Blog & Kolumne

Od 96kg do 30km

15 komentara

Kako je sve počelo?

Ovo je priča o trčanju i kako ono može da promeni čoveka. Ovo je priča o jednom ultramaratonu. Ovo je i priča o jednoj hrabroj devojci po imenu Ivana bez koje ovog članka, a i mnogih drugih stvari, ne bi bilo. Na kraju, ovo je priča o prijateljstvu.

Počeo sam da trčim 2. avgusta 2011. godine. Nije postojao neki poseban razlog zašto, osim što sam želeo da se izvučem iz letargije u koju sam upao. Izašao na Zemunski kej i počeo da trčim. Sa 96 kilograma to nije bilo nimalo lako i periodi pauze su bili duplo duži od perioda trčanja. Ali sam svaki dan odlazio na Kej ili na Adu, i sa rancem na leđima i muzikom u ušima, nastavljao da skupljam metre.

Za Trčanje.rs sam čuo od prijateljice. Skupljanje metara se tada već pretvorilo u skupljanje kilometara, a prijava za Beogradski polumaraton je davno bila popunjena. 29. marta odlazim na svoj prvi Downtown Run gde upoznajem Ivanu Ćosić. Iz zafrkancije, pristajem da se utrkujem na trci oko Ade gde me ona „najede prašine“.

Na Beogradski polumaraton odlazim sa povređenim kolenom i trčim ga ispod svojih mogućnosti, te odlučujem da se revanširam na Novosadskom noćnom polumaratonu. Postajem redovan član kluba, dobijam plan trčanja koji pratim, ali kako se on dosta razlikovao od planova ostalih članova priključujem se Ivani jer nisam želeo da trčim sam. Njeni treninzi su puno jači te sam često morao da stiskam zube, a upale mišića su postale nešto bez čega je dan neobičan. Kroz sve to Ivana je bila tu da me podrži. Na kraju, Noćni polumaraton završavam sa vremenom ispod dva sata i pritom ulazim u „legendu“ jer promašujem skretanje za cilj.

Šta se u međuvremenu promenilo

Kada sam došao u klub držao sam se po strani. Daleko da je to bilo zbog ljudi u klubu – oni su grupa raznovrsnih, pozitivnih ljudi. Problem je bio u meni. U zadnjih godinu dana mi je bilo sve teže da komuniciram sa ljudima, na momente je to postajala prava agonija.

A onda su usledile trke, polumaratoni, Košutnjak Challenge Race. Nijednu od njih nisam istrčao sam, zajedno smo lili znoj i prolazili kroz trkačke krize. Zajedno smo slavili pretrčane kilometre. Video sam kako su trkači i trkačice posebni, plemeniti ljudi, koji su tu da pruže podršku jedni drugima. Malo po malo, to me je otkravilo. Neki problemi i dalje postoje, ali dok god trčim, znam da ću moći da ih rešim.

Put ka ultramaratonu

Sa Ivanom sam nastavio da trčim i posle Novog Sada. Počeli smo da funkcionišemo kao jako dobar tim. Vreme je prestalo da bude važno, sada nam je bitno da se dobro osećamo dok trčimo i da na treninzima ostavljamo srce na stazi. Kad je Ivana pitala ko želi da trči štafetu na Sombor-Baja Ultramaratonu nisam ni zastao da razmislim. Evo, ja! Plan je bio da trčimo kraću etapu od Sombora do granice i da nađemo dva brža trkača za etapu granica-Baja.

Ovoj ultramaratonskoj ekspediciji se priključuju Aleksandar Adžić i Andrija Đorđević i tako nastaju ekipe Kornjače i Zercovi. Ja nikad nisam trčao duže od 21 km, svoj prvi maraton planiram za 2013. godinu, a kao neko ko je rođen u Vojvodini, bilo mi je više nego jasno šta znači trčati po „prohladnom“ avgustovskom suncu na otvorenom putu. Počinjem da izlazim u podne i trčim po najjačem suncu, treninzi mi postaju progresivno jači pod budnim okom trenera Milana, a vikendima na treninzima trčim polumaratone na 35 stepeni pri prosečnom tempu 5:40.

Nedelju dana pred ultramaraton trčim svojih prvih 30km, lagano, čisto da osetim distancu. Trčim sa osmehom na licu i znam da sam spreman.

U tom Somboru

U petak izlazim sa posla, nalazim se sa ostatkom ekipe i krećemo za Sombor u fantastičnoj atmosferi. Sa sobom nosimo i zastavu kluba. Uveče pada “carbon loading“, a ujutru se budimo puni pozitivne energije. Vršimo„ smotru“ ispred zastave kluba, odlazimo po startne pakete i potom „tetoviramo“ na ruke logoe ekipa. Naoružavam se pojasem za vodu i gelovima za nedaj bože. Već tada temperatura je nekih 30 stepeni.

