Ovogodišnje izdanje svetskog šampionata u polumaratonu održalo se u Danskoj u Kopenhagenu, u subotu 26. marta. Bila je to prva trka koju je IAAF otvorio za civile i time, sigurno, pokrenuo jednu novu eru u približavanju atletike, profesionalizma u svetu trčanja sa amaterima iz celog sveta. Ovo je interesantno, baš u odnosu na Srbiji u kojoj granica između ove dve grupe gotovo da ne postoji. Šta vi mislite?
Polumaraton u Kopenhagenu okupio je elitu dugoprugaškog trčanja. Nastupilo je oko stotinak profesionalnih takmičara, koji su stvarno trčali sjajno sa rezultatima na granici svetskog rekorda. Tadese, nekadašnji svetski rekorded u disciplini posle 6 godina ostaje bez medalje, što govori kakva je konkurencija. Pobednik u muškog kategoriji bio je Kenijac Kipsang Kamworor sa 59:08, što je najbrže vreme ove godine.
No pored sjajnih atletičara i atletičarki, ove godine Svetsko prvenstvo je bilo otvorenog tipa, što znači da je još 30.000 ljudi došlo u Kopenhagen da trči zajedno sa profesionalnim takmičarima.
Ono što je sjajno videti jesu ljudi koj ne žive od trčanja, ali imaju vremena koja su kadkad bolja od takmičara koji predstavljaju svoju zemlju. Među njima su ljudi koji trče 1:06, te na stotine onih koji imaju vremena vredna spomena od 1:10 do 1:15.
Kada se uporede vremena na polumaratonima u Srbiji, sličan je utisak. Ovde ću uzeti u razmatranje samo mušku konkurenciju jer mi je tako lakše.
Rezultati na Novosadskom polumaratonu u muškoj konkurenciji naših takmičara su:
- 1:10:48,00
- 1:13:49,00
- 1:13:56,00
- 1:14:33,00
- 1:16:37,00
Ujedno naši ljudi istrčali su u Osijeku sledeća vremena:
- 1:10:49
- 1:18:19
Uzmimo na primer samo vremena ispod 1:15, ovo su vremena koja bi bila u samom vrhu kako u Kopenhagenu, tako i na veoma brzom polumaratonu u Berlinu.
1:14:59 je rezultat među prvih 60 u Berlinu i prvih 214 muških u Kopenhagenu.
Najbolje vreme koje su u stanju da naprave naši takmičari – 1:10 svrstalo bi ih među prvih 36 u Berlinu i 132 na Svetskom šampionatu. Kada se uzme u obzir sam krem svetskog trčanja i da su tu takmičari iz Kenije, Etiopije, Eritreje onda ovo u ni u kom slučaju nije zanemarljiv rezultat.
Sa druge strane, ostaje pitanje gde je razlika između profesonalizma i bavljenja trčanjem pored „posla“ koji omogućava određeni životni stil. Vreme od 1:10 u polumaratonu postavljaju ljudi koji imaju talenta i biraju sport kao drugi najvažniji deo svog života (pored porodice, hobija i drugog angažmana).
Situacija u Srbiji je slična. Kako je jako slabo finansiranje najboljih atletičara oni:
- žive od stipendije (profesionalci)
- zaposleni su u vojsci (imaju vremena da treniraju kao profesionalci)
- studiraju
- rade (imaju posao)
- nezaposleni su
Evo dva pitanja na kraju za sve one koji se bave takmičarskim trčanjem:
- Gde je u srpskom dugorpugraškom trčanju profesionalizam, tj. ko od naših trkača može da ima atletski životni stil, u smislu, ličnog trenera, možda i grupu, pripreme (kao što Olivera svake godine uradi u Keniji dobru bazu)?
- Koje je to vreme ispod kojeg čovek jednostavno mora da trčanje stavi na prvo mesto? 1:12:59? Više ili manje?
40 komentara. Leave new
A sta je to biti profesionalac? Moras nastupati ispred nekog kluba? Do sada nisam ni znao da ima zemalja u kojima ne mozes amaterski nastupiti u maratonu i polumaratonu
Možda bi bolje pitanje bilo ima li amatera koji mogu da trče ispod 1:15. Trkača ili trkačica koji nisu imali atletske škole iza sebe i rekreativno su stigli do takvih vremena… Nisam sigurna šta je granica. Možda samo vreme koje odvajamo za tu aktivnost. Da li od nje živimo ili nam dođe kao dopuna…
Moguce je uz dovoljno treniranja,uz prave programe treninga i par godina trcanja…
Obzirom da je ovogodisnji Novosadski polumaraton bio moj prvi polumaraton i da sam postavio vreme 1h 47min mogu reci da sam zadovoljan i da se super osecam. Za mene kao rekreativca ovo je veliki uspeh. Ali razlika izmedju trkaca koji su zavrsili u prvih pedeset mesta i mene je ogromna! Veci deo polumaratona sam se osecao kao jugo na nemackim autoputevima! Kada trcim sam, imam osecaj da idem brzo, da mi je tempo dobar, medjutim, na polumaratonu sam video sta znaci imati dobar tempo! 🙂
Nakon zavrsene trke, prezadovoljan svojim rezultatom, odlazim kao pobednik, a ne deprimiran! 🙂
Nastavljam da trcim jer volim da trcim, da pomeram svoju licnu granicu, iako je ta granica daleko od donjeg praga profesionalaca.
„Kao Jugo na nemačkim autoputevima“, svaka čast za poređenje, razumem te u potpunosti. 😀
Rezultat od 1:47 je super, to je skoro ispod 5min | km, za rekreativca sasvim dobra rezultat. Moje misljenje da je bolje da imas 1:54 i da UZIVAS na trci, da je srecan zavrsis, nego da polomljen, izmrcvaren zavrsis za 1:39 / realno nema razlike za ozbiljne trkace, profesionalce to je za njih obican lagani trening. Sad ako imas ambicije ka nekim ozbiljnijem rezultatu cc sve ispod 1:15, onda samo napred. Pricam iz iskustva, puno pretrcanih polumaratona vecina sa uzivanjem / vremena oko 1:40 – 2:00.
Hvala na savetu ! 🙂
Doji nam i na Nocni, bices kao punto na niskoj magistrali 🙂 !
p.s. ne zaleci se u planovima, a ne posrci pred kilometrima, srecno!
Kada smatram da je neko „profesionalac“ onda mislim da je taj neko krenuo da se bavi trčanjem od ranog detinjstva – ti ljudi potpuno drugačije izgledaju na stazi od nas koji smo počeli da trčimo 30+! I naravno posvećenost treniranju. Ako uzmemo kriterijum „profesija od koje izdržavaš porodicu i plaćaš račune“ – ovaj kriterijum je besmislen jer mnogi poslovi u ovoj zemlji nažalost, to ne omogućavaju!
Cestitam mom drugaru Goranu Ukicu iz Mladenovca na pobedi u Novom Sadu… 😛
Pobedio je i juce na otvorenom prvenstvuu
krosu Fakulteta sporta i fizickog vaspitanja ,a decko trenira atletiku vise godina, prosleđuje godine u Bg polumaratonu imao 1:34:50 vreme, cudno mi da je sa 1:14 popravio vreme na 1:10
Nije valjda da pobedio na krosu DIF-a onakve atleticare? 🙂 Da,to je jako cudno da je sa 1:34 skinuo na 1:10h Nikola.Sta li se krije iza toga?
Imao je,cini mi se,u NS prosle godine 1:14,a u Bg 1:34,ja sam lepo napisao da mije cudno da je sa 1:14 spustio na 1:10,4min. Je puno pri tim brzinama smanjiti,to je 5.5% otprilike…
Malo sam se zezao s tobom…To vreme od 1:34h je moje vreme od prosle godine sa Beogradskog polumaratona.On je isao pored mene da mi pomogne jer mi je pisao program po kojem sam trenirao.Vreme od 1:14h iz Novog Sada iz 2013 je trcano bez priprema,moglo bi se reci da je tada bio van forme potpuno.Sada je skroz druga prica,kao i sto vidis po ovom vremenu od 1:10h i kao sto ces tek videti na Beogradskom polumaratonu iz 2014 godine. 😀
Verovatno može oko 1:07 da istrci, ali pri nizim temperaturama,tesko bas na Beogradskom,za 2,3godine bicu brzi…
Ono sto je trcao ovih dana pokazuje da moze da istrcis u Beogradu 1:09-1:10h.A vreme ce svakako da ima veliki uticaj na rezultat.Brankov most nece mu biti velika prepreka jer imamo mi ovde lep teren za pripremu 🙂
U Kopenhagenu jedna zemlja je mogla da ima najviše pet takmičara u elitnoj trci.
U elitnoj trci atletičara nastupio je samo jedan predstavnik sa prostora ex Jugoslavije – Kokan Ajanovski i sa vremenom 1:12:01 zauzeo je 106. mesto od 131 takmičara – a ovo je ujedno bio i novi rekord Makedonije u polumaratonu.
Prvih pedeset trkača u elitnoj trci je imalo vreme ispod 1:03:00 (tačnije pedeseti je imao vreme 1:03:01.
Prve tri atletičarke su imale bolje vreme od najboljeg rezultata u Srbiji u 2013. godini u konkurenciji muškaraca (po nezvaničnoj rang listi na sajtu Somaratona).
Zaključak: Nači polumaratonci na trkama u svetu mogu da se utrkuju sa ženama, dok naše polumaratonke mogu da se utrkuju sa rekreativcima …
Nažalost Srbija nema kvalitetne trkače, nikada nije ni imala, realno naši najbolji muški takmičari su u rangu najboljih žena – što je katastrofalan rezultat ( uporedite u bilo kom drugom sportu muš-žen i biće vam sve jasno ). Te što mi nazivamo profesionalni trkači, u svetu bi gubili trke od prosečnih rekreativaca, tako da bilo kakvi sponzori nemaju apsolutno nikakav interes da ulažu u njih. Bolje novac uložiti u neki sport gde imamo kvalitetne sportiste.
Srbija ima neverovatne trkace, za uslove u kojima oni rade. Molim da ne lupate gluposti kad niste upuceni. oporavak im je pasteta i jabuka, a treniraju kad se vrate sa posle, fakulteta ili nekih drugih primarnih obaveza. Pa mi imamo coveka koji je posle 3 meseca treniranja osvojio medalju na prvenstvu evrope u krosu. ajde probajte sa njim da istrcite njegovim „zenskim“ ritmom. a to da nije imala kvalitetne trkace, pobija cinjenica da imamo i prvaka evrope na srednjim distancama i medalju sa OI, tako da, malo informisanja o uspesima nease atletike nije stetno 😉 srdacan pozdrav!
Apsolutno si u pravu, ogorčeni trkaču. Uslovi za nas mlade što se atletike tiče su nikakvi, i svako ko želi profesionalnije da se bavi trčanjem maratona mora da grize i da se bori, jer neku veliku podršku neće dobiti, bar na početku, dobiće je tek kada (tj. ako) država vidi da ima neku korist od sponzorisanja trkača.
Koliko dugo ti trcis kada pricas o uslovima _ sve mi se cini ne duze od par meseci, jer nemas pojma o cemu pises. Hoces da pricamo o uslovima u kojima treniraju deca u Etijopiji, Keniji _ Hoces da njima pricas kako eto ti nemas nikave uslove, reci ti nama kakve uslove imaju vaterpolisti u Srbiji, odbojkasi pa opet ostvaruju VRHUNSKE rezultate godinama unazad. Hoces individualne sportove _ Moze, kakve uslove imaju Srpski strelici pa su sampioni sveta i Evrope svake godine, hoces jos o uslovima _ Kakve uslove je imala Milica Mandic pa postala olimpijska sampionka _ jos o uslovima / samo kazi. Trenig, rad, upornost NA VREME, a ne da se setis da trcis sa + 20g pa da bulaznis i pametujes o nekakvim uslovima, kasno si se setio,
Kasno sam se setio, je l’? 😀 Šta se deca pitaju dok su mala? Kao i
ostale, slali su me na basket i fudbal, jer se to u ovoj retardiranoj
zemlji najviše poštuje i u to se najviše ulaže… e onda kada sam mogao
skroz svojom glavom da razmišljam i biram izabrao sam trčanje. Ta tvoja
izjava da je kasno krenuti sa +20g pokazuje koliko površno i ograničeno
razmišljaš, za nekoga ko ima želju nikada nije kasno. Inače, naš
trenutni prvak u polumaratonu krenuo je sa 19g ozbiljno da trenira…
ćutimo, a? In and out, ćao zdravo. 😉
Nikad nije kasno poceti s nekim aktivnijim,organizovanim trcanjem,svi mi trcimo od malih nogu,neko manje,neko vise!Ali opet s druge strane kad se pogleda trcanje ne iziskuje neke pretjerane uslove,dovoljno je da imas volju i bose noge.Kad imas masovnost,vrijeme mora roditi rezultat i na nasem prostoru.A sto se tice vrhunskih rezultata,tu se najcesce gleda lice,ali rijetko nalicje.Oni nemaju nikakve veze sa svima poznatom konstrukcijom:“U zdravom tijelu, zdrav duh“.
Naravno da nikad nije kasno za bavljenjem sportom, ali REKREATIVNO, cak sta vise pozeljno je. Ali konstanto kukanje na drzavu ( nazivati je retardiranom ) je ustvari pokazatelj da niste dovoljno trenirali, da niste dovoljno radili i da su zato izostali rezultati. Nije drzava kriva, sam si. Nije drzava kriva sto nemas posao, sam si. Nije drzava kriva sto nemas devojku sam si. Krenuti sa +20g u ozbiljno trcanje, profesionalno nije smesno nego presmesno / komicno. Nekako si propustio strelce, vaterpoliste, Milicu + gomilu drugih mladih vrednih ljudi koji ne kukaju na Srbiju ( ne nazivaju je retardiranom ) a vrhunski su profesionalci i sportisti. Tu je razlika zasto ce oni osvajati medalje, a ti nikada neces. Ogromna razlika.
Goran poceo sa 19 da trenira, upravo zato njegov najbolji rezultat nije ni u prvih 100 najboljih rezultata ZENA. O muskarcima i trci sa najboljim dugoprugasima moze da sanja, nikada nece nista uraditi. Kasno se setio. Mozda osvoji neke patike na nekoj od nasih trka.
Kad sam rijesio sva bitna zivotna pitanja,onda sam krenuo malo da trckaram za svoju dusu.Kad pises neki tekst a govoris uopsteno ili se obracas mnozini pokusaj da ne koristis obracanje u jednini.Ja sam dao svoj komentar,nisam primjetio da sam bilo sta kukao na bilo koga ili sta.Niti sam propustio bilo koga ni Ivanu,ni Milicu ni EmIra ni Amelu,niti strijelce,niti kosarkase,vaterpoliste,ni odbojkase,ni Novaka.Tesko je svima njima bilo,ali se trud isplatio.Malo si se zanio,pa sam imao osjecaj da mi se licno obracas.Poradi malo na formi komunikacije i izrazavanja,ostalo je u redu.
Tripuješ previše… družiš se sa njima privatno pa znaš da ne kukaju? 😀 Naravno da neće pljuvati državu po novinama i medijima… nemam razloga da nastavljam ovu bemislenu raspravu sa random osobom… moj cilj je da jednog dana znam da sam dao svoj maksimum u težnji da budem što bolji u trčanju, rezultiralo to samo učesničkim, ili pak jednog dana i pobedničkim medaljama. NIjedan tvoj, niti bilo čiji komentar ne može uticati na ono što želim i mislim da mogu… možeš omalovažavati do sutra… 😀
Apsolutno si u pravu O.T.
Nemojmo mešati babe i žabe. Ovaj tekst je bio o polumaratoncima.
Ako ćemo o atletici uopšte ove medalje osvojene u poslednjih par godina nisu rezultat sistematskog rada u celoj zemlji nego rezultat nekoliko zaljubljenika u atletiku …
Kao što rekoh tekst je o polumaratonu, a Nemanja je osvojio medalju u krosu gde se najviše trči 8-10 km. I opet on se nije pojavio u atletici pre 3 meseca počeo da trenira i osvojio medalju. On je u trčanju od pionirskih dana. Verovatno je napravio prekid i posle 3 meseca ponovnog treniranja se pojavio na Prvenstvu Evrope u krosu …
A na prvenstvima Evrope se nađe tek po koji kenijac ili etiopljanin …
Tako da ‘ogorceni trkaču’ ne treba tako nastupati i pisati da ‘lupamo gluposti’ već malo i razmisliti o tome šta je napisano i šta ćeš napisati …
Prošle godine sam posle 2 meseca treniranja istrcao svoj prvi polumaraton za 1:36:00.To sam istrcao sam u sklopu treninga dužine,nisam silio tempo.Mislim da sam mogao ispod sat i po vremena bez većih problema.Zanima me mišljenje nekog strucnijeg,da li bih mogao na osnovu toga da baziram svoj trening za ko zna,profesionalnije bavljenje dugim prugama.Imam 24 godine.
mogu najbrze da istrcim polumaraton 1.43 gde sam ja tu:)
pa strucan odgovor bi bio… da si izmedju 1:43 i 1:44 🙂
Razlika…? Moj odgovor je : Forest G.
