Pre mesec i po dana, Beograd je bio domaćin najveće triatlonske trke u regionu. Na 11TRI Belgrade, polu distanci, 23. septembra učestvovalo je preko 250 muškaraca, 50 žena i blizu 50 štafetnih ekipa!
Beograd je idealno mesto za obaranje ličnih rekorda, a koliko ih je palo prvog dana jeseni, ne zna im se broj. Bilo je tu dosta gostiju iz regiona, kao i onih koji su prelazili okeane ne bi li gostovali na ovoj trci. Nakon sumiranja utisaka, neki od učesnika su svoje iskustvo na ovom događaju podelili sa nama.
Ja sam triatlonac – Boris
Nakon što se trka završila i utisci se „slegli“, mogu reći da sam prezadovoljan samom trkom, ali i ostvarenim rezultatom. Gledano iz mog ugla, trka je definitivno opravdala svoj slogan – #YourNewPB.
Ruta za plivanje je bila odlična, plivalo se samo jedan krug, što je eliminisalo veliku gužvu. Sam start je omogućio da svi plivaju svojim ritmom, što je značajno za neiskusnije i sporije plivače. Zona tranzicije je bila super obeležena i što je veoma bitno – bila je dobro pozicionirana, tako da su navijači sa svih strana mogli da nam pruže podršku u trenucima kada je bilo najteže.
Biciklistička staza je bila dobra za one koji su došli da izvuku maksimum iz sebe i da odvezu distancu od 90 kilometara najbrže moguće. Staza je u svim delovima dovoljno široka, asfalt relativno dobar (osim par rupa u koje sam uleteo dok sam prolazio kroz jednu od kriza koje sam imao tokom trke i razmišljao o smislu života 😀 ), a okrepna stanica, tj. volonteri koji su je činili su bili fenomenalni – prepuni energije koju su nam na neki način prenosili tokom tog kratkog kontakta koji smo imali na stazi.
Pravu energiju i ambijent trke osetio sam tek na trčanju (kada se razdanilo), kada je došao i najveći broj navijača, koji su definitivno na mene ostavili najveći utisak i učinili da mnogo lakše podnesem psiho-fizički napor kroz koji sam prolazio. Ovim putem bih iskoristio priliku da uputim neizmernu zahvalnost navijačima – trkačima Beogradskog trkačkog kluba koji su učinili ovu trku i postavljanje mog novog PB-a nezaboravnim!
Sama ruta za trčanje bila je dobra, relativno ravna uz okrepe na 2.5 km, što je bilo i više nego dovoljno. Tečnosti nije zafalilo ni u jednom trenutku, ali ono što je meni zafalilo jeste energija volontera, koja definitivno nije mogla da se poredi sa onom koji su ljudi na okrepi tokom vožnje bicikla davali (definitivno je ovo jako subjektivna „zamerka“, ali je svakako jedina stvar koja je meni nedostajala na trci, pa sam je morao navesti).
Poslednja 2.5 kilometra su za mene bila jako teška, pa je volja i mentalna snaga bila na velikom ispitu. I znate šta? Mislim da sam položio! Sam ulazak u cilj za mene je bilo veličanstveno iskustvo – veliki broj nasmejanih, energičnih ljudi, fantastičan prizor same ciljne kapije, definitivno su slika koju ću jako dugo pamtiti. Raznovrsna okrepa nakon trke pomogla mi je da se brzo povratim i vratim se na stazu kako bih sačekao svoje klupske drugove i prijatelje i njima pružio podršku u najtežim trenucima.
Definitivno bih preporučio ovu trku svima, od onih kojima je ovo prva trka ovog formata do onih koji su marljivo trenirali cele godine u pohodu za svojim novim ličnim rekordom.
Vidimo se sledeće godine!
Triatlonosna štafeta, zabavan način da se upoznate sa ovim sportom – Danijela
Dobila sam nekim čudnim spletom okolnosti priliku da učestvujem na 11TRI Belgrade triatlonskoj trci. Prošle godine, zbog druge trke, nisam mogla da volontiram na ovoj trci, ali sam sebi obećala da će to biti ove godine. Baš u periodu kada je trebalo da se prijavim za volontiranje, pozvao me je drug i zamolio da uskočim u štafetu kao trkačica jer im se drugarica koja je trebalo da trči povredila. S obzirom da sam se spremala za trejl trku za kraj sezone i da sam bila u trenažnom ciklusu prihvatila sam poziv ali sam nagovestila da od mene ne očekuju neki posebno dobar rezultat. Srećom te slično razmišljamo, a i svima troma nam je bio prvi triatlon tako da smo se složili da je bitno učestvovati i završiti trku u limitu.
Naravno, kako to obično ide, nekoliko dana pred trku naš plivač je dobio upalu uha, pa je na njegovo mesto uskočio sjajan mladi plivač. Bilo je i problema sa biciklom… Sve u svemu do 24h pred trku potpuna neizvesnost, umesto da mislimo o strategiji i trci, mi smo mislili kako da se sastavimo, startujemo, preživimo i finiširamo. Ali, ja sam znala da će sve da se reši 😉
Dan pred trku je bilo organizovano okupljanje trkača, podizanje startnih paketa, tehnički sastanak i pasta party. Mislim da je posećenost bila 100%. Tu smo saznali sve detalje kako će sutradan funkcionisati trka i prošli smo šematski kroz sve tranzicije (prelazak iz jedne discipline u drugu koji zahteva određene radnje koje se moraju preduzeti).
Skupili smo se pre svitanja na startu, pomalo pospani a opet ustreptali. Mislim da do sada nisam imala veću tremu (možda pred prvi polumaraton).
Nisam uspela ni par rečenica da prozborim sa drugarima i volonterima, kad eto ti našeg plivača Vlade trči ka tranziciji… Vauuu, pa on je drugi, treći! Predao je nanogicu sa čipom biciklisti koji sav važan i ponosan startuje, pa bar smo sad na rezultatim uživo 1-2 štafeta. Izvoza Gliša kraće vreme nego što je najavio, ja tek stigla u zonu tranzicije i počela da se zagrevam.
Prva dva kruga sam istrčala u nekom finom prihvatljivom tempu, navijači duž staze su bili divni, bodrili, navijali, nekako sve je lepo teklo. Volonteri su bili sjajni na okrepama, ali mene je samo zanimalo da završim trku, da me nešto ne iznenadi i da ne izdam ekipu. Kako je staza kružna sve vreme trke sam se susretala sa trkačima. Gledamo se u mimoilaženju i samo pokretima obrva, oka ili blagim dizanjem palca jedni druge hrabrimo.
Teško mi je, baš mi je teško… Ali kako je tek njima teško koji su isplivali 1.9km, pa vozili bajs 90km, kako li je njima?
I tako bodreći svoj mozak uz ogromne napore videh četvrti put cilj, ali sada je bilo vreme da kod volontera napokon skrenem desno, o divni živote, dozvolio si mi da još jednom pobedim sebe, imam još dvadeset metara, a onda i nek padnem.
Ma u cilj se ulazi pobednički sa osmehom i podignutim rukama! Uspeli smo! Finišeri triatlonske štafete: Vlada, Gliša i Dacke, ostaće zapisano zauvek! Završili smo kao petnaesti.
Organizatori su pravi profesionalci i iskusni triatlonci koji su mislili na sve probleme sa kojima se susrećemo na trkama. Imam samo reči hvale jer su sveli probleme na minimum.
Ako me pitate šta mi se nije svidelo, to je trasa kojom se trči koja se sastoji iz pretrčavanja iste deonice 8 puta, ali to je možda samo moja zamerka, jer sam ipak ja u duši trejl trkač.
Ko volontira puno daje, ali još više dobija za uzvrat – Viktor
Nekada sam maštao da ću učestvovati na triatlonu, trenutno o tome ne razmišljam jer zaista zahteva puno treninga, zato sam se prijavio da volontiram na 11TRI Belgrade, jer sam hteo da vidim kako to sve tehnički funkcioniše i kako to takmičari preživljavaju. Sa druge strane, pošto sam i sam trkač, znam koliko je za trku jedna od najbitnijih stvari da ima navijače, a ne da bude pustinja. Koliko meni kao trkaču znači jedan aplauz na trci, u triatlonu je to tri puta više. Zato sam želeo da 11TRI, kao najveći triatlon koji se kod nas održava, ima dobru navijačku atmosferu.
Iako je bilo dosta prijavljenih volontera, na sam sastanak volontera je došao mali broj ljudi što me je razočaralo. Srećom, organizatori imaju saradnju sa srednjom školom iz Smedereva, tako da su najveći deo volontera činili klinci, srednjoškolci.
Bilo je puno sjajne dece koja su u 5 ujutru ustala da bi došla na događaj i volontirali do samog kraja, tako da, jedno veliko bravo za njih!
Pošto govorim mađarski i engleski, volontirao sam na dan trke ali i dan ranije kao prevodilac i tada sam saznao da postoji ozbiljan briefing gde organizatori detaljno objasne učesnicima sve vezano za trku. Ono što mi je posebno bilo interesantno je prilika da se upoznam sa pravilnikom. Saznao sam sve o tranzicijama, sudijama, samoj organizaciji trke koja je puno zahtevnija od trkačkog događaja.
Što se navijanja tiče, to je strateški dobro organizovano, na par ključnih tačaka. Prva i najvažnija tačka bila je kod same tranzicije, tu smo podržavali i pomagali plivačima pri izlasku iz vode, usmeravali ih, neki su bili i dezorijentisani pa smo im pomagali da dođu sebi. Druga ključna tačka je bila kod uspona na most preko Ade, za bicikliste, a treća ispod mosta za trkače. Na ove tri tačke je takmičarima u sve tri discipline bila najpotrebnija podrška, i mislim da su strateški dobro postavili punktove za navijanje.
Ono što mi se jako dopalo, a što je u neku ruku tradicija na ovom događaju, jeste da sa poslednjim takmičarem/kom svi volonteri zajedno utrčavaju kroz cilj.
Činjenica da si tu ceo dan i da daješ nešto, ali kada vidiš koliko to nekome znači, sve ti se vrati. Videlo se da je takmičarima mnogo značilo naše prisustvo. To je ono što mi se najviše dopalo kod samog volontiranja.
Posebno je bilo lepo navijati za ekipu iz našeg kluba, Borisa, Dražu i sve ostale.
Jedina sugestija, koja se ne odnosi direktno na organizatore, već je više poziv za navijače. Ovo je najveća triatlonska trka u zemlji, mislim da treba biti lokal patriota i na ovakvim događajima praviti sjajnu atmosferu, učiniti da oni izgledaju veće i lepše.
Kultura navijanja kod Srba – Marina
Kada pogledamo koliko sjajnih sportista je poteklo sa ovog područja, rekao bi čovek, ovi Srbi su sigurno sjajni navijači. Realnost je ipak malo drugačija. Ne kažem da nismo srčani kada su neki tradicionalni sportovi u pitanju, ali kada su u pitanju maratoni, triatloni i ostali manje popularni sportovi, tu smo još uvek slabi.
Ono što je ipak dobra stvar, ljudi koji dolaze na ove događaje da bodre su stvarno najbolji navijači na svetu! Tu nema bujanja negativne energije, niko se nikada nije potukao na ovim događajima, nisam upoznata sa nekim diskriminatornim ispadima, šta više, imajući priliku da budem sa „druge strane“ na ovogodišnjem 11TRI Belgrade triatlonu, osetila sam sjajnu energiju koja vlada među navijačima i koja se prenosi na učesnike.
Ipak, po mom mišljenju, navijača nije bilo dovoljno. Razumem da nije svima najluđe zezanje da po tmurnom danu ustaju u 6 ujutru ne bi li pozdravili učesnike na startu, ali čak i oko podneva, kada je i sunce stiglo, navijača nije bilo onoliko koliko ovakav događaj zaslužuje.
To naravno nema nikakve veze sa organizacijom događaja, već više sa kulturom navijanja koja je kod nas na ovakvim događajima još uvek nerazvijena.
Bilo kako bilo, ljudi koji su 23. septembra bodrili naše (i ne samo naše) triatlonce, uradili su sjajan posao! Atmosfera je bila fenomenalna, a osmesi koje smo uspeli da izmamimo i onima koji su bili na izmaku snage, bili su od neprocenjive vrednosti.
Prijave su otvorene!
Zaključak je sledeći: 11TRI Belgrade triatlonska trka je idealna, kako za one koji bi da se upoznaju sa ovom disciplinom, bilo kroz štafetni nastup ili za one malo hrabrije kroz prvu polu distancu, ali je staza takva da oni iskusni mogu da je iskoriste za obaranje ličnih rekorda. Sama organizacija je besprekorna, volonteri su sjajni, a navijači, iako možda malobrojni, glasni i energični.
15. oktobra otvorene su prijave za 11TRI Belgrade 2019. Ne propustite priliku da budete deo ove velike priče! Ako niste spremni za ceo triatlon, razmislite o štafeti. Ako vas zanima kako se organizuje jedna triatlonska trka, prijavite se za volontiranje na ovoj, a dlanove za bodrenje vežbajte do sledeće godine, pa se vidimo 22. septembra 2019. godine na stazi ili pored nje.