Jel može da se hoda?

Iako nemam iskustva u trčanju, ovih pet pretrčanih kilometara su mi prvi u životu, upuštam se u pisanje o Belgrade Business Run-u uz obećanje da ne znam na koju stranu će da ode. Suština će glasiti – kako sam od ja mrzim da trčim došla do ja mogu da trčim.

Trčanje, jednako uznemirim se, trčanje, jednako ne mogu. Više volim da se teglim po prostirci, dubim naglavačke, udišem duboko belu iskričavu svetlost, a umor izdišem u pod.

Međutim, na pitanje – hoćeš da trčiš trku na pet kilometara, rekla sam da hoću, i to sve zbog cilja. Cilj, imaću cilj pred sobom. I tu je početni entuzijazam stao. Koliko beše metara ima u pet kilometara? Jel može da se hoda?

Pored toga što sam po stoti put postavila pitanje zašto volim samu sebe da mučim, rešila sam da počnem da se pripremam i u cugu istrčim svih pet. Sva sreća pa na poslu sedim na pilates lopti, tako da ne krećem sa treningom od nule.

Kako smo se u agenciji podelili na timove i dali imena, moj tim se zvao Kornjače, ali nindže, počela je opsesija trčanjem i svim gedžitima koji idu uz to – merenje gaza, pravilno disanje, aplikacije za trčanje, dry-fit oprema. Malo mi bi lakše. Možda će sve to da trči umesto mene.

A onda je usledilo međusobno razmetanje prolazim vremenom, slanje što „pretećih“ poruka članovima tima, što km/min hot-dog legs fotografija – takozvana zdrava konkurencija. Kutlaj 26, Maksić 33, Sonja 38, Boki kupio bajs, Dragić 25. A ja? Ne radi mi aplikacija. Nema veze, trčim svako drugo-treće veče i proglašavam sebe pobednikom same sebe. Nije toliko teško koliko sam mislila da će biti.

Međutim, ono kroz šta sam emotivno prolazila na sam dan trke nije bilo tako lako. Tuga ne bira kad će da te udari, ili te možda baš tad izabere. Nisam imala izbora, na start sam došla teža nego ikad. Jako sunce, trideset i kusur stepeni, entuzijazam preko osamsto učesnika, navijači, glasna muzika i teg u grudima. Ne znam kako sam trčala, samo sam znala da moram da izdržim.

Cilj, onaj isti s početka teksta, bio je ravan uzletanju na Mesec. Na početku nedostižan, na kraju veličanstven. Vidim ljude, tapšanje, tu je, ’ajde, ’ajde. Kolega dobacuje – ’ajde mačko, možeš ti to. Vučem teg, ubrzavam i smejem se. Smejem se, kao dete.

 

Jelena Simić
Copywriter
OvationBBDO

Polumaraton ili maraton – pitanje je sad
Kraljevsko trčanje u Dolomitima – idealno za pripreme ili aktivni odmor
Tags: , , , ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed