U nedelju smo trčali 26. Beogradski maraton. Posle svih, pitanje: da li će biti ili neće biti, pamtićemo sjajnu gradsku atmosferu koju maraton i trčanje donosi u naš grad. Izgleda da se Beograd i Srbija polako bude – osećaj je kao da ulazimo u 21. vek i polako uspevamo da uhvatimo trčanje u svoj svojoj lepoti.
Humanitarno trčanje ima moć da ujedini trkače i trkačice
Ključna pobeda ovog maratona i sumiranje Ivana Radenkovića: „Belhospice ima snage da ujedini sve trkače i trkačice„. U Belhospice timu trčali su ljudi iz različitih grupa i pojedinci koji možda imaju međusobne konflikte. No to ih nije sprečilo da zajedno budu pod šatorom i pod istim okvirom – Belhospice trčanja u humanitarne svrhe.
I još više, humanitarno trčanje, siguran sam, nešto je što će maraton u Beogradu, kad god se on održavao, postaviti na noge i učiniti da on bude „svetski“ događaj.
Kao primer dobre prakse, ovo je model prikupljanja sredstava koji sve veće fondacije treba da oforme, a ono što je naš sledeći korak jeste razvoj „čeriti platforme“, tj. mogućnost da se trkači i trkačice, sa prijavljivanjem na trku, ujedno prijave i za čeriti, tj. za „cause“ iliti akciju koju žele da podrže.
Savršena paradigma: Maraton vs Kosovo
U skladu sa šampionima „marketinga iz zasede„, ekipa Dveri je na startu trke izvela performans, iskočivši sa okolne zgrade, u trenutku kada je predsednik Vlade Ivica Dačić pokušao da otvori maraton. Oni su neporesredno pred start pustili svoj razglas i otkrili transparent, a poruka je bila „Izdao si Srbiju, Ivice“, nakon čega je čovek krenuo da se dere „Kosovo, Kosovo…“.
Mi dole, prvo onako kroz osmeh, a kasnije u neverici, uzvratili smo: „Maraton, maraton, maraton…“.
Ako bih lično morao da sumiram nekom strancu trenutnu situaciju u Srbiji, i borbu između dva seta vrednosti, to bi bilo baš tako: Maraton – u kojem je radost trčanja, radost života, pokreta i lepota zdravije budućnosti za sve, i Kosovo – jedna prošlost, tuga i bol, jedno nepomirenje i nepriznavanje, laž i manipulacija.
Biram maraton i pitam se: da li radim sve što mogu da ovo bude nacija maratonaca i maratonki?
Dati impuls razvoju
Nisam se lično, a nismo se ni kao tim, uključili u diskusiju oko maratonskih problema, pre svega, iz ubeđenja da, kao zajednica još uvek nismo sposobni da čujemo predloge i uvidimo mogućnosti za saradnju. I dalje mi deluje da postoje „strane“, koje sve više postaju političke, te dati podršku nekoj, znači „stati na nečiju stranu“.
I ovde, mislim da je u pitanju jedno neznanje, neznanje kako maraton može da se organizuje kao Javno-Privatno-Partnerstvo, a ne kao svojatanje i tužakanje između aktera, oko jedne manifestacije koja nema ideju kako dalje, osim da ponavlja ono već viđeno.
Valjda je zato dužnost da damo drugu mogućnost, kada je vidimo, a ne da plevemo po drugima kako nešto ne mogu, neće, ne žele, ne znaju da rade.
Dati impuls razvoju, onda kada je nešto spremno da primi taj impuls i ujedno biti spreman da prihvatiš da će biti potrebno mnogo više vremena nego što si mogao i da pretpostaviš da taj impuls zaživi – eto je magija razvoja martona, ali i bilo koje društvene promene 🙂
Trkači i trkačice srcem znaju!
Za kraj najvažnije, a to je da svake godine ima sve više nas koji trčimo! A tu, na tom ličnom nivou dešava se prava magija – jer sve ono lepo dolazi u srcu onog ko trčanje može da „vidi“.
Kada vidim školarce Beogradskog trkačkog kluba, Maturante Maratonce, BELhospice tim i druge ekipe, shvatim šta znači ona reč koju sam izbacio iz upotrebe: zajednica.
Trkačka zajednica je ekosistem koji omogućuje svakom pojedincu da se kroz trčanje ispolji na način koji je baš njemu potreban. Zato se i radujem svemu novom što nas okružuje u ovom našem malom svetu pored posla, porodice, politike…
Zato se radujem svakom novom trkču i trkačice, jer to znači da „trčanje deluje“. A kada trčanje deluje, onda i mi živimo u nekom pozitivnijem i srećnijem svetu!
13 komentara. Leave new
MARATON, MARATON, MARATON!!!
Posle čitanja članka koji je za mene u vreme potpune medijske blokade od strane vlasti, jako manipulativan, i čitanja komentara ispod, dobio sam osećaj kao da je Beogradski maraton rezervisan samo za drugu Srbiju odnosno drugosrbijance.
Živim u inostranstvu i bavim se rekreativnim trčanjem. Imao sam nameru da odtrčim i BM, ali posle ovakvih autošovinističkih komentara odlučio sam da je ipak polje da u aprilu istrčim maraton Padova, a BM će sačekati neka bolja vremena u Srbiji.
Ovo je tekst od pre 2 godine, prošli je bio lišen i politike i podela, i veći nego ikad. Imamo i dalje mnogo problema, istina, ali ne verujemo u bojkot kao rešenje. Srećno u Padovi!
Stavljanje ličnog interesa ispred nacionalnog je ništa drugo do sebičnosti.
Lako je prigovarati narodu koji „gerilskom“ borbom mora da iskaže svoje mišljenje zbog cenzure medija.
Koliko puta ste trčali za žrtve rata u Bosni? za žrtve rata u Krajini? za žrtve rata i bombardovanja u Srbiji?
Zar veću vrijednost ima sto ili dvije stotine Amerikanaca koji su propatili u Bostonu nego cifra od 250,000 Srba iz Krajine, 1,200,000 Srba iz Bosne i Hercegovine i još nekoliko hiljada žrtvi u vašoj „maratonskoj Srbiji“.
Da li ste ikada trčali na Kosovo i Metohiju da podržite svoj narod i da ga okrepite, i oni su patili i njima je potrebna trka podrške.
Zamisli ovo kao jedan maraton, sa cilja vas je krenulo 10 miliona, 2 miliona su već otpala nakon 1995minuta, nakon 1999 minuta odustalo je još nekoliko desetina hiljada Srba zbog umora.
U 2013 minutu 200,000 ljudi mora da napusti trku protiv svoje volje i to ne samo da je napuste nego i da potpišu da više nikad u svom životu neće trčati oni, niti njihova djeca i ostalo potomstvo.
Većina učesnika maratona se ne slaže sa takvom ponudom i svi zajedno mogu da se zauzmu za ostale trkače ali su vjerovatno previše okupirani prvim mjestom i željom za pobjedom (lični cilj) da gube sva moralna i društvena načela ne želeći da pomognu ostalim trkačima.
….
Trčite maratonci.. trčimo i mi samo naša trka je zajednička i mi ćemo na cilj doći zajedno.
Poštovani Slobodane,
Kao pravoslavac, maratonac i Srbin (od čega je jedino ovo prvo bitno, ova druga dva pojma su tačna, ali potpuno nebitna) reći ću vam samo par stvari:
Diskusiju ste počeli sa: „Stavljanje ličnog ispred nacionalnog interesa je sebičnost“. To je NETAČNO. Oboženje čoveka, individuacija do kraja života, put ka Bogu, borba sa sopstvenim grehovima i kajanje zbog istih i postizanje ljubavi prema bližnjima jednake onoj prema sebi samom je apsolutno prioritetni interes svakog čoveka (trebalo bi). Dakle, bilo kakvo idolopoklonstvo porodici, poslu, novcu, hobiju, rekreaciji, NACIJI, DRŽAVI, gradu, prijateljima je loše i treba biti samo sredstvo za širenje ljubavi prema Bogu i prema drugim ljudima (ma koje vere, nacije, rase, seksualnog opredeljenja, godina, pola… bili, jer Bog sve voli podjednako, dajući „kišu i sunce i pravednima i grešnima“). Maratonci kada su poželeli da potrče u Beogradu u nedelju, želei su da podele sa svetom i gradom pozitivnu energiju, snagu, nadu, pokret… Ja sam trčao i za Srbe na Kosovu i za Albance na Kosovu (ZAR PRAVI ČOVEK SME VOLETI JEDNE, A DRUGE MRZETI ILI NE VOLETI) i za Boston i za Irak i za Iran i za sve žrtve svih nacija 1991-1999, i za moju porodicu, za prijatelje, za kolege, za Beograd, za moju Srbiju i Srbe koje beskrajno volim i za ceo svet, a uz Božiju pomoć sam i istrčao… Zbog toga, ne osuđujući nastup Dveri (o kojima konkretno imam veoma loše mišljenje jer su nacionalisti, što je velika jeres, osuđena kao „etnofiletizam“ još krajem 19 veka na svepravoslavnom saboru u Carigradu) moram reći da ako su već želeli nešto da kažu, mogli su da sačekaju Ivicu na ulici posle, a ne da ljudima koji šire pozitivnu energiju i ljubav zadaju probleme i neprijatnosti… Toliko!
