U prethodnom postu smo trčale u Bostonu. Bilo je krajnje vreme da se preselimo na jug, u prestonicu planete. Njujork.

Njujork je brz, vreo, prljav, zagužvan i neverovatan. Njujork je opsednut modom u svakom smislu, te je sad najveći hit vožnja biciklom do posla, jer je to zeleno, a zeleno je in. Druga moda su Vibram five fingers po asfaltu i betonu, bez pardona i bez zaustavljanja. I najzauzetija ulica ima svoje džogere, ali to više liči na slobodno trčanje nego na džoging. Da bi se probio kroz gužvanjac moraš biti gazela i zec, i omladina koja trči glavnim, najprometnijim ulicama je po malo od oba.
Za razliku od gradskog gužvanjca u kome je trkač samo jedan ugroženi pešak, Central park je kraljevstvo ljudi u patikama. Dovoljno govori činjenica da oko najvećeg jezera, postoji staza za trčanje sa semaforima za pešake koji bi da prekinu reku džogera. Ako ne trčiš i ne voziš biciklu, sklanjaj se, nemaš pravo da kočiš saobraćaj! I to je zaista reka, gusta kao kolona Beogradskog maratona niz Nemanjinu. Raslojena je na brže i sporije, na babe i na profesionalce, ali Central park i njegove staze za džogiranje su carstvo i jednih i drugih. Oduševljeno sam stajala i gledala beskrajnu reku ljudi koja je u subotu u devet ujutru došla u park, ko zna odakle, kroz ko zna kakav saobraćaj i gužvu, i bila tužna što se takva slika u Beogradu viđa vrlo retko. Usred mog razmišljanja, prišla mi je zadihana gospođa iz te kolone i pitala da li može da mi pomogne, jer zna da gužva subotom ujutru oko centralnog rezervoara može da zbuni pešake. Zahvalila sam se i bar na trenutak poželela da beograđani vole svoj sport toliko.

Tako nam je bilo danju. Noću smo bile u našem mirnom seocetu usred države Nju Džersi, na sat vremena kolima od histerije velikog grada. Tačnije, mi minus moje patike za trčanje koje su ostale bezbedno sakrivene u ormaru u Bostonu. Zato je trčanje na Menhetnu otpalo, ali imala sam dovoljno mesta za bosonogo trčanje i u našem kraju. Sreća je što američka dvorišta nemaju ograde, a njihovi vlasnici se ponose svojim urednim travnjacima, pa sam vrlo lako trčala po zelenilu pored asfalta. Tako sam i razvila posebnu metodu sa procenjivanje u kojoj kući živi bogat svet – travnjaci su im meki, mekši od đonova mojih patika, sa vazdušastom zemljom i nežnom mladom travom. Naravno, ni to nisam mogla večno, pa sam počela da mešam travnjake i asfalt i shvatila da nije toliko teško i bolno kao što sam mislila. Usput sam otkrivala šumske staze (četinari su zeznuti zbog iglica, a od listopadnih šuma su zeznute hrastove zbog žireva), parkove (Pasack brook County park je bio moj favorit) i divljač rezidencijalnog Džersija (jeleni, veverice, chipmunks i divlje ćurke, svi oni nesmetano žive u šumama oko kuća).
Na ulici sam sretala samo ljude koji se rekreiraju, sami ili sa psima. Običan svet ne ide nikuda pešice, niti biciklom – domaćinstva u našem kraju su imala jedna kola po odraslom čoveku. Kada smo pričale komšijama da od kuće do autobusa u susednom selu idemo pola sata biciklom, ljudi su nas gledali sa mešavinom čuđenja i sažaljenja. Ne znam kako da tumačim to, posebno znajući koliko amerikanci polažu na zdravlje i sport. Kako bilo, na ulici smo, trčeći, sretale kolege trkače svih uzrasta i zapazila sam nešto predivno – svi ti mašu, pozdravljaju ili se makar osmehnu. U tom jednom pozdravu je, čini mi se, sadržana sva lepota zajedništva sa drugim trkačima, on je govorio “Dobro jutro, komšija, potpuno razumem zašto si po ovakvoj temperaturi i vlažnosti vazduha izašao napolje, baš je lepo što smo na asfaltu zajedno.”
U Beograd sam stigla čvrsto rešena da ubuduće pozdravljam trkače pored kojih prođem, makar osmehom. Trčanje je radost koja treba da se podeli!