Ovde je tema polumaraton,ali ja bi ako mi nezamerite pricao o maratonu. Gde je tu granica?Obicni ljudi koji se ne bave sportom a i poneki sportista pojma nema sta je maraton a sta polumaraton,za njih je sve to maraton.Trka preko 10km je za njih maraton.E sada da bi se istrcao maraton negde oko 3:10 treba da se trenira sest dana u nedelji oko 2h dnevno da bi se to i ostvarilo.Ako uzmemo u obzir da mi smrtnici radimo i posao od koga zivimo sest dana u nedelji videce te koliko entuzijazma treba neko da ima da istrci sve to.Da se razumemo ovo je vreme daleko ispod vremena profesionalaca ali sam siguran da ovliko vremena za trening neizdvoje neki sportisti profeionalci koji se bave nekim drugim sportom naprimer kosarka,rukomet,…..Pitam ja Vas gde je tu granica izmedju rekreativca i profesionalca/
Granica je u tome sto iza profesionalaca stoje timovi i institucije,sponzori,doping gde se nista ne prepusta slucaju za razliku od rekreativaca gde samozvani strucnjaci pisu poucne tekstove kako je paprika dobra da se konzumira za brzinu i snagu,laneno semenje za rast i oporavak misica a seceri iz voca za dug i zdrav zivot.
U pravu si. Meni je trčanje zadovoljstvo, a ako ja kao čovek od 56 godina istčim polu za 1:50 mislim da sam sasvim ok. Samo, ako bi na polu i maratonskim trkama učestvovali samo profesionalni ( i mladi ) atletičari, svelo bi se na njih možda stotinak. Demokratičnost ovoga je što ja kao zaposlen i sa godinama koje imam mogu da ušestvujem u istoj trci sa nekim Kenijcem od 22 god. Tako da napred, trčimo samo a za koje vreme, pa ne opterećujem se previše.
Razlika izmedju profesionalnog u svetu i naseg je to sto je profesionalizam u svetu blizi bolesti i smrti nego zdravlju,zbog zloupotrebe hormona,steroida i insulina,profesionalno bavljenej atletikom u svetu podrazumeva udvaranje smrti i nema veze sa promovisanjem zdravlja i zivotnih vrednosti vec je sve podredjeno materijalizmu i tu se ne biraju sredstva,atlete su potrosna roba sa ogranicenim vekom trajanja.Profesionalizam bez podvale i dopinga znaci ulaganje i zrtvovanje na slepo,jednostavno receno kocka.Zivim u Francuskoj i sto se tice atletike nije bas tako sjajno i idelano kako mi zamisljamo.Ovde se bave sportom ljudi koji su veoma bogati pa ne moraju da rade,imaju vremena anemaju obaveza(zato sto je nemoguce obzirom na tempo zivota i brojne administrativne obaveze je nemoguce baviti se profesionalno sportom) ili koji su ,,talentovani“ tj genetska cudovista pa se brzo probiju do vrha gde ih cekaju mnoge pogodnosti.Nece ni ovde drzava da placa na slepo samo zato sto neko voli atletiku i sto ulaze sam,ako taj neko nema vrhunske rezultate,to je svuda tako.Profesinolani pristup treningu,ishrani,odmoru nije merilo profesionalizma vec su merilo rezultati.Pretpostavka da se neko hrani pravilno,trenira pravilno,odmara itd je preduslov za brzi napredak a za postizanje vrshunskih rezultata presudan je genetski faktor,postoji granica do koje svako moze da napreduje,i posle toga nema napredovanja decenijama,sto je otprilike kraj karijere.Genetsko ogranicenje ne moze da se pomeri ni suplementacijom ni timom nutriconista,doktora i trenera,moze da se pomeri samo upotrebom snaznih stimulansa koji iritiraju hormone tipa anabolicko-androgenih steroida i hormona rasta.U profesionalnoj atletici se vise ne postavlja pitanje da li neko hoce da se dopinguje ili ne,to se podrazumeva,svaki trener zna sta je moguce a sta ne i zna gde je granica,i jednostavno nece da se bakce da trenira nekog 15 godina a da je neizvesno da ce taj uspeti da se plasira na olimpijadi ili da napravi neki vrhunski rezultat npr,kad zna da je uz pomoc hormona rasta,insulina,steroida moguce probiti prirodnu granicu i brzo proizvesti ,,sampiona“ za 2 do 3 godine,pogotovo kad zna da ce se time koristiti svi ostalli takmicari tj konkurentni,onda bi bilo iluzorno u opste izlaziti i takmiciti se,pogotovo gubiti vreme na nekog ko hoce da bude ,,natural“ i ko nece da se dopinguje sto bi znacilo da nece da napreduje,kad se ode kod takvog trenera koji trenira profesionalce,ne pita te on sta jedes,kako si trenirao i koliko se odmaras izmedju treninga,prvo sto pita da li ces uzimati sve sto ti se kaze ,ako odgovor nije potvrdan tu je kraj tvoje profi karijere.Naslusao sam se dramaticnih prica bas ovde u Francuskoj,zalio mi sej jedan momak da trener nije hteo ni da ga saslusa kad mu je ovaj rekao da nece da uzima steroide i da je zbog toga prestao da se takmici,dakle nije to bas tako ruzicasto i romanticno kako se misli.Sto se tice doping kontrole one su smesne,obicno se radi doping test na jednu ili 2 supstance(dve vrste leka) za koji se pretpostavlja da je koriscen,i to samo prva 3 mesta(sta je sa ostalim ucesnicima?) a postoje preko 180 vrsta anabolickih sterodia i preko 20 varijacija hormona rasta,to je problem,jer test na jednu vrstu leka kosta oko 2000 dolara pa vi pomnozite x 200(mogucih lekova) pa to pomnozite sa svim ucesnicima takmicenja,doping je skup,neisplativ i on je samo paravan i zamazivanje ociju javnosti i naivnih posmatraca,pogotovo sto postoje lekovi koji uspeju da do najsitnijih molekula razbiju doping sredstvo svake vrste i da se dopinig putem mokrace izbaci u narednih 12 sati,tako da na testu atleta je cist kao ,,suza“ i ako je pre toga mesecima uzimao enormne kolicine hormona rasta,anabolickih steroida i insulina.Hormon rasta je inace najzloupotrebljivaniji hormon kod trakaca i dugoprugasa i sprintera a po stetnosti je daleko opasniji od steroida toliko da se ne moze ni porediti,jer hormon rasta obezbedjuje nova misicna vlakna,zadebljavanje tj jacanje kostiju,regenerise tetive,dok steroidi izazivaju retencije vode u misicima,podizo privremeno nivoe androgena tako dase dobija an snazi ali samo dok se uzima takodje sve nuspojave(ako se jave) su prolazne i traju samo dok se uzimaju steroidi a hormon rasta da bi delovao potrebno je da sportista uzima ogromne kolicine insulina(potkozno),sta mislite zasto su danasnji sprinteri teski i po 90 kg a izgledaju kao profesionalni bilderi iz osamdesetih godina?Od muslija ,lososa i piletine bez kozice?Postoje prave horor price o kojima se malo zna a ticu se bivsih profi atleticara,kako su zavrsili nakon prekida karijere,jer vecini je karijera prekinuta zbog smrti i bolesti,bolesti su razlicite od dijabetisa,preko akromegalije(akromegalija je tumor hipofize koji se u 90 % javlja kao posledica zloupotrebe hormona rasta,sto izaziva rast unutrasnjih organa,bubrega,jetre,pluca,mozga,kostiju,akromegalija ubrzava starenje i otkazivanje vitalnih organa)do izliva krvi u mozgu,unutrasnjih krvarenja,infrakta itd.Da li je moguce da se oboli od sporta?Ili mozda od jakih lekova i hormona?Ovo je najbitniji deo koji je povezan sa profesionalnom atletikom ovo sto sam ispisao je opste poznato u svetu atletike, dok je za nase atleticare pa i one profesionalne ovo udaljeno svetlosnim godinama i spada u domen naucne fantastike to je u svetu surova realnost,to je najveca razlika izmedju nasih profesionalaca koji su na pilavu bez piletine i svetskih koji od svog tela prave polifarmaciju sa svim lekovima i hormonima koje im preporuce treneri.
Ti napisa debelu knjigu kao da mi to neznamo sve da je tako,dobro nas probudi koliko smo spavali boze moj
Ove godine sam istrcao Beogradski polumaraton, prvi u zivotu sa vremenom 1:29:59, imam 17 godina. Trcao sam, ne takmicarski, maraton takodje, ali sam trenirao neobavezno i bez plana. Sada je ishrana savrseno sredjena i treninzi obradjeni, tako da se radi. Pa me zanima kakvo je ovo vreme, na listi sam gledao i kao mladji junior sam prvi, u starijim juniorima isto:)
Pozdrav maratonci!
To je dobro. Od jula formiramo jednu grupu za trening, pa ako si zainteresovan piši na kontakt@belgraderunningclub.com
Hvala Veroljube na informaciji. Pa ja sam iz Raske znas, pa sad ne znam da li cu moci, gde se odrzavaju treninzi, kako funkcionise to?