Ostali trkači se takođe okupljaju – ukupno 74 trkača. Od toga 38 pojedinačno na dužinu od 61 km i 36 takmičara u 18 štafeta na dužinama 29 km i 32 km. Trčalo je 47 takmičara iz Mađarske, 25 takmičara iz Srbije, jedan takmičar iz Makedonije i jedan takmičar iz Slovenije. Ivana podešava svoj novi sat da nam kontroliše tempo, ja aktiviram “Samsung Hope Relay“ sa kojim već neko vreme skupljamo pare u dobrotvorne svrhe.

Odbrojavanje počinje.

3,2,1, START!

Planirani tempo za trku nam je 6:00, no Ivana i ja krećemo brže kako bi nam ostali trkači bili u vidiku jer ne poznajemo Sombor i putanju trke koja vodi iz grada.  I pored sunca, prvi kilometri su prijatni, trčkaramo, komentarišemo mađarske trkače koji su odlično organizovani i imaju biciklističku pratnju koja im nosi vodu, gelove i prvu pomoć. Prelazimo prvih pet kilometara, potom deset, a onda sledi baksuzni 13. kilometar.

Ivanu počinje da boli mišić u nozi. Ja usporavam, ona prelazi u brzi hod i tako nekih 300 metara kad ponovo počinje da lagano trči. Dolazimo i do polovine trke, 15. kilometra, no okrepna stanica je izmeštena dva kilometra dalje u selo Bezdan. Na tom kilometru upoznajemo i Vanju, ludo hrabru devojku koja nije mogla da nađe partnera za štafetu pa je odlučila da trči ultramaraton sama. Ne mogu da budem siguran da li je biciklista iz pratnje odbio ili nije imao da joj da vodu, ali na svu u sreću u mom pojasu je ima, tako da je delimo sa njom.

Par meseci ranije, na Beogradskom polumaratonu, na okrepnoj stanici na petom kilometru, ostala je samo jedna čaša vode. Andrijana je uzela gutljaj i tu čašu pružila meni iako me je pre toga videla dva puta u životu. U tom momentu mi voda nije bila potrebna, ali ja još uvek nisam u stanju da opišem koliko mi je značio sam taj gest. Drago mi je da sam i ja mogao tako nešto da uradim za nekoga.

Sa Vanjom trčimo do Bezdana, gde ja utrčavam u kafanicu da napunim flašice sa svežom vodom i nastavljamo do okrepne stanice. Tu se ponovo srećemo sa Vanjom, nastavljamo zajedno i nalećemo na dve devojke iz sela koje pozdravljamo i iz šale pozivamo da trče sa nama. Na naše veliko iznenađenje, jedna od njih kreće sa nama i narednih par stotina metara ćaska sa nama i puna entuzijazma nam priča kako svako veče trči kroz selo sa svojom sestrom. Rastajemo se kod njene kuće i mi produžavamo dalje.

Ivana je heroj!

Stanje Ivanine noge se nikako ne poboljšava pa moramo da usporimo, ja prelazim u sitni step, dok Vanja produžava dalje svojim tempom. Iza nas ide policijska pratnja i nudi joj da odustane i da je odvezu do granice ali ih Ivana odbija. Biću iskren – ja sam bio vrlo uplašen za nju u tim momentima. Znao sam da se nervira, počela je da pokazuje znake dehidratacije, morao sam da je podsećam da pije vodu i bol na licu joj je bio više nego očigledan.

Ja ne umem baš najbolje da motivišem ljude, niti sam preterano zanimljiv, mogao sam jedino pričom da joj skrenem pažnju sa bola u nozi. Ali u tim momentima sam dao sve od sebe da budem uz nju i da joj pomognem koliko god mogu i nadao sam se da je to bilo dovoljno. Naravno, Ivana je nastavila trku, trčala je koliko god je mogla, hodala je brzim hodom kad je morala. Na početku teksta, pomenuo sam da su trkači posebni i plemeniti ljudi. Tu treba dodati i da su neki od njih i heroji, a Ivana je jedna od njih. Ne samo da je stegla zube i nastavila sa trkom nego me je usput i nagovarala da napišem članak o ovom ultramaratonu. Trčati rame uz rame sa takvom osobom je zadovoljstvo i privilegija.

Negde na 21. kilometru doživljavamo i lepo iznenađenje. Iz prodavnice izlazi čovek koji nam je kupio vodu. U tom momentu, sunce već prži svom silinom i poprilično sam siguran da je temperatura odavno prešla 35 stepeni. Ja sam poprilično izgoreo tako da je boca hladne vode kojom se polivam pravi spas. Prelazimo 21. kilometar,  završavamo polumaraton i ostaje nam još „krug oko Ade“. Lagano, ulazimo u završnicu naše etape.

Odbrojavamo kilometre, prolazimo kroz Bački Breg, zadnje naseljeno mesto pre granice, pretrčavamo preko uzbrdice, a u daljini se ukazuje granični prelaz. Iz pojasa za vodu vadim zastavu kluba koja je stajala tu umesto jedne od flašica. Jedan kraj dajem Ivani, ja držim drugi, širimo je dok ubrzavamo tempo, i zajedno trčimo ka Aci i Andriji.

