Poplava. Svaki vrhunac ima svoj kraj.
U mom malom mestu stadion – neformalno stecište rekreativaca – poplavljen je 15. maja.
Nakon povlačenja vode pojavile su se zmije, ali se dogodilo i još nešto zanimljivo. Ljubav, strast i želja za trčanjem izvukla je trkače na ulice.
Ja od sredine maja viđam zmije skoro svakodnevno. Njiva, park, bulevar. Trauma iz detinjstva i skoro paničnih razmera strah pretočio se u, od juče, prijatno iznenađenje kada ugledam zmiju.
Trkači na ulicama u meni bude ponos. Vidim sposobne koji će postati čvršći, uporne koji će postati fleksibilniji, debele koji će smršati, stare koji će se podmladiti. Niko od njih nije ružan. Svako od njih počeo je da kreira neku svoju novu putanju ili novi krug.
Doba Vodolije se pomalja, era promena je u toku.
Kroz bratsku solidarnost na nekoliko dana uzdigli smo se na nivo hoda po vodi … Poput prvog poljupca, dogodilo nam se nešto što em nećemo zaboraviti em će nas potaknuti da se menjamo …
Trkač, čudno biće. Kreće se – čas hoda, čas leti, hrani se vazduhom, gleda samo ispred sebe, u rukama drži uzde nevidljivih kočija, …
Trkači neka vam je srećan svaki trzaj tih nevidljivih uzdi, neka vam je prijatan svaki gram vazduha, neka vam je svaki naredni korak lagan kao pero.
1 komentar. Leave new
Hvala na lepim željama i kratkom, ali efikasnom tekstu. 🙂 Nadam se, kao i većina, da će svi koji su poplavljeni naći način da krenu sa koliko-toliko novim, normalnim životom… pozdrav!