blank
Connect with us

Hi, what are you looking for?

Trkači reporteri

28. Atinski klasični maraton

Da vas ukratko podsjetim, ove godine je tačno 2500 godina od bitke na Maratonskom polju i velike pobjede Atinjana nad Persijancima, a to znači upravo toliko godina kada je, kako kaže Plutarh, slavni glasnik Atinske vojske Filipides otrčao sa poprišta bitke u Atinu da svojim sugradjanima javi radosnu vijest. Legenda kaže da je ovom antičkom junaku uspjelo izustiti sa zebnjom iščekivanu riječ: »Niki!« (Pobjeda!) nakon čega se srušio i ubrzo umro.

Pozdrav svim ljubiteljima trčanja i sporta inače!

Sjeme je posijano prije 2500 godina

Zadnji vikend oktobra je za sve maratonce i uopšte za poklonike trčanja, a posebno za one koji su se tih dana obreli u Atini, bio nekako poseban i praznično obojen. U nedjelju 31. oktobra održan je 28. Atinski klasični maraton, koji se trčao na autentičnoj stazi, kako to tvrde organizatori.

Da vas ukratko podsjetim, ove godine je tačno 2500 godina od bitke na Maratonskom polju i velike pobjede Atinjana nad Persijancima, a to znači upravo toliko godina kada je, kako kaže Plutarh, slavni glasnik Atinske vojske Filipides otrčao sa poprišta bitke u Atinu da svojim sugradjanima javi radosnu vijest. Legenda kaže da je ovom antičkom junaku uspjelo izustiti sa zebnjom iščekivanu riječ: »Niki!« (Pobjeda!) nakon čega se srušio i ubrzo umro.

Pravoj istini možda je bliži Herodot sa tvrdnjom da je Filipides u stvari otrčao do 246 km udaljene Sparte, da bi moćnu Spartansku vojsku pozvao u pomoć i da mu je za to trebalo 36 sati. Tako je posijano sjeme Spartatlona, trke koja se trči od Atine do Sparte i jednog od dva najteža ultramaratona današnjice, drugi je 216 km dug Badwater ultramaraton koji se održava u paklenoj Death Valley u Kaliforniji. Bio sam u tom paklu i nije mi jasno kako neko može trčati u takvim klimatskim uslovima, jer u toku trke temperatura doseže čak 55 C. Ali o ultramaratonima ćemo drugi put.

Motivacija – pro & contra

Baš kao što svako sjeme mora da umre da bi dalo rod i plod, tako je i Filipides morao da umre da bi legende o Maratonu i Spartatlonu preživjele sve te vijekove i da bi u tim plodovima mi danas uživali. I … pogadjate, ja sam bio silno željan da okusim te plodove baš tamo gdje je sjeme i posijano. Iako se ta misija činila nemogućom, jer je registracija bila zatvorena već u martu, a ja sam prijavni obrazac popunio tek krajem avgusta, nisam očajavao već sam vjerovao u čudo i dobre ljude koji su pomagali u njegovom ostvarenju i ono se desilo.

Poziv da dovršim prijavu stigao je jedva mjesec dana prije trke, mada dovoljno da pripreme koje su bile usmjerene na Ljubljanski maraton rastegnem na sedam dana kasnije. Pošto nisam htio propustiti ni Ljubljanu 24. oktobra, odlučim da prijavu na 42 km promijenim na 21 km i to odradim kao zadnji duži trening i neku generalnu probu pred Atinu. Možda je to bilo malo preambiciozno, jer sam sredinom septembra i to nakon promjene patika (assics→mizuno) imao ozbiljnu upalu desne tetive (tibialis anterior), tako da zbog skoro desetodnevne pauze nisam imao dovoljno kilometraže u nogama. I pored savjeta da odustanem od tih planova ja sam tvrdoglavo ustrajavao na pripremama trpeći povremene bolove u zglobu i blago oticanje, riješen da u Atini trčim i na jednoj nozi ako treba.