Za nagradu–lubenica

Aca i Andrija nas dočekuju uz navijanje i osmeh na licu. Predajemo im brojeve i oni nastavljaju sa trkom, a nas čeka švedski sto od okrepne stanice. Hladna voda i sokovi, banane, kikiriki, sendviči i lubenica.

Posle silnih kilometara to je pravi raj. Nakon što smo se odmorili, nastavljamo autobusom ka Baji gde na cilju treba da sačekamo Acu i Andriju. Priču sa njihovih 32 kilometra ne mogu da vam ispričam jer nisam bio tu, ali sam siguran da će oni to već uraditi. Ono što mogu da vam kažem je kako se cela ova priča završila. Trg u Baji, dve kornjače, jedan zerc i jedna zerčica koji se drže za ruke sa zastavom kluba podignutom u vis i protrčavaju kroz cilj zajedno.

Od polumaratona do pidžame
Pohvala ludosti – Marko je izgubio nevinost
Tags:

Povezani članci

15 komentara. Leave new

  • Veroljub [Trčanje.rs]
    avgust 22, 2012 18:24

    Ne znam kako misliš da ne umeš da motivišeš ljude. Ala vera, ovaj tekst ima da se citira, pa da počnem:

    „Zajedno smo slavili pretrčane kilometre. Video sam kako su trkači i trkačice posebni, plemeniti ljudi, koji su tu da pruže podršku jedni drugima.“

    Odgovori
  • BRAVO!

    Odgovori
  • Sale Kapulica
    avgust 22, 2012 19:05

    Bravo ljudi! Samo napred!!! Na 35 stepeni istrcati 30km! Svaka cast!

    Odgovori
  • Damir Marković
    avgust 22, 2012 20:10

    Igrom slučaja jedan sam od Somboraca koji su oraganizovali ovu trku, a i sam sam istrčao prvi deo trke…kao i Dragan i Ivana, tako da mogu reći da su uslovi bili kao na Marsu…tako da je njihov uspeh kao i svih drugih epskih razmera…istrčao sam 3 maratona, tako da ozbiljno pričam o njihovom epu.
    Za kraj ću reći ono što sam napisao na FB u nedelju uveče, da zbog ljudi kao što su njih četvoro, mi koji organizujemo trke imamo motive za rad i pored svih prepreka koje uvek postoje.Taj osećaj kad neko napiše takav tekst, jeste najveći motiv. Tako da Dragane motivacije možda ne ide samo rečima, već u tvom slučaju delima.
    Zbog ljudi kao što ste vi, ja volim trčanje i trčim…i trčim…

    Odgovori
    • Damire, samo se nadam da cemo se na nekoj od sledecih trka sresti i pruziti ruku jedno drugom. Vi organizujete trke zbog takvih sto smo mi, a mi smo vam jako zahvalni

      Odgovori
      • Damir Marković
        avgust 23, 2012 08:15

        Svakako…biće lakše, sad je bilo malo tenzije i nervoze da sve prođe ok, a naravno trkačke staze nas čekaju:)

        Odgovori
        • Trka je bila teska ali i lepa. Nadam se da cemo sledece godine pretrcati koji kilometar rame uz rame i podeliti po koju pricu. Sledece godine dolazimo jos spremniji i u vecem broju.

          Odgovori
  • Divna prica, hvala!

    Odgovori
  • bravo!!!

    Odgovori
  • Bravo za priču! Bravo za pretrčane kilometre! 🙂

    Odgovori
  • Ovo je sjajna priča o tome kako nam je otuđenost u velikim gradovima samo „sakrila“, ali ne i „ugasila“ onu ljudskost, onaj (nekada normalan) osećaj da treba pomoći komšiji, prijatelju, neznancu u nevolji… Podseća na vreme kada smo svi bili „dobri“…

    Ja imam puno primera gde postoje ovakve „oaze“, gde se ljudi osećaju kao ljudi, gde se osećaju dobro zato što su nekome pomogli, makar i osmehom 🙂

    Hvala što ste ovu lepu priču podelili sa nama. Ovakvi primeri vraćaju veru da nas „demokratija“ uvedena sa zapada nije zauvek otuđila od drugih ljudi… Kada bi svako od nas učinio samo jedan gest dobre volje nedeljno, ili možda mesečno, ovaj svet bi zaista bio bolje mesto za život… 🙂

    Odgovori
  • Boško Janjušević
    avgust 23, 2012 12:39

    Bravo Dragane, tekst je odlican i uzivao sam u njemu – rijec po rijec. Veliki pozdrav i nastavi u tom ritmu.

    Odgovori
  • Evo posle 7 dana, kada su se utisci slegli, sa sigurnoscu znam sta sam dobila od ovog ultramaratona. Na prvom mestu, dobila sam prave prijatelje!

    Odgovori

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed