Svako ko je ikada trčao u grupi, makar jednom, imao je priliku da gleda leđa svojih satrkača. Nema sramote u tome, a ni u priznanju da je to svojevrsna gorka pilula koja naprosto – mora da se proguta. Kako sam se ja snašla u toj neslavnoj ulozi i može li se išta naučiti iz mog iskustva?
Od prvog treninga do danas prošlo je 5 meseci i nedelju dana. Prevedeno u treninge, do sada sam imala čast da trčim preko 50 puta figurativno rečeno pored, a suštinski, iza mojih kolega i koleginica iz kluba. Kada sam počela sa treniranjem bilo mi je sasvim jasno da ću biti među sporijima, ali između sporija i najsporija stoji mnogo više od prefiksa „naj“.
Trkači i trkačice su bili podeljeni u 3 grupe, gde je najsporija trčala tempom od 6:30 min/km. Ništa strašno, zar ne? Možda i ne bi bilo, da moj tempo prilikom dolaska u klub nije otprilike bio 7:30 do 8. Kako se ovo dođavola desilo?
Hronično usporena
Odgovor leži delimično u prvom postu koji sam napisala za trčanje.rs. Naime, celi život ja sam manje više trčkarala sama. U takvim okolnostima tempo nije nešto što sam sebi nametneš snagom volje ili logike, nego neki kompromis između moje želje da trčim i želje mog tela da leži na kauču i gleda The Walking dead. Tako da se ja nekako pokrećem unapred, ali sa zaista minimalnim mogućim uloženim trudom, samim tim i efektima.
Kada sam uspevala da navučem neku drugaricu da trči sa mnom, prirodno, bile su još sporije, tako da me ama baš niko nikad nije vukao i uspela sam da se zakucam kao sporać. Kruna moje trkačke karijere bile su Trke zadovoljstva na beogradskom maratonu (ne znam da li da ga pišem velikim slovom jer je nejasno čiji je, da li se samo dešava u Beogradu ili je zaista Beogradski), dakle 5 km. Ovo zadovoljstvo nikada nije postignuto ispod 40 minuta. Sve vam je jasno.
A onda spektakl
Opasno naviknuta na sporaćki tempo, sve oko 7 min/km mi je delovalo kao misaona imenica. Na prvom treningu zamalo da umrem. Zadihala sam se do nečega što je ličilo na spazam pluća. Nikada do tada zaista nisam ostala bez daha i nemogućnosti da udahnem ni minut nakon što sam stala. Kratki, piskutavi udasi i panika koja nije previše pomogla. Osećala sam se poraženo. Odatle su, naravno, sledila 2 puta.
Jedan ka gore pomenutom kauču (treća sezona je upravo počinjala), drugi ka redefinisanju cilja. Trener mi je kasnije rekao da se iskreno iznenadio da sam se vratila na drugi trening. Inat, šta ću. Nije problem biti ni spor, ni najsporiji. Problem je ne znati kom tempu pripadaš i šta su ti trenutni realni dometi. Trčanje i mučenje nisu slični samo po slovima koje sadrže, ukoliko se ne nađeš u svojoj optimalnoj zoni, lako ćeš skliznuti u potonje.
Čuvarka leđa
I tako sam spoznala svoje mesto. Čuvarka leđa. Začelje kolone. Dolazi i odlazi poslednja. A između? Između trči svojim tempom i pokušava da peva. Ako uspe, ubrza.
Tako je izgledalo mojih prvih par meseci spram želja i mogućnosti. Gradila sam dužine, ne obazirući se na tempo. Neprimetno, kako sam počela da trčim duže od 8, 10 pa 12km, primetila sam i divni, neočekivani sideeffect: ubrzala sam se!
Odjednom sam mogla da trčim i ispod famoznih 7.0, 6:30, pa onda i 6:00. Ovo su sve smešne brzine ozbiljnim bržim trkačicama. Ali šta je ozbiljan trkač, trkačica? Ulaganje vremena, volje i snage nam je svima zajedničko. Za mene je postalo ozbiljno do koje mere prevaziđeš i pobediš sebe i svoje predispozicije.
Tako sam od čuvarke leđa postala ozbiljna trkačica, a Tijana 2.0 postala održiv projekat.
10 komentara. Leave new
To sto trcis i ne odustajes je samo po sebi uspeh i pobeda. Nije bitno je da li si na celu ili zacelju, da li trcis 7:00 ili 4:00, bitno je da trcis, da uzivas u tome i da prevazilazis sebe…
Treba se pomiriti sa svojim telom i mogućnostima, ako želimo da ih unpredimo. To je moj drugi kora. Prvi je bio da mogu i više nego što sam mislila, a drugi da ne mogu odmah sve. Idemo dalje 🙂
Tićo, ti si održiv projekat!
O Hvala druže uredniče! Sve održiviji 🙂
Svaki trening za rekreativca treba da bude prijatan. Narocito prvi! Cak i kada ste ekstremno zapusteni. Pocne se sa setnjom, pa tu i tamo „potrckavanjem“, i tako postepeno(ima to sve ovde). Brzo se stigne i do trcanja. 6 min/km ok brzina za rekreativca. Nismo svi mi iste konstitucije ni fizickih predispozicija, neko je bolji dugoprugas, neko sprinter, neko skakac, plivac…
I za spazam pluca da kazem: nemojte da gurate auto na minusu da upali, specijalno to radite sami!
U tom trenutku ja nisam znala da sam „ekstremno zapuštena“ na prvi trening sam došla sa pretrčanih 5km prošle nedelje 🙂 a onda je na red došao tempo i moje disanje na nos nije baš pomoglo. 6min po km je meni i dalje nedostižno mimo intervala. Svaka brzina na kojoj može da se diše i trči je ok za rekreativca, ne bih diskriminisala ni one preko 7.
Ovo za auto ne razumem :/
Gurao sam zimus auto, pa sam dosao u slicnu situaciju koju si ti opisala kao spazam pluca. Uz te tvoje tegobe, ja sam jos i kasljao i plakao jedno pola sata. I fali mi jedna rec u prethodnom postu, hteo sam da kazem da sam sam gurao, to je bilo bas onako gusto glupo s’moje str…
Ako sam razumeo ti trcis svoj prvi polumaraton, evo da ti kazem da to nije nista strasno, nemoj samo da te povuce atmosfera pa da startujes prebrzo, nego svoj tempo i klaj-klaj…
haha. mislim da mi se ta greška više neće ponoviti! sa druge strane, postoji realna opasnost da ću krenuti presporo 🙂 hvala na savetu!
Svaka čast. Uzgred, ne poznajem tvog trenera i ne mogu ništa zaključiti na osnovu te jedne rečenice o njemu, ali ja bih se jako bedno osećala kada bih se nakon takvog prvog treninga vratila i čula da je neko iznenađen što nisam odustala.
ima nečeg i u tome Olivera! misilm da je on imao više tough love pristup, ali u međuvremenu se i trener promenio 🙂 hvala na komentaru!