Želim vama Slobodane, svima na ovom sajtu i svim ljudima dobre i loše volje na svetu mnogo zdravlja, ljubavi, radosti i prestanak svakog rada, nemaštine, gladi, robovanja, bolesti i svega lošeg na svetu. Bog vas blagoslovio i pomogao vam!
Iako mislim da ovo nije adekvatno mjesto za ovakav vid rasprave, odgovoriću na vašu poruku.
Ja stojim iza onog što sam napisao o sebičnosti jer se smatram nacionalistom.
Pod etnofiletizmom se podrazumjeva stavljanje nacije/države ispred crkve, treba uzeti u obzir da su ljudi različiti, različitih religija, uvjerenja i principa, narodnosti ali ne i seksualne orjentacije (primjetio sam da ste ovo pomenuli pa moram da vam kažem da ne postoji nešto kao termin seksualna orjentacija.
Od svih kičmenjaka, na hiljade drugačijih životinjskih vrsta i sve se ukrštaju ili razmnožavaju na jedan jedini način; muška jedinka sa ženskom, samo se kod ljudi jedinih kičmenjaka sposobnih da razmišljaju javlja fenomen „homoseksualnost“, to nije seksualna orjentacija nego mentalna bolest- ne u pogrdnom smislu te riječi.
Ta bolest/faza je prolazna ona traje koliko i čovjekov život ili dok se ne izliječi, na svu sreću nije zarazno niti prenosno.
Vi kao religiozna osoba bi ste trebali znati da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu. )
Ja kao osoba koja se oslanjam na nauku i argumentovane činjenice da formiram svoje mišljenje imam pravo da stavim svoju naciju ispred kulta crkve.
Etnofiletizam takođe može da se pogleda i kroz Pravoslavnu crkvu, zašto ne postoji jedna Pravoslavna crkva? zašto postoji Srpska, Ruska, Grčka, Bugarska, Makedonska.. Pravoslavna crkva, zar je opet nacija jača od te „veze“ da smo svi Hristovi ljudi.
Naučno se ne može utvrditi istinitost ni jedne od tri najveće svjetske religije; Hrišćanstvo, Islam i Hinduizam, ali se može utvrditi da je nekad na ovom prostoru na kojem danas obitavamo živio neko, koliko istorijske činjenice sežu poznato je da je prva Srpska država formirana sredinom devetog vijeka, dakle na ovim prostorima već više od jedne decenije živi narod koji se izjašnjava kao Srpski, živi i danas, a i živjeće i poslije nas.
Kao vjernik vjerovatno shvatate da je ovozemaljsko carstvo maleno naspram nebeskog, a najbolji primjer vam je raspeće Gospoda Isusa Hrista, sina Božijeg, a valjalo bi pomenuti i Kosovski boj.
Ono što želim da kažem je da ako se mi kao narod odreknemo svoje istorije, svojih predaka, svoje zemlje, svojih grobova, svoje tradicije mi se odričemo svog identiteta i mi postajemo država kao SAD, država čiji narod nije ničim vezan, a zajedno je isključivo zbog ekonomskog interesa ( najbolji primjer su kao što sam rekao SAD u kojim vjerovali ili ne postoje savezne države koje se „mrze kao Srbi i Albanci“ npr; Kentaki i Zapadna Virdžinija, Kolorado i Juta, Indijana i Kentaki, Mičigen i Ohajo…) one su vezane jakim državnim zakonima, amandmanima iako većina od njih graniče jedna sa drugima niko ne smije da se odvoji od matične federacije jer im slijedi ekonomska propast, ako ih prije toga ne dohvati vojska SAD zbog kršenja ustava i secesionizma.
Pretpostavljam da znate da u životu imate dva puta; teži i lakši, a dok sam čitao bibliju izvukao sam zaključak da je onaj teži uvijek ispravniji.
