Shvatanje trčanja na dan Cooper Canyon ultramaratona

Knjiga koja zasigurno menja život ili barem odnos prema trčanju (što je ponekad dovoljno za definisanje života:) je „Born to Run„. Kroz knjigu je isprepletano nekoliko priča u okviru glavne – učešću autora i par trkača iz Amerike na ultramaratonu zajedno sa Tarahumara indijancima. Različite priče tih ljudi su pravo bogatstvo, a okupljenih oko jedne tako obične aktivnosti – trčanja.

Mek Dugal nas na kraju knjige uspeva da nas ubedi da smo svi rođeni za trčanje, a ja, kad pomislim na to da je Dragana, najvoljenije biće u mom životu, iz poptune pasivnosti i neverice pre 2 meseca, uspela da danas obrne krug oko Ade, sam siguran da je to istina. Apsolutno smo svi isti u ovome – bilo da ste gojazni ili trenirate sa Gebreselasijem, i to je prosto neverovatno za mene – apsolutni fenomen da nije sve individualno.

Nivoi shvatanja trčanja

No, često o trčanju mislim na različitim nivoima. Prvi nivo je veoma prizeman i često me nervira, kada osetim da preovlađuje u mom bavljenju trčanjem – trčanje kao poboljšavanje rezultata i zadovoljenje sujete. Tu uvek pokušavaš da budeš brži, ali verujem da ostaješ nezadovoljan. Ne znam za pravu reč, ali to je scarcity.

Drugi nivo trčanja je ono što svi radimo – trčanje kao zdravlje, kao nov kvalitet u našem životu koji doprinosi da se osećamo bolje i da manje bolujemo.

Goran Mišić je već lepo rekao: „Postizao sam nešto što je fizički i psihički bilo toliko zahtevno u sportu da nije bilo prepreke u životu koja mi se činila nesavladivom.” To je i treći nivo, kada osvestimo da je sport doprineo i jačanju cele ličnosti, kada nas motiviše da postignemo i neke druge velike stvari koje nam se čine da nemaju dodira sa sportom. Ovaj treći nivo je i priča „Aktivnog života“ koju želimo da širimo i kojom želimo da damo primer.

Na četvrtom niovu trčanje je društvena aktivnost koju delite sa sličnim ljudima. To je i neopisiva lakoća prijateljstva kojom trkači i trkačice prilaze drugima – i taj duh nema niti u jednom drugom hobiju, preduzeću, sportu… To je onaj duh koji gajimo na našim zajedničkim treninzima i zbog kojeg se svi tako dobro osećamo nakon grupnog trčanja.

Nekako mi se čini da je peti nivo (do kojeg još nisam stigao), jeste onaj trenutak kada trčanje postaje duhovna aktivnost u kojoj se izdižete i zauvek menjate. Jeste da ovo deluje malo pretenciozno, a neki bi rekli sektaški, ali evo šta zbori „Bosonogi Ted“ o svoj ućešću na prošlogodišnjoj trci:

To have been blessed to be part of this event has been life changing. To have gotten a chance to come to know and love the Raramuri people and all the friends of the Tarahumara has been a true honor…a major blessing for me, adding richness and insight to my life in doses so large that it continuously boggles my mind and leaves me with a deep sense of gratitude and thankfulness.

Indeed the Raramuri culture of korima is something that touches all of us with its simple beauty and trust in the human spirit of sharing and mutual love. Let that spirit live on in all of us as we recognize it in our own lives and in our own circles of friends, family and colleagues…and co-inhibitors on this incredible planet.

Someday, you too may be blessed to run in the Canyons, to meet Caballo Blanco and touch fingertips with Arnulfo or some of the other local legends. In the meantime, you can always try and book a trek in the canyons with the ole’ Caballo himself (see: www.caballoblanco.com) or support the Norwas de Raramuri – Friends of the Running People – non-profit founded by Caballo (see: www.norawas.org)

Pogledajte video i uživajte u trčanju, kao da ste rođeni za njega.

Mi ćemo ove godine sigurno interno organizovati vikend putovanja u zabačene i prelepe delove Srbije, sve u potrazi za nečim što nije ulična trka, polumaraton, 5:00, 166 bpm, + 20 sekundi, 7700m…