Sve mi je teže da ručam sa svojom porodicom, jer se već duže vremena ne slažemo oko jelovnika. Naši pojmovi zdrave ishrane se razlikuju, i mada često nađemo zajednički jezik za neko jelo, sve ćešće dolazi do razmimoilaženja. To se obično rešava tako što niko nikome ne prigovara, već ja jedem svoje, oni svoje. Ovim sam izbegla jednu klasičnu scenu:
– Šta ima za ručak?
– Pomfrit i krmenadle.
– Znaš li koliko to ulja upije?
– Jok, pravićemo ga u tiganju. Kolač u tiganju 🙂
– Ne mogu to da jedem
– Napravi salatu
– Napraviću salatu, ali kako možete da sipate toliko ulja u svoje telo, znaš li da biljne masnoće zakrčuju krvne sudove blAblabla bla bla bla
Ovo nije nužno razgovor koji upućuje da je osoba ortoreksična, ali lepo ilustruje zamku u koju svako od nas ponekada upadne – da se drugome meša u tanjir.
Iako termin nije nov, ortoreksija je u poslednjih par godina zaista doživela svojih 5 minuta slave, sve je više javnih ličnosti koje dobijaju ovu dijagnozu – i dospevaju u žižu javnosti. Ipak, još uvek nije priznata u DSM (dijagnostički i statistički priručnik mentalnih bolesti). Ako pogledamo definiciju:
Ortoreksija je poremećah ishrane koji predstavlja ekstremnu preokupaciju zdravom hranom.
Pitanje je, naravno, šta kategorijzujemo kao „ekstremno“ tj. šta je aršin prosečnog bavljenja ishranom. U tom smislu, mnogi ljudi koji se naproste hrane zdravo, dolaze u rizik da ih drugi označavaju kao ortoreksičare, samo jer primenjuju određeni aršin nad hranom koju unose u sebe.
Ipak, kako su ljudi koji se generalno bave zdravim životnim stilovima podložniji, vreme je da pogledamo par znakova uzvičnika koji mogu ukazati da imate problem. Predlažem da ih čitate kao skalu, tj. svaki podnaslov kao skalu od 1 – 5, jer u manjoj meri, svi radimo sledeće stvari:
#! Čitanje etiketa do detalja u prodavnicama
Naravno – svakome od nas se omakne. Pogledamo kalorijsku vrednost. Onda pogledamo koliko ima šećera. Koliko proteina, masti. Kakvih masti? Nisam sigurna tačno kada čitanje etikete prerasta u bolest (ako ikada). Volim da verujem da je najbolje jesti one namirnice koje etiketu ni nemaju. Znate povrće, voće…
#!! Savetuju uvek i druge o hrani
Vratimo li se na gore navedeni razgovor jasno je koliko je lako upasti u zamku soljenja pameti. Mada svi znamo da nam dodatne soli ne treba 🙂 (i tako se upada u začaran krug..). Jedno je dati savet kada nas za isti pitaju, sasvim drugačije je kada nepozvano ljudima ulećemo u živote i usta sa „ja znam najbolje“ stavovima.
Opšta smernica koju na sajtu i privatno negujemo je da nam znanja, zapravo, ne manjka. Internet je pun savršeno jasnih uputa kako se hraniti zdravo. Manjka nam volje i to je uloga koju bi rado trebalo da preuzmemo u odnosu sa drugima – ulogu podrške.
#!!! Imaju potrebu da svi znaju kako i šta jedu
Jasno je da u doba selfija ono što je privatno mora postati javno, a ono na šta smo ponosni mora dobiti merljivu validaciju u vidu lajka. Ipak, ukoliko trujete svoju okolinu nametanjem izbora ubrzo ćete shvatiti da su oko vas ostali samo istomišljenici. Što vam je life style ekstremniji to je i njih manje. Kada ste unakrsno izmenili lajkove znate da zapravo niste uradili ništa.
Deljenje mora biti tu zarad širenja znanja. I plodonosne razmene stavova. Ne radi hranjenja ega.
#!!!! Društveni život trpi
Hrana je jedna od suštinskih društvenih aktivnosti. Još od kada su prvi ljudi sedeli oko vatre – zajedničko hranjenje je budilo kohezivnost. Kada vaše navike u ishrani postanu toliko specifične da shvatite da ste nesposobni da funkcionišete u grupi, znajte da ste na korak od veoma važnog izbora.
#!!!!! Ne dozvoljavaju sebi ni male propuste
Dijete postaje održiva kada postane stil života, i više ni ne osećate da pravite kompromise ili sebe lišavate nečega što želite. U tom procesu padanja su sasvim normalan deo navikavanja, nekada čak i željeni izduvni ventil. Ponašanje koje društvo sada naziva patološkim je situacija kada odbijate i parče torte na nečijem rođendanu (svom na primer :)) ili se kažnjavate gladovanjem jer ste pojeli više kalorija nego što ste planirali.
#!!!!!! Imaju jako komplikovana pravila o hrani
U korenu svih dobrih dijeta je jednostavnost. I povrće. Ali pre svega jasnost zašto se hranimo na određen način i kako najlakše da uklopimo ishranu u svoj život. Ukoliko čujete sebe da previše pričate o enzimima, hormonima i ćelijskom zidu, a niste lekar ili nutricionista, možda ste postali malčice opsednuti?
#!!!!!!! Pretrenirani su
Korist treninga nasuprot štetnosti lekari često ilustruju U krivom. Najniža tačka je i najviša korist, pa ljudi koji nimalo treniraju i ljudi koji su pretrenirani dolaze u istu zonu rizika kada se sa treningom pretera.
Savremenost diktira i rekreaciju kao novi vid telesne higijene, ali tržište je stvorilo rekreativnog profesionalca – koji ima svu opremu i trenira kao da mu život od toga zavisi. I zavisi – ali ne na način na koji biste očekivali.
#!!!!!!! Sve više i više namirnica odbacuju kao nezdrave
Ovo je predobro poznata slika – a granica je zaista arbitrarna. Kada otvorite svoj frižider – šta ćete videti? Da li šarene boje voća i povrća ili šarene kutije prerađenih proizvoda? Koliko različitosti? Kada se ode u krajnost, shvatićete da je jedini način da budete 100% safe da pravite sve sami. Cena za takav vid izopštenosti nije mala, i retko ko je spreman da je zaista i plati. Zato poverenje mora da se polaže i u proizvođače i u prehrambenu industriju – u manjoj meri.
#!!!!!!!!! Nisu srećni kada jedu
Na kraju dana – kada se sve podvuče ako hrana prestane da vam predstavlja zadovoljstvo a postane izvor bola i panike – sasvim izvesno ste na stranputici. Mnogi teoretičari idu i korak dalje i uveravaju nas da sa unošenjem takve energije uz hranu, nećete ni mršaviti niti postajati zdraviji, već suprotno.
Nisam pobornica ideje „umerenost u svemu“ – strast i inspiracija ne trpe osrednjost, ali promene u ishrani moraju da proističu pre svega iz mesta mira koje nalazimo u sebi, informisanosti, principa i odluke. Tada umerenost postaje umetnost.
Dalje čitanje:
Preporučujem blog naše autorke, Tamare – koja piše o svojoj dijagnozi ortoreksije
Zatim sjajan tekst o ortkoreksiji, Maje Petrović, na bloguVitki gurman, koja postavlja pitanja granice poremećaja.
Naravno – najviše nas zanima vaše mišljenje, i podela iskustva.
6 komentara. Leave new
Baš fin tekst, a ima puuuuuno istine! 🙂
Sjajan i konkretan tekst!
Dobra tema. Poprilično osetljiva jer se tiče skale vrednosti koju ljudi imaju. Nekima je zdravlje na prvom mestu, nekima društvo, nekima ljubav, nekima Bog, nekima posao, nekima porodica – sve to ima svoje mesto na skali tih vrednosti. Ovaj tekst lepo oslikava kada je zdravlje nekome na vrhu te lestvice (i sve je podređeno zdravlju). Meni u suštini nije ono na prvom mestu. Ali da li to treba da bude Bog? Da li ljubav? Da li posao? Da li porodica?
Mislim da svako ima pravo da bira svoju lestvicu vrednosti (za razliku toga da društvo diktira šta je ispravno) i na osnovu toga se nalazimo sa onima koji imaju slične lestvice vrednosti. Na kraju krajeva, svako je odgovoran sebi kako će stići svoj cilj u životu (tu gornju lestvicu). Sa druge strane, mi kao društvo smo odgovorni da posavetujemo nekoga da preispita tu lestvicu vrednosti – ako je radoholičar, fanatik, nemaran, itd… ali, opet – ko određuje šta je ispravno na toj lestvici? 🙂
Rekao sam da je tema osetljiva 😀
Prava pitanja Davide – svako ima svoj odgovor. Opet sve zavisi od konkretnih ciljeva životnih, godišnjih, mesečnih? Istovremeno, nekako kao da i sam taj odgovor nije isti za osobu tokom celog života. Ja sam npr, tek posle 30 razumela da mogu i želim da podredim neke stvari zdravlju i trčanju. Nekada bih se na to nasmejala 🙂
Mislim stvarno da je pola danasnjih bolesti stvar mentalnog zdravlja, ne kazem da ako neko ima ovu „bolest“ da nije uredan. Nego da ljudi a prije svega farmacija izmislja bolesti da se samo posjecuju doktori i ostalo. Pola stvari je umisljeno.Nego moje misljenje, poz.
Veoma moguće. PItanje je uvek interesa šta se i zašto proglašava bolesnim.