Osim što je tvrdoglav moj muž spada u kategoriju fizički aktivne populacije jer aktivno vežba i svaki dan prosečno trči oko 10 kilometara. Dugo sam pokušavala da mu objasnim da voda čini 60% našeg organizma i da nije dovoljno da pije samo vodu dok trči.
Pokušavala sam da mu objasnim da mora da pije i sportsko piće jer ono sadrži adekvatnu količinu elektorlita koju izgubi tokom treninga i adekvatnu količinu ugljenih hidrata koji će mu dati dodatnu energiju.
Takođe sam mu objasnila da fizičku aktivnost mora da počne dobro hidriran, da mora da pije tokom ali i nakon treninga kada treba da nadoknadi ono što je izgubio tokom fizičke aktivnosti. Sav moj trud je bio uzaludan i svaki put sam nailazila na veliki otpor.
Pre dve godine moj muž je odlučio da po drugi put u svom životu istrči Beogradski polumaraton. Vi ćete reći “no big deal”! U našem slučaju je ovaj pokušaj bio “big deal” i zamalo koban.
Tokom polumaratonske trke ovaj moj rekreativac je popio svega 120ml tečnosti koja je bila na raspolaganju na okrepnim stanicama duž staze. Uz kombinaciju malog unosa tečnosti potom, za rekreativca, dosta brzog tempa trčanja (prvih 10 kilometara za 52 minuta) i toplog vremena, prevremeni završetak trke je bio više nego očekivan.
Desilo se da je negde na 18 kilometru postao dezorjentisan, počeo nekontrolisano da ubrzava ritam da bi negde kod Zelenog venca pao i izgubio svest. Po dolasku hitne pomoći njegov pritisak je bio 60/40 a puls su mu jedva pipali.
Polako je počeo da dolazi svesti onog trenutka kad su mu u kolima hitne pomoći uključili infuziju.
U Urgentnom centru su mu postavili dijagnozu dehidracije sa komentarom “šta živ čovek može sam sebi da uradi to niko drugi ne može”. Moj muž je dehidrirao tokom polumaratonske trke i to je jedan problem koji može da nastane usled nepravilne hidracije.
Drugi jednako velik problem je preterana hidracija, odnosno unos prevelike količine vode u organizam kada praktično isperemo sav natrijum iz organizma u uđemo u tešku hiponatremiju koja se u velikom broju slučajeva ima smrtni ishod.
Zato je veoma važno da tokom našeg druženja na ovom mestu naučimo šta, koliko i kada treba da pijemo da bi bili dobro i pravilno hidrirani kako ne bi dospeli u neko od ova dva teška stanja.
Moj muž je posle ove neprijatne situacije naučio dve stvari, jedna je da je pravilna hidracija neophodna ukoliko se baviš fizičkom aktivnošću, a druga je da je žena uvek u pravu!
P.S. Kada sam razmišljala kako da napišem ovaj tekst imala sam dilemu da li da bude naučnički ili praktičan ali obzirom da ćemo se družiti jedan duži period i da će biti vremena za nauku odlučila sam se za praktičan pristup ovom problemu.
13 komentara. Leave new
Odlicno, radujem se textovima u buducnosti!
Sve zavisi, od organizma do organizma. Meni licno, voda nikada nije trebala pre 25. kilometra, nezavisno od temperature…
Kako znaš kada ti nije potrebna, a kada jeste?
Poznajem sebe.
Znači imaš iskustvo.
Ne bih rekao iskustvo. Mnogo ljudi danas pretvara svoj zivot u matematiku. Koliko kalorija da unesem ili ne unesem, koji pejs na kom kilometru da imam, koji odnos proteina/ugljenih hidrata/tecnosti treba da konzumiram, da li da pijem vodu na 5. ili 10. kilometru, sta kazu naucnici, sta je zdravo a sta nije (a naucne studije svqakom meseca promene nesto sto je navodno bilo zdravo, u nezdravo i obrnuto i tako u krug), umesto malo da se okrene sebi i oslusne sta je tacno i kad organizmu potrebno. A telo nije statistika i svako ima svoja pravila koja mozemo da naucimo tako sto cemo ga saslusati.
Upravo.
To sam i pokušao da te pitam. Kako znaš, tj koji osećaj imaš posle 25km? To je okvirno posle nekih 2 sata trčanja? Samo žeđ ili?
Nije zedj u klasicnom smislu. Vise je osecaj da organizmu nesto nedostaje. Imam momenata kda su mi suva usta, npr, a to moze biti na 17. km ili 30.km , tad nisam zedan, niti mi nedostaje tecnosti, samo mi treba promuckam vodu u ustima i da je ne pijem.
Isto je kod klope koju pravim. Generalno, ne jedem meso osim ribe, ali ima dana kad osetim da mi bas ono nedostaje pa onda pravim klopu koja ga ukljucuje…
:))), vazno da je naglasila da je tvrdoglav jer ne slusa zenu !
Nezgodna situacija, vecina nas se manje-vise nasla u slicnoj, i to uvek bude oko 18-og km za polumaraton.
Moj savet svim nedovoljno iskusnim takmicarima je da ne forsiraju prvu polovinu trke, tamo negde posle 12-og km ce biti malo jasnija slika gde ste. A ako se vec desi da vam nije dobro, obavezno prekinite trcanje i ne obazirite se na to sto vas publika bodri da nastavite …
Sjajan uvod u druženje! „Tvrdoglav muž“ 🙂
Kao što Dragan reče, zavisi od pojedinca… ja sam skoro ceo januar i februar svake nedelje trčao po 25 km bez konzumiranja vode u toku trčanja (smeta mi da trčim i nosim flašicu vode sa sobom), i nisam imao probleme… takođe sam na ultramaratonu u par navrata za ceo krug (koji je bio 2000 m) popio pola litre vode, i nije mi smetalo, jednostavno mi je bilo potrebno da toliko unesem. Možda sam samo imao sreće pa sam izbegao potencijalne probleme, a možda pak moj organizam lepo to sve raspodeli kada i kako treba. U svakom slučaju slažem se da je hidratacija jako bitna, pre, tokom, i posle trke… jako poučan i zanimljiv tekst… pozdrav!
Hidratacija u toku trke se vežba. Moj otac nikada ne pije vodu i često mu se desi da iako je spreman, ne izvuče svoj maksimum. Jednostavno nastanu mišići, noge se umore i jedva završi trku. Valja malo naučnog pristupa u vezi sa ovom temom.
(Na sajtu ima dosta toga o hidrataciji, pa možda obratiti pažnju i na te tekstove 🙂