U sportu jako je tanka granica između upornosti i zavisnosti. Zavisnost od treninga je veoma stvarna kako za mučkarce tako i za žene, i ako se ne uoči na vreme može da dovede do sindroma pretreniranosti, problema sa ishranom, bigoreksije, kao i do haotičnog životnog rasporeda.
Uzroci pojavljivanja zavisnosti od treninga
Postoje dva najveća uzroka pojavljivanja zavisnosti od treninga. Prvi je gotovo identičan po faktorima koji izazivaju probleme sa ishranom (bulimija, anoreksija), i najčešće ti faktori koji izazivaju zavisnost dolaze iz ranog detinjstva ili mladosti. Ako je osoba bila gojazna kao dete ili tinejdžer, ili jednostavno nije bila zadovoljna svojim spoljašnjim izgledom, jako je verovatno da je razvila negativno mišljenje i sliku o svom telu. Razlog tome je zadirkivanje svojih svojih vršnjaka i nemogućnost pronalaženja pravog društva, a samim tim i osećanja prihvaćenosti.
Bez obzira kako ta ista osoba izgleda danas, ona i dalje vidi gojaznog tinejdžera u ogledalu i gura sebe i dalje da vežba do iznemoglosti. Obično su ovakve osobe sklone strogo kontrolisanim dijetama i vežbanju da bi regulisale težinu i na taj način dobile osećaj da drže stvar pod kontrolom.
Ali to nije slučaj samo sa vežbanjem, takve osobe obično su nezadovolje i svojom karijerom i svojim životom. I tako često prelaze u ekstremno vežbanje i dijete da bi imali nešto pod kontrolom i negde bili uspešni.
One obično pronalaze grupe u kojima mogu da treniraju i u njima se osećaju prihvaćenim. Naravno, to je varka, jer grupa funkcioniše po određenim pravilima u sportu, dok zavisnici uglavnom uvek treniraju u režimu maksimalnog rada, kako obima tako i inteziteta. Tako da često na kraju uvide da, u stvari, grupa različito finkcioniše od njih samih.
Drugi razlog je sujeta. Nije strano da fizička aktivnost poboljšava fizički izgled, tako da neki ljudi veruju da što više treniraju tako će i izgledati bolje. Obično misle da ako izgledaju bolje od prosečnog čoveka – postaju superiorniji i dominantniji nad njim. U ovom slučaju oni obično počinju sa treniranjem kao sredstvom svaranja boljeg i lepšeg tela, ali na kraju opet pređu u zavisnost, jer uvek mogu da izgledaju bolje od nekog drugog i samim tim se uvek takmiče.
Simptomi zavisnosti od treninga
Najprimetniji simptom je – nebalansiran raspored aktivnosti u toku dana osobe koja je zavisnik!
Npr. osoba može da počne da stavlja svoje treninge na prvo mesto, ispred porodice, posla, prijatelja i drugih obaveza. Tek pošto odradi trening, na red dolaze sve ostale stvari i tek tada može da im se posveti.
Još neki simptomi osobe koja je zavisna od sporta:
- Odbijanje druženja i sastanka zarad treninga
- Izbegavanje mesta gde je hrana i piće koje mogu da utiču na trenažni proces
- Društvena izolacija – povlačenje u samoću
- Osećaj beskorisnosti ako nije završio/la dnevni trening
- Ishrana samo posle odrađenog treninga
- Depresija
- Izbegavanje učestvovanja u aktivnostima u kojima je ranije uživao/la, zarad treninga
- Dugačak dnevni trening, ili nekoliko treninga dnevno
- Osećaj nervoze kada je trening propušten
- Organizovanje dnevnih aktivnosti tako da ne uzrokuju pomeranje treninga
- Stah od povreda i propuštanja treninga
Ako primetite bilo koje od ovih simptoma na sebi ili drugima, imajte u vidu da postoje mnogi načini za rešavanje ovog problema.
Negativni efekti zavisnosti od treniranja na vaše telo i psihu
- Povrede – zato što vaše telo ne stiže da se oporavi u potpunosti od prethodnih treninga. Bez oporavka mišićna masa će se oštećivati sve više, gubiće se, a metabolizam će se usporavati.
- Slab imuni sistem – usled stalnog napora bez oporavka imuni sitem opada i telo je osetljivije na razne bolesti.
- Depresija – bez obzira koliko ste napredovali uvek ćete se osećati loše i nezadovoljni sobom; to je zato što koristite sport kao zamenu za nešto što je mnogo važnije u životu.
Rešenje zavisnosti od sporta
- Preispitajte sebe zašto trenirate toliko! Kada odgovorite sebi na ova pitanja možda ćete shvatiti da ste uradili nešto pogrešno i tada postoji šansa da se vratite na pravi put umerenog treniranja.
- Razmislite zašto vas ljudi cene i vole! Odgovor na ovo pitanje će vam pomoći da steknete samopouzdanje i shvatite da ste dobri u još mnogo drugih stvari sem u sportu. I tada ćete se vratiti treninzima umerenog inteziteta i obima.
- Skidanje na hladno! Uzmite odmor od treninga nedelju dana i nemojte baš ništa da radite; uvidećete da se telo oporavlja, osećaćete se bolje i odmornije, i nećete izgledati nimalo drugačije nego dok ste trenirali. Takođe, raspoloženje će vam biti bolje.
- Stručna pomoć! Ponekad će vam biti potrebna pomoć jer neke stvari ne možete sami da primetite i izađete sa njima na kraj. Savet prijatelja ili psihologa i komunikacija sa njima daće pozitivan efekat u vraćanju na pravi put.
Budite mudri u svojim treninzima i slušajte ljude koji vas gledaju iz neutralnog ugla ili ugla iskusnijeg sportiste! Iako na prvi pogled izgleda kao nešto bezazleno, ova zavisnost može da ostavi jake posledice na vas i vašu okolinu.
15 komentara. Leave new
Sjajan članak!
taj sam
Odlično obrađena tema koju verujem da su mnogi dotakli ali nikada nisu stvarno postavili pitanje. Evo nekih dodatnih razmišljanja:
1. Pre svega mislim da postoji IZBOR. Ako biraš da staviš sport i trening pre svoje karijere, pre veza i odnosa, pre druženja, onda govorimo o izboru. Ono što mi sa strane vidimo jeste zavisnost, ali da li smo sigurni da taj neko jednostavno nije izabrao treniranje, uz svo prihvatanje posledica takvog života
2. Sve, ali bukvalno sve što zadovljava više od jedne ljudske potrebe u istom trenutku vrlo lako postaje naša navika. Trening zadovolja sijaset naših potreba (biti aktivan i fit, upoznati nove ljude i družiti se, ispoljiti se, putovati, zadobiti postignuća i priznanje, stalno napredovati i razvijati se, osećati se dobro i biti zdravo…). U suštini trening, seks, droga… malo je razlika između njih na psihološom nivou.
Pri tome za mene je trening jedna zdrava navika, koja nema negativnih uticaja na druge. Trčanje je ODRŽIVO, dok mnoge druge navike na dalje staze su neodržive za društvo i pojedinca.
I lepo si rekao, ko zna kako bi neki ljudi izgledali da svoju energiju ne kultivišu putem sporrta, a sport je mnogo dublje i borba i takmičenje i preživljavanje…
3. Na kraju, mislim i da sam sam jedno vreme stavljao sport na veoma visoko mesto u svom životu, možda i ispred nekih važnijih stvari.
Ali znaš, šta, nije mi krivo zbog toga. Naučio sam neke stvari iz toga, i to je bio proces mog sazrevanja kao nekog ko je od napaljenog trkača koji je zbog ega morao da istrči ispod 1:30, polumaraton, došao do toga da znam gde mi je mesto na trkama i gde je mesto sportu u mom životu.
Zato, svaki dan sport + prihvataje da voliš sebe i da te drugi vole zbog nečeg mnogog važnijeg nego što je to trčanje ili trening. Zbog tebe samog.
Skoro sam razmisljala o zavisnosti od trcanja. Volim da idem na treninge, planiram sve ostale obaveze, vidjanja i sastanke prema treninzima, al ne smatram da sam zavisna. Bar vise ne… Upravo pravim pauzu od trcanja i nemam toliku zelju da odem na trening. Verovatno je sve u tome kako se osoba postavi prema svojim potrebama i ciljevima.
Ono sto bi upotpunilo ovaj clanak je i hemijska analiza te zavisnosti. Neko mi je pricao da ljudi ne postaju zavisni od trcanja vec od produkta trcanja, tj endorfina. Takodje postoji i zavisnost od adrenalina koji se luci u ektremnim sportovima ali i onim gde se sportista suocava sa protivnikom (npr u boksu). U sportovima gde je odnos adrenalina i endorfina izjednacen ne pojavljuje se zavisnost. Primer za to je kosarka. Tu sportista trcanjem dobija endorfin a pri duelu sa protivnikom i adrenalin, samim tim, zbog balansa ova dva hormona, kosarkas ne postaje zavisan od treninga. To mogu i sama da potvrdim. Nisam se osecala lose pri propustanju kosarkaskih treninga, a opet sam sve svoje obaveze planirala na osnovu istih. I iskreno, volim sto jesam, jer da nisam, ko zna gde bi me zivot odveo, i da li bih bila tu gde jesam.
Opet kazem, neko mi je samo pricao o zavisnosti od endorfina i adrenalina. Definitivno bi ovo moglo da se malo vise istrazi i da se napise clanak i sa te (hemijske) strane.
Milane, retko upucujem reci hvale,a i sam znas kako sam te ‘ohrabrivao’ za IM, ali ovaj text je cista istina….samo da napomenem… Jimenez, Marco Pantani itd su zivotom platili svoju predanost sportu nakon karijere jako uspesnih biciklista. Lekari su naveli razlog smrti-depresija….
ili depresija lijecena kokainom…
Ekstra tekst! Svaka čast Miki! Ovo je još jedna od korisnih stvari koje sam naučio zahvaljujući tebi i trcanje.rs. Što je najgore, pronalazim se u većini „simptoma“… Nadam se da ću jakom voljom, u skorije vrijeme, uspjeti da ih prevaziđem i vratim se u normalu 🙂 hehe nadam se… 😉
Prepoznajem se u ovome 🙂 Prije 6,7 mjeseci sam trenirao svaki dan misleci da cu imati bolje performanse al sam zakacio masu povreda i prelazio sam veliku kilometrazu iako nisam bio spreman,a jos sam i trcao pod povredama,glupan.Naucio sam lekciju na tezi nacin:) Sada trcim 3,4 puta sedmicno,a kad ne trcim idem u teretanu tako da i dalje treniram svaki dan,al sam bolje rasporedio treninge 🙂
Ljudi su zavisni od svega i svacega, meni ne smeta ako sam zavistan od trcanja. Po meni, ovaj tekst ne mora da se uzima crno-belo, uvek postoji neka sredina, svaki covek je razlicit i razlicito sagledava sve ovo. Ja sam od onih koji ne vole monotonost, u smislu, ako ne tezim napretku bice mi dosadno i jednostavno cu bataliti… Jedna od glavnih stvari koja tera dalje, bar je tako kod mene, ne zelim da bacim u vodu sve ovo sto sam do sada uradio!
Bojim se da ti je raspon simptoma dosta širok i da po tome svako može da se pronađe u njima i izgleda sebi kao zavisnik 🙂
Mislim da je prava zavisnost od sporta, rezultata, postizanja maksimuma po svaku cenu, dosta retka, bar kod rekreativaca. Ne mogu da pričam za ostale ali u mom slučaju nešto drugo je u pitanju.
Preko trčanja sam upoznao nove i zanimljive ljude, druge trkače, planinare, penjače, orijentirce, vikendi su mi postali ekskurzije sa prijateljima, počeo sam više vremena da provodim u prirodi, otkrio sam nova interesovanja… Kad počneš tako da posmatraš stvari onda ti i nije teško da propustiš nešto zbog treninga jer znaš da ćeš preko njega uspeti da naplatiš to desetostruko.
Do pre nekoliko godina nisam mogao ni da zamislim da trčim više od pola sata, sada mi nije problem kada me neko pozove par dana pred maraton (ti u ovom slučaju :D) i pita da li hoću da idem jer mi to više ne predstavlja nikakvu prepreku.
Ne provodim preterano mnogo vremena u treningu, možda sat vremena dnevno u proseku, i nemam osećaj da sam zbog njega zapustio neke druge obaveze, ali ako ikada dođe do toga da moram da odredim prioritete, trčanje će mi biti ako ne na prvom mestu, onda u samom vrhu jer sam svestan svega što uz to ide, i da nije u pitanju samo trening.
A ako me to čini zavisnikom, onda sam bar srećan, zdrav i raspoložen zavisnik 🙂
Pozdrav
upravo je ovo stav prema trcanju i pripremama kakav bi trebalo da zauzmu ljudi kojima svi ti predjeni km ne predstavljaju nikakvu poteskocu…lepo je imati rezultate, ali je jos bolje biti zdrav i funkcionalan u svakom pogledu…
Sjajan tekst. Donekle se pronalazim. Zašto, prethodnih godina sam se ugojio na 125 kg.Svaki dan sam pio po dva do tri piva, a posle toga pustošio ftižider. Početkom godine sam prelomio i sada imam 95 kg. To mi je težina koju sam imao maltene od punoletstva. Trčim i radim vežbe snage skoro svaki dan, ali obično oko 30 minuta, u podrumu sam davno napravio malu teretanu, park u gde se nalazi pristojna staza za trčanje je na oko 2 minuta hoda od kuće u kojoj živim pa imam idealne uslove. Da li sam zavisan? Šta znam. mislim da uživm i u trčanju i u vežbama snage. OK, ne želim da propustim više od jednog dana, a kako radim takav posao da nekoliko puta mesečno provodim na poslu 24 sata eto mi odmora.
Ako i jeste zavisnost, bolje da sam navučen na trčanje nego na alkohol ili nešto još gore.
stvarno sam „disnpontirana“ ovim tekstom u vezi tzv.ovisnosti o sportu…sigurna sam da svoje misljenje nisi ni izneo koleginici iz Internacionalne skole, a ovde ju prozivas i stavljas kao primer…neverovatno…
nisam zavisnica od fizicke aktivnosti i to se na zalost moze i videti na meni…dakle, mogla bih biti ljubomorna do besvesti na sve te disciplinovane pojedince, ali mi nikada ne ce pasti na pamet da nekoga prozivam, jer ima izvestan odgovoran stav prema svom telu…
kao pripadnicu zenskog roda, najvise me razbesnela tvoja samouverena konstatacija kako je prethodno spomnenuta koleginica imala vezu ili tipa samo u slucaju da joj se prohtelo tako…ovo je stvarno dno dna…svako ima pravo da organizuje zivot poslovni ili privatni kako god to njoj/njemu odgovara…
a, ti postavljaj stvari na sajtu trcanje.rs bez cenzure, jer ovde su ljudi sirokogrudni…
Potpuno se slažem sa Veroljubom.Naš život je stvar našeg izbora i ne smemo da se žalimo ako smo izabrali loš i nezdrav put, samo je pitanje da ukoliko to uvidimo, prikupimo snagu i krenemo na nov životni put. Ako je neko izabrao kao centralnu dugu vodilju sport, svesno potisnuo partnere ili privatan život, njega to čini srećnim. Kada se osvestimo u našim zavisnostima, strastima koje nas povuku, krenemo u neku drugu, mislim da ne postoji čovek koji nije od nečeg zavistan, možda samo toga nije svestan. Uostalom, bolje biti ovisnik od trčanja, nego od droge, bolje trčati sa pravim ljudima, u zdravom okruženju nego se na psihijatriji lečiti od depresije ili utapati životno nezadovoljstvo u alkoholu. Sve je pitanje toga koliko smo svesni sebe i možemo da se pogledamo u ogledalu i vidimo se iznutra realno, pa kada se prepoznamo sa manama i vrlinama da se menjamo, ako imamo snage. a ovaj sport filozofija, jer trčanje to jeste, zapravo nam daje snage da se iznutra menjamo, korigujemo, mentalno jačamo za sve izazove.
još jedna prednost trčanja nad ostalim sportovima… ne treba ti neka lova, ni teretana, ne moraš da trčiš u društvu ako ti to ne prija, uvek možeš da to radiš na drugom mestu, možeš da biraš lično ti mesta za putovanja i konačno
, ako si raspoložen uvek prekidaš trening ili ga produžavas. Jedan od retkih sportova gde sam se bi možeš da budeš trener. Jedan od retkih sportova koje možeš da kotrljaš do duboko u starost, ne moraš da se takmičiš ako ne želiš, možeš sebi da odrediš ritam, čak i o opremi ne moraš mnogo da razmišljaš