blank
Connect with us

Hi, what are you looking for?

Blog & Kolumne

Životna trka

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Žurila sam da se rodim prvog dana zime 1983. godine u 6.30 ujutro, da zeznem sunce, da budem Strijelac u horoskopu. Da sam se rodila samo dva sata kasnije, već bih bila Jarac, što bi bilo nedopustivo.

trci lola1

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.

Žurila sam da se rodim prvog dana zime 1983. godine u 6.30 ujutro, da zeznem sunce, da budem Strijelac u horoskopu. Da sam se rodila samo dva sata kasnije, već bih bila Jarac, što bi bilo nedopustivo. Da se razumijemo, koze volim samo u Hercegovini.

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.Bila sam jako dobra i mirna beba. Toliko mirna da sam prohodala sa 16 mjeseci. Mama se sjeća da sam znala dugo da stojim, a onda bih, jednostavno, sjela. Nervirale su me hulahopke, češala sam se i grebala da se oslobodim toplog i nesnošljivog zagrljaja tog smiješnog odjevnog predmeta za moje male noge. Saplitala sam se o samu sebe, sudarala se sa realnošću, ali ipak ostajala na nogama. Kako nekada, tako i danas.

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Devedesetih, omiljena zabava mi je bila jurnjava niz stepenice Bijele Zgrade dok sam kasnila na prvi čas. Osnovna škola je bila udaljena 300 metara, a opet sam trčala do nje, uglavnom sprintom. U školi nisam bila veliki ljubitelj fizičkog vaspitanja. Izuzev kada smo trčali da se zagrijemo, ili kada smo mjerili rekorde na 200 metara.

Bilo je posebnog šmeka u “Priprema, pozor, sad!”, kada smo se mi, školarci, poredani u liniju, zgledali i opasno namigivali. Bivala sam prva ili druga. Posebno brza na asfaltu, posebno brzopleta na jeziku.

U nedjeljnim šetnjama, tata se često smijao mom hodu, govorio da su mi noge odjednom porasle i da su mi koraci preveliki.  Da sam čaplja. Nije ni slutio da će noge postati moj glavni oslonac u životu, a da će koraci biti želje. “Ukoliko ne znaš, tata, čaplje imaju i krila.”

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Oni koji su imali tu sreću da žive u Bijeljini, znaju da je srednjoškolski centar smješten na samom ulazu u grad. Oni koji su imali tu nesreću da pohađaju jednu od tih škola, sjećaju se Račanske ulice i rupa na asfaltu koje jedva čekaju prvu kišu. Jedva su je čekali i bahati vozači koji su redovno prskali prolaznike na trotoaru, najčešće uboge srednjoškolce koji bi tom prilikom sasuli u ravničarski ustajali vazduh svoj mladalački revolt krajnje neadekvatnim no vrlo bogatim rječnikom.

Dva i po kilometra od centra grada do centra srednjoškolskih muka sam opet najčešće prelazila – trkom. Sjećam se rekorda od 13,5 minuta brzog hodanja. Trčanje nisam ni mjerila – čemu? Za četiri godine na toj relaciji, postala sam iskusan trkač. U jednom smjeru.

Advertisement. Scroll to continue reading.

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Žurila sam u Beograd, na studije. Trčala sam niz stepenice, za tramvajima, preko Slavije, za trolejbusima, niz hodnike prolaza u Nušićevoj, uz stepenice. Zadihano sam završila tri godine fakulteta i avionom češke aviokompanije cupkajući odletjela u Sankt Peterburg. Na godinu dana. Tamo je kretanje dobilo sasvim drugu dimenziju.

Vrijeme više nije bilo okosnica svijeta, već prostor. Nepregledni prostor sjevera Rusije, kretanje širokim bulevarima, ljudi koji uživaju u šetnjama i prizorima. Trčanje je postalo besmisleno, tamo, u neprolaznosti ljepote grada – muzeja, u kome se mjerila samo brzina vjetra i ponekog skupog džipa u moru volgi. Skretanje je bilo neizbježno. Trčala sam nazad da završim fakultet.

trci lola


Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Kasnila sam i na poslove. Opravdavala sam prekovremenim revnosnim radom, uspješno.

Jedina ozbiljna posljedica trčanja zbog kašnjenja je bila saobraćajka prošle godine, kada me je kao pješaka oborio automobil koji je na krovu prevozio zarđale metalne šipke koje su nepropisno visile i koje su me zviznule u vis i pravo na asfalt. Stradala je glava – sreća, pa bosanska. Brzo sam se oporavila i trkom se vratila na posao.

Kasno sam počela da radim. Poslove sam mijenjala u trku, jer kratak je život da bih se bavila svime što volim. Rijetko sam se zadržavala tamo gdje nisam bila srećna. Problem kada imate bosansku glavu je što je potrebno mnogo vremena da biste shvatili da trčanje u mjestu nije uvijek plodonosno. Zato sada nastavljam dalje, tražeći novu avanturu.

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Godinama, postala sam sinonim za kašnjenje. Već su svi digli ruke od pokušaja discipline, prepisujući stanje genima ili bezobzirnosti. Moja krilatica je, posve prirodno, postala “Sve u svoje vrijeme”.

Dešavalo se da me u ličnoj životnoj trci sustigne i poneka Ljubav Mog Života, protrčkara vremenom uz mene, a onda se zadiše i odustane. Ili projuri naprijed.

Ako se i vama to dešava – nista strašno. Samo nastavite svojom stazom, dugoprugaši su uvijek u modi. Nemojte dozvoliti da vas uspore, ma koliko sjajne to osobe bile. Hodajte, jurite, pužite svojim sopstvenim tempom, jer svejedno naposljetku vas čeka samo vaš cilj.

Negdje kasnim, nekud jurim, to je moj život.

*Prvi tekst je napisan povodom mog učlanjenja u Belgrade Running Club, jula 2014. godine, na blogu trcitrciblogspot.com koji je nastao kao svojevrsna motivaciona prezentacija. Zašto i čemu BRC+blog, objasniću već idućom prilikom. 
Do idućeg trčanja!

Advertisement. Scroll to continue reading.
2 Comments

2 Comments

  1. jelena b.

    12.07.2014 at 13:13

    vazno je da nigde nisi zakasnila..
    like :)

  2. Ivana

    15.07.2014 at 17:59

    “Problem kada imate bosansku glavu je što je potrebno mnogo vremena da biste shvatili da trčanje u mjestu nije uvijek plodonosno.”-priča mog života! Divan tekst i srećno blogovanje!

Uključi se u diskusiju

Povezani članci