Na povratku sa maratona u Podgorici, nisam ni slutio da će tako brzo doći do realizacije interesovanja pojedinih maratonaca da zajedno sa mnom učestvuju na nekom “običnom” maratonu u Slovačkoj, Češkoj ili Poljskoj. Naime, spletom okolnosti, a zašto to i ne reći, zbog jedne izuzetne osobe, maratonke Bernadete Naležnjak, koju sam upoznao na novosadskom maratonu 2004. godine, ja putujem u Poljsku 4-5 puta godišnje, a uzgred, kad god je pogodna prilika, uplaniram neki maraton usput.
Do realizacije dogovora iz autobusa došlo je već posle dve nedelje, 13.novembra na maratonu u Liptovskom Mikulašu u severnoj Slovačkoj, malom turističkom mestu, na obali jezera Mara, u podnožju Tatra. Družina iz kluba 100 maratona u sastavu Drago Knežević, Nedeljko Todorović, moja malenkost Drago Boroja, je ovog puta bila pojačana sa Zarijom Milanović , i njegovom sigurnom i zahvalnom vožnjom, koja je, bar meni, mnogo olakšala prethodno planirano putovanje sa 4-5 presedanja vozom.
Pokazalo se da je gomila odštampanih ponuda prenoćišta, skinutih sa interneta, bila nepotrebna, jer smo se u blizini prijavnog centra bukvalno parkirali kraj malog hotela na obali rečice, na kojoj se, prema fotografijama sa zidova hotela, održavaju brojna međunarodna takmičenja u kajaku na brzim vodama. Očigledno da je taj hotel u vreme soc-realizma bio sportski hotel za pripreme njihovih sportista.
Brojne fotografije slovačkih kajakaša-ica, nosioca medalja sa svetskih i olimpijskih prvenstava, su ukazivale na poštovanje, divljenje i zahvalnost prema tim sportistima. Naravno u takvom okruženju, crno češko pivo je bilo više od okrepljenja posle nekih 750km napornog puta.
142. pa 143. maraton
Na prijavnom mestu bili smo među prvima, tako da su Neđa, Drago i Zarija dobili elitne jednocifrene brojeve, a mala začuđenost je zavladala za pultom prijava, kad sam ja ipak zamolio za broj 142. Naime, obično nastojim da nosim redni broj maratona u mojoj karijeri, što svedoči i priložena fotografija, koja ujedno simboliše i novoostvarenu vezu sa slovačkim klubom 100 maratona.
Naš meterolog Neđa je kao i obično dao preciznu prognozu razvoja vremenskih prilika, tako reći za svaki sat. Noćna kišica je prešla u prohladno jutro sa nekih 8-9 stepeni, a tokom trke uz povremeno sunčane periode i do 14-15. Start trke je bio na lepo uređenom centralnom trgu ovog gradića, sa učešćem 10 žena i 120 muških u maratonskoj i 23 žene i 179 muškaraca u polumaratonskoj trci.
Staza maratona, koja je vrlo zahtevna sa desetak uzbrdica i nizbrdica i koja delimično podseća na Cerski maraton, uglavnom vodi obalom ovog veštačkog jezera sve do brane i istim putem nazad, ali sa ciljem kod prijemnog centra.
Maraton je slavio 30-godišnjicu postojanja, ali činilo se da Organizator tome nije baš pridavao neki značaj. Na skromnom proglašenju pobednika, uz skromne novčane nagrade za tamošnje prilike, (doduše mnogo bolje od nagrada na našim trkama), našao se i naš Drago Knežević, koji je zauzeo 3. mesto u kategoriji M60.
Zanimljivo je da je pobednik maratona, Bartkjevič Kžištof iz Poljske, bio pobednik Novosadskog maratona 2004. Kod žena pobednica je bila Esentjerova Edela iz Češke, a sve prisutne je blago iznenadila izlaskom na pobedničko postolje sa dva ogromna psa, tako da posle toga, drugoj i trećoj maratonki izlazak na postolje nije bio baš uobičajeno drag. Ostali rezultati mogu se naći ovde.
Poljska i Teplički maraton u Slovačkoj
Družina je nakon zajedničkog ručka krenula nazad kući, a ja sa poljskim maratoncima ka Poljskoj …
… U Poljskoj sam, kao i obično, proveo nedelju bezbrižnih, medenih dana, a jedinu “nervozu” mi je zadavala konačna odluka za koji maraton da se odlučim na povratku kući – u Češkoj, u Plzenu, ili u Slovačkoj, u Trenčijanskim Teplicama. Plzen me je privlačio zbog svoje specifičnosti, maratona na kružnoj tartanskoj stazi, što još nisam imao u svojoj karijeri, ali ne i zbog dodatnih 600-700 km putovanja u zapadnu Češku.
