Hej drugari!
Želim nešto da vas pitam i nešto da vam kažem
I, znajte da vaš odgovor i stav neće uticati na moj. Hoću reći, ovime ne tražim nikakvo odobrenje; nikakvu potvrdu. Razlog je prost, a krije se u Sokratovoj mudroj misli – „Progovori da te vidim“.
Pre par dana, tokom mog trčanja, protrčala sam pored žene u kasnim šezdesetim godinama. U tom momentu, ona je složila takav izraz lica koji je delovao kao da je pored nje prošao sumorvač u trikou vozeći monocikl. I – prekrstila se.
Toliko mi je bila simpatična da mi je malo falilo da stanem i da je poljubim! Ali ipak nisam želela da izgubim tempo. Uostalom, ona se toliko uplašila kada me je ugledala, da ne smem ni da pomislim šta bi se desilo da sam stala. Možda bi žena (u daljem tekstu: Bakica) dobila srčani udar! 🙂
Zašto se Bakica prekrstila?
Kasnije, dok sam se istezala, u glavi sam preturala po mogućim scenarijima kako bih rešila misteriju: zašto se Bakica prekrstila?
Možda sam je podsetila na pokojnu prijateljicu s kojom je svake subote heklala goblene?
Ili, možda joj je baš koji dan ranije gatara rekla da se pazi devojke koja će protrčati pored nje sa slušalicama u ušima na dan kada Saturn bude u Biku i drugoj kući?
Iako malo verovatno, volela bih da je razlog Bakicinog hrišćanskog gesta slične prirode. Ipak, znam da nije. Znam, jer me čak i roditelji „ispraćaju“ na trčanje rečenicom: „Dete, ljudi će da se krste!“…
Ali, oni, kao ni Bakica, ne znaju…
Ne znaju da trčanje
- osnažuje i povećava srce, unapređujući njegovu efikasnost i snižava puls u mirovanju
- osnažuje mišiće grudnog koša koji učestvuju u procesu disanja
- blagotvorno deluje na mišiće celog tela
- poboljšava cirkulaciju krvi u celini i snižava krvni pritisak
- povećava broj crvenih krvnih zrnaca, a time i transport kiseonika do ćelija
- popravlja mentalno zdravlje, proređuje depresivne epizode i snižava stres
- povećava gustinu kostiju i njihov rast i razvoj
Sve navedeno se može svesti na sledeće: aerobni treninzi su idealni za snižavanje rizika od kardiovaskularnih bolesti i osteoporoze. Pored pomenutih zdravstvenih uticaja aerobnog trčanja i aerobnog vežbanja u celini, razvijaju se i druge pozitivne karakteristike: povećanje izdržljivosti, povećanje brzine trčanja, povećanje upotrebe masti kao “goriva” i čuvanje glikogena za jače treninge i na koncu, ubrzavanje zalečenja mišića posle napornih treninga.
Ukoliko vam ovo dobro zvuči, možete se detaljnije informisati o istom na fantastičnom, korisnom i jedinstvenom sajtu u našoj zemlji, Trcanje.rs.
A ja sam se u ove blagodeti i lično uverila. Nego, da se vratim na ono zbog čega sam i počela ovo moje „pisanije“.
Da li ćete se i vi preksrtiti sutra kada budem protrčala pored vas?
Pitam vas: DA LI ĆETE SE I VI PREKRSTITI SUTRA KADA BUDEM PROTRČALA PORED VAS? Ne samo ja, već bilo koja druga trkačica ili trkač. Moja sestra Milena, moje drugarice Maja Mladenović, Milica i Jelena Rakić, Jelena Bošković, Jelena Prvulović, komšika Sandra… Ne znam da li se sa sličnom situacijom nosio i drugar Milan Vučić…? I svi ostali koji trče.
Da li ćete se smejati, možda uperiti prstom u mene, uz komentar: „Kakva lujka!“?
Da li uopšte ima nečeg čudnog, ružnog, nečeg vrednog podsmeha, ili, kako Bakica misli, vrednog potezanja za krstom, kolcem, belim lukom, brojanicom, kada ugledate osobu koja trči? Budite iskreni.
Ja sam nešto sjajno pronašla u trčanju i želim da i vi to otkrijete
Trčanje nije samo fizički proces. Po meni, upravo je mentalna snaga potrebna da izdržite taj treći, peti, deseti, dvadeseti kilometar; taj uspon, brdo, taj prokleti grč u listu a samo što ste pošli; taj oštri vetar koji bije pravo u vas ali vi se ne date i još više pojačavate tempo. U tome vam pomaže i društvo koje trči sa vama i motiviše vas da ne stanete; pomaže i vaša omiljena pesma pojačana do daske, što ipak ponekad može i da odmogne jer vas toliko ponese da forsirate tempo za koji ipak vaše telo nije bilo spremno, pa umesto da sprintujete, trening završite laganim džogingom! 🙂
Trčanje ne jača i oblikuje samo vaše telo, već i um. Ljudi, ovo vam govorim iz ličnog iskustva. Bićete spremniji i motivisaniji da se suočite sa mnogim izazovima, na svakom polju – bilo poslovno ili privatno. Pa, kada ste pobedili i taj poslednji kilometar, na minusu, po kiši, i pored bola u mišiću … šta je ostalo u poređenju sa tim?
A onda, kada završite trening, osećaj ispunjenosti, sreće, moći, snage, euforije … neverovatan je i neprocenjiv. Za to nije zaslužan samo endorfin – hormon sreće, koji telo proizvodi kao odgovor na dugotrajno bavljenje sportom. Za taj osećaj zaslužna je i činjenica koje ste svesni – a to je da IMATE POTPUNU KONTROLU NAD SVOJIM ZDRAVLJEM, SVOJIM TELOM.
To su i granice do kojih su vaše telo i um spremni da idu, a koje vi otkrivate trčeći, i koje, što više trčite, sve više pomerate. Primećujete kako vam se popravlja držanje tela; kako se bolje osećate; kako se – hteli vi to ili ne – zdravo, pravilno hranite jer trčanje to zahteva; kako vam je puls u apsolutnom mirovanju sve niži i niži, što je pokazatelj dobre kondicije, forme i zdravlja. VAŠE TELO VAM JE ZAHVALNO, A VI STE NA NJEGA PONOSNI.
Ljudi, nemojmo moliti Boga za zdravlje, kad je sve u našim rukama. Hoću reći, nogama. 🙂
Znam da neki od vas trče i da vrlo dobro znaju o čemu ovde govorim. Isto tako znam da se, možda, vi kojima je trčanje još uvek strano, upravo sada krstite 🙂 i ne shvatate zašto toliko „slavim“ trčanje. U stvari, ovako ni nećete shvatiti.
Zato ubacite svoje omiljene pesme u telefone, mp3 player-e, iPod-ove i ostala čuda tehnologije; Evo jedne moje omiljene pesme uz koje trčim 🙂
[cf]iframe[/cf]…slušalice u uši, patike na noge i potrčite još danas. Onda ćete shvatiti o ćemu pričam. I, kakve veze ima ako najavljuju kišu i jak vetar?!
Za kraj, haj’mo da se krstimo kad odemo u crkvu. I … šta ono rekoste, hoćete li se prekrstiti kada protrčim pored vas?
73 komentara. Leave new
Hmmmm pa ta bakica bi se verovatno krstila sa obe ruke i noge kada bi se zatekla na ovoj trci deda mrazova i baka mrazica!
@ Veki: Veroljube, gde su ona pusta obecanja oko onog famoznog (znas ti kojeg)trcanja na adi??? Evo ja garantujem kada se vratim na prolece da cemo da ga odradimo, pocni da vrbujes ostale clanove!!! Mioman-a prvog. . .
@svi ostali: izadjite napolje sa cudnim sesirima, kaputima, naocarama, carapama, rasparenim patikama, ofarbanim licem,retro fitness odecom . . . i trcite, trcite i trcite gde trcite uobicajno, par dana posle toga obucite svoju trkacku odecu i prestacete da budete atrakcija i ljudi ce vas gledati kao nekog normalnog dosadnog trkaca!!! Trcanje u pocetku i treba da privuce paznju da bi kasnije postalo nesto svakodnevno. Da bi taj proces ubrzali, koristite male trikove!!!
Pozdrav!
Anagdote..
koliko puta su vam dobacili dok trcite u stilu skolaraca..brze, brze..ili niko te ne juri sto trcis.. itd
ili dok se kidam na bajku pa pametni organ bezbednosti iliti milicajac-namerno tako pisem, ne prokomentarise..“da zatvorim peta vrata“ misleci na otvorena usta dok se ja borim da uhvatim sto vise vazduha..
Ne obracajte paznju na minorne osobe..uzivajte u svom cilju
Po meni, ovaj tekst sadrži sve ono što jedan motivišući tekst treba da ima.
Svi smo se, bar jednom u životu, susreli sa ljudima koji se nisu mogli načuditi našoj posvećenosti trčanju ili bilo kojoj drugoj sportskoj aktivnosti. A Jelenin tekst osim pitanja: „Zašto trčim?“, daje i odogovor na njega.
Bravo, Jelena! I kao što si lepo zaključila: „slušalice u uši, patike na noge i potrčite još danas.“ 🙂
Sjajan tekst! Baš me je oraspoložio. 🙂
Koliko sam se dobicilavanja naslušao i reakcija nagledao od kako trčim…. Ali bilo je mnogo više onih pozitivnih. Neki prolaznici jednostavno žele da budu deo tog procesa. Sad već imam dovoljno iskustva da mogu da se poigravam sa ljudima. Ako neko reaguje kao bakica, ja mu kažem nešto smešno i nasmejem se. I u deliću sekunde se hejteri pretvore u OK ljude, jer je prirodno na osmeh odgovoriti osmehom.
Moramo imati svest da kad izađemo na trčanje da se nalazimu u javnom prostoru, i da svojom aktivnošću šaljemo poruko hteli mi to ili ne. Trčanje je društveni akivizam koji za posledicu ima promovisanje zadavog stila života. Naša uloga je prosvetiteljska. Mi smo avangarda. A u bliskoj budućnosti postaćemo mainstream.
stvarno oraspolozavajuci tekst!steta sto ga nece citati ti sto se krste,malo da se edukuju!
@Ivan
…avangarda…da znas!!!
@Jelena
meni se desavalo da kada trcim ovde po kraju i pridjem da pitam nekog koliko je sati,da se ljudi kao uplase dok im prilazim,kao da cu da ih opljackam ili nesto…posle sam razmisljala,cini mi se da prosto nisu navikli da vidjaju trkace,pa ih onda ti kao pojava iznenadis i oni reaguju,verovatno zbog brzine najvise….zato se ta bakica krstila.prosto si je iznenadila.
ja sam sretala jednog deku koji me je uvek na istom mestu pozdravljao.tog leta sam trcala oko 3 popodne po najvecoj vrucini,tako mi nesto bilo zgodno..a on je u to vreme sedeo na klupici u hladu ispred zgrade.bas mi je znacilo to njegovo bodrenje,jer sam tada tek pocela da radim duza trcanja,a njega sam sretala na povratku kuci uzbrdo,Ustanickom iz Sumica.kao da mi je davao dodatno snage da istrajem,da ne stanem do kuce.
ja bih dodala pitanje – da li trčite kada ste bolesni? i kako se zaštićujete, ako da?
imam hroničnu upalu sinusa, i nekada mi svaki hladan udah para glavu, a kada dođem kući jave se i ostali grozni simptomi (grlo, kijavica, glavobolja, kašalj itd.). u principu, nikada nisam potpuno zdrava, stanje je samo bolje ili lošije. a tvrdoglava sam. ako sam rešila da trčim (jer imam periode kada pravim pauzu, zbog kojekakvih razloga) -uradiću to i na -10C, i na vetru, kiši, bljuzgi..
što se tiče prolaznika o kojima je text, najsmešnije mi je kada mi se krste vozači autobusa, ili pak, signaliziraju lol..ili, kada me vozač taxija prepozna, i pita „jesi ti ona…?viđam te…bla bla“
ali, čovek ogugla na sve..
Ja sam imala srecu sa bakicama i dekicama u parku gde trcim… Uglavnom su mi dobacivali „Bravo, svaka cast“ i slicno i to je malo znalo da me iznenadi, jer nisam ni mislila da cinim neki big deal, ali mi je svaki put dalo malko vetra u ledja pa i kad sam grcala od umora, prolazeci pored njih bi se ispravila i malo ubrzala ne bih li opravdala pruzenu podrsku 🙂
Srce mi je bilo prepuno jednom prilikom kada me je neki deckic poceo da imitira i svaki put kad protrcavam pored bi se mahnito zaleteo u kontra smeru ka meni.
Ali…
Bilo je slucajeva kad prostrcavam pored skole i cujem devojcice od 13,14 godina kako ironicno dobacuju
– Mogle bi i mi jedan krug da obidjemo
– Ne treba to nama,. Njoj treba, ona je debela! :))
Ili kad sam jednom izvrnula zglob i ostala da lezim na zemlji, cula grupicu, nedaleko od mene koja mi nije ni prisla da pripomogne:
– Pa ko joj je kriv, niko je nije terao da trci
uglavnom kada trcim gledam samo pravo ako mi neko dobacuje samo prodjem jer nemam vremena da razmisljam o tome jer uzivam u TRCANJU !!
secam se dana mladelackog ludovanja, rolerima kroz grad, tad su to bili komentari i prekrscavanja, danas ja prepadam ljude dok trcim, tj. svakog koga vidim 2. put u zivotu pozdravim sa bezobraznim dobro jutro, dobar dan, kako ste, i ljudi se prvi put trgnu, uplase, ali vec sutra oni mene prvi pozdravljaju, sto valjda znaci, da im treba period privikavanja, da smo mi trčači i trčačice jos uvek u manjini, retke zverke. no nadam se da cemo udruzenim snagama uskoro postati stvarnost. setite se kako su besplatne novine bile cudo, a sada ih vec i popodne mozes naci, valjda ce se ljudi i na nas tako navici. prepadajmo ih sto vise ::))
Uglavnom dobacivanja dolaze od stane školaraca – koji s cigarom u ruci dobace po nešto… To su klinci koje drma pubertet i oni bi dobacivali svakom…To je nevažno.
Gora situacija je kada trčite manje osvijetljenim dijelovima kvarta, ispred vas neka cura ili žena a vi se glasno dišući približavate iza leđa dok se ne mimoiđete – mogu zamisliti šta im se mota po glavi dok se ne okrenu i vide da ste ipak samo trkač…Tad mi je uvijek bedak dok ih ne prođem…
Veliki pozdrav, trkačka družino! 🙂
Slažem se sa onima koji misle da ovakvim situacijama ne treba pridavati značaj. S druge strane… Ume jako da razbesni kada beže od vas na ulici, smeju se, dobacuju, upiru prstom, psuju, krste se. Ja to malo teže prihvatam i Bakica je bila samo kap koja je prelila čašu, pa je ovaj tekst nastao isključivo kao izraz revolta prema „KULTUri“ takve…kako da je nazovem.. duhovne, intelektualne, ma, sveukupne životne nepismenosti. Zato, Milane, G. Mišiću, Igore, Andrea, draga moja Mirjana, Jelena, Mima, Nion, Ser Žil, Stivy, i svi vi divni ljudi, na sve što ste rakli, tj. napisali – neću da se prekrstim već ću reći: AMIN! Bakici ostavljam da se krsti, da mi je živa i zdrava sto godina i dabogda imala unuke koji će trčati maratone! 🙂
Ja zimi cesto postajem manijak koji plasi ljude, najcesce zene u parkovima. Gotovo redovno kada zacuju ubrzane korake kako im se priblizavaju iza sebe, brze bolje se osvrnu i zaustave. Cesto nesto promumlaju u bradu, tipa ‘idi s’milim Bogom prestravi me’.
Vrhunac sam doziveo prosle zime, , bio je sneg i pust park vecernjih sati, te kada sam se s’ledja priblizavao osobi suprotnog pola, proizveo sam onaj pravi antisilovateljski vrisak;)
Ja sam probušila rupu na vrhu kape kroz koju provučem rep. To mu dođe kao znak polnog raspoznavanja pa žene ne vrište kad me vide. Mada, time sam možda učinila SEBI lošu uslugu… bolje da ne pokazujem rep da ne bih ja postala žrtva jer uglavnom trčim noću. Bilo je čupavih situacija al’, da se prekrstim 🙂 evo me, živa sam i zdrava još uvek.
Ja trcim samo na Adi bas imam nepijatna iskustva sa komentarima letos sam protrcao pored jedne pozamašne devojke koja ladno je na sav glas rekla drugarici sa kojom je isla “ovde ce jos i neki manijak da nas napadne“ odmah sam pomislio u sebi pa tebe tako masnu ni manijaci ne bi spopadali i tako ispade ja manijak sto trcim a redovno mi se desva da pri kraju biciklisticke staze na staroj strani neki ljudi ne zelim da ulazim u to ko su oni redovno mi dobacuju nesto tipa jel ti hladno ili uh što si mu dao jak tempo.
Kada mi se desavaju ovakve situacije, ja se mnogo slatko i pozitivno nasmejem. Bez iole potrebe da reagujem besom ili osuđujem bilo koga.
Ipak moram priznati da se osetim malo nadmoćnim jer ipak JA ZNAM TAJNU A ONI NE PA ZATO I DOBACUJU, SMEJU SE, BEZE…
A što se bakicinih unuka tiče pa to je neminovno samo ona toga još nije svesna :))))
@Uroš…unuci da razapnu krstove od flastera na bradavicama, i onda baba nek im pohode blagosilja. Ma to i nije bila baba uopšte, nego trkač koji nije izeo snickers ili kakav musli pre treninga.
@Milan…vrbovaćemo vrbovim prutom, samo dok omekša s proleća. Obuli smo zimske gume, u belom ambijentu krljamo stazu na Adi, uklanjamo led, grćemo prolaznike u stranu – zimska trkačka služba.
Dok sam jednom trčao, nisam sreo ni jednog prolaznika. Bilo je sjajno.
Svaka cast za text, ali mislim da mu je mesto na na nekim drugim meridijanima. Onaj ko zalazi ovde nece se prekrstiti sigurno
Srx, apsolutno se slažem s tobom. To je i bio moj utisak juče.
Istini za volju, ovaj tekst i dolazi sa nekog drugog meridijana. Odande gde se krste.
Htela sam u nekom od komentara da napišem da se ovo nikako nije odnosilo na one koji trče (što je i nelogično) ali sam kroz komentare ljudi uvidela da oni to tako (pogrešno) nisu ni shvatili.
Vas sa Trcanja rs. sam „videla“ i pre nego što ste „progovorili“. 🙂
Imam tu prednost da sam celav, pa verovatno odmah odustanu od komentara. A algoritam je jedno vreme bio isti. Snime me izdaleka, razgovor se prekida (blejaci na cosku) i gledaju me. Onda se priblizim, pogledam nekog od njih u oci, taj obori pogled i ja prodjem. Posle sam poceo da im se javljam i sad smo drugari, verovatno. Bakice me ne konstatuju.
A jednom je par devojcica sa pljugama krenulo za mnom, imitirali me. Ja stanem, i kazem, ajde polako sa mnom, cekam vas. Istog trenutka su se ukopale u mestu, i vratile nazad. Jbg.
U ovom drustvu trenutno trkaci su oni koje bi ljudi na prepoznavanju u policiji pre identifikovali kao kriminalce nego debele tipove, recimo. Po sistemu, ovaj je sigurno manijak, trci i nosi helanke
Meni je ovaj tekst bio veoma interesantan (inače tekst je sa Jeleninog fejsbuka i namera mu je bila da motiviše njene drugare, a ne da se javno podeli na ovom sajtu, te hvala Jeci na dozvoli i da šira publika pročita).
Jecino iskustvo, koja živi i trči u Boru, znači manjoj sredini, je dokaz jedne kulture neprihvatanja i nesuočavanja sa različitošću, čega smo naširoko svedoci u Srbiji.
Npr iako deluje bezazleno, ali ko je smeo od nas da protrči u helankama na dan Parade ponosa? Milism da je ovo vrednosno identičan problem. Jednostavno strah od drugačijeg, nepoznatog je toliko veliki da iz nemoći dozvoljavamo sebi da komentarišemo, smejemo se i upiremo prstima u drugoga.
I ovaj tekst i ovakvo preispitivanje treba da nađu mesta na svim medijima, a posebno na Trčanje.rs jer više od 50% ljudi na ovaj sajt dolazi sa idejom da počne da trči. Traži informacije i inspiracije da krene… i početnici se sigurno iznova i iznova preispitivaju da li je blam trčati u Srbiji i da li ću imati neprijatnosti na ulici.
(moj blam je kada devojke koje džogiraju iza mene prokomentarišu, nešto u fazonu.. „Kada ću ja imati ovakve noge?“, tako da je to sve extra simpatično)
@ Jelena… ma nisi pogrešila mesto (vidiš i po broju komentara)…. oni na koje se žališ ionako te ne bi razumeli, a ovde se između ostalog nalazimo i da bi se izjadali jedni drugima. Svako se u nečijoj priči prepozna, razmenimo iskustva, razumemo se, (uglavnom), i svima lepše i lakše. A i deluje motivišuće, pa nas svake naredne nedelje na Adi ima sve više i zajedničkim snagama prepadamo ‘sirote’ prolaznike i posle se još smejemo tome u Lagu. Zar možeš da zamisliš bolje provedeno nedeljno prepodne :))).
Ja ipak imam pozitivna iskustva. Možda zato što kažu da trčim sa osmehom. Ne znaju oni da je to facijalni grč bola, ali bitno je da pali ;). Imam sreću da živim u blokovima i kej mi je pred nosom. Za kratko vreme usvojili su me neki iskusniji trkači. Jedna bakica koja vozi bajs sve sa korpicom napred, ko iz crtaća se ozari svaki put kad me vidi i sad smo najbolje drugarice. A jedan čikica me oborio s nogu kada je dotakao šešir rukom i blago se naklonio kada sam protčavala pored njega. Ima dosta ljudi koji šetaju ili brzo hodaju. Sve više ih hvatam kako povremeno i trčkaraju i priznajem da sam umislila da sam i ja tome malo doprinela. I kako sad da se čovek ne oseti sjajno.
Ali potpuno razumem o čemu pričate i to najviše vidim kod trka na Adi, kada nas gledaju k’o napast i nemaju nameru da se pomere ni malo. Znam da uvek pomislim da bi im bili mnogo manje čudni da smo likovi što prave galamu i uništavaju okolo.
Petre… o epizodi sa devojčicama ćemo u nedelju 😛
Sjajan tekst!
Ja iskreno nisam imao puno negarivnih iskustava po ovom pitanju, tipa komentari itd…
Ponekad neko prokomentariše nešto, ali se trudim da to ne čujem, jer dok trčim maksimalno sam skoncentrisan na to, tako da se dosta puta desilo da mi se neko od poznanika onako u prolazu javi a ja ga ne konstatujem 🙂
A meni su dve baburine dobacile nesto u stilu da kada bih morala da kuvam, perem, peglam i radim po kuci ne bi mi sigurno bilo do trcanja. A nisu znale da sam ja sve to, tokom dana pre trcanja uradila, i da, iako umorna, ipak dosla da istrcim svoju turu. Uf, kako sam ih mrzela tad…nisam mogla verovati da tako razmisljaju!!! Cak i ako misle tako, imale su hrabrosti da mi to dobace?!? Bezobraznice jedne 🙂 Srecom ima mnogo vise onih koji te pozdravljaju jer te cesto srecu kako trcis i kazu „eno je ona sto trci“, heheheh.
Da, da, puno je dokaza koliko smo još uvijek Balkan, divljina i zatucana sredina. Kada dođem kod svojih u srednju Bosnu pa protrcim u helankama ili projurim na biciklu u punoj opremi ubjedljivo sam najzapaženiji objekat na ulici i samo bi mi NLO bio ozbiljna konkurencija.
A u Sloveniji tj. Ljubljani je baš bez veze, jer vas niko niti ne primjećuje, a konkurenciju vam pravi mnoštvo trčećih i hodajućih bakica i dekica i svih ostalih uzrasta. Samo jednom sam imao tu čast da su me neki likovi „primijetili“ dok sam po ljetnom pljusku trčao ulicama Izole. Kada sam im onako „počašćen“ prišao da ih „priupitam za zdravlje“, pogađate …… saznam da su to neki „moji“ sezonski radnici.
Jelena, kada ideš na trčanje po ekstremnom vremenu pazi na prikladnu odjeću (vidi tekst: Kako se obući za trčanje zimi), a nos i usta zaštiti nekom maramom, šalom ili „fantomkom“. Srećno!
Hvala vam još jednom, dragi ljudi! 🙂
Čitam ova vaša iskustva, i neka me slatko nasmeju i oraspolože, kao bakice i dekice koji se klanjaju, aplaudiraju… a od nekih mi se diže kosa na glavi, poput onih kada imitiraju, dobacuju i slično. Nažalost, ne mogu da se pohvalim da sam bogatija ovim lepšim iskustvima.
Trudim se da ne odreagujem (bar ne burno) na one ružne reakcije ljudi.
Kao što Uroš Zmijanac reče: „JA ZNAM TAJNU A ONI NE PA ZATO I DOBACUJU, SMEJU SE, BEZE…“ 🙂
@Laoch, hvala ti na savetu. Danas sam trčala s drugaricom po snegu, na -4 (DIVOTA! :)) i imala na umu taj tekst kad je o oblačenju reč. Možda sam malo preterala što se glave tiče – uvila sam se kao Taliban! 🙂 Hm.. sad mi je jasno zašto nam niko nije dobacivao danas! 🙂
Veliki pozdrav za sve!
Ja sam večeras prošao pored mnogo ljudi i niko mi ništa nije rekao, ne znam da li je
zato što sam izgledao kao crni nindža ili zato što je sa mnom trčao moj verni partner, Astor ( belgijksi ovčar) 🙂
Zaista vrcav tekst, pun stereotipa i predrasuda koje zivimo kroz nasu kulturu: super trkaci/ce nasuprot obicne dobre/lose/stare/deble/nesrecne raje odnose moralne pobede, a sve na osnovu sopstevnih pretpostavki i predubedjenja sta ona druga strana u neverbalnoj komunikaciji misli, oseca, sudi itd.
Zato bih volela da ovaj komentar procitate kao moju zelju da se svi duboko zamislimo nad sopstvenim stavovima i ponasanjima, osvestimo koliko doprinosimo odnosima koje gradimo i sa ne/poznatim ljudima i pokusamo da doprinesemo da ova kultura neguje pre svega uvazavanje i postovanje!
Iznecu svoju pretpostavku: mozda je gospodja koja se prekrstila pomislila, kakvo divno stvorenje je ova mlada zena, koja trci, hvala Bogu da su dosla vremena da je zena u ovom drustvu slobodna, hrabra i svoja! i tada bi ovaj tekst imao sasvim drugu notu!
Volela bih i da supernindze/maskirani probaju da sledeci put pozdravite svoje sugradjanke koje su se trgle kada su vas cule i upitajte ih kako su, sigurna sam da ce u park dolaziti bas kada i vi trcite jer ce se osecati sigurno i znati da je tu neko poznat…
I pitam se sta bi bilo kada bismo sve one koji dobacuju probali da razumemo kao nekog ko nas je primetio, i svoje pozicije uvazio, pa makar i recima koje mi cujemo kao uvrede i pitamo sta zaista misle i zele. I videcete, samo ce reci da bi kao i vi, da mogu.
Zato, hajde da razgovaramo pre svega jezikom cinjenica!
i da jos nesto, u cast svim bakama i dekama, i s postovanjem prema njihovim godinama, svako od nas u zivotu ima samo dve osobe koje su bake/deke to su samo mame/tate nasih roditelja! za druge, ko nam daje pravo da sudimo o njihovom godistu?
I ja mislim da kada bi stvarno mogli da daju iskren odgovor gotovo po pravilu rekli: da bi trčali samo kada bi mogli. nismo mi džabe born to run 🙂
interesantno mi je to da neko dobacivanje, upiranje prstom, koje ide sa namerom da osramoti i postidi, jeste u stvari uvažavanje. problem sa takvim uvažavanjem iz pozicije nemoći, jeste što je neočekivano, a želja nam je za uvažavanjem kao što smo iskusili na trkama u inosranstvu.
ko bi smeo da kaže da naši stereopiti nisu doprineli tome? i da je naša odgovornost da pokušamo da razumemo i uvedemo tu malu promenu. svakako, ovaj drugi aspekt i razumevanje će nam pomoći da nađemo empatiju prema sebi i drugima, da bolje razumemo i da se bolje povežemo sa sobom i tim nekim.
ali šta ako samo želimo da trčimo? da li imamo prava da ne mislimo o svemu ovome i da zahtevamo da drugi ne upiru prstima u nas?
ako je osoba u kontaktu sa sobom i okolinom, a i sa realnošću tada u potpunosti ima i živi svoju slobodu i tada je sve onako kako on/a hoće, i tada nije važno šta drugi misle, rade, kažu i nije potrebno da neko drugi da pravo ni na šta jer pravo se živi i poštuje kako sopstveno tako i tuđe.
mi možemo da utičemo i menjamo samo sebe. drugima možemo da budemo samo primer!
Marija…
Prvo, volela bih i sama da je vaša pretpostavka o dobronamernosti bakinog gesta tačna. Verujte, najviše bih volela da verujem u to.
Pokušaću da Vam objasnim: njen pogled i njen gest govorili su sledeće: „Bože, dete, nemaš pametnija posla nego da trčiš po kiši?! Šta sve neće ljudima da padne napamet, svašta!“
Vidite, tu mi je zaista prekipelo (jer su se samo nekoliko dana pre toga dve devojke SMEJALE drugarici i meni, nakon što smo protrčale pored njih). I ne… to nije bio osmeh oduševljenja ili divljenja. To je bilo podsmevanje. Zato sam, nakon događaja sa bakom, došla kući i iz revolta napisala ovaj tekst na svom fejsbuku. Bez ikakvih namera da išta zvuči kao stereotip i predrasuda – iskreno, začuđena sam na osnovu čega ste Vi, pročitavši ovaj tekst, stekli zaključak da ja robujem predrasudama.
Ono što je možda prvo trebalo da istaknem – jeste to da sam vaspitana tako da poštujem i uvažavam druge, posebno starije od mene, i upravo je to i bio razlog zbog čega, recimo, nisam stala i pitala baku – u čemu je problem.
I još nešto. Verujte, ja sam sve, samo ne supertrkačica, supernindža nasuprot dobre/lose/stare/debele/nesrecne raje. A šta ako… a šta ako sam, u stvari, ja pripadnik te „raje“ o kojoj ovde govorite, koja u trčanju nalazi spas od svojih nekih problema, ali je pripadnici te iste „raje“ u tome ne podržavaju, ili još gore – omalovažavaju? Kao što je Veki rekao – šta ako samo želim da trčim?
MARIJA CARUJE!!!!!!
ja sam u predhodnom komentaru diskretno provukla to zasto se to mozda netrkaci i zacude na ulici ida mozda to ipak ne mora da znaci da oni osudjuju ili nesto.
istina je da mi zivimo u svetu,a to nije svet trkaca i ne trkaca,vec svega i svakoga.
uostalom,ako hocete kroz sport i trcanje da se razvijate i radite na sebi onda cete morati da poradite na sagledavanju cele slike,a to nije samo iz trkackog ugla.postovanje licnosti i izbora drugih mora da postoji.a sto se tice bezobraznih opaski,trebalo bi da smo iznad njih i da nas ne doticu,ako smo stvarno 100% sigurni da je to sto radimo je prava stvar.
@Jelena
razumem te,ali mislim da ces se i ti prijatnije osecati ako te „uvrede“ pustis da ti na jedno uvo udju a na drugo izadju.vazno je da ti radis ono sto volis i uzivaj u tome bez da se mnogo obazires na bilo kakve reakcije,bilo da su pokude ili hvale.uvek ce biti i jednih i drugih.
Drago društvo, sa rizikom da navučem bes celokupne trkačke javnosti koja posećuje ovaj sajt, želim da istrajem u želji da sagledamo značaj nekih elemenata komunikacije za naše odnose, pa samim tim i na odnos trkačke zajednice prema sebi.
U tekstu i komentarima očigledno je svima nama važno da budemo uvaženi kao trkači i u svojim malim i u svojim velikim sredinama. Na osnovu iskustava koja iznosimo ponašanja su slična.
Po tim iskustvima, slobodna sam da zaključim da stepen uvažavanja merimo u najboljem slučaju na osnovu komentara koje nam dobace prolaznici/e, na osnovu određenih postupaka, a u gotovo 100% slučajeva ih tumačimo na osnovu sopstvene percepcije šta ta dobacivanja i postupci zaista znače. I u stvari kolektivno zaključujemo mi smo žrtve neuvažavanja tj. uglavnom smatramo da smo predmet osude. Može a ne mora da znači jer eto ima i pozitivnih primera!
Prvo moje pitanje je razmišljanje šta bi bili autentični odgovori istih ovih ljudi da ih pitamo šta zaista misle ili žele da nam kažu i pokažu. moje iskustvo kaže da u 100% slučajeva naša percepcija se ne bi poklopila sa onim što bi oni rekli. Zato bih rekla proverite šta ljudi zaista žele da vam kažu! Proverite sa njima da li su mislili to i to kada su uradili to i to! I upravo to će značiti poštovanje i uvažavanje a i šansu da ih čujete i da oni čuju vas i da se negde usaglasite oko toga šta je kome važno i zašto! Tada govorimo o komunikaciji.
Ovako komunikacije nema. U najboljem slučaju do komunikacije vam nije ni stalo pa vam dobacivanje udje i izadje, u onom drugom budete besni i ogorčeni na nepoznatu osobu koja je nešto uradila što ste vi protumačili na svoj način. I tada svoje ogorčenje stavite na papir i ženu predstavite kroz sve stereotipe koje naše društvo gaji za odredjene godine, ponašanje isl. Članak dodatno zaintrigira druge sa sličnim iskustvima koji počinju da lepe druge etikete svim netrkačima i tada netrkači postaju žrtve neuvažavanja tj. predmeti osude! a komunikacije izmedju trkača i netrkača nema, ali se lobi trkača ušuškao u svojim uverenjima kako su neshvaćeni, nemoćni, neuvaženi u društvu.
I zato sam započela celu priču, jer verujem da ova zajednica ima snagu da promeni nešto u tom odnosu. to nešto je promena našeg stava i postupaka prema ,,netrkačima,, koja se može ogledati u tim kratkim razgovorima razumevanja i otvaranja razgovora o tome šta zaista ko želi i gde je zajednički interes a gde se sustinski ne razumemo.
Draga Jelena, da li vam je palo na pamet možda mogućnost da vas vaša sugradjanka nije ni kontstatovala u svom vidnom polju, da joj je palo na pamet nešto sasvim drugo i da je sve to neverbalno izrazila sasvim slučajno u trenutku kada ste vi prolazili? i ne tražim odgovor, niti kažem da sam u pravu, hoću samo još jednom da pošaljem poruku: proverite šta ljudi misle i zašto, pre nego donesete bilo kakve zaključke. to je tek prvi korak da se razumemo, ali i uvažimo i poštujemo! Probajte! Ne boli! a može i da razgali dušu!
Draga Marija,
iako ne tražite odgovor, ja imam potrebu da se izrazim
Daleko od toga da (što se mene tiče) vašim komentarom, mišljenjem, možete da navučete bes. Moj bes svakako niste navukli. Poštujem vaše mišljenje, apsolutno. Donekle vam se i divim. Ali plašim se da ste Vi mene pogrešno razumeli i zaista imam potrebu da Vam se obratim. I pokušaću da budem kratka.
Pokušala sam u prethodnom komentaru da Vam objasnim da želim da verujem u tačnost Vaše pretpostavke. Ali, očigledno je trebalo da tada budete pored mene, da biste Vi meni verovali i razumeli.
One stereotipe, kako ste ih vi nazvali, a koje sam nabrajala u mogućim scenarijima zašto se baka prekrstila – nisu bili ništa drugo do moje želje da se zbog toga prekrstila. Ja sam pre želela da verujem da se ona prekrstila zbog gatare, ili zbog pokojne prijateljice, nego zbog pravog razloga (u koji vas opet uveravam). Naravno, kroz jednu, nadam se, zdravu dozu humora sam tu moju želju i izrazila. Ali vi uporno pokušavate da prikažete to na, prema mom ličnom mišljenju, jedan negativan način. S tim već ne mogu da se složim.
Drugo, volela bih da razumete još nešto: sam pojam „Bakice“ i sam njen gest, samo su „kora“ priče. Cilj mog teksta bio je da se obratim određenoj grupi prijatelja na fejsbuku i kažem im da sam ja UPRAVO protiv stereotipa bilo kakve vrste i otkrijem im čitavu magiju koju trčanje pruža. Toliko. Ali vi uporno stavljate akcenat na moj način izlaganja onih „scenarija“. Da li je moguće da je moja šala bacila senku na pravu poruku ove priče?
Za kraj, i ovime stavljam tačku na ovu temu: ovaj tekst je, kao što ste, nadam se, pročitali, nastao kao rezultat jednog privatnog obraćanja bliskim prijateljima. Veki je igrom prilika došao do njega i tražio moju dozvolu da ga stavi na sajt. Naravno, pristala sam. Ali, da sam znala da će sve to da se pretvori u OVO… dva puta bih razmislila.
Srdačan pozdrav i Vama, i celoj trkačkoj zajednici, i netrkačkoj.
Steta sto se ne razumemo…ja sam samo htela da vas ohrabrim da date sansu i vasoj bakici da progovori da biste mozda videli nesto drugo…
Tekst je fenomenalan! Svaka pohvala Jeleni na hrabrosti da napiše ovako nesto! Šteta što je ova diskusija krenula u pogrešnom smeru i što očigledno pojedinci ne shvataju Jeleninu JASNU poruku! Bravo Jeko!
Jeco, mislim da Marija nije tebe ovde direktno napala kao osobu (u svakom slučaju nije imala želju da te povredi), već ona preispituje celokupnu našu diskusiju i način razmišljanja.
Gledaj ovaj razgovor kao našu debatu, kao razmenu mišljenja i u toj razmeni priliku da pomeramo i naše stavove i da se razvijamo svhatanje različitih strana.
Ovde nije poenta da li si ti ili neko drugi koji je nešto doživeo „u pravu“ ili ne, već u prepostavci da na osnovnu naših percepcija, veoma lako donosimo zaključke. To uvek moramo da preispitamo, jer je to samo po sebi logička greška.
(Npr tvoj dečko je smoren i ti zaključiš da mu se više ne dopadaš, da si ga pitala šta mu je rekao bi ti da je pao tiket u kladionici i da je sad u bedaku. I ta baka možda se preksrtila ali možda nije mislila da si ti lujka i možda nije imala želju da te omalovaži. :))
Čak i kada smo sigurni da je neko dobacio, samo razsmili, taj neko u tom trenutku ima želju da mu odgovoriš. Bilo da ti dobaci starija žena ili neki momci, oni su te zapazili, nešto ih je zaintrigiralo i nisu znali kako da reaguju pa su gotovo smešno postupili (dobacili, zvidžali, prekrstili se ili šta god).
Zamisli samo, da si stala i da si je sa svojim lepim osmehom pitala, da li joj je nešto čudno ili šta bi mogla da uradiš da bi joj pomogneš (pazi ta baka možda je baka tvoje najbolje drugarice, ko zna :)). Ja verujem da bi ona vrlo brzo smekšala. I to je ono što Marija, kaže, da pre nego što donosimo ikakve osude ili zaključke uvek ispitamo stavove drugih.
Tako ti ja vidim ove Marijine komentare, koji od svih nas traže da drugačije pogledamo na neke obične stvare. To je moja interpretacija i ne znači da sam u pravu.
I da… poruka šta je trčanje ovde je apsolutno jasna! Zato je ovaj tekst tako dragocen i odslikava misiju sajta, da je trčanje sve to i više od sporta. Ti ovim tekstom pozivaš i motivišeš svoje prijatelje ali i sve one koji ne veruju da se probude, probaju i osete šta sve trčanje može da donese.
Može biti da smo sa ovom drugom diskusijom o zaključivanju i našim pretpostavkama, otišli u offtopic i uhvatili se jednog drugog problema, ali problema koji može pomoći da se bolje (trkači i ne trkači) razumemo i da na taj način stvarno napravimo promenu u našim malim okruženjima.
Ti ćeš sama odlučiti da li ovu drugu diskusiju nastavljamo ili se ovde završava.
Naravno da diskusija može da se nastavi Veki! 🙂
Ne samo da može, već je to i poželjno.
Kao što je Marija rekla, mora se poraditi na promeni naših stavova prema netrkačima „kratkim razgovorima razumevanja i otvaranja razgovora o tome šta zaista ko želi i gde je zajednički interes a gde se sustinski ne razumemo.“ Samo, ja bih dodala da je bitno da ta promena bude obostrana.
Onim mojim nesmotrenim komentarom „ovime stavljam tačku na ovu temu“ zapravo sam htela da kažem da ovime stavljam tačku na moje pokušaje da uverim Mariju o dobronamernosti gesta. Ali više sam i sama sebi dosadna, tako da, definitivno na taj deo stavljam tačku.
Naravno da diskusija treba da se nastavi ukoliko to iko želi. Uostalom, to je i jedna od poruka testa – progovori da te vidim. A ja obećavam, i Mariji, i vama, i sebi, sledeći put ću dati šansu bakici da progovori da bih je videla.
Veeeeeeliki pozdrav!
Hm, hm, hm. Zamislio sam se nad Marijinim komentarom i pokušao da vratim film te probao u sebi odreagovati na drugačiji način nego što sam to tada učinio. Mislim da ne bi razumjeli taj jezik. Dokaza o tome je puno u prošlosti – i Isusa su razapeli, jer nisu razumjeli njegove riječi, Gandija su ubili ekstremisti jer nisu shvatili da nenasilje spašava svijet, Martina Lutera Kinga je ubila borba protiv rasizma i neravnopravnosti. Ali nema ni najmanje sumnje, da su oni bili na jedinom pravom putu iako su ih takve misije koštale života. Zato mislim da vrijedi pokušati i da si u pravu Marija, kada kažeš, ako sam te dobro razumio, da jedino mi možemo pomoći tim ljudima da progledaju. Ako budemo tražili „oko za oko i zub za zub“ nećemo postići ništa korisno. Zato osmijeh na lice i pozdravimo starije, mlađe ponudimo da nam se pridruže, neke dobronamjerno prekorimo i upozorimo, neke ipak ignorišimo (zbog lične bezbjednosti). Tako ćemo napraviti bar mali korak ka boljem i podnošljivijem svijetu oko nas.
Mli trikovi koje ja koristim da bih sprečio dobacivanja ili odgovorio na njih tako da se ne ponove.
Za moju geeraciju samo namignem i nasmejem se. Radi i kod devojaka i kod momaka (momci obično dobacuju ikada su u društvu pa se zbune i ne znaju kako da odreaguju na ovo).
Kada pretičem par ili više šetača od pozadi usporim iza njih kažem im Izvinite i kada se sklone da prođem kažem im hvala.
Kada idem većoj grupi u susret usporim i pomerim se u stranu staze i zahvalim se ili potvrdno klimnem glavo u znak zahvalnosti ili učinim bilo kakav gest kojim im dajem do znanja da su mi omogućili da prođem pored njih bez problema.
Za grupe majstora, građevinara i đubretar (da, da zasebna su kategorija) sa komentarima da li je teško, ajde brže samo zastanem okrenem sa sa osmehom i prokomentarišem nešto tipa: “Ma jeste teško ali spremam se za maraton pa mora…“. Ovo ozbiljno kažem. Kada sam to uradio mosta preko Topčiderke kod hipodroma, tamo gde grade petlju za novi most samo su mi rekli: “ Ajd u zdravlje momče, srećno ti bilo“, i nisu ništa dobacivali kada sam se vraćao tuda kasnije.
Iskreno, ne nervira kada mi neko bilo šta dobaci jer, kao što Marija kaže, ne mogu da znam šta ih izaziva da to urade. Ja gledam na to ovako. Svako od nas ponekad izusti koji glupi komentar ili opasku bez ikakvog razlog, protiv svoje naravi ili jednostavno bez razmišljanja. Mi koji trčimo smetamo prolaznicima koliko i svaki drugi prolaznici samo smo malo neobičniji. Pored toga dok trčimo neminovno je da prođemo pored većeg broja ljudi nego kada šetamo tako i da povećavamo verovatnoću susreta sa nekim ko će nam nešto dobaciti.
Sada malo na šaljivu stranu. Reklama ispod baš ide u prilog ovom tekstu:
http://www.youtube.com/watch?v=GplUshckhn0
Hvala vam na zavetima i idejama da s poštovanjem i empatijom obratimo pažnju drugima. Ti drugi su u nekim drugim životnim situacijama mi, tako da obratite se drugima kao da se obraćate sebi. Važno je samo izraziti se iskreno i jasno i videćete čarolija razgovora i razumevanja će vas prvo iznenaditi a onda kad vidite da funkcioniše obogatiće vaš život, a onda i život vaše okoline…a onda tada bude i lako da sprovedete neku novu ideju…ideju trkačke zajednice, zajednice koja uči i napreduje i koja se širi i koja postaje pokret i to ne pokret otpora i inita za neke druge nego pokret svih onih osoba koje žele da osete svu punotu i lepotu života, sa punim poštovanjem i uvažavanjem!Tada ćemo sigurno zameniti i naše stare obrasce komunikacije koji se svode na odbranu, povlačenje i napadanje koje odlikuju osudjivanje,kritikovanje i počinjemo da sagledavamo i sebe i druge, kao i naše namere i odnose u jednom novom svetlu!
I draga Jelena, nadam se da nećete više razmišljati da li je ili nije trebalo da pristanete da objavite tekst na sajtu. Trebalo je! Hteli ste od besa i ljutnje da puknete i rekli ste sebi neću dalje to da potiskujem, neka se čuje glas! Glas se čuo i sada dobija novi kvalitet. Počinje ciklus kada više iskazujemo ali i uz to stičemo veštinu da iskazanim ne povredimo drugog. Hvala na snazi da to vidite, razumete i prihvatite kao šansu za naš celokupan razvoj.
Ono što smatram da treba da bude životni postulat jeste: Ne znaš dok ne probaš! Zato imaj poverenje u sebe i svoju snagu i usudi se! Ovaj život je jako velik da bi se grickale mrvice!
Marija, ja stvarno, stvarno, stvarno ne razumem tvoju motivaciju, da posle svega nastavljaš da kljucaš i guraš svoju priču…
Naterala si devojku koja je podelila sa ostalima svoj tekst da ti se pravda zbog čega ga je napisala i pričaš o nekoj komunikaciji sa prolaznicima kao da neko ima vremena da za vreme trčanja sedne na kafu i priča o njihovom životu i razlozima za bahato i samovoljno ponašanje… Je l’ tebi neki manijak dobacio neki bolestan komentar u deset uveče u mračnoj ulici? Je l’ misliš da je iz nekog plemenitog razloga? Je l’ se zadržavaš da vidiš šta je mislio ili ubrzavaš korak dok ne dođeš do osvetljenog dela puta?
