Moj ulazak u svijet trčanja – trčanje u Sandžaku

U životu čovjek neprestano traga otkrivajući nova polja i pokušavajući da unapređuje sebe čime postaje koristan član porodice i društvene zajednice.

Još je Meša Selimović napisao:

 “Ništa nije konačno dok u nama postoji traganje,  kraj traganja je i naš kraj.”

Tako i u sportu čovjek traga za spoznajom i unapređenjem sebe sve do trenutka dok ne otkrije trčanje. Ne kaže se uzalud da je atletika kraljica svih sportova. Trčanje je poput ogledala koje je surovo iskreno ali opet jedino validno. Tu se može vidjeti svaka kap prolivenog znoja, svaki pretrčan korak i sva uložena energija. Sve se vidi i sve je tu. Ali se vidi i zadovoljstvo ostvarenim rezultatima, postignutim ciljevima i svi oni nezaboravni trenutci borbe koju trkač vodi svakim korakom tokom svoje duge trke. Jednostavno koliko čovjek sebe da trčanju toliko dobije zauzvrat, kao i kod umjetnosti. Nema laži niti bilo kakve prevare.

Moje bavljenje sportom oduvjek je bilo “vezano” za neku loptu, bilo da je fudbalska, košarkaška, teniska… Trčenje je predstavljalo samo način da se postigne kondicija potrebna u jurenju za loptom. To i takvo trčanje nikada nije prelazilo 5-7 km. Sve do prelomnog trenutka nikada ne bih ni razmišljao o “ludostima” kakve su polumarathon ili ne daj Bože maraton!

Dan “D”

Mjeseca maja 2012. dolazu i dan “D”. Poslije skoro dvije godine neaktivnog načina života odnosno maksimalno smanjene sportske aktivnosti koja se u tom periodu svela na povremeno odigran fudbal ili basket sa društvom, neredovna teretana ili povremen stoni tenis čovjek dođe u situaciju da nije u stanju istrčati ni 3 km. Tada sam jednostavno riješio i postavio novi cilj u svojem životu. Cilj se zvao POLUMARATON! Puno podsmjeha je izavala moja odluka, no što je najbitnije porodica je bila uz mene. Kada je sve to postalo dovoljno ozbiljno stiže i garmin 405, poklon od brata što dodatno daje motivaciju i podstrek ka ostvarenju cilja.

U isto vrijeme otvaram vrata i ulazim u potpuno novi svijet. Svijet koji egzistira tu pred našim očima ali je potpuno nevidljiv i nenametljiv. Vjerovatno jer to nije jedan od onih komercijalizovanih sportova poput fudbala i ostalih. Pred mojim očima su počeli da se otvaraju potpuno novi vidici. Imao sam priliku da ponovo upoznajem sugrađane koji odjednom jure stazom i ostavljaju me da u početničkoj agoniji razmišljam o svemu i jednostavno se divim njihovoj kondiciji. Trčanje počinje da mijenja i moj ugao posmatranja kao i cjelokupno razmišljanje posebno o prirodi i našem odnosu prema istoj.

Upoznajem se sa ljudima i sportistima Atletskog Kluba Novi Pazar, proslavljenim trenerima i reprezentativcima naše države. Tu su Rifat Zilkić, Edin Zuković, Emir Koca, Amela Terzić, Jasmin Ljajić, Teodora Simovic, Muamer Hasanović, Ilda Dautović, Nenad Radanović i mnogi drugi. To je ekipa koja apsolutno bez ikakvih uslova ostvaruje najveće moguće rezultate ne samo na državnom već i na evropskom i svjetskom nivou.

Oni nemaju stazu za trčanje, nemaju ni svlačionicu što je sramota za grad ali i za državu no ni to ih ne sprečava u ostvarivanju svih ciljeva, u svakodnevnim treninzima i druženju. Njihova lica su uvjek nasmijana i uvjek su spremni da pruže savjet i prenesu dio pozitivne energije kojom zrače na sagovornika.

Prvi dani trčanja su jako teški

pogotovu za početnika koji se “budi iz zimskog sna”, i pored velike želje tu je i trkačima dobro poznata psihička ali i granica bola koje treba polako pomjerati ka naprijed. Baš u tom trenutku nalazim dragog prijatelja Elvira Nuhovića, zvanog Ljiljo, budućeg doktora. Nenamjetljivog čovjeka koji već godinama vrijedno trenira i za kojeg je istrčati polumaraton skoro u svakom trenuku “mačji kašalj”.  Od njega dobijam podršku u vidu savjeta ali i u zajedničkom treningu što mi posebno znači u prelaženju granice od 5 do 7km. Nevjerovatno zadovoljstvo i želja za distancom postaju još veći.

 Savjeti sa sajta trčanje.rs i svakodnevno pretraživanje istog postaju dio mojeg dnevnog rituala što mi donosi još više pomaka. U ovom dijelu teksta moram da “upozorim” sve čitatelje koji upravo počinju sa trčanjem da se uz energiju i tekstove ekipe sajta trčanje.rs vrlo lako postaje “ovisnik” o trčanju!  Naravno govorim u pozitivnom smislu.

