Pisala sam mnogo tekstova o tome kako moramo održati intenzitet treninga bez obzira na sve, kako stres ne sme da utiče na ishranu, kako treba da se odupremo, budemo jaki i motivisani uvek kada želimo da održimo svoj dnevni unos kalorija blizu one granice koja je „dozvoljena“ i kako da dajemo maksimum posvećenosti u vežbanju. A šta je sad?
Novi posao – novi izazovi
Na pitanje kada sam poslednji put trčala, sramota me je da dam odgovor. U teretani provodim više vremena nego dok nisam radila u njoj, a opet treninzi se svode na tri puta nedeljno (sa čim i nisam baš naročito zadovoljna). Ishrana obuhvata dnevni lunch paket zvani „uzmi sine bićeš gladna popodne“ i sadrži količinu dovoljnu da se nahrani pet ljudi. Sprava za merenje kilograma, čije ime nećemo spominjati zarad smanjenja tenzije u tekstu, ne pokazuje više brojeve već tarabice, putačice, postotke, zvezdice i slova.
Zadovoljstvo novim poslom vidi se i u poslovnim ručkovima, porodičnim slavljima i čašćavanjim prijatelja koji znaju da novo radno mesto mora da se zalije i zamezi. Glavom uvek na poslu (jer je novi početak, mnogo ideja, uspeha i mnogo zaposlenih), posledično jedem samo kad se sve obaveze odrade. Završetak dinamičnog dana provodim sedeći u kolima, proklinjući pekarsku industriju i prijatnu puniju gospođu što mi je zapakovala sve u jednu kesu i dala mi ekstra salvetu. Na trening idem tek kad osetim da mi se mišići opuštaju, jer pre tog osećaja „imam nekih obaveza“.
Kako je tako je, ali je vreme da se deluje
Ustala sam ujutru, razmislila sam i pokušala da nadjem odgovor. Umela sam strogo da krititkujem sve koji su kršili principe zdravog i sportskog života. Kako je moguće da popuštam? Da li su to normalne stvari ili se opet samoopravdavam? Da li promena posla može da nas dovede to toga da potpuno promenimo svoje dobre navike? Da li povučeni uspesima zanemarujemo neku drugu stranu?
Dosta je sa pitanjima došao je momenat kada treba da se strategijski pristupi problemu. Ne vredi plakati za prosutim mlekom.
Pročitala sam sve tekstove na temu motivacije na Trčanje.rs, skinula sam brdo nove muzike na plejer, i napravila plan ishrane u decembru. Prijavila sam se za Light run trku na 5km i počinjem sa intenzivnim trčanjem. Torbu sa stvarima za trening u teretani sam zakovala za rame tako da me svaki put opominje da moram da odradim predviđeno. Stala sam u moj polunamršteni stav i očekujem da vidim rezultate već u narednih dve nedelje, a ako tako ne bude moraću da odbijem sebi od plate zbog ne ispunjenja obaveznih zadataka.
13 komentara. Leave new
“Da li promena posla može da nas dovede to toga da potpuno promenimo svoje dobre navike?“ – O, da. Posebno kada imaš toliko posla da ne možeš da nađeš vremena ni pošten obrok da spremiš, a kamoli da odeš na krug oko bloka ili 30 minuta vežbica. Realno, svi znamo da je caka u dobroj organizaciji, ali kada je posao nov i kada tek treba da se prilagodiš novom sistemu rada i obaveza, teško je da razmišljaš o zdravom obroku i pređenim kilometrima. To je sve zbog društva, jer danas je imati dobar posao, izbilo na vrh liste prioriteta, nažalost. :/ Go, Go, Anči! :*
Ti me sigurno razumes po tom pitanju 🙂 Hvala Iv! :*
Zato ja ne dam trening nedeljom na Adi, šta god da se tokom radne nedelje dešava! 😉
DA! Takav stav, obara sve izgovore! Train hard no matter what!
Trcanje sa posla kuci,ili do posla…
Lijepo rečeno ali teško izvodivo. Gdje se tuširati, presvući? Ja se, na primjer, vozim 25 kilometara do posla i to sa radnim kolegom …
Sa troje male djece i 40 godina te hrpom posla van radnog vremena čudim se nekad kako uspijem naći 2-3 termina nedjeljno za trčanje. Izvor motivacije mi je RunKeeper sa svojim Planovima treninga. Ponekad, mada rijetko, nisam u mogućnosti trčati i po 10 dana ali sam se prestao sekirati. Jednostavno nastavim tamo gdje sam stao. Znam da tako neću postići neki strašan rezultat ali me više nije briga. Grižnja savjesti koju sam prije imao kada ne trčim i postižem rezultate je nestala a zamijenila ju je ogromna želja, čitaj ovisnost, za trčanjem. Više mi nije teško u 21 sat uvečer obući patike i otrčati 10ak kilometara po mrklom mraku na temperaturi oko nule. Ne smeta mi više što se ljudi okreću za mnom kao za nekim čudakom. S godinama sam naučio da sve što jako gori brzo i izgori. Svi oni koji se bilo čemu, pa i trčanju, previše posvete kasnije izgube volju jer im pretjerivanje stvara obaveze koje ih počnu gušiti. Nasuprot, oni koji ne pretjeruju u stanju duuugo uživati u sportu, hrani piću cigarama …
Nakon 3 UN dijete koje su davale izvrsne rezultate odlučio sam da više nikada neću ići na dijetu. Jednostavno sam odlučio promijeniti stil života. Znam da je teško ali se može. Neka se niko ne uvrijedi ali nikakav izgovor ne dolazi u obzir. Sve prečice, magije i instant planove i preparate treba zaboraviti jer su to prevare koje daju kratkoročne rezultate a ne rješenja. S godinama sam naučio da su umjerenost, istrajnost i upornost najveće vrline a pretjerivanje isticanje najveće mane. Zato ako želite dugo trčati i uživati u blagodatima trčanja nemojte pretjerivati nego uživajte i nikada Vam neće dosaditi i steći ćete jednu pozitivnu ovisnost.
Ništa ne može zameniti trčanje!
Zato ustajem svakim radnim danom u 5:15 ujutru pre posla, odradim svoj kompletan trening, spremim se kući i onda počinje moj radni dan. Drugačije ne bih mogao da uklopim trčanje sa svojim dnevnim obavezama. Bitno je da čovek uvek nadje način, a ne razlog… Razlog je najlakše naći… 🙂
Na ovome 5:15h ti bas zavidim, i svima onima koji uspiju da se bude u rane juratnje casove i idu na tracanje. Ja nisam jutarnji tip, pa poslu se razbudim tek nakon 2-3 rada i nakon dvije kafe. Pokusavala sam jedno ljeto da se natjeram na rano-jutarnje budjenje i pored izvanredne volje mi nije uspjelo. Mislim da mnogo toga zavisi i od same nase prirode. Neke stvari je lako utrnirati, promijeniti a neke mnogo teze ili skoro nikako. Zato, svaki put kada ujutro idem na posao i vidim trkace bude mi drago zbog njih i u isto vrijeme mi bude krivo sto ja nemam takav bio ritam. Dugo godina sam trenirala od 20h-22h pa je mozda i to razloga. Sada, zadnjih godina sve i da hocu zbog prekovremenog rada, studija, porodice nemam vremena ni za kasne ni za rane redovne treninge. Uhvatim vremena kad mi se pruzi prilika. Znam da usljed takvog treninga nema napretka i stalno „igram jo-jo„ .Takodje znam da je moje 50-60-70-satno sedmicno angazovanje na poslovnom i obrazovnom planu privremenom karaktera i da ce ce jednog dana zavrsiti te mi i sama ta cinjenica da ne mogu trenirati onoliko koliko sam ranije navikla lakse pada. U zivotu ponekad pri nastojanjima da ostvarimo neke nase ciljeve i planove moramo biti spremni da cemo morati zapostaviti stvari (ponekad i ljude) koje volimo. Ali i dalje uzivam u svakom izlasku na trcanje, bilo da je ljeti ili zimi. Obicno si odmah na pocetku godine rezervisem i upisem se na nekoliko trka (izmedju aprila i oktobra) tako da mi i to, u neku ruku, bude podsticaj da si odvojim jedan dio, od ono malo slobodnog vremena sto mi ostane, i za trcanje
Ja nazalost druge opcije za ozbiljne treninge nemam. Kad se vratim sa posla sam kao iscedjena carapa i nemam tu energiju koju bih mogao da implementiram u trening. Prvih nedelju dana, do dve nedelje bude tesko za ustajanje, posle se covek navikne.
Ne vrijedi, poksavala sam jedno cijelo ljeto, ali nije upalilo. Tada sam imala normalno radno vrijeme. Sada, kada sam sa obavezama zaista preko svih granica normale i lijezem oko ponoci 6 dana od 7 (nakon dolaska kuci s posla imam ucenje) a ustajem u 7h, ujutro nema sanse i da pokusam. Pomirila sam se sa time da mogu trcati 2 puta sedmicno maximalno ali, kako rekoh, ni to nece vjecno trajati. Doci ce ponovo vrijeme kada ce mi 40 satovno radno vrijeme biti kao godisnji odmor 🙂 pa cu tada imati vremena na pretek za svakodnevno treniranje. U svakom slucaju, uzivaj u toj mogucnosti da ides na jutarnje trcanje i …..osjecaj se privilegovanim zbog toga, jer vidis, ima nas koji bismo svim srcem zeljeli da mozemo biti dio jutarnjih trkaca ali zbog ovih ili onih razloga nismo. Sve trke pocinju ujutro, to je jos jedan razlog sto su oni koji mogu da trce ujutro na dobitku jer im je tijelo vec naviknuto na takav ritam.
Samo polako. Sve dodje na svoje 🙂