Drugo, uspela si da ubiješ diskusiju koja je tekla u jednom odličnom smeru fokusirajući se na totalno banalni deo teksta i nateraš ostale da se povuku i ostave komentare tebi i onima koji su se ili osetili prozvanim ili pokušali da opravdaju tvoje postove dobrom namerom, a nekome sa strane ko te ne poznaje, veruj mi, kad ih čita, dobra namera je poslednja stvar koja im pada na pamet… Naprotiv, za ova tri dana koliko ne prestaješ sa svojim komentarima, mnogo atributa mi je prošlo kroz glavu da ih opišem, a dobronameran nije jedan od njih… U stvari, svi oni su stali u jednu rečenicu ali mi je komentar obrisan jer je bio „napad na ličnost“, tako da ostavljam tvojoj mašti na volju da ih zamisliš, a bujnu maštu definitivno imaš…
Za kraj, a stvarno je kraj jer nemam nameru da ulazim u diskusiju sa tobom pošto se time očigledno hraniš umesto ugljenim hidratima, samo da ti kažem da, iako nisi htela da „navučeš na sebe bes celokupne trkačke javnosti“ to si definitivno uspela, možda ne u celosti ali jednog njenog dela definitivno, pa ti sad pročitaj svoje komentare ponovo i vidi zbog čega je to tako i da li je stvarno vredelo…
Najiskreniji pozdrav i vidimo se na nekoj trci, mada mislim da, da ti je do trčanja stalo koliko do toga da isteraš svoje, već bismo se upoznali negde u Novom Sadu, Apatinu, Podgorici…
ivane, u redu je da ne razumes. probacu da objasnim…
Jelenin tekst je bio samo povod i jedan primer iz zivota. Razumela sam da je bila barem uznemirena sto je videla neprihvatanje od strane jedne zene u godinama ono cime se bavi i napisala je tekst, koji se svima dopao! gde je vecina pocela da se sali na temu nerazumevanja nas trkaca…
ono sto je meni bilo jasno, kao nekom ko se bavi sukobima, jeste da na nivou mihanizma funkcionisanja nasih emocija i ponasanja, mi govorimo o istom…ni mi trkaci ne razumemo one druge. Ususkavamo se svako u svojoj prici…
tu ususkanost sam osetila da mogu da razdrmam, za Jelenu sam procenila da moze da iznese moj drugaciji stav jer je govorila iz srca i dobila puno pohvala za tekst i smatrala sam da nije sama, i da ce dobiti podrsku, upravo kao sto ti radis…
i mozes slobodno da nastavis, jer kako ces da mene ubedis u tvoje stavove kada sam vec jedna od vas? a kako ces da ubedis one kojima smo kao sa Marsa.
A svidja mi se sto ti reagujes i dobrodosao je svaki tvoj komentar, jer vidis i sam da i na tvoje reakcije reaguju…i to je odlicno jer iz rasprave o vrednostima, samo ce izaci novi kvalitet i nista nece biti isto…samo ne napadaj mene, napadaj moje stavove! ja samo drugacije mislim! i ucim kako da postujem! i kako da budem zahvalna na darovima koje zivim i sto se smatram odgovornom da nesto u ovom drustvu promenim…
i kao sto rece Goran, mani mrznju, neguj svoje vrednosti i slobodno me ubedi da nisam u pravu, jer govoris mnogo iz svojih pretpostavki. Ja sam spremna da cujem i mnogo da se potrudim da promenim!
to sto ne zelis da diskutujes, jer upravo isto ono sto ,,trkaci zrtve,, ne zele da urade sa onima drugima…
U prvi mah nisam želeo da komentarišem ovaj tekst, jer se i sam prekrstim pred trčanje, a redovno to uradim i pred trku. To je meni sasvim normalno.
Ako još neko ima potrebu da bude bliži bogu kada ugleda nekog trkača i prekrsti se (ili to uradi u znak čuđenja ili šta god) to je njegova/njena lična stvar i ne treba ga/je osuđivati niti komentarisati. To je između te osobe i boga. Ta osoba niti bilo koja druga ne treba da se stidi niti iščuđava zbog toga.
Jel sad hoće neko mene da analizira zašto se ja krstim?
Ljudi, bavite se sobom a ne drugim ljudima, ko veruje- neka veruje šta god veruje, nemojte da se ubeđujete ko je zašto nešto uradio ili nije uradio. Ako se vama bakica prekrsti, a vi ste hrišćanin/ hrišćanka -prekrstite se i vi- uz kratku molitvu da lepo istrčite svoj trening i da se ne nađete u nekoj nevolji.
Nije mi namera da počnemo se delimo na hrišćane pravoslavce, katolike, protestante, subotare, muslimane, jevreje, hinduiste ili ateiste. Ipak, svi smo mi trkači/ trkačice.
@ Vuja. Slazem se sa tobom, ne treba filozofirati tu mnogo i analizirati ko, sta, kako, zasto. . .Ko hoce da trci neka trci, ko hoce da se krsti neka se krsti, ako hocete oba, mozete i oba.
Filozofiranje je za filozofe, analiziranje za analiticare,a nama trkacima preostaje samo da izadjemo napolje i odradimo svoje )))
Zamisli scenu, trcim ovde kod mene u sumi, i vidim curu kako se trudi da trci njen tempo, i vidim da joj je tesko, ja onako u mimo trku joj viknem „davay“ „davay“ na srpskom, ajmo, ajmo. . . i pljesnem par puta sa rukama, mali aplauz kao podrska nije nikome na odmet. Da li ce ona da pomisli posle trcanja da li sam joj dobacio zato sto mislim da je „dobro parce“ koje zadihano i znojavo trci kroz sumu u spendexu, ili sam to uradio cisto iz sportskog duha??? Ne verujem da ce stati sledeci put da me pita ((((
Elem, lepo su nas ucili od malena ne prica se dok se obeduje, tako je i sa trcanjem, ne staje se i ne ulazi u rasprave.
Trcanje ( ili neka druga aktivnost ) treba da dodje ljudima prirodno, i ne treba ga gurati na silu, ko hoce da trci neka ga ko nece ne mora. Fanatizam i krajnosti su uvek davale ekstremne rezultate, ne uvek dobre.
Meni je žao što se ovom diskusijom otišlo od glavne teme ovog teksta. 🙁
Koliko sam ja razumela, Jelenina ideja je bila da ukaže svojim prijateljima (ali i početnicima u trčanju) zašto treba da trčimo tj. šta nam trčanje donosi. Da je poslala samo „klot“ tekst i nabrojala prednosti i mane trčanja – onda bi to bio jedan sasvim prosečan tekst.
Jelena ga je, umesto toga, na duhovit način, ubeđena sam i bez ikakve zle namere, „servirala“ nama.
Tako da bi budućim trkačima i posetiocima sajta mnogo korisnije bilo da u komentarima pročitaju još neki savet o prednostima trčanja, nego da se nastavlja diskusija o toleranciji.
Naravno da treba saslušati svako mišljenje, ali je možda bolje pokrenuti posebnu temu.
Kao što rekoh, Jelena je u tekstu veličala trčanje i to je učinila na prelep način.
Pozdrav!
Slazem se sa Mirjanom. Tolerisanje da mi ostavimo politicarima da ga lepo zakonom uvedu (strogim naravno kao i u svim ostalim “demokratskim zemljama“). A ovde da dajemo savete,diskutujemo o sportu i razmenjujemo misljenja.
Uh…iako sam obećala sebi da se neću više oglašavati jer se u poslednjih par dana pokazalo da nisam baš vešta u objašnjavanju svojih namera vezanih za tekst (a moram i na krvni pritisak da pazim… šalim se! :))… ipak ću se oglasiti.
@ Mirjana. 🙂 I ja sam stekla utisak da se otišlo od glavne teme teksta. Žao mi je što je jedna šala učinila da se ceo tekst doživi kao primer nekog nepoštovanja, nerazumevanja, netolerancije prema drugima (u ovom slučaju – prema netrkačkoj zajednici). Da sam razmišljala o „scenarijima“ vezanim za reakcije koje bi ovaj tekst proizveo… taj scenario mi ni u ludilu ne bi pao na pamet.
I ja predlažem da je možda potrebno otvoriti posebnu temu i da se tamo diskusija o netoleranciji nastavi.
@Igore, žao mi je što i vi niste razumeli.
@Milane, što se tiče „analiziranja i filozofiranja“… Ima ljudi koje je potrebno motivisati, pokrenuti. Smatram da je ovaj sajt doprineo tome kao riznicapunadivnih, motivišućih tekstova o vašim iskustvima i mislim da je veliko bogatstvo kada znaš da je nečiji tekst (kao npr. tvoj o IRONMAN-u) probudio „trkača“ u čitaocu i dao mu motiv da učini isto. Neverovatno koliko reči, bilo izgovorene ili napisane, mogu da pokrenu volju i daju motiv čoveku. Ja sam zahvalna što vi, trkači, niste samo izašli napolje i odradili svoje 🙂 jer, u tom slučaju, ovaj sajt ne bi ni postojao. 🙂
@Marija, samo sam htela da se osvrnem na deo vašeg komentara gde kažete da Ivan govori mnogo iz svojih pretpostavki. Zar Vi niste činili isto? Ali molim Vas, stvarno ne bih više o razlozima zašto se gospođa prekrstila. Još jednom, najmanje bitan deo priče.
Pozdrav!
ocigledno da je svako hteo da izrazi svoju poentu situacije…netolerancije medju ljudima koje su posledica razlicitosti…trkaca/netrkaca…ili bilo kojih drugih klasifikacija ljudi.
ovde jeste trcanje glavna tema,ali u kontekstu motivacije ljudi za zdravu rekreaciju.i svi su upravu ovde i sve treba uzeti u obzir!
da bi se ljudi pokrenuli prvo treba da razbiju svoje predrasude i strashove(da li ja to mogu ili ne mogu npr. je cest problem sto mnogi nece poceti da trce ili napraviti korak ka necem,sta godto bilo)
i jos, kako da nekog motivises ako ga ne razumes?? njega i poziciju u kojoj je…
pozdrav svima!
Veki..
ovaj narod
trazi pismene osobe..
Da li ih i ima…?
Ako nekom napišeš: „Zaista vrcav tekst, pun stereotipa i predrasuda koje zivimo kroz nasu kulturu: super trkaci/ce nasuprot obicne dobre/lose/stare/deble/nesrecne raje odnose moralne pobede, a sve na osnovu sopstevnih pretpostavki i predubedjenja sta ona druga strana u neverbalnoj komunikaciji misli, oseca, sudi itd….“-jasno ga prozivaš na najružniji mogući način! Marija- napiši ti nešto o tolelanciji, o tvom ćaskanju sa prolaznicima dok trčiš i otvori svoju temu-pa prepusti drugim ljudima da komentarišu tvoj tekst! I da ti se dive ako ti je u interesu da sakupljaš svoje fanove! Moja topla preporuka je da prestaneš da komentarišeš tekst jer nisi zanimljiva…Glavna poenta cele priče je dobrobit trčanja! I tačka!
Jako dobar tekst, po najvise iskren, duhovit i pun emotivnog naboja, sto bi se reklo iz srca. 🙂
Svako je imao bar jedno iskustvo u toku trcanja sa prolaznicima i okolinom u kojoj je trcao ili trci, bilo da je pozitivno ili negativno.
Moja iskustva su uglavnom pozitivna, a trcao sam po raznim delovima grada i dozivljavao razne reakcije, od iznenadjenih pogleda, dobacivanja, smejanja, mrštenja, pozdravljanja ( naročito leti, kada opremu za trčanje svedem na minimu – samo patike i šorc i bez blama protrčim recimo kroz centar grada ) , tako da sam navikao na takve reakcije i jednostavno ucestvujem aktivno u tome tako sto otpozdravljam, odgovaram na dobacivanje, prosto se igram sa njihovim reakcijama tako da to nakraju pretvorim u jedan vid zabave u toku trcanja.
Smatram kada izadjemo da trčimo da šaljemo jasnu poruku društvu da smo mi ti koji pokrecemo i motivisemo i jedan primer aktivizma koji svaki čovek ima u sebi i čuči negde duboko u njemu i samo je pitanje kada ce se otrgnuti i aktivirati. Nažalost, naše društvo jos uvek čudno gleda na trkačicu ili trkača kada trči bilo po snegu, vetru , kiši ili suncu, mnogo je lakše zabosti se u neki kafic, splav ili diskoteku i pljuckati i mrštiti se iz separea nego aktivno učestvovati u mnogo lepšim stvarima kao što je recimo trčanje. Tako da smo mi ti koji nosimo odgovronost i šaljemu poruku društvu da postoji i zdrav način života.
@Jelena ne brini šta ljudi misle oni to retko rade.
@maychebor Marija je jedna od onih koji se jako bore za dobrobit trcanja! I zato ne bih volela da je neko napada ovde!
Nije to shvaceno onako kako treba. Razumem da mnogi nemaju ni vremena ni snage da oslusnu okolinu ali to je mozda jedino resenje za sve sukobe, bilo koje vrste. Ne shvatite pogresno – osecam se i ja revoltirano zbog dobacivanja i komentara kao i mnogo drugih stvari u zivotu. Probajte prvo da razumete pa onda ako vec ne ide postavite iza margine. Svet necemo promeniti ali sebe mozemo itekako!
Procitajte njen prvi post i obratite paznju na sledece“… i pokusamo da doprinesemo da ova kultura neguje pre svega uvazavanje i postovanje!“
Toliko, pozdrav
Evo kako ja vidim situaciju, kao neko ko pokušava ovo da gleda sa strane, bez strasti.
Jeca je napisala tekst sa ciljem da netrkače upozna sa trčanjem, da pomiri one koji trče i one koji ne trče. Kao rešenje ispunjena cilja ona je ponudila svoje iskustvo i niz činjenica o trčanju, da je ono „više od sporta“, o zdravstvenim učincima, osećaju, blagodetima… Ovaj tekst slavi trčanje, to je svima jasno.
Marija, kako ja vidim, ima isti cilj! Svojim pitanjima koje je pokrenula, i ona se pita šta to radimo da bismo mi trkači razumeli poziciju iz koje govore ne trkači i šta to mislimo da znamo o njima. Ona se pita kome se obraća ovaj tekst i da li ćemo na ovaj način uspeti da dođemo do promene kod nekog ko se ne bavi sportom. I da li olakim zaključivanjem pravimo istu onu grešku kao neko ko ne trči a sudi.
Dok Jeca govori i nudi neku vrstu miksa iskustva + znanja, Marija bi na jednom drugačijem logičkom nivou da nas usmeri i preispita naša uverenja, ubeđenja i prepostavke koje imamo. A sve sa ciljem da se bolje razumemo.
Ali cilj i poenta koliko ja vidim su isti.
Nemojte da se plašite dijaloga, da ga zaustavljate. Pokušajte da imate kritičko mišljenje i izgovorite ga. Uvek možete da ne čitate ovaj tekst. Ali ako vas svrbi to znači da uz malo truda, stvarno možete da rastete.
Neka Trčanje.rs bude mesto na kojem ćemo pomerati svoje uvide. Hoćemo zajednicu trkača i trkačica koji kroz trčanje rastu, pokreću društvo. Većina vas su lideri u svojim lokalnim zajednicama – neka trkački pokret bude način ne samo da živimo zdravije već i da budemo bolji ljudi.
potpuno se slazem sa Mimom!!
ako uvek s jedne strane budemo imali neshvacene trkace,a sa druge neshvacene netrkace bicemo uvek zaglavljeni u 2 zacarana tabora na koja samo sami sebe osudili.a pogledajte jos koliko ima ovakvih primera u zivotu i svetu…vecina sukoba u korenu ima ovaj preblem-da predjes preko sebe i probas da razumes drugu stranu.po meni,pobedtiti sebe znaci bas to-preci preko sebe i staviti se u situacioju onog drugog…a ne bolji rezulati i sl..to moze svako!karakter i volju je najteze trenirati!!!
@mima Upravo tako-neka onda ispoštuje ono za šta se zalaže-POŠTOVANJE I UVAŽAVANJE! Mislim da je svojim komentarima direktno to pogazila! Zato sam i citirala njen deo teksta, da bih to i dokazala. Dovela je Jelenu u neprijatnu situaciju- da se o njenom tekstu raspravlja kao o netolerantnom. Postavljen je da bi razmenili pozitivna i negativna iskustva, a ne raspravljali o nečemu drugom. Možda je Jelena imala još puno interesantnih tekstova da objavi, ali posle ovoga i sama je došla u sitaciju da razmisli zašto je i ovaj jedan objavila. Ja je ohrabrujem i poručujem da ukoliko nastavi da piše i objavljuje ovako dobre tekstove-JA ĆU IH SA ZADOVOLJSTVOM ČITATI!
@maychebor
ocigledno je da je Marija vise sa strascu napisala to sto jeste,ali to nemora da umanji znacaj sustine.isto vazi i za Jelenu.i ja cu citati sa zadovoljstvom Jelenine kao i Marijine tekstove!!!
Namučih sre da ispratim celi diskusiju od početka, sa zakašnjenjem zbog odsustva sa interneta.
Prilično godina trčim, ali moram da kažem da sam samo par puta za sve to vreme ‘primetio’ ili ti čuo neka dobacivanja. Verovatno što u Beogradu trčim na mestima (Ušće, Ada, šuma Zvezdara, stadion OFK Beograda i kej na Ada Huji) koji na neki način odgovaraju za praktikovanje nekog vida rekreacije.
Verovatno su dobacivanja rezultat trčanja van takvih mesta. A dođe mi da i pitam da li vi koji navodite pozitivne ili negativne primere rekacija, da li vi izađete iz kuće da TRČITE ili da KOMUNICIRATE :))
I da se osvrnem na muški deo trkača i specifični deo trkačke garderobe – helanki.
Imao sam priliku da kupim moje prve helanke još pre 20-tak godina i nećete mi verovati … u Hotelu Hajat prilikom prijavljivanja na Beogradski maraton. Tih davnih godina prijavljivanje je bilo u Hajatu i bio je kao mali EXPO i tom prilokom sam kupio Nike helanke.
I moram da priznam da je trebalo da prođe dosta vremena da opušteno izađem iz stana u helankama i krenem na trčanje. Jedno vreme sam trčao u jednom manjem gradiću u Rusiji i trebalo mi je da pređem oko pola kilometra do parka ili stadiona gde sam obično trčao. Tako da mi se svidela nečija opaska za nas “HRABRE“ muškarce koji smemo da izađemo napolje u helankama… :))
I za kraj da kažem da su trkači i netrkači kao pušači i nepušači, Teško mogu jedni druge da shvate. i da je trkačima jako teško da ubede netrkače o pozitivnosti trčanja a pogotovo da ih nagovore da i oni počnu da trče …
@Srecko
haha
eto,covek sa iskustvom je govorio…sve drugo je suvisno..
salu na stranu,poenta je bila da poradimo na sopstvenoj toleranciji i motivisemo ljude koji mozda bi ali iz ovih ili oni razloga se ustucavaju..ne da nagovaramo ljude da rade nesto sto ne vole.
Onda bih zamolila da se napise jedan tekst i da se postave opste-prihvacena-pravila Postovanja i Uvazavanja da bi mogli da sudimo o tome cim neko ili nesto ispadne van sablona jer mozda ipak ne razmisljamo u istom „metrickom sistemu“. Pa hajde da se vodimo pravilima, jer kako cemo znati sta je dobro ako ne znamo sta je lose…
Ali ovo odlazi sad potpuno u drugom smeru, ko je u pravu a ko ne, a to ne bih volela jer se i same onda odaljujemo od teme u licnu raspravu, nego bih te pozvala da nam se prikljucis nedeljom jer mi smo svi ovde sa istim ciljem.
Rado cu citati svacije tekstove! 🙂
@maychebor ako ti se ne svidjaju tekstovi samo treba da prtisnes X
e, pa, društvo, beskrajno sam vam zahvalna na svim komentarima i volela bih da ih sada pogledate kao proces u kojem smo zajedno osvestili ključne stvari: odnose, značaj komunikacije, motivisanje drugih, ko su ti drugi, pretpostavke i percepciju, osuđivanje, fokus, odgovornost, poštovanje, različitost, uvažavanje.
teški razgovori i služe da bismo nešto naučili. Da, Jelenin tekst je poslužio jednoj drugoj svrsi nego prvobitno namenjenoj jer je dodirnuo temu koja je mogla da otvori ovu diskusiju. Tekst je pomogao da se nadam se iskustveno, izmestimo iz svoje zone konfora i suočimo sa svetom oko sebe na osnovu činjenica. Dosta je bilo burno i bolno diskutovati, ali ako vas je bolelo onda znajte da ste naučili nešto novo i nepoznato i pustite, to tako treba da bude.
Teški razgovori se vode oko onoga oko čega je teško da pričamo. Podrazumevaju izvesnu strukturu koja se odslikala i ovde, tumačenje onoga što je rečeno ali i onoga što nije, sagledavanje možda pogrešne ali duboko ukorenjene pretpostavke koje nas drže zaglavljenim, upravljanjem emocijama, najčešće jakim i svojim i tuđim, ali i sagledavanje načina na koje naša slika o sebi utiče na razgovore kao i načina na koje razgovori utiču na našu sliku o sebi.
I svi vi koji ste se u ovaj težak razgovor uključili ste shvatili da vas se tiče i tema i način i sagledali ste upravo sve gore pomenuto. Ovim, vi ste se sami izabrali da budete nosioci ove promene i imate odgovornost da na njoj dalje radite, ne da je zaobiđete, ignorišete,lajkujete, dilitnete i nešto slično već kad primetite da menjate jer to niko neće uraditi umesto vas!
Pa hajde i ja da dam doprinos ovom threadu.
Tekst mi se svideo iz više aspekata. Jedan od njih je i taj što je tekst pisan za FB, a sasvim lepo našao svoje mesto kao post na ovom sajtu. U direktnoj vezi je s trčanjem, promoviše ga i opisuje situaciju u kojoj se skoro svako manje više našao, sa različitim utiscima i načinima reagovanja. Podstakao je diskusiju i razmenu iskustava.
Komentari su bili u vezi s temom do Marijinog prvog komentara. Od tog trenutka, svi su se bavili nečim što uopšte nije bila tema teksta. Izazvao je razne emocije, mnogima se nije svideo način na koji je Marija komentarisala i sve je otišlo na neku drugu stranu. Ako dobro razumem, Marija je toga svesna i namerno je odlučila da okrene diskusiju na tu drugu stranu – odnose, značaj komunikacije, motivisanje drugih, ko su ti drugi, pretpostavke i percepciju, osuđivanje, fokus, odgovornost, poštovanje, različitost, uvažavanje. Moj utisak je da je u komentarima koristila izraze i ton koji nisu u skladu s vrednostima kojima se bavila, provocirajući time odgovore u sličnom maniru.
@Marija, ja ne želim da se na sajtu trcanje.rs bavim stvarima koje nisu u vezi s trčanjem.
Pogledao sam pažljivo sve komentare i uočio nešto vrlo zanimljivo: Jelenin tekst ima 994 reči, a tvoji komentari 1743 reči. Razumem želju da teme koje su tebi značajne podeliš s drugima, ali bi bilo više fer da si napisala post na tu temu kojom si se bavila na Jeleninom postu.
Imao sam dosta sličnih situacija, što tokom vožnje bicikla, što tokom trčanja, a sva je sreća, pa se na plivanju čuje tišina vode, a ne komentari pojedinaca…
Jelena, tebi sve pohvale za tekst, na jedan krajnje korektno duhovit način si onima koji su uspeli da te shvate dala motivaciju za treningom, što je i trebalo da bude cilj ove teme, bravo !
P.S. Ljudi, u donjem levom uglu ispod textbox-a za slanje komentara piše:
„Budi fin. Ostani na temi. No spam“
Tekst je odlican Inace, posto trcim malo duze, ovo mi je deveta godina, navikao sam na takve stvari! U pocetku je malo cudno ljudima kada vide nekog kako trci, kao da smo s druge planete xD Vecina „komentatora“ prokomentarise malo pristojnije, sebi u bradu, ili tiho izmedju sabe, ali ima i onih nepristojnih koji glasno komentarisu, ali je to njihov licni problem, tj. problem njihovog vaspitanja! Kao sto kaze moj trener: „Prvog dana ce reci vidi ovu budalu, isto tako i drugog, treceg, a posle im vise neces biti interesantan“. A jos kad trcim u helankama … Posto zimi trcim van stadiona, svakog dana istom stazom, ljudi su se vec navikli, pa me portiri cesto pitaju jos koliko? juce si trcao 15 krugova … ovo ti je 7. krug … Tako upoznah i jednu devojku :D, i ona ce kao iz topa, a znam ja tebe, cesto te viidjam kako trcis! I zakljucih, da trcanje po gradu ima i svoje dobre stane!
Super tekst !!!
Meni je jedna bakica na Beogradskom maratonu pre 3-4 godine dobacila… Ne trci se tako sinko… Jako si spor…Tako nigde neces stici… Ali se nije prekrstila…bila je trka !
Dragi „Sapu(a)tnici“,
Jelena je susrela „pogresnu“ baku. Slavko je susreo „pravu“ baku. A, mozda je to upravo bila jedna te ista baka. Salu na stranu, da se predstavim: ja sam Vas sapu(a)tnik, star sam 65 godina i u zadnje 3 sezone istrcao sam 10 maratona (2xBG). Sa trcanjem sam poceo upravo pre 3 godine; znaci sa 62. Sigurno da je tu bilo nekoliko hiljada pretrcanih kilometara kako na treningu tako i na takmicenjima. Iz ovog iskustva i pisem. Moja populacija je zastupljena sa oko 2% svih trkaca. Ovo je za „hronicne dobacivace“ vec dovoljan povod za njihovu „aktivnost“. Ne iskljucujem ni mogucnost da na nasim prostorima zenska-populacija nije bas u ovom sportu visoko zastupljena. Zato, dragi moji, Jelena i Slavko, neobracajte paznju na te osobe. One nisu ni dobri ni losi; oni jednostavno sa nasim sportom i sa nasom filozofijom nemogu ama bas nista da pocnu. I to je to!
Zelim svim“Komentatorima“ u 2011 godine dobro zdravlje i brze noge!
Meni se pre neki dan desila nezgodna situacija. Mrak i ja zavrsavam trening od 10 km trcanja i blizim se svojoj zgradi. Ispred mene hoda neki mladic krupnije gradje. Kako mu ja nailazim s ledja i zvuk mog trcanja je prigusen od buke automobila okolnih, on nije svestan da mu prilazim. Odjednom prodjose svi automobili i cu se topot mojih koraka na 3 metra iza njega.
Kakva reakcija! Kako se samo on okrenuo da se odbrani i zauzeo neki nindza stav i viknuo AAAAAA…. Tacno sam znao sta ce da se desi… samo sam elegantno ga zaobisao i nastavio da trcim svojim putem ne osvrcuci se.
Bilo mi je i smesno, al verujem da se on mucenik ziv prepao iako je krupniji od mene.
Dal horor filmovi dal svakodnevica puna kriminala, al nesto cini da se ljudi plase jedni drugih i da ocekuju ono najgore.
Mogu misliti tek kako je nekoj nesrecnoj devojci kad joj se desi ista stvar. Potrebno je da budemo obazrivi i da na vreme proizvedemo neki zvuk kako bi se taj koji je ispred nas na vreme okrenuo i uocio da nema opasnosti.
Ja malo zakašljem:)
Ih.. kada sam pročitao „tačno sam znao šta će da se desi“ ja pomislio da je čovek refleskno uradio jedan mavaši u glavu :))
Ja kad se to desi obavezno se izvinim
(mada se to meni ne gotovo dešava jer ja trčim kao gazela, nečujno, lako i brzo 🙂
ljudi moji ne znate vi moje muke,prije 5 god.sam se udala i pocela da zivim na selu,pa kada idem na trcanje ljudi ne samo da se krste nego cujem razno razne komentare,na sve sam reagovala sa osmehom jer jedino tako znam,a sada su se navikli cak dobijem i drustvo za trcanje ponekad,za sve treba vreme,kada sam ja navikla seljane na trcanje vi koji zivite u gradu sta da vam kazem
Oduševljena sam ovom pričom o dami koja trči, a baka je šokirana tim neobičnim ponašanjem. Šta će dama na ulici?Zašto nije sa pregačom ispred šporeta, nego se mlati po ulicama? Da li je došlo poslednje vreme, kada žene trče po ulicama i da li znači da nemaju kući pametnijeg posla?Taj zabezeknut izraz prepoznala sam na licima mnogih osoba kada sam po snegu, ledu ili vrućini trčala po mom kraju… Došlo je neko novo doba, za balkanske žene, bar se nadam, mada je činjenica da ih je bilo malo na ženskoj trci- Ada septembar, verovatno su još mnoge ljuštile paprike ili kuvale nedeljni ručak. Možda neke od njih imaju pametnija posla, spavaju do podne, ne vole da se znoje i misle da je više cool sedeti sa drugaricom u kafeu i ćaskati, umesto što se mlatiš znojava po ulicama. Sve naše mlade dame i one starije, matorke u godinama, kako balkanci umeju da kažu vole dobro da izgledaju, a ne znaju da se u dobar izgled i zdrav duh ulaže …. znoj, vreme i trud, a istovremeno postajete žena od čelika… o čemu govorim? O potrebi da potrošite ogromnu energiju koju posedujete,…. neke žene su drugačije, možda još niste otkrile sebe?