Sprinterka, a maratonka. Pored brzine, upornosti i istrajnosti krasi je i izuzetna disciplina. Nataša Ćulafić je jedina srpska atletičarka koja se takmičila u svim trkačkim disciplinama bez prepreka i prepona, što podrazumeva atletsku stazu, cross country trke, planinske trke i trke na drumu. I sve to radila na veoma visokom nivou.
Njena posvećenost treninzima, poverenje koje ima u svog trenera Blažu Maksimovića, odnos prema trčanju treba da se dožive, a ovaj intervju je prilika da prenesemo kako je izgledao Natašin put od kratkoprugašice do dugorpugašice i toga da svoj prvi maraton istrči za 2:56,51.
Ako neko misli da je lako, neka se usudi pa proba 🙂 Trčanje nije rezervisano samo za najizdržljivije, već i za najemotivnije. Ljubav koju ona oseća prema trčanju je nemerljiva. Samo neko ko mnogo voli svoj hobi (da, dobro čitate – hobi) može da izdvoji toliko vremena za trening.
Naime, Nataši trčanje nije profesija, ona je zaposlena u Vojsci Srbije kao jedna od malobrojnih gardistkinja i pored 40 sati nedeljno provedenih na poslu u raznim smenama, uspeva uspešno da izbalansira sve svoje obaveze kako bi radila ono šta najviše voli – da trči.
Kada se rodila ljubav prema atletici, odnosno trčanju?
Počela sam da treniram 1997. godine u AK “Milicionar interspeed”, kod trenera Milana Vasiljevića, a na nagovor nastavnika fizičkog vaspitanja i roditelja. U to vreme nisam znala šta je to ljubav prema trčanju, već je to bila igra i zabava. Ubrzo sam krenula da se takmičim i osvajam medalje i to me je održalo u atletici. Posle godinu dana treninga, prešla sam u AK Partizan zajedno sa trenerom i celom grupom devojaka i momaka. Posle par godina sam promenila trenera i počela da radim sa Mirjanom Stojanović. Ljubav se javila kasnije, valjda to ide sa godinama.
Kako si došla na ideju da se od kratkoprugašice okušaš u polumaratonu, a kasnije i u maratonu?
Posle 15-16 godina konstantnog treniranja i takmičenja, opao mi je motiv za trkama i trebao mi je odmor. Nisam mogla da prestanem da treniram, već sam krenula sa rekreativnim trčanjem. Ali to je kratko trajalo, jer kada jednom naviknete da se takmičite onda to u vama ostaje za ceo život. Tako sam počela da se takmičim na srednjim distancama od 800-5000m.
Da li ti je neko sugerisao taj prelaz ili se želja rodila s godinama?
Početkom prošle godine sam odlučila da promenim trenera jer sam opet osetila da stagniram i da me tadašnji rezultati nisu ispunjavali, odnosno nisu bili u skladu sa onim kako sam trenirala. To je bio presudan potez u mom trkačkom životu, jer sam se pridružila grupi koju vodi moj sadašnji trener Blažo Maksimović. U toj grupi su još naš olimpijac Anđelko Ristićević, Siniša Radivojević, Nenad Milosavljević, Ivan Ćirković, Dragan Aleksić, Nikola Maksimović, a na svakom našem treningu se mogu sresti svi najbolji beogradski dugoprugaši. Grupa je dovoljno kompaktna da jedni druge podržavamo i vučemo na treninzima. Prošle godine smo svi živeli za taj Anđelkov nastup na Olimpijskim igrama.
Koliko se razlikuju sprint i dugoprugaški treninzi?
Razlika je drastična. Kod sprinta je sve bazirano na eksplozivnoj snazi i malom obimu trčanja, dok je kod drugih pruga sve u kilometraži. Postoje velike varijacije kod načina treninga na dugim prugama, ali se većina svodi na veliki obim kilometara. Ono što je specifično kod mene je da radim sa čovekom koji trenira ljude koji su zaposleni, koji shvata kako je provesti 8h na poslu i koji prati svaki naš dan i oporavak. Pa i Anđelko radi puno radno vreme pa je ispunio normu za OI, bitno je samo da radim vredno i imam realne snove, tako da…
Kako se hraniš, imaš li neki poseban režim i koliko puta nedeljno imaš treninge?
