O čemu govorim kad govorim o Školi trčanja KLIX

I „ Running is the answer. The question is pretty much irrelevant. ”

Nikad nisam voljela trčanje…sve drugo se činilo zanimljivijim i zašto bi uopšte neko trčao je bilo glavno pitanje na koje nisam imala odgovor…

Nisam voljela ni grupe…A posebno ne one sa 7 žena i više koje bi trčale zajedno, slikale se non-stop, objavljivale svaki trening na Facebook-u, sa sve cvijetom u kosi i 73 različita svijeta iz kojih dolaze. Sedam mjeseci od kako smo zajedno, a ja nikad sretnija nego sad s njima. Hvala im za svaki osmijeh, podršku, ljubav i kilometar koji smo prošli zajedno.

Erol, Tomislav, Franjo i Denis kao tim koji su od prvog dana bili u potpunosti posvećeni pomalo zbunjenoj grupi sa milion pitanja i hiljadu komentara, su se više nego strpljivo i predano trudili da nam približe svijet trčanja iz svakog mogućeg ugla. Motivacija, disciplina, treninzi bez organizacijiskih propusta, i prije svega nezaobilazni osmijeh kao naređenje su postali njihov zaštitini znak, a za mene lično osvježenje i podsjetnik da je najbolja kombinacija uvijek kad radiš nešto što voliš. To nema cijenu, a ni mi para da platimo.

Sarajevo je takođe reagovalo na naše novo životno iskustvo...prijatelji i porodica su bili više nego sretni – ali samo prvi mjesec. Kasnije je naša ovisnost i uzbuđenje pred svaki trening pokrenulo neke alarme, ali nas i dalje podržavaju, slušaju, pomažu, ponekad i trpe, ali u suštini prihvataju jer nas vole..a i mi njih, i to još više nakon treninga…šetači na Vilsonovom su se uglavnom navikli na grupu koja nema pametnijeg posla nego da trči, osim kada treniramo po kiši pa nas sa tugom i zaista istinskom brigom savjetuju da ne bi trebali jer ćemo se prehladiti…puno je i onih na Vilsonovom koji nas podržavaju, aplaudiraju, koji nas vole vidjeti i kojima ne kvarimo pejsaž svojom lakoćom postojanja…na poslu se nije puno toga promijenilo, osim što znamo koje kolege su trčale/planiraju trčati/ili trče, i što je utorkom i četvrtkom u 18h termin „working overtime” nepoznanica…a naravno imamo i posebnu grupu koja brine za naša koljena, one kojima smo inspiracija i druge koje smaramo…a mi, mi imamo nas…

Naučili smo tako na svojoj koži šta je pace i razliku od 6:30 do 5:13, zatim da je Garmin alfa i omega, da se na (polu)maratonu može i hodati, stati, leći…da je osmijeh najvažniji, koliko brdo znači i pomaže, da su patike najbolje ako su za broj veće, i još puno toga o sintetičkim materijalima, posebnoj ishrani, i volji kao preduslovu i osnovi kvalitetnog treninga.

Tu je i knjiga koja je kružila u jednom primjerku a čitala se u jednom dahu – Haruki Murakami i „O čemu govorim kad govorim o trčanju”. Jednostavno, a tako daleko od prostog, i topla preporuka posebno za one koji ne vole trčanje, ali srećom vole knjige.

Zajednica trkača je priča za sebe. Moje prvo iskustvo na Beogradskom maratonu je zaista bilo nadrealno. Svi sve mogu, žele, hoće i tretiraju vas isto bez obzira da li ste trčali jedan dan, godinu, 10 ili 20…a pri tom se takmičite jedino sami sa sobom, a navijate za sve i jednog na stazi…na treninzima se obradujete trkačima u prolazu, a u grupi koja se spontano okuplja nedeljom na Vrelu Bosne bliskost i razumijevanje razvijate sa prvim zajedničkim iskustvom… Trčanje je samo po sebi cilj. A usput, jedan od načina da se vratiš sebi, neupakovan i ogoljen.

Trčanje u grupi to isto puta broj članova. Na jednom mjestu, ta količina energije hrani. Zahvalna sam što ih sve poznajem a i tijelo će nam naravno biti zahvalno.

Nisam imala težak život, uživala sam u svakom danu i prije prvog susreta sa stazom, ali zahvaljujući ovom iskustvu, ta ljubav, sreća, ispunjenost i zahvalnost su dobili novi smisao.

Da, pretjerujem, da, može mi se, da, nisam normalna..ali vam od srca želim isti osjećaj! A mislim da ni sada ne volim trčanje, samo volim sve dok trčim.

II – Sarajevski polumaraton – „You start running in team,you finish as team. Always“

Fizički iscrpljena proporcionalno količini emotivnog zadovoljstva.

Čišćenje duše i tijela koje traje već 6 mjeseci, intenzivno od srijede i finalno na stazi…trka života što se mene tiče. Naučiš da i sreće može biti previše.

Sam početak – sve super, nema problema, mi spremni, nasmijani i ponosni. Na trećem kilometru shvatam da je ovo puno više od trke. Bol – kažu slabost koja napušta tijelo. Ja bih rekla i dušu. Praznina. Tišina. A onda emocije u naletima. Sve što niste preradili do tada, čeka vas u narednim kilometrima. Vi žurite, ali ne možete pobjeći. Sve dok se potpuno ne prepustite. Katarza.

Na ovoj trci se pokušalo i stajati i hodati. Ona pertla nikako da se odveže, a Učitelj ti ne da da staneš bez razloga. Jer naravno, ti to možeš. Ok, kažem žedna. Učitelj kaže nema problema trčiš i piješ. Pitala sam ga na Kozijoj ćupriji da li smo prošli Vilsonovo? Nikad ljepše i teže u isto vrijeme. Oni koji me poznaju, znaju koliko mogu filozofirati, imati izgovor za sve i uvijek tražiti dodatno objašnjenje. Pored mene, tu su i komentari tipa što tako sporo? Ko je Ova da On trči sa njom? Koliko ti je platila? A tu je i ekipa iz školice, predivno ih je vidjeti u trenucima gdje daju sve od sebe. Ja sa sobom jedva, a on sa svima nama, i to sa osmijehom na licu kao da se ništa ne dešava. Nekako je i mene ubijedio da je sve u redu. A sat pokazuje 7:37 pace na 17-om kilometru.

Došli smo do cilja. Elma mi pruža ruku. Ostalo je (FB) istorija. Negdje sam već napisala da ne znam nikog ko je odustao dok je Učitelj trčao pored njega 18km. Hvala mu od srca što je ostao uz mene i kad sam ja lagala da mi ne treba.

Poslije trke ponovo rođena. Maja 2.0. Ko razumije shvatiće.

TRČALI:

Elma koja me „zaprosila“ kad smo prošli kroz cilj zajedno. Jedna druga Maja je savršeno opisala „Nisam ja realno nikad ni pomislila da ona to neće uspjeti. Rekla je da hoće, i ja nisam previše ni razmišljala. Ali kad je Erol rekao „ne samo da je živa, nego se i zajebava nakon 17“ zamalo zaplakah. Dabogda te ova furka vazda držala!“ Treba li još nešto reći o ženi koja je gigant u svakom pogledu.

Jasmina, my women, ono što smo prošle zajedno zadnji mjesec nije za javnost ali je osnov za jedno divno prijateljstvo..Nedostajalo mi je da joj budem sa desne strane na trci, ali više nego ponosna na njen rezultat.

Vladimir nije sa nama na FB, ali je zato uvijek tu u stvarnom životu. I to prvo za nas, pa onda za sebe.

Kristina, za koju nisam sigurna da je ipak od krvi i mesa? Kakva energija i snaga.

Almedina – dvije trke & dvije pobjede + doktorat u jednoj sedmici. Javi se Ginisu. Svaka čast još jednom i čestitke od srca!

Edita, „majka dvoje djece” s kojom pored staze najviše volim djeliti i plesni podij. Ima energije za dva maratona. Minimum.

Selma, nova u ekipi, ali stara po osjećaju bliskosti. Kako je samo napredovalaaaaa u svakom pogledu! Jasmin s kojim dijelim prolazno vrijeme i čuđenje zbog naših reakcija na stazi. Najbrži kad trči za svoju dušu.

Franjo, vladar iz sjene. Neka tako i ostane.

Erol – Doveo me do cilja na trci u Novom Sadu, a u Sarajevu dočekao na cilju. Čeka nas Ljubljana uskoro. Nikad dosta njegove smirenosti i sposobnosti da reaguje u trenutku. Pružio nam je sedmicu za pamćenje. Sve uvijek može, sve je uvijek u redu i sve sa puno ljubavi. Uživala sam, učila, upijala i pamtila.

Tomislav, nije slučajno sa titulom učitelja…rekla sam mu da nemam više snage da brzo trčim, rekao je da imam za još jedan kilometar. I to ponovio 18 puta. Kad nas Učitelj laže za naše dobro, mi vjerujemo. On to zove motivacija.

Belgrade Running Club & Adidas škola trčanja – toliko ljubavi, energije, dragih ljudi, podrške…sve je ovo puno više od „samo“ trčanja…

Moji – shvatiš da si ponosan što imaš baš njih i što si njihov. Ponosna na mamu koja je trčala fun run samo zbog mene. Nisam vjerovala dok nisam vidjela. Ponosna na tatu što se vratio u moj život na velika vrata. Ponosna na sestru koja je istrčala fun run brže od mene bez treninga, a nije se ni umorila. Ponosna na dedu koji me bodrio 6 mjeseci iz staračkog doma i naučio da se u životu nikad ne odustaje šta god da su vam doktori rekli. Ponosna na baku koja je trčala sa mnom..taj dašak vjetra je mogla biti samo ona…

Miroslav – uvijek su uz nas i osobe bez čije podrške bi sve bilo nekako nezamislivo. Uvijek su tu, ali ih nekako nikad nema na fotografijama. S njima ne trčiš na stazi, ali s tobom prelaze svaki kilometar. On je neko od koga sedam mjeseci učim kako maksimalno podržavati prijatelje i u stvarima koje su tebi lično potpuno nebitne/ besmislene. Još uvijek se čudim njegovom strpljenju, i imam osjećaj da ja ne mogu biti toliko dosadna sa trčanjem, koliko on razumjevanja može da ima.

Aida – bila je tu 20 sekundi pred početak, i prvu sekundu iza cilja..i na šetom kilometru…ona je jednostavno sve što možeš tražiti od prijatelja…pri tom, polaznica Škole trčanja Klix, generacija 2015.

Gone running!

„Ove godine slavim jer sam sebe naš’o, ove godine slavim nemoj pitat zašto, nego slavi sa mnom to je prvi korak, sjeti se kol’ko je život dobar..“

Sedam dana kasnije, počeo i zimski semestar Škole trčanja Klix u okviru NGO Marathon Sarajevo, i to prvi put u BiH. Dokaz da sve što je lijepo ne mora da traje kratko. Trenutno nas čeka Ljubljana, ali gdje god budemo trčali, i dalje smo zajedno na stazi uspomena koje su, bar mene, promijenile zauvijek!