U prethodnom postu smo trčale u Bostonu. Bilo je krajnje vreme da se preselimo na jug, u prestonicu planete. Njujork.
Njujork je brz, vreo, prljav, zagužvan i neverovatan. Njujork je opsednut modom u svakom smislu, te je sad najveći hit vožnja biciklom do posla, jer je to zeleno, a zeleno je in. Druga moda su Vibram five fingers po asfaltu i betonu, bez pardona i bez zaustavljanja. I najzauzetija ulica ima svoje džogere, ali to više liči na slobodno trčanje nego na džoging. Da bi se probio kroz gužvanjac moraš biti gazela i zec, i omladina koja trči glavnim, najprometnijim ulicama je po malo od oba.
Za razliku od gradskog gužvanjca u kome je trkač samo jedan ugroženi pešak, Central park je kraljevstvo ljudi u patikama. Dovoljno govori činjenica da oko najvećeg jezera, postoji staza za trčanje sa semaforima za pešake koji bi da prekinu reku džogera. Ako ne trčiš i ne voziš biciklu, sklanjaj se, nemaš pravo da kočiš saobraćaj! I to je zaista reka, gusta kao kolona Beogradskog maratona niz Nemanjinu. Raslojena je na brže i sporije, na babe i na profesionalce, ali Central park i njegove staze za džogiranje su carstvo i jednih i drugih. Oduševljeno sam stajala i gledala beskrajnu reku ljudi koja je u subotu u devet ujutru došla u park, ko zna odakle, kroz ko zna kakav saobraćaj i gužvu, i bila tužna što se takva slika u Beogradu viđa vrlo retko. Usred mog razmišljanja, prišla mi je zadihana gospođa iz te kolone i pitala da li može da mi pomogne, jer zna da gužva subotom ujutru oko centralnog rezervoara može da zbuni pešake. Zahvalila sam se i bar na trenutak poželela da beograđani vole svoj sport toliko.
Tako nam je bilo danju. Noću smo bile u našem mirnom seocetu usred države Nju Džersi, na sat vremena kolima od histerije velikog grada. Tačnije, mi minus moje patike za trčanje koje su ostale bezbedno sakrivene u ormaru u Bostonu. Zato je trčanje na Menhetnu otpalo, ali imala sam dovoljno mesta za bosonogo trčanje i u našem kraju. Sreća je što američka dvorišta nemaju ograde, a njihovi vlasnici se ponose svojim urednim travnjacima, pa sam vrlo lako trčala po zelenilu pored asfalta. Tako sam i razvila posebnu metodu sa procenjivanje u kojoj kući živi bogat svet – travnjaci su im meki, mekši od đonova mojih patika, sa vazdušastom zemljom i nežnom mladom travom. Naravno, ni to nisam mogla večno, pa sam počela da mešam travnjake i asfalt i shvatila da nije toliko teško i bolno kao što sam mislila. Usput sam otkrivala šumske staze (četinari su zeznuti zbog iglica, a od listopadnih šuma su zeznute hrastove zbog žireva), parkove (Pasack brook County park je bio moj favorit) i divljač rezidencijalnog Džersija (jeleni, veverice, chipmunks i divlje ćurke, svi oni nesmetano žive u šumama oko kuća).
Na ulici sam sretala samo ljude koji se rekreiraju, sami ili sa psima. Običan svet ne ide nikuda pešice, niti biciklom – domaćinstva u našem kraju su imala jedna kola po odraslom čoveku. Kada smo pričale komšijama da od kuće do autobusa u susednom selu idemo pola sata biciklom, ljudi su nas gledali sa mešavinom čuđenja i sažaljenja. Ne znam kako da tumačim to, posebno znajući koliko amerikanci polažu na zdravlje i sport. Kako bilo, na ulici smo, trčeći, sretale kolege trkače svih uzrasta i zapazila sam nešto predivno – svi ti mašu, pozdravljaju ili se makar osmehnu. U tom jednom pozdravu je, čini mi se, sadržana sva lepota zajedništva sa drugim trkačima, on je govorio „Dobro jutro, komšija, potpuno razumem zašto si po ovakvoj temperaturi i vlažnosti vazduha izašao napolje, baš je lepo što smo na asfaltu zajedno.“
U Beograd sam stigla čvrsto rešena da ubuduće pozdravljam trkače pored kojih prođem, makar osmehom. Trčanje je radost koja treba da se podeli!
21 komentar. Leave new
To sa javljanjem je stvarno super fora i mene je odusevilo da mi se javljaju trkaci koje ne poznajem. I ja sam naravno to video u inostranstvu i odlucio da primenim ovde, bilo je malo cudno na Zemunskom keju ali ljudi se navikavaju…
„Oduševljeno sam stajala i gledala beskrajnu reku ljudi koja je u subotu u devet ujutru došla u park, ko zna odakle, kroz ko zna kakav saobraćaj i gužvu…“
apsolutno isti utisak sam imala kad sam boravila u Cikagu i DC-ju…rijeka ljudi koje trce bez obzira na godine, pol, tezinu. i svi su bili izuzetno ljubazni!
Veoma pohvalno je što se toliko ljudi bavi trčanjem i sportom. Međutim, šteta što su retke zapadne zemlje u kojima su patike i bicikl i dalje ozbiljno prevozno sredstvo, a ne samo deo opreme za rekreaciju, sport i pozeraj. 🙂 Ali, biće bolje, biće bolje… nadam se tako i kod nas jednoga dana! 😀
Divnog teksta o Njujork gradu. Never been there. Blago njima – svega tamo ima…
Možda je nama zato interesantno sve ovo oko naših domaćih maratona jer tada mi uživamo u koncentrisanoj pozitivnoj energiji koju Njujorčani osećaju svaki dan 🙂
Kad smo već kod Njujorka, čim čujem reč „Njujork“ u poslednje vreme ne razmišljam o velikoj jabuci, niti oblakoderima, central parku, graji i vrvi na tamnošnjem maratonu, već o jednoj stvari toliko nevezanoj za sve američko… znate ono:
…živim, radim, a i samo radiiiiim :)))
ksendzo, ajde sto si talentovana za medicinu i trcanje, ali super si i u pisanju. dobro ti ide ovaj trkacki putopis. bravo
@Ilija Batas Bjelić
U koje vreme obicno trcis?
Neostvaren san mi je da mi se neko javi (ili barem osmehne)
Ksendzo,vidim da je tebi bilo bas lepo u Njujorku graduuuu,ali Boston je zakon 😀 hehe svidjaju mi se oba dela,steta sto sam kult trcanja nije tako prosiren i kod nas,sa svim tim detaljima koji cine trkace da imaju bolji filing za osecaj :D-al valjda nisam jedina koja zalim za tim 🙂
Odusevio me je tekst… uspela si bar na mene da preneses atmosferu Central parka i New york-a… 🙂
Svaka cast… pisi jos…pisi,pisi…
Lepo je tamo ali je mnogo lepse u SRBIJI
@ cvele74 / mislis… “ …u paklu je ekipa “ ?
@ Ksena / bravo 😀
„Trčanje je radost koja treba da se podeli“. Novi slogan sajta :))
Ksendžo, Vuja i ja smo se dogovorili da počnemo da delimo simpatične poklončiće (koliko smo sada u mogućnosti) za super blogove. Ova tvoja dva su izvrsna, tako da si dobila jedan gel za trčanje 🙂 A podelićemo nagradice i nekim starim blogerima (ovaj iznad je jedan od njih :))
tamo verovatno postoji opcija LAST MINUTE za trening trcanje.
@mioMan mislim Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
……..
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
A. Šantić
Dobro je što kod nas samo retki trče, uvek sam voleo da se razlikujem od drugih. Kada bi svi počeli da trče i zdravo žive, morao bih onda da se odam alkoholu :))
/\ LIKE. I ja moram da priznam da me ovo motiviše :))
Neeeeeeeeee! To je najgori razlog! 🙂 Gori od „da smršam“! 😀 Brzo se predomislite! :))
Kako smo od lepo srocenih “Trčanje je radost koja treba da se podeli”, opet dosli do jeftine politike?!?!……
Ksenija, odlican tekst, pun duha i netrkaca bi naterao da obuje patike. Meni je izmamio osmeh i ostavio u dobrom raspolozenju. A to je i poenta ovog sajta, sve ostale nesportske primedbe su neumesne i postoje druga mesta (nazalost) gde mogu da se ostavljaju ovakve (uzalud se nadam), parole iz proslog zivota, koje nista dobrog donele nisu…
drugari, hvala na komentarima!
vuja, kiwi, dragana, milica, mioMan i sasa: hvala, društvo! drago mi je sto vam se dopalo! inače obožavam da putujem, trčim i pišem, tako da čim se ta tri sklope, nadam se da ću moći da vas obradujem nekim tekstom ovde.
vujaklija: u prošlom tekstu sam zaboravila da pomenem da dosta ljudi u bostonu vozi bicikle kao prevozno sredstvo, ali da je taj broj neznatan u poređenju sa takvim biciklističkim metropolama kao što je, recimo, kraljevo. nažalost, u kraljevu se bicikliranje do posla smatra nazadnom praksom siromašnijih ljudi (jer ko ima para ima i kola), a u bostonu je to prilično napredno. valjda će i kraljevo da sustigne boston za manje od pola milenijuma…
milice, nema sumnje, boston je bolji za sport, svakodnevni život, školovanje i još mnogo toga. ali njujork je za njujorkisanje, a to nema cenu 🙂
cvele74: svuda je lepo, časna reč. sa dobrom muzikom u ušima i kilometrima ispred i iza tebe, svuda je prelepo, svuda treba otići i, naravno, vratiti se sa novostečenim lepim navikama. kao što je javljanje drugim trkačima (USA). ili buđavi sir, crno vino i hleb za večeru (FR). ili vođenje računa o količini smeća koju pravimo (GER). 🙂
veki: vuja i ti ste dva divna dečaka! hvala!
Zanimljivo je da neko u pesmama Šantića vidi jeftinu politiku i neke parole iz “prošlog života“, šta god to značilo 🙁
@Ksena Samo se sa tvojim misljenjem slazem 100% zato sto sam i sam dosta putovao po svetu i uvek se trudio da pokupim najlepse stvari i prenesem svima koje znam.
@Sasa @Aleksandar uopste nemam nameru da na ovako lepom i opustenom mestu mesam politiku.Poruka je imala sasvim drugo znacenje.