Iskustvo polumaratona za mene ima posebnu moć. Zasigurno momenti  kada dajem zavjet sebi da ću i ovoga puta pobijediti sebe i uspjeti da izguram do kraja.

Ovaj polumaraton je došao kao četvrta, uspješna trka ove godine. Podgorička desetka, Beogradski polumaraton, Nikšićki triatlon i na kraju Sarajevo.

Od jednog prosječnog rekreativca – do uspješnog takmičara finishera sa ukupno četiri medalje ove godine  i svojim ,,personal best’’-om na posljednjoj trci.

Baš za ovu trku sam se odlučila uz podršku i fenomenalno druženje ekipe iz Crnogorske akademije trčanja: Miloša, Aleksandra, Alekse, Jovice, Vukajla, Jelene, Milke i ostalih, kojima dugujem posebnu zahvalnost za odlično druženje i posebno organizaciju tokom cijelog događaja.

Crnogorci neposredno pred trku

Kako je došlo do ideje?

Do ideje je došlo, jer sam željela doživjeti pravu bosansku ,,ćeif’’ trku i osjetiti duh Sarajeva.

I sama potičem iz krajeva sa sličnom kulturom i običajima.

Naime, odlučila sam ,,obojiti’’ septembar jednim ovakvim događajem, jer je to period kada je smjena godišnjih doba više nego očigledna kod nas – iz ljeta prelazimo direktno u poznu jesen, gdje sunce i vedra jutra zamjenjuje sivilo magle i kiše.

Posebno sam to osjetila na septembarskim treninzima kada sam bila sklona prehladama zbog varljivog sunca i opakog vjetra, što mi je bilo otežavajuća okolnost prilikom priprema za polumaraton. Ipak, uspjelo se jer volja čuda čini.

Posebni akcenat stavljam na slojevito oblačenje na treninzima, sada na prelazu godišnjih doba.

Bolja fizička pripremljenost

Značajan doprinos mom ukupnom rezultatu na polumaratonu dao je 3. Nikšićki triatlon za koji sam se pripremala skoro cijelo ljeto.

Skoro svakodnevno plivanje i vožnja bicikla tri puta sedmično su itekako poboljšali moju kondiciju i učinili da krenem korak dalje u mojim treninzima i prihvatanju novih iskustava.

,,Kreativnost u treninzima značajno povećava formu treninga, održava bolji fokus i lagano izvodi iz ,,zone konfora’’. Rezultati ovakvog načina treniranja su više nego očigledni.

Novi izazovi na trci i njihovo rješavanje

Što se iskustva na trkama tiče, veliki izazov za mene bilo je trčanje po suncu. Toga sam se, moram da priznam najviše plašila.

“Trčanje po jakom suncu, može da dovede do dehidratacije ukoliko niste dovoljno hidrirani, grčeva, vrtoglavice i drugih problema.’’

To sam rješavala na sljedeći način:

Naime, pošto sam veliki pobornik boravka na otvorenom vazduhu, biram da pješačim dnevno barem 5km. Obično je to kada se vraćam s posla. Kada sam se tih dana vraćala kući govorila sam sebi: ,,Adaptiraj se, Nina. Zamisli da trčiš ovako u Sarajevu, na polumaratonu. Rezultati su višestruki, a iznad svega – uspješno istrčane sunčane dionice na trci J.

Takođe sam, nekada, nedjeljom, namjerno trčala oko deset časova ujutru kada sunce već umjereno grije kod nas na sjeveru, gdje sam vježbala pravilnu hidrataciju koja je bila i jedan od faktora koji mi je išao u prilog na trci.

Zagrijavanje u parku, prije trke

Na trci i posle nje

Kada idem na trke, primijetila sam da pratim isključivo svoj unutrašnji kompas, tj.pratim tempo svog organizma i iskreno uživam u predjelima tokom trke, tako da – ukoliko me želite pitati za trasu maratona – ne bih vam mogla dati tačan odgovor, jer ne znam koja je. :D

Na samom startu dok sam se namještala da krenem, dobila sam dobar vjetar u leđa od jednog gospodina: ,,Ali gospođice, vi treba da stanete u prve redove, ne u poslednje!’’.

Nakon starta, ubrzo dolazimo na stadion ,,Koševo’’, gdje ,,maratonci trče počasni krug’’ , osjećaj je fenomenalan, uživam u grandioznosti stadiona i obećavam mu da ću protrčati opet tom divnom stazom, i biti dio atmosfere nekog fenomenalnog koncerta! Prvih 5 km kao dlanom o dlan.

,,Mentalna bitka i razgovori sa sobom za tih 2 sata 44min su nevjerovatni za mene. Ta pobjeda Nine u sebi koja ,,može’’ u odnosu na onu koja ,,ne može’’ je nešto vrijednije od svake medalje na kraju!

Zatim se sjećam dugih bulevara sarajevskih i šina po kojima trčimo, i početak onih čuvenih sunčanih dionica, pravina bez imalo hlada. Poneko bodrenje se desi usput na stazi i trkačko ,,srećno’’ u nastavku takmičenja koje znači.

,,Okretnice su bile mjesta o kojima smo trebali posebno voditi računa, jer bi nas svako njihovo nezaobilaženje diskvalifikovalo sa trke.’’

Ono što je ostavilo ubjedljivo najveći pečat na mene  i moje sposobnosti, bio je put ka Kozjoj ćupriji. Veće šume a manjeg hlada – oči mi gledale nijesu! Duga putanja, lagana uzbrdica, uz rijeku, bez okrepe, uz dosta sunca i kao da je vrištalo u zraku: ,,E sada pokaži šta znaš. Svu svoju snagu, izdržljivost,  i beskrajno strpljenje da konačno dodješ do okretnice i okrepe.’’ E tu sam prvi put odustala. Definitivno odustala od svoje medalje i ovog izazova. Ispred sebe sam vidjela kolonu trkača koji hodaju dionicama baš kao i ja i cilj mi je bio samo da se izvučem iz te šume i došetam do cilja –  dostojanstveno i na nogama.

Srećni preokret

Odjednom – neočekivana promjena situacije. Napokon ugledam okretnicu, ljude i okrepu, i lika koji mi nasmijano govori da je ostalo još svega tri kilometra do kraja.

E tada moje tijelo dobija ubrzanje i počinje da trči kao nikada do tada. Dobijam krila i prestižem neke trkače na stazi. To je onaj trkački ,,flow’’ koji te obuzima kada te noge ne osjećaš, same idu, a tebi se čini da si tek počeo da trčiš.

,,When the going gets though, the though get going’’.

Dolazim u finiš – preživjela, i sa vremenom 5 min boljim nego na Beogradskom polumaratonu. 2h:44min. Medalje se kači, a ja idem dalje.

Ponosna na medalju!

I kao što Colonia kaže:

,,Sanjaj dok ne odsanjaš sve snove,

Plovi dok te valovi ne slome,

TRČI dok se noge ne umore,

Leti dok se krila ne uspore!’’

Tako sam ja i završila svoj polumaraton, baš kako i na početku kažem – pobjednički, i srećna jer sam opet dobila novu sebe: jaču, hrabriju i sigurniju.