Trudim se da se hranim raznovrsno, i na hranu gledam kao gorivo koje me pokreće pa prema tome mora biti kvalitetno. Usklađujem se zbog posla i načina života da to sve bude zdravo. Trudim se da jedem svaki dan u isto vreme. Znam šta mi prija i sta mi je potrebno da unesem pre treninga i šta posle treninga pa se toga i pridržavam.
Kako okolina reaguje na tvoju ljubav prema trčanju i posvećenost treninzima? Porodica, prijatelji, posao? Čija podrška ti je najdragocenija?
Mene svi znaju kao atletičarku jer sam dugo u tome. Naravno da su pozitivne reakcije na moje rezultate. Podrška porodice mi je najvažnija i njihov pozitivan stav o svemu tome i mnogo mi pomažu, jer nije uvek sve išlo onako kako sam ja želela na trkama i već sam bila otpisana, niko osim njih nije verovao u mene. A onda sam napravila promenu trenera i sve se promenilo. Što se posla tiče i tu sam naišla na razumevanje i veliku podršku.
Budući da je tvoj pristup trčanju na nivou profesionalca, sportista uspevaš li da sve iskombinuješ ili možda pomalo ispašta neki segment života?
Ne živim od trčanja već za trčanje, a pošto je to moj lični izbor, smatram da ne propuštam ništa u životu već živim baš onako kako želim. Kada svaki dan bar 2-3 sata odvajate za nešto što volite i ako imate neki cilj, tu onda nema nikakvog odricanja. Samo imam mogućnost da sebi priredim osećaj šampiona i trkača, a to je luksuz.
Kako si zadovoljna sa svoja dva istrčana maratona? Možeš li napraviti paralelu? Vremena su impresivna, verujem da je obaranje ličnih rekorda tek pred tobom.
Prvi maraton sam trčala u Torinu u oktobru 2016. godine i mogu reći da mi je za 20 godina trčanja to najlepša trka. Istrčala sam je na Svetskom vojnom prvenstvu u maratonu i bila sam osma, dok je naša ekipa osvojila treće mesto što je najveći uspeh ženskog vojnog sporta. Trku sam trčala baš sa trenerom Blažom i osetila sam kako je to ići svoj maksimum, a ne udariti čuveni maratonski zid. Rezultat za prvi put je odličan – 2:56,51. To je bila ciljana trka i samo sam se za nju pripremala, dok rezultatom na Beogradskom maratonu (3:02,41 i osvojenim trećim mestom), koji sam trčala u aprilu 2017. god, nisam baš najzadovoljnija. Cilj je bio plasman među prvih pet i rezultat ispod 3:00, ali ne može se svaka bitka dobiti, ni svaki put ići na lični rekord. Beogradski maraton je bio peta trka za mesec i po dana, a pre te trke sam trčala lični rekod na polumaratonu i na 10km, tako da je verovatno sve to imalo odraza na rezultat.
Da li ćeš se zaustaviti na polumaratonima i maratonima ili bi se okušala i u ultri?
Ne planiram ultramaraton da trčim, zanima me isključivo olimpijska disciplina kao što je maraton. Moj trener i ja imamo u planu da spustimo rezultat u maratonu, što bi značilo da mi je cilj da 2019. pokušam da trčim normu za Olimpijske igre.
Šta je za tebe trčanje i zašto bi ga preporučila da se bave njima kako deci, a tako i tinejdžerima i starijim rekreativcima?
Trčanje je stil života. Deca bi trebalo da se bave atletikom da bi svladala koordinaciju pokreta i razvili takmičarski duh. Kao i kod dece, tako i kod tinejdžera, atletika, trčanje i generalno sport utiču na sampouzdanje, a to je u našem sportu izraženo jer se sami svaki dan borimo sa raznim zadacima koje nam trener postavlja. Trčanje kao rekreaciju bih svima preporučila, antistres terapija posle napornog posla uvek dobro dođe. Sada je trčanje postalo jako popularno i ljudi se upoznaju, putuju na trke zajedno… Trke nisu samo takmičenje i odmeravanje brzine nego jedno veliko druženje.
Koji su tvoji dalji planovi, odnosno za koju trku se spremaš?
U toku letnjeg perioda ću trčati neke kraće trke, možda i neke na stazi, a za jesenji deo sezone u planu imam i trku na 20km u Parizu. Pokušaću i da idem trčim maraton ispod 2:50, samo još uvek nisam odlučila na kojoj će to trci biti.
foto: www.nut-studio.com