Ljudi iz senke

Kako vrijeme ide, ponovo upoznajem sve više ljudi iz sjenke. Opet upoznajem ali sada iz novog ugla moje prijatelje iz čaršije koji se već godinama rekreativno bave trčanjem. Tu su Sajo, Makso, Viro, Emir, Ertan, Enko, Nermin, Nerko, Eko, Tahir, Amela, Benina i mnogi drugi. Svi su oni neprestano na stazi Rekreacionog Centra koja je i pored toga što više odgovara za brzo hodanje nego li za trčanje jedina staza u samom gradu. Postoje još dvije trim staze na okolnim brdima i to bi bilo sve od „trkačke infrastrukture” što samo govori o nebrizi i sportskoj nekulturi nadlježnih.

Uprkos svemu tome ljudi se snalaze, kao što ću i ja u kasnijem periodu naučiti. Koriste se brdski i sumski putevi za treninge u prirodi čime se izbegava saobraćaj ali se i približava samoj prirodi. Za dužinske treninge koje je potrebno odraditi na asfaltnoj podlozi koriste se neki od magistralnih puteva ili neki od starih puteva koji su manje promjetni.

U periodu kada prelazim na neke veće distance počinjem trenirati sa Nerminom Mavrićem koji je poput kenijskih trkača, lakog koraka i uvjek u jurenju tempa.

Moju prvu trkačku zimu prolazimo zajedno. Ni snijeg, ni kiša nisu dovoljan razlog za odustajanje a pozitivna strana svega je lako vidljiva. Pored fizičke utreniranosti tu je pozitivan efekat na sam organizam. Sama ishrana je sada prilagođena načinu života.

“Da li si ikada osvojio medalju tata?”

Moja supruga i ćerkica koja je tada imala 5 godina su postale dio aktivne zajednice i potpuno su se uključile u svakodnevne treninge što je još jedan od parametara koji mi govore da je to ispravan put i ispravan cilj koji naravno uz jaku volju i puno treninga na kraju biva i ostvaren. Još jedan motiv za moj prvi polumaraton dobio sam poslije pitanja koje mi je postavila ćerkica Emina, a koje je glasilo: “da li si nekada osvojio neku medalju za trčanje?” Moj odgovor je bio nisam ali ću je osvojiti za tebe. i uradio sam to, istrčao sam svoj prvi zvanični polumaraton u Sarajevu i poklonio medalju Emini. Čak sam se sportski “drznuo” da samom sebi zadam vrijeme od 1:45h što sam uspio i ostvariti. Osjećaj je neopisiv, to zaista treba doživjeti!

Prolazak kroz ciljnu kapiju nije označio kraj trke već je označio ulazak u nove treninge ka ostvarenju još većeg cilja, jer poslije istrčanog polumaratona apetit ne prestaje. Naravno nije u pitanju glad za hranom već apetit za novim ciljevima i novim izazovima u trčanju. Ko jednom iskreno uđe u svijet trčanja teško odustaje.

Nedavno sam imao priliku da ponovo upoznam jos jednog prijatelja iz drugog ugla. Ponovo upoznavanje podrazumjeva upoznavanje ljudi koje znam od ranije ali sada na stazi. Nermin Pulić je čovjek koji je sa trčanjem počeo u 47 godini i danas sa svojih 50 godina ne propušta ni jedan trening. Omiljeni rekvizit na stazi mu je štoperica protiv koje neprestano vodi male ratove iz kojih skoro uvjek izlazi kao pobjednik.

Trkačka zajednica u Novom Pazaru i okolini neprestano raste

Organizovao sam facebook grupu “TRAIL & ROAD RUNNERS SANDZAK”  koja ima za cilj promociju trčanja i zdravog načina života i što je jako bitno grupa iz dana u dan broji sve više članova. Sljedeći korak je prerastanje iz facebook grupe i pokretanje istoimenog udruženja čime će se trkačka zajednica početi organizovati i uspostavljati saradnju sa sličnim trkačkim zajednicama u zemlji, regionu i šire. To je po meni još jedan od načina promocije trčanja i borbe za unapređenje trkačke infrastrukture ali ujedno i davanje primjera koliko je aktivan način života bitan bez obzira na godine i starosnu dob.

Trčanje pored toga što daje pomake na polju fizičke i zdravstvene pripremljenosti povezuje ljude i briše granice, ruši predrasude. U sve ovo sam se lično uvjerio upoznavši jako puno ljudi iz svih krajeva regiona ali i šire. Tu su Damir iz Rijeke, Lejla iz Zagreba, Erol, Alen, Tomislav, Tarik, Jasmin, Enes… iz Sarajeva, Tijana iz Beograda, Gazmend, Ilir i Muharem iz Peći, Hasnija iz Finske i jako puno drugih zaljubljenika u trčanje. i što je najbitnije to su sve jako dobri ljudi čiste duše, ne kaže se slučajno: “U zdravom tijelu zdrav duh!”