Primera ima mnogo
Pre dve godine je, u Francuskoj, otkrivena afera trgovine doping sredstvom EPO koju je razgranao Sipreli-Longo, biciklsitički trener i muž Žani Longo, francuskog biciklističkog fenomena i višestruke šampionke, koja je sa više od 50 godina starosti obarala rekorde. Kontador se branio da se on nije dopingovao, ali da se dopingovala krava, čiji je komad njemu kasnije dopao u tanjir. Almejahu Bezabeh, etiopski trkač španskog državljanstva, šampion, uhvaćen je sa kesama krvi…
Pamflet bivšeg francuskog tenisera Janika Noe, u kome je tražio da se špansko dopingovanje ozakoni i u drugim zemljama, pa da svi imaju iste šanse, izazvao je ogromnu polemiku u svim segmentima sporta. Prirodno, biciklizam je odmah pokazan prstom, ali sve češće se spominju i trkači, dugoprugaši, a posebno maratonci.
Doping u trčanju
Ne tako stare afere dopingovanja medju trkačima pokazale su da se se nedozvoljenim sredstvima služili Asafa Pauel i Tajson Gej, dvoje od četvoro najbržih atletičara sveta i višestruki svetski i olimpijski šampioni. Dvostruka olimpijska šampionka na 200 m Veronika
Kembel-Braun se dopingovala, a 2009. godine je u dopingovanju uhvaćeno pet atletičara sa Jamajke, medju kojima i Johan Blejk, svetski šampion na 100 m, kao i Marvin Anderson, trkački partner Usaina Bolta. Zanimljivost u svemu je da pored Bolta, Neste Kartera i Morisa Grina, svi ostali trkači sa vremenom ispod 9″80 bili su kažnjeni zbog upotrebe zabranjenih supstanci.
Rekordi padaju
U zadnjih nekoliko godina nismo bili svedoci samo redovnih obaranja rekorda u brzini medju sprinterima, nego i medju dugoprugašima. Tokom 2011. godine, bili smo svedoci do sada nevidjenog fenomena maratonskih nadljudi koji su se najednom pojavili i oborili svetske rekorde u nekoliko navrata.
Na Frankfurtskom maratonu, nepoznati Kipsang ulazi u cilj za 2h 03min 46sec (4 sekunde slabije od svetskog rekorda oborenog nekoliko nedelja ranije), dok njegovih troje pejsmejkera (takodje nepoznatih) završavaju trku ispod 2h 06min ! U Njujojku, Mutai je obario rekord staze za 2min 30sec (2h 05min 06sec), što je nekada bilo nezamislivo na ovom nivou kompeticije. Vrhunac je bio kada je njujorški šampion, po ulasku u cilj, otišao da trči i da se pozdravlja sa publikom, da bi na kraju pao u zagrljaj svom italijanskom treneru.
Naviknuti smo na maratonce koji na cilj stižu umorni, iscrpljeni, ponekad povraćaju ili padnu na asfalt, pa nova generacija superbrzih i neumornih trkača (često bez mnogo iskustva) koji obaraju rekorde na prvoj ili drugoj trci, izgleda kosmički.
Rasističke budalaštine « šta ćeš, u pitanju su crnci » nemaju nikakav značaj, kao ni mistifikacije o trčanju na planinama ili o posebnim treninzima čiju tajnu imaju samo kenijski ili etiopski treneri i trkači.
Mišići ostaju mišiči, ma kog da su porekla; 42 km ostaje 42 km, ma u kojoj zemlji da se trči; a fascinantan napor maratona, često teran do bola, traži od svakog trkača, nezavisno da li mu je rekord 2h 10min ili 4h 10 min, da izvuče fizičku i mentalnu snagu iz najvećih dubina sopstvenog fiziološkog i psiho-emotivnog sklopa, a ne iz hemijskih reakcija proizvoda i lekova, trenutnih rezultata i dugoročnih posledica po zdravlje.
Vidjeno ovako, onaj salto unatrag, pre par godina, po obaranju jednog od rekorda u maratonu, izgleda potpuno groteskno i, pre svega, sumnjivo. Ne stiže se do toga samo redovnim treningom, maltodekstrinom, vitaminima i mineralnom vodom, nego i opasnom bio-hemijskom tehnologijom koja je uvek korak ispred onih koji kontrolišu sportiste.
Medjutim, današnji sportski sistem priznaje samo jedan princip – više zarade i još više zarade, ne razmišljajući šta će se desiti sportistima zbog upotrebe ovih, za zdravlje pogubnih sredstava.
Kako se publika pravi gluva i ćorava, menadžeri i nepošteni sportisti smatraju da cilj opravdava sredstvo, prodavci sportske opreme trljaju ruke, a rekordi se samo obaraju!
Što reče Bora Čorba – hleba i igara, a za ostalo vas boli…
6 komentara. Leave new
Bolt se izgleda provlači kao Lens Amstrong, svi sa podijuma padaju na kotroli a on ne. Sa komercijalne strane, dok se masa zabavlja svima je lepo. To je cena popularizacije sporta na način kakav danas gledamo.
Ipak živimo u eri u kojoj se nove tehnologije pojavljuju iz dana u dan (bukvalno), gde je cilj što veća zarada i do koje se najlakše stiže kroz popularnost (bilo čega). Sve se to savršeno uklapa i objedinjuje u profesionalnom sportu. Ja lično ne volim da morališem oko toga. Ko hoće da koristi razna čuda, neka koristi. Dokle god ima finansijskog interesa da se to radi, biće i dopinga. Uvek će postojati žrtveni jaganjci da se pokaže kako se vodi borba protiv dopinga, ali „zlatne koke“ niko neće da dira, ni u jednom sportu.
Što se teksta tiče sjajan je, pogotovo ovaj deo koji počinje sa „Mišići ostaju mišići…“, lepo sklopljeno od početka do kraja, svaka čast. Imam dva pitanja: Pošto se, jelte zna, da su ti rekordi oboreni natprirodnim čudima kao što su ti takmičari koji su se po prvi put pojavili, je li objavljeno zvanično da su bili dopingovani, tj. jesu li ti „rekordi“ poništeni?
„nepoznati Kipsang“ to sto je Autoru Wilson Kipsang „nepoznat“ u Novembru 2011 vise govori o nepoznavanju vrha svetske atletike nego dotadasnjim dostignucima Wilsona Kipsanga. Inace i Gefrey Mutai i Wilson Kipsang su menadzerisani od strane istog coveka Gerard Van de Veen, Volare Sports, Holandija, coveka koji nema puno veze sa atletikom osim sto je 2008 poceo da se bavi menadzmentom posle neopazene karijere fudbalera. Iskreno, posten covek kao i Wilson i Gefrey, pogotovu Wilson koji je od samog pocetka (2007) pokazivao vrhunski talenat i mogucnosti. Marko Vasic
U biciklizmu ja mislim da se tolerise upotreba dopinga do jedne mere jer ne mogu da utvrde da li ste bili na visinskim pripremama ili ste uzimali EPO ili krvni doping ,verovatno tako i u maratonu..tacno znaju razmer i kad je isti jako velik znaju da ste dopingovani ako nije tako velik puste vas(sve ovo je iz ugla laika)
Da se bolje izrazim ,ne tolerise se doping vec neke vrednosti u vasoj krvi koje su produkt vaseg trenaznog procesa,(sportovi triatlon,maraton,biciklizam,itd)