Na vama je da izaberete kojim putem idete; da li kao trkač trčite samo kad je lijepo vrijeme, kad se ugodno osjećate i po dobro uređenoj stazi ili vašu strast prema trčanju ne mogu da unište ni prehlada, ni snijeg.. da li je to samo još jedan u nizu ispita da se testira vaša ljubav prema trčanju.
Da li svoju Srbiju volite samo kad je maraton, kad pobjeđujemo u košarci, tenisu i veterpolu ili je volite i kad je bombarduju, ucjenjuju, ugnjetavaju, parčaju, kidaju i pale.
Paralela je i ova naša priča, rođen sam ’93g u ratu koji sam prespavao u sanduku za municiju, odrastao u neprijateljskom okruženju i sa sigurnoćšu mogu da vam kažem;
(da me ne shvatite pogrešno, samo se budala raduje ratu i smrti, ali ustav Republike Srbije nalaže da se teritorijalni integritet i suverenitet brani svim snagama. Znači upotreba cjelokupne državne snage za rješavanje spornog pitanja između dvije države*ili više* zove se rat, dakle to je samo produžavanje državne politike poslednjim sredstvom -ratnom snagom za ispunjenje nacionalnog cilja.)
ako sutra dođe do novog boja, niko vas neće pitati kako se zovete, koje ste vjeroispovjesti ili kojeg političkog uvjerenja, nego će vas pitati da li ste Srbin ili niste i tu će priči biti kraj.
Mi kao narod možemo da imamo unutrašnje svađe i prepirke ali kad nas neko sa strane ugrozi mi zajedno moramo da branimo nacionalni interes jer je on preči i od strnačkih politika, bilo kakvih svađa i razmirica pa čak i od naših života.
(Statistički gledano Srbija je u prvom svjetskom ratu izgubila preko 30% stanovništva, a sad nam nisu pred vratima, nego su nam već u kući zahvaljujući najvećem tiraninu na ovim prostorima od kad je svijeta i vijeka Josipu Ambrozu –alijas „Tito“.
Arbanasi mobilizacijom na prostoru Kosova i Metohije i Albanije ne mogu da sakupe preko 80,000 „vojnika“-tačnije ljudi koji su spremni da se bore za nacionalne interese. Da dajemo život za život u najgorem slučaju -uprkos našoj avijaciji i artiljeriji koja u prvom udaru neprijatelju može da nanese ogromne gubitke u ljudstvu i mehanizaciji, mi bi smo na oltar otadžbine položili 1% državne populacije što je mizerno smiješno u odnosu na prethodno navedenu cifru iz prvog svjetskog rata.
Sloboda je tad plaćena skupo, a što duže budemo čekali, skuplje ćemo je platiti ako je uopšte i budemo mogli osvojiti.
Svako svoj put zna, ja svom prađedu koji je ostao u Albanskim planinama, đedu koji je poslije preživljenog Austrijskog logora u drugom svjetskom ratu ubijen od komunističke ruke i ocu koji je branio moju Republiku Srpsku na nebo ili onaj svijet ili šta god nas čeka izlazim kao pobjednik ili kao onaj koji je pao boreći se za slobodu.
Na vama je da li ćete pratiti put svojih predaka ili ne.
Dragi Slobodane,
Slažem se sa tobom (ne persiram jer vidim da si mlad kao i ja) oko nekoliko stvari. Slažem se – ovo nije mesto za ovakve rasprave i svima se izvinjavam zbog toga. Takođe, nisam ljubitelj dela J.B. Tita. Isto tako, slažem se da moderna Pravoslavna crkva obiluje etnofiletizmom (na Zapadu u istom većem gradu Bugari, Srbi, Grci, Rusi… imaju svaki po jednog episkopa, dakle nekoliko pravoslavnih episkopa u istom gradu što je NEZAMISLIVO po svim kanonima, da ne pominjm razne druge nacionalne izjave koje daju crkveni zvaničnici, iako su pravoslavne crkve srpska/bugarska/gruzijska… nazivaju tim imenima samo POMESNO, dakle zbog LOKACIJE koju pokrivaju, ne zbog NARODA, pa na primer na KiM ako je Albanac pravoslavac, njemu je isto episkop Teodosije, jer je KiM u sastavu SPC, a ne sestrinske Albanske pravoslavne crkve. Sve ove etnofiletističke i druge omaške su tek neka od pitanja za još uvek nikada dočekani Vaseljenski sabor i Crkva je, ako ništa, svesna toga. Ljudi nisu ni svesni koliko je u našem, pravoslavnom kalendaru svetitelja Srba, Albanaca (Sv. Mati Angelina npr), Rusa, Jevreja, Grka, Rimljana… i Crkva ih sve slavi podjednako, jer je njihova nacionalnost nebitna) Naravno, tvoje pravo je izbora i slobode da odlučiš da budeš šta god hoćeš, pa tako i nacionalista, vernik, nevernik, pravoslavac, budista… i ne tvrdim da nisi u pravu, možda ja grešim u vezi svega i uvek ostavljam tu mogućnost. Moj trenutni stav je, dakle ono što smatram da je ispravno, da čovek ne treba biti nacionalista, da svi ljudi treba da se poštuju u vole (to ne znači da ja time prestajem da budem Srbin – ja ću biti ponosni Srbin dok sam živ, pisaću ćirilicom dok sam živ jer mi je lepša od latinice itd…), da je manje-više apsolutno nebitno čije je Kosovo „ovozemaljsko“, jer čije god da je ono je samo Božije, da je status pišljive teritorije manje vredan od suze jednog deteta, a kamoli nekog rata, da nije humano tražiti Kosovo za Srbiju, ako je već 80-90% ljudi Kosova za nezavisnost. Nije li Gospod Isus Hristos rekao „ako ti neko traži haljinu, ti mu daj i košulju“, nije li rekao „ako ti neko lupi šamar, ti mu okreni drugi obraz“… Sveti Car Lazar je BRANIO većinsko, da ne kažem 100% pravoslavno, hrišćansko stanovništvo od najezde tuđina, pljačkaša i to druge vere, što je predivno, odgovorno i hrabro. Ali sada boriti se ratom za Kosovo, na kome više nije 100% pravoslavno, srpsko stanovništvo i na kome uskoro neće biti nikakvog okupatora je nedopustivo. Neka mi milostivi Bog oprosti ako grešim, ali sam On kad bi sad sišao na zemlju, da Ga neko pita, verovatno bi rekao da se Kosovo da Albancima, jer ih je više, jer je tako fer i jer tako treba postupati sa bližnjima svojima, kakvi god da su, jer kakvi su oni, takvi smo i mi. Naravno, kamo sreće kad bih ja uvek mislio sve ovo što napisah ovde, kad bih se uvek pridržavao ovih reči i stavova, bio bih svetac Božiji, ovako sam samo najgori od svih grešnika i na onom svetu će mi se suditi zbog sveg mog zla, pa tako i ako ovde napisah nešto netačno, ili nekog ožalostih ili uvredih ili iskritokovah, kao Tita npr, kakav god on bio…
A tebi lično Slobodane želim sve najsjajnije u životu. Dug život, mnogo zdravlja, mnogo dece, divnu ženu kraj tebe, ostvarenje svakog plana i želje, da uvek budeš nasmejan i radostan. Za tvoga oca (i ostale slavne pretke) mi je neizmerno žao i zbog toga razumem sve tvoje stavove i osuđujem te. Ja sam imao više sreće u poslednjim ratovima. Molim dobrog Boga da mu podari pokoj duši u vekove vekova, ti ćeš ga se uvek sećati, a ja ću se potruditi da se bilo kad setim ove diskusije i spomenem tebe i njega u svojoj molitvi. Živ bio! Mir svima!
p.s. Nadam se da ćemo u nekoj srećnijoj budućnosti zajedno trčati neki maraton, jedan pored drugog, ni ne znajući to!
Napisah „osuđujem te“ slučajno, mislio sam „ne osuđujem te“….
Sedi, jedan (1).
Maaa, otkaci se od nas.
trkači će trčati za trkače, uvek i pre svega. ne za boston, ne za usa, ne za kosovo, ne za fukušimu. kome je teško da skapira tu korelaciju sve dalje je sumanuto objašnjavati. usput, ovo je sajt o trčanju.
Nikada nisam i necu trcati zbog „nekoga i necega“, koliko god to „uzviseno“ bilo!
Drzite se dalje od „politickih“ i „nacionalnih“ polemicara i pametnjakovica. Ovo je sajt o trcanju. Bravo Tijana!
Sport treba da ostane sport. Politika nema tu šta da traži. Ovo što se dogodilo na maratonu pokazatelj je raspoloženja naših ljudi, sportista, i potpuno običnih ljudi. Dosta nam je političara i laži. Srbija mora u Evropu, nismo zatvoreni u staklenom zvonu, niti su nam stavili amove da ne možemo dalje. Poštujem želje i osećaj ljudi sa Kosova, ali na maratonu ne treba da bude politike.