Škrabanje
Od kad znam za sebe volim da pišem. Nekako, to je moj ventil za sve – sreću, tugu, umor, ljude, ma sve doživljavam kroz prizmu pisanja. Počelo je onako naivno, par ljubavnih tinejdžerskih pesama, a evo godinama traje i traje i nikako da popusti. Napišem neki red, neko slovo i sve nekako bude bolje. Ponekad mi nestane inspiracija i onda po mesec dana ne pipnem tastaturu. Onda to počne da tišti, pa inspiracije bude još manje, a na tastaturu kao da padne prašina.
Korak-reč
I tako, pre par godna, dok me je mučilo to što nemam šta reći, drugarica mi predloži da krenem sa njom na popodnevni džoging. Nekako nateram sebe da obujem patike i potrčim koji krug. Nije trajalo dugo jer sam bila aktivni pušač sa ugrađenim čipom za lenjost, ali nešto kao da je kvrcnulo i ostatak dana sam provela kuckajući po tastaturi i likujući nad tih par krugova.
Svaki dan malo više i ja dogurah do toga da ubeđujem sebe- Alo bre, pa ti si pisac, nisi ti trkač! Ali noge ne slušaju, one znaju svoj put i samo teraju dalje. I šta ću, prilagodim se njima i u trku smišljam priče. Tu na pola trčanja shvatim da reči same od sebe lete. Što brže i dalje trčim priča se bolje odvija, uglovi mašte postaju osvetljeniji, a inspiracija iskače iz svakog žbuna. Srećna ja, srećni čitaoci, noge presrećne.
Dolazak neizbežnog
Prestala da pušim, počela zdravo da se hranim, uhvatim sebe kako umesto knjiga razgledam opremu za džoging. Trčanje postade umetnost za sebe, ne samo pomoć pri stvaranju. Na kraju shvatim da je to zapravo bilo neizbežno, i da sav taj fizički napor volim koliko i kuckanje po tastaturi.
Dok trčim sve one reči koje nisam mogla da iskažem i detalji koje nisam mogla da opišem postanu jasni i nađu svoje mesto u tekstu. Kilometri se odvijaju, i reči same dolaze- sneg, voz, voz u snegu. Ne, to već ima. Kiša, trčanje, trčanje po kiši. Ne, to već radim. I tako u krug. Malo trčim, malo pišem, neka vrsta sinestezije. Milina živa
Na kraju, kad me moji pitaju gde ću, ja kažem – Odoh da pišem. Stavim kapu, obujem patike, izađem napolje i ispišem par krugova.
2 komentara. Leave new
Potpuno se pronalazim u tvom tekstu. Pisanje i trčanje su spoj koji je neraskidiv. Imaju sličnost što su kreativne aktivnosti, utiču na raspoloženje, menjaju stav, karakter i jačaju iznutra. Probajte da zapisujete šta razmišljate dok trčite, bićete iznenadjeni. Trčanje je fantastična psihoterapija za opuštanje i brisanje negativnih misli. Isto važi i za pisanje.
ma imam jedan problem pod znacima navoda recimo volim da trcim i ako neki ili jedan dan preskocim osecam praznininu da li je dobro trcati svaki dan i koliko ?