Utorak, 25. septembar, treći dan jeseni, ne deluje tako. Napolju je, od kako smo kročili u kalnedarsku jesen, hladno kao u sred novembra, a ja nisam neka ljubiteljka trčanja po hladnoći.
Ne smeta mi ni blato, ni sneg, pa i kišu mogu da svarim, ali kada duva na niskoj temperaturi, e to su već tegovi oko struka od 10kg i po 3kg na svakoj nozi.
Dakle ne volim, ali imam dogovor sa Tijanom da posetimo adidas Runnerse, šmeknemo ekipu i odradimo bar jedan trkački trening ove nedelje (kažu, sve je teško na početku, posle se uhodaš).
Kako ono čika Marfi kaže, kada žuriš, univerzum će se maksimalno fokusirati da ti oteža stvari. Kada sam nakon 15 minuta smrzavanja, dok sam čekala autobus koji nije imao nameru da dođe, ušla u taksi i krenula ka parkingu na Adi, gde se ekipa AR okuplja taj dan, shvatam da ću ipak dobrano poraniti i nisam sigurna da li je to dobra ili loša stvar.
Svakako loša ako uzmemo u obzir temperaturu, ali dobra jer ću stići prva i izbeći onaj momenat kada upadaš u nepoznato društvo i treba da se predstaviš, pa nekako upoznaš sa svima, pa…
Upoznavanje sa ekipom
Stižem na Adu, izlazim iz taksija i krećem ka parkingu. Tamo je već neka grupa ljudi – damn it! I smrzavanje i neprijatna situacija, dva u jedan. Ali znam da je prijateljica, sa kojom povremeno trčim, tu i to mi uliva neku dozu mira.
Stižem do grupe, pozdravljam se sa Jelenom i mahnem ostatku ekipe. „Ćao ljudi.“ „Ćao“, „Hej“, „Ćao, ćao“… Ljudi su super friendly i očito naviknuti na padobrance. Fiju, dobro je prošlo, mislim se u sebi.
Grupa od 10 ljudi je svakim minutom dobijala po nekog člana/cu i nešto pre 20h, kada trening zvanično počinje, bilo je tu oko 40 ljudi, spremnih da zgaze „krug oko Ade“. Stigla je i Tića i upoznale smo se sa kapitenima i kapitenkom.
Trening može da počne!
U 20h obratio nam se i Aleksa, jedan od kapitena i najavio početak treninga. Trening počinje objašnjavanjem šta se trči, kojim tempom i ko su pejseri na koje vreme.
Ali pre kretanja u trk, pozdravljene su sve novajlije (i ja među njima). Predstavili smo se, izneli svoje ciljeve za predstojeću trku u nedelju i pročavrljali koliko je to realno obzirom na pređašnja trkačka iskustva.
Bio je tu i jedan veliki car (mislim da se dečko zove Miloš) koji je vikend pre trčao 142km i time oborio svoj lični rekord u dužini. Verujem da je sjajan osećaj kada se neki veliki poduhvat nagradi aplauzom ekipe sa kojom si trenirao kako bi taj poduhvat ostvario.
Meni je svakako skočio adrenalin jer inače imam dubok naklon prema ljudima koji pomeraju svoje granice kada je kilometraža u pitanju. Naboj pozitivne energije je svakako interesantan način da se podigne temperatura tela, a da nije klasično zagrevanje.
Brzo, brže, najbrže!
Kako se taj trening trčalo 7km progresivno, nije bilo klasičnog zagrevanja, već se prvih 500m trčalo uz „vežbe“ (zabacivanje, visoki skip, sitan skip…) svi zajedno, a onda su se ljudi polako odvajali po pejsu. Ovaj trening bilo je tri pejsera, na 1:35, 1:45 i 2:00.
Nikada za sebe nisam mislila da sam brza, ali ni da sam spora. Sve do ovog treninga 🙂 Ovi ljudi trče brzo! Dve trećine ekipe se sprema za polumaraton od 1:45 ili brže! Mama mia!
Iako su AR otvoreni za sve tipove trkača, mislim da je ovo ekipa koja je pogodna za one koji su se bar nekada susreli sa trčanjem, bilo individualno, bilo u nekoj drugoj grupi ili su bar na neki drugi način u životu fizički aktivni.
Sa druge strane, vrlo je inspirativno trčati sa ljudima koji te vuku napred i spontano teraju da probiješ svoje granice i izađeš iz zone komfora. To je jedini način da napreduješ!
Zadihana ali srećna
Na nekom 4km sam uspela da stignem Jelu i da sa njom gazim do kraja. Ispoštovale smo trening maksimalno i išle progresivno, tako da smo poslednji kilometar išle ispod 5 minuta, što je za mene ono, fenomenalno!
Usput sam pokušala da proturim po koju reč sa ljudima i saznam kako to AR funkcioniše i šta je glavna prednost ove ekipe. Uglavnom sam od svih dobila isti odgovor: ENERGIJA ljudi koji se okupljaju. Ljudi jedni druge motivišu da budu bolji, brži, snažniji.
Ciljevi su svima različiti, neki se spremaju za maraton, neki spuštaju vreme na polumaratonu, neki spremaju svoju prvu trku (10km) na Beogradskom polumaratonu za vikend (njima posebno držim fige i zavidim na tom jedinstvenom osećaju uzbuđenosti)… ali sredstvo za postizanje tog cilja je svima isto. Trče i to u grupi i to u sjajnoj atmosferi!
AR se okuplja pet puta nedeljno, imaju nedeljni plan, a dolasci su skroz free.
Priključi se i ti
Trčanje u grupi ima svoje prednosti i svoje prednosti 🙂 Osim ako niste izraziti vuk samotnjak što se trčanja tiče, sa AR ne možete da pogrešite. Uvek ima neko ko će vas iscimati da stisnete zube i istrčite još jedan kilometar ili neko sa kim ćete, kada se već zabrojite na nekom treningu dužine, da pročavrljate kako bi vreme brže prošlo, a kilometri leteli, ili neko ko će samo da ćuti sa vama, ali će vam biti lakše jer znate da je tu za vas.
Pored ovih čisto psiholoških benefita, tu su i kapiteni, stručni treneri, koji će vam pružiti bilo koji savet koji ima veze sa trčanjem. Bilo da je to tehnika, ishrana, snaga… a i ne morate da se cimate da tražite adekvatni plan pripreme ili da ga sami pravite.
Potražite ih na FB stranici ili na sajtu, skinite Runtastic aplikaciju za trčanje i preko nje se prijavite za sledeći trening. Reč je o aplikaciji koja je od maja ove godine povezana sa adidas Runners-ima, a koja meri pretrčane kilometer i prati vaše dolaske na AR treninge. Stiže zima, biće nam sve teže da se nateramo da treniramo, a kada se ekipa okupi, sve je lakše. Uz to, sa što većim brojem dolazaka možete da ostvarite i neke od povlastica iz adidas Runners loyalty programa.
Ono što je meni nedostajalo posle trčanja je neka grupna hidracija uz pivo, ali možda je samo bilo iznenađujuće hladno pa su svi posle istezanja požurili kući na čaj. Videćemo sledeći put 😉