Blog & Kolumne

Eskapizam – put bez povratka ili povratna karta za sreću?

Nema komentara

Ja ne znam ništa o eskapizmu. Ili, u najmanju ruku, ništa nisam znao dok nisam ovde pročitao tekst Tomislava Novovića, „Bauk eskapizma – Da li kroz sport bežite od realnosti“.

Bauk eskapizma – Da li kroz sport bežite od realnosti?

Onda sam shvatio da sam ja tipičan primer eskapiste, s tim što ja želim da rešavam probleme, a ne da od njih bežim. K’o Bilbo Bagins – „There and back again“.

Eskapista sam, tim se dičim

Počeo sam da trčim pre par godina iz potpuno eskapističkih razloga kao i dosta trkača koji počinju u kasnijem životnom dobu da se aktivno bave sportom. Srećom, izabrao sam verovatno najbolji mogući put da pobegnem od svakodnevice (jer bavljenje trčanjem to zaista jeste) pa sam ubrzo uspeo vrlo efikasno i brzo da se udaljim od svakodnevnih dilema i problema.

Novi svet je bio tu, čineći me boljim svakog dana, jačajući i um i telo, povećavajući životnu energiju, usmeravajući misli gotovo isključivo ka treninzima, dužinama, pejsovima, trkama (EJ!), medaljama (WOW!) i svim ostalim šarenim i lepim stvarima koje su neraskidivi deo tog sveta.

Priznanje okoline je takođe bilo očigledno, tapšanja po ramenu učestalija nego ikada, podrška, sve… Sve osim što se rešenje problema nije ni naziralo. Čak ni to nije bilo strašno u tom trenutku. „Eskapizovani“ mozak misli da problem rešavaš ili si ga već rešio, da nije više do tebe. A jeste, i to više nego ikada.

„Neko pijan, lakše život odrobija“

Ko što reče veliki Đole: „Shvatam po malo te pokretne spužve, neko pijan lakše život odrobija“. Trkači, triatlonci, ultramaratonci i svi ostali sjajni sportisti rekreativci zaista lakše podnose sve što im život donese (odnese). Ja mislim da to ne treba da bude cilj, da život podnosimo i probleme skrivamo ili od njih bežimo.

Svakako da ne povećavamo dužine, uspone, pejsove da bismo što dalje pobegli. Mislim, u redu je to dok si punim plućima u fazi eskapizma i ojačavanja sebe, i ja sam to radio. I to pomaže mnogo, neprocenjivo. Ali, pomaže samo tebi i nikom drugom. Čak ni najbližima ne pomaže, makar ne onako kako mi to mislimo i priželjkujemo.

Ja sam (dakle, ne neko drugi) nakon prvih ličnih uspeha u trčanju, nakon prvih trka i medalja, veoma jasno kapirao da će sad, odjednom, svi oko mene početi da menjaju svoje živote na bolje, da će svi početi da trče, da se kite medaljama, da moje priče utiču na sve pozitivno (a kako drugačije) i stimulativno.

I da, bio sam opasno dosadan u prenošenju svojih utisaka svima, ženi, deci, prijateljima, kolegama, roditeljima a čak mislim da sam jednom i sa našim kućnim ljubimcima o tome kratko porazgovarao.

Ni jednom nisam pomislio da sve te priče na osobe oko mene mogu imati i negativan efekat. A mogu, verujte mi. Tako, dok dlanom o dlan prođe godina, dva semestra Škole trčanja, dva polumaratona, još nekoliko lepih trka i putovanja, šaka medalja i orman pun trkačkih majica i … stari nerešeni problemi zbog kojih je, negde, sve i počelo.

Lighted Running Signage

Transformacija energije

Po meni, to je ono što nedostaje da bi eskapizam postao putovanje sa povratnom kartom, pravilno transformisanje energije.

Energija koji dobijamo od trčanja je najpozitivniji mogući oblik životne energije i svi mi trkači znamo na šta mislim kad to kažem.

Oni „drugi“ ne znaju. Oni samo raspolažu oblikom energije koju dobijaju od nas.

U tome je ključ, kako ćemo mi (i da li ćemo), puni te čiste, divne i ogromne pozitivne energije, istu transformisati i usmeriti ka rešavanju problema koje imamo, ispravljanju emotivnih odnosa, porodičnih nesuglasica, poslovnih izazova. Sve je u tome.

I onda, ako ovo shvatiš i počneš da primenjuješ, primećuješ da stvari počinju malo drugačije da se odvijaju. Nisi ubrzao pejs ali si proveo lep dan sa voljenom osobom i razumeo šta ima da ti kaže, nisi povećao kilometražu danas ali si sutra uspeo da izbegneš konflikt na poslu, propustio si jednu trku (bože moj, biće ih još mnogo) ali si bio na dečijoj predstavi u vrtiću ili školi …

Tvoja energija postaje opšte korisna a ne samo tvoja i problemi počinju da postaju jasniji, manji i tvoj život postaje kvalitetniji. A i dalje trčiš i uživaš u kilometrima. Ko to može da nam uzme, na kraju krajeva.

Rear View of Silhouette Man Against Sky during Sunset

Stani ponekad i pogledaj unazad.

Da bi ovo nedvosmisleno bio afirmativan tekst o trčanju, moram da naglasim: nemoj neko da bi prestao da juri svoje ciljeve, pejsove i kilometre. Ni slučajno da bi neko odustao od maratona, triatlona, trail-a, ultramaratona ili šta god da mu je palo na pamet.

Neka beži od problema koliko god ga noge nose, koliko god daleko želi da pobegne, sve dok ne postane toliko jak da lako može da stane.

Da stane i da pogleda unazad, da obrati pažnju na svet oko sebe i, laganim pejsom krene da se vraća (ne laganim kao moj pejs, ali laganim).

Uostalom, i Forest Gump je trčao godinama pa je jednom stao i rekao: „Idem kući“. Valjda njemu više verujete nego meni.

Poslednji ples onog koji je leteo. Evo zašto priča o Majklu Džordanu treba da se nađe na trkačkom sajtu.
Koktel zvani motivacija
Tags: , , , ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed