Za sebe slobodno mogu da kažem da sam sportista. Prvo sam trenirala folklor 3 godine ( da znam da to nije sport 😀 ), nakon toga tenis skoro pet godina, evo me sada na atletici 3 godine. Iako imam relativno dosta iskustva u sportu, kako rekreativnom tako i takmičarskom, suvoparno trčanje ogromnog broja kilometara je definitivno bilo nešto sasvim novo za mene.
Maratonska…šta?
Pre nego sto sam počela sa treninzima na Maratonskoj sekciji, iz koje su nastali Maturanti maratonci, 2 meseca sam bila bolesna tako da nisam trenirala, a i nisam imala ogromnu želju, kakvu sada imam da idem na treninge.
Početkom oktobra 2012. profesor fizičkog najavljuje da sa radom počinje Maratonska sekcija…Maraton? Čekaj…MARATON?! Iskreno, nisam ga shvatila ozbiljno. Naravno, ovo je bila reakcija samo posle njegove prve rečenice. Kada nam je malo pojasnio da u 2. i 3. godini trčimo polumaraton a tek u 4. maraton, pridobio je moju pažnju.
Pomislila sam „Možda ovo i nije tako loše.“ Na moje treninge atletike ionako ne mogu da stignem više od 3 puta nedeljno zbog toga što su daleko (naravno, to je tada bio samo izgovor), ovo mi je bliže pa bih i mogla da probam. Svakako sam oduvek htela da istrčim polumaraton i maraton, ali to je jedna od onih želja za koje ubedite sebe da se nikada neće desiti.
Do kraja tog časa ja sam već napravila sebi ceo plan kako ću da postignem i redovne i maratonske treninge. Nakon par dana sam se prijavila za sekciju. Kada sam pitala profesora koliko se njih prijavilo, rekao mi je oko 6-7…na kraju se ispostavilo da sam bila prva koja se prijavila (to sam saznala tek nedavno), ali nema veze, prešao me je zbog višeg cilja 🙂
I tako smo 7. oktobra 2012. održali naš prvi trening. Na tom treningu nas je bilo šestoro. Ja sam se iznenadila da postoje još neki zaluđenici koji žele da krenu sa spremanjem za maraton. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja obožavam sport, oduvek jesam, ali…polumaraton?! 21km, pa meni toliko treba da stignem to Partizanovog stadiona gde treniram atletiku, onog mesta koje sam malopre spomenula da je predaleko…a maraton i da ne spominjem.
Poverovala sam da mogu da istrčim 21km tek kada sam to napokon uradila, 11. februara 2013. nakon četiri meseca treniranja. Na svakom treningu bi nam se priključilo nekoliko novih učenika. Kroz jedno 2-3 meseca smo imali solidnu grupu od oko dvadesetak aktivnih članova.
Najteži zadatak
Naravno, kao na svakom „putovanju“ do cilja, nailazila sam na gomilu uspona i padova. Prvo da vam ispričam moj najtezi trening. (Ne to nije bilo kada sam trcala 21km.)
Često sam slušala trkače kako mi govore da je izuzetno bitna psihička spremnost, u nekim situacijama i više nego fizička. U početku meni to nije imalo smisla. Na mojim treninzima atletike odradimo određene vežbe pa odmorimo, na teningu tenisa odigram poen pa odmorim par sekundi…Međutim, kada sam krenula da trčim shvatila sam na sta su mislili. To je jedna skroz drugačija priča. Tu više nema: serija pa odmor. Vi trčite sat, dva, tri, bez prestanka. Naravno da psihički morate biti pripremljeni za to. Nećete uvek imati slušalice pri ruci ili nekoga s’ kim ćete da pričate. Tako sam ja krajem decembra 2012. godine istrčala najtezu distancu do sada. Neću mnogo o tome, ali kao i u trčanju, tako i u živptu imamo uspone i padove, a recimo da meni tada nisu baš sve koze bile na broju 🙂
Svaki kilometar sam preživljavala jako teško, a bilo ih je ukupno 16. Fizički sam bila spremna, ali psihički ni blizu. Iako mi je bilo naporno dok sam pretrčavala svaki kilometar, to je bila takođe jedno iskustvo i veoma važna lekcija koju sam naučila,
Prvo, bila sam izuzetno ponosna na sebe jer sam i pored svega istrajala i uspela da odradim ceo trening do kraja. Drugo, nakon tog treninga, bilo koju distancu da sam radila bilo bi mi lakše, jer bih se uvek prisetila koliko mi je tada bilo teško. I treće, ono što su mi govorili da je ponekad bitnije da si spremniji psihički nego fizički…sada, nakon istrčanih tih užasnih 16km i napokon i 21km, sada ih razumem. Ne smem ni da slutim sta me čeka u toku priprema za 42km sledeće godine.
I najlepši
No naravno, mnogo je bilo više lepih trenutaka nego onih drugih . Ono što je zanimljivo jeste da smo uspeli da okupimo srednjoškolce koja u životu pre ovih treninga nisu ni potrčali a kamoli nesto trenirali. Oni su jedva uspevali da istrče petsto metara, koliko su morali da trče za ocenu na fizičkom, a sada su redovni na trkama polumaratona.
Jedno od mojih omiljenih je, naravno bio 26. Beogradski polumaraton. A evo po čemu pamtim ovu trku: odlično društvo, lepo vreme (jeste bilo i previše toplo, ali meni je iskreno bilo bitno samo da ne pada kiša ), i ono što je apsolutno ostavilo najjači utisak na mene jeste fenomenalna atmosfera.
Atmosferu koja je taj dan vladala ulicama Beograda nikada neću zaboraviti. Samo zbog nje i pozitivne energije koju su ljudi slali sam uspela i da završim trku. Podrška prijatelja, porodice, potpunih stranaca, to je zaista nešto što se moze doživeti samo na ovakvim trkama. Ljudi koji me nisu poznavali su mi nudili vodu, pitali da li mogu nekako da mi pomognu. Stvarno sam svima zahvalna na podršci. Što se tice najtežeg tela trke, one famozne uzbrdice u ulici Kneza Milosa, ne bi bilo šanse je da pretrcim da nije bilo Uroša Zmijanca, koji mi je pomogao da završim trku. Hvala još jednom 🙂 . Toliku količinu pozitivne energije na jednom mestu u životu nisam osetila.
Sve u svemu, izuzetno sam zahvalna na svemu što mi je Maratonska sekcija pružila. Upoznala sam fenomenalne ljude, išla na razne trke, istrčala polumaraton… Ono na čemu trenutno radimo jeste uvođenje Maratonskih sekcija u druge škole.
Smatram da je to stvarno dobra stvar, zato što bi svi trebalo da dobiju mogućnost da se bave sportom i da rade ovo sto mi iz Zemunske gimnazije radimo, bez obzira da li su u našoj školi ili ne. Što više dece koja se bave sportom, to bolje. Iskreno se nadam da cemo uspeti u tome, i jedva čekam da se svi skupimo i najbolje sto možemo istrčimo 27. Beogradski polumaraton . Vidimo se! 🙂
2 komentara. Leave new
Munze Konza!! 😀
Jedan je Saša Porubski! Mnogo ljudi priča šta treba da se menja, šta da se radi, a on je jedan od nekolicine koja u ovoj zemlji menja stvari na bolje. Vama deco svaka čast. Skoro svi vaši vršnjaci su toliko skapani da ne mogu ni da potrče…