Teplice su ipak prevagnule, iako su imale vrlo, vrlo preteći profil staze, ali su tako reći na samom putu u povratku, i što je mnogo važnije, mogao sam skoro ceo dan da ostanem duže kod moje Bernadete. Pokazalo se to kao dobar izbor, pogotovo kad me je u danu polaska nazvao, kao nebeskom rukom dani Zarija, i najavio svoj dolazak kolima na Teplički maraton, što mi je posle omogućilo brz i bezbrižan povratak kući.
Trenčinske Teplice se nalaze u zapadnoj Slovačkoj, na pola puta od Žilina ka Bratislavi. Ovaj idilični gradić, smešten u dolini jedne brze rečice, okružen obroncima zapadnih Karpata (otud naziv maratona – Perla Karpata), je već nekih 6-7 vekova poznat po svojim termalnim izvorima i banji. Prva polovina maratona, znatno teža, je vodila preko pomenutih obronaka, a druga polovina po valovitoj stazi uz rečicu i nazad, tako da je u celinii svojom konfiguracijom podsećala na blažu varijantu Plitvičkog maratona.
„Obični“ maratoni
Ovaj maraton, kao i prethodni u Mikulašu, spadaju sigurno u kategoriju tzv. “običnih”. Ne mogu, a da ne dodam kratak komentar za ovakve “obične” maratone, koji sigurno nemaju onaj kredibilitet, raskoš, elitnost, brojnost učesnika, kao što imaju čuveni maratoni u velikim gradovima, ali koji imaju neku svoju draž, posebnost, prisnost, otvorenost, osećaj da ste dobrodošli, cenjeni i okruženi pažnjom organizatora.
Za čuvene maratone morate se prijavljivati 3-4 meseca unapred, isto toliko ranije vršiti rezervaciju i uplatu prenoćišta. A šta će biti kroz ta 3-4 meseca, da li ćete se povrediti, da li ćete dobiti godišnji odmor, da li će iskrsnuti neki porodični ili poslovni problem, to je čista lutrija. A većina nas, baš ne može tek-tako da se oprosti od tih 100-200 evra unapred uplaćenih za startninu i prenoćište.
Na “običnom” maratonu ste dobrodošli u svakom trenutku – kad god se ukaže zgodna prilika, jednostavno se spakujete i eto vas na maratonu, uz mnogo manje troškove. Doduše, ponekad Organizatori ovakvih maratona mogu malo preterati u svojoj tradicionalnoj ležernosti, pa tako zvanični rezultati ove trke u internet eri mogu izgledati i ovako, ali opšte gledano sama organizacija je bila sasvim solidna.
Kod žena prva je bila gore pomenuta Esentjerova Edela iz Češke – dakle u dva vikenda dve pobede u maratonu. Naravno, i ovde je bila sa svojim vernim pratiocima, psima.
Kultura bodrenja i podrške
Jedna od karakteristika oba ova maratona u Slovačkoj, kao i na maratonu u Kravanima, je ta, da se trka odvijala u uslovima otvorenog saobraćaja, ali uz nama nepojmljivu, kulturnu vožnju i bodrenje vozača i saputnika. Jednostavno ne mogu a da ponovo ne pomenem, kako je na nekim našim maratonima, gde je saobraćaj uglavnom totalno zaustavljen, gde je broj policijaca veći od broja trkača, gde razjareni vozači iz odsečenog dela grada trube, psuju, dobacuju neumesne komentare. Maratonci su uglavnom skromni ljudi i prihvatiće svaku ponuđenu stazu, i razumeće dok nas je toliko malo na maratonima, da ne mora staza da se proteže glavnim bulevarima i magistralnim putevima.
Moram naglasiti da sam tokom obe trke bio u društvu “novopečenog” maratonca Zarije, koji je svoj trkački debi imao u aprilu na ovogodišnjem beogradskom polumaratonu, a evo u periodu od 24. oktobra do 21. novembra je istrčao čak četiri maratona – pre ova dva slovačka, i u Ljubljani i Podgorici. Uglavnom smo se međusobno pomagali i bodrili tokom većeg dela obe trke, s tim da je završnici u Mikulašu više snage imao Zarija, a u Teplicama ja.
Naravno, moj kolega Simon Aleksandar, slovački lider kluba 100 maratona, o kome sam pisao u prethodnom članku iz Kravana, bio je i na ovom maratonu. Na prethodnom u Mikulašu, je bio “opravdano odsutan”, jer je od 11-14. novembra u Poljskoj, u Bidgošću, trčao četveromaraton, tj. 4 maratona u 4 dana. Sa fantastičnim rezultatima 3:28:35, 3:35:32, 3:40:46 i 3:42:42, ovaj 63-godišnji “dekica” je zauzeo 5. mesto. Zanimljivo da je u ovoj trci svih 4 maratona istrčalo 36 osoba, 3 maratona 3 osobe, 2 maratona 12 osoba, a 1 maraton 13 osoba. Sada u nedelju 28. novembra, u Češkoj u gradu Srhu, Simon trči svoj 600.-ti maraton. Šta reći na ovo? Čovek jednostavno ostaje bez teksta, kao i za čoveka (desno) na narednoj slici, čije je ime Miroslav Kriško. Levo je Simon.
Fotografija je napravljena kada mi je letos kao svečano uručivana njihova klubska majica. Miroslav je inače treći na listi kluba 100 (ili kako oni kažu – zbjeračov maratonov) sa 354 maratona, ali ovaj čovek je jedinstven još po nečemu – na klubskom sajtu, svakodnevno, ali baš svakodnevno, od 2006. god. vodi literalni dnevnik, opremljen ilustracijama i pesmicama. Zadivljujuće je, odakle taj čovek, očigledno obdaren nekim vidom genijalnosti, nalazi toliko nadahnuća, inspiracija, kreativnosti, energije, da svakodnevno piše takve tekstove i pesmice. Radi ilustracije, na njihovom sajtu www.42195.sk možete otvoriti SPRAVY-dnevnik, i za 10.jun naslov Od F117, preko Srbina Drago…do pesmice KOSOVO JE SRBIA (lepo bi bilo kad bi neko mogao sa slovačkog da ukratko prevede članke za 10,12 i 13 jun).
Prođe i ovo maratonsko putešestvije, bogato i sadržajno u svakom pogledu. Posebno sam zadovoljan da sam brojku pretrčanih maratona u 2010. godini povećao na 18, a u zadnjih 13 nedelja, od 28. avgusta do 21. novembra, sa 6 maratona, 4 polumaratona, 1 ultramaratonom u 5 zemalja, dao još jedan prilog u pričama o prirodnom oporavku, o trkama kao najboljim vidom treniranja, o maratonskom turizmu…a okvirno i o ljubavi koja ne zna za granice.
7 komentara. Leave new
Drago, kako bih ti rekao!?
Jako mi je drago što te poznajem.
Odličan tekst, a pošto sam toliko puta slušao o trkama u Poljskoj od tebe, nekako sam imao kompletnu sliku sa ovih trka. Iduće godine definitivno želim sa tobom na jednu-dve ovakve male trkice od 100-200 ljudi. Siguran sam da možemo čak i kombi napuniti ako odredimo dobar termin, a kada već idemo da ipak budu bar dve trke, što da ne i dva maratona!
Drago Boroja, uzor za sve novopečene maratonce 🙂
divnoo Drago!! drugi put cu sa Vama..ako me Engleska opet ne omete…ne zelim da citam o vasim putesetvijama, zelim da budem deo njih…ako me primate,naravno…veliki pozdrav..hvala Vam…
Drago, moje poštovanje. Mene zanima, kako se čovek pripremi za tolike maratone? Kako se izbegnu povrede? Video sam te evidencije, koliko pretrčite dnevno, kojim tempom, po godinama… ali kako nađete vremena, čime se bavite osim trčanja…? Uh, koliko pitanja 🙂
Impresivno!!! Pridružujem se ekipi.
Izvininjenje što nisam odmah odgovorio. Naime, računar mi je u kvaru.
@Petar
Pitanje povreda je vrlo kompleksno, ali mislim da na povrede utiču uglavnom intenzivni treninzi i trke, što ja skoro da nisam ni imao, pa se nisam, KUC-KUC, ni povređivao. Što se tiče pitanja priprema, jednostavno kad se ušlo u ritam ovih brojnih trka (prosečno svake 2 nedelje), trke su mi bile kao dužinski treninzi, a između njih , treninzi oporavka, a jednom nedeljno 20km lagano, i povremeno i višesatno pešačenje u Fruškoj Gori. Ovu godinu ću završiti sa pretrčanih oko 3200 km, 950 km u 26 trka a ostatak 2250 km u 150 treninga, tj. 2-3 treninga nedeljno. Prosečan tempo je 5:35, a samo 363 km imam kao neka brža tempo-trčanja, prosečno po 4:44. Za sve se može naći vremena, kad se nešto voli. Radim u firmi „ASCO VIDAK“, a dodatno dajem časove matematike i elektrotehnike. U letnjem periodu treniram predveče, a u zimskom odmah posle posla.
@Seba, @Tanja
Dogovoreno, spremajte se, pa na proleće pravac SEVER
Drago je kralj trčanja i sitnih trkačkih veština. I meni je posebna čast što poznajem Dragu i što sam na samom početku imao privilegiju mnogo puta trčati sa njim. Čak smo i jednu trkačku formaciju na zvali po Boroji, BOROJINA IGLICA.
Veliki pozdraw