Medjutim vremenom se stanje popravljalo i to mi je davalo novu snagu. Ipak, svjestan sam bio da je od polumaratona u Ljubljani do Atine premalo vremena da bi se jedan osrednji trkač poput mene potpuno oporavio i napunio rezerve. No nije mi bilo žao, jer dobar broj nas rekereativnih trkača trči maratone ne samo zbog provjeravanja svojih mogućnosti već da bi upoznao nove krajeve i prije svega nove ljude, a tu priliku ovaj put nisam smio ispustiti. I tako je i bilo.

Advertisement. Scroll to continue reading.

Ljubljanski maraton kao uvertira i nova prijateljstva

Tražeći kontakte i neku organizovanu grupu sa kojom bih možda išao u Atinu doznam od maratonca Milana Gajića iz Beča (koga sam, kao »domaćina« Bečkog maratona, upoznao putem interneta) za www.trcanje.rs i još to da u Ljubljanu dolazi poveća grupa iz Beograda. Potpuno istu informaciju dobijem i od triatlonca Gorana Mišića iz Beograda, mog starog znanca sa kojim od 2007. »ukrštam koplja« na Ljubljanskom maratonu, a upoznali smo se baš te godine ćaskajući dok smo lovili »zeca«.

Samo koji dan prije trke obojica javljaju da dolaze u Ljubljanu. Sastanak dogovorimo naravno na »testeninki« (pasta party), a tu još upoznam pasioniranog trkača Aleksandra-Sašu Bokareva i zaljubljenika u trčanje Mihajla Vukojičića iz Beograda te Romana Robasa iz Ljubljane. Poslije testeninke druženje i bliže upoznavanje, razmjena iskustava i kontakata. Sutradan trka, vrijeme idealno, na startu opet rekordan broj –  nešto preko 7.000 ljudi, startni prostor je premalen za sve. Svako od nas trči svoj tempo – ja sam trčao prvih 5 km zagrijavanje i do kraja polumaratona u tempu planiranom za Atinu. Sastanak poslije trke i opet prijatno druženje. Govorimo o utiscima, planovima za ubuduće. Dobijam iskrenu podršku od svih i dodatni podstrek za Atinu. Bila je to odlična uvertira za ono što me je čekalo.

Svi putevi vode (preko Rima) u Atinu

29. oktobar, petak. Rano ujutro oko 4.30 otisnem se u svom Hyundai Accentu iz Ljubljane prema 125 km udaljenom aerodromu Ronchi dei Legionari nedaleko od Trsta (parkiralište P1 – za duže boravke, cijena 27 € za 4 dana). Let je do Rima, a onda odatle u Atinu. U Rimu pogledom preletim po vrsti koja čeka na ukrcavanje i sve mi postane jasno – više od polovice njih putuje iz istog razloga kao i ja. Brojna je grupa Italijana, ali ne zaostaju ni Kanadjani, a tu su i drugi koji koriste ovu maršrutu.

U Atinu stižemo po redu letenja i odmah po prolasku u aulu aerodroma vidim prijavnicu sa poznatim logotipom maratona. Srećom bio sam brz, jer se iza mene sjati sva ona gomila ljudi iz aviona. Tu sam dobio šestdnevnu kartu za sav javni prevoz na području Atine, mape grada i javnog prevoza te neke osnovne informacije. Sjednem u metro 3 ili plavi metro, koji vozi prema centru Atine. Do centra i stanice Sintagma je nekih 40-ak minuta vožnje. Sidjem na stanici prije koja se zove Evaggelismos, gdje me čekao moj domaćin otac Jeronim. Odatle se pješke spustimo prema centru, nekih sedam-osam minuta, do ulice Ellanikou i stana gdje sam odsjeo.

Za ručak bijela riba sa povrćem uz domaće masline i odlično bijelo vino (kuvaru sve pohvale). Poslije kraćeg odmora odemo pješke do Centra za registraciju trkača da uzmem broj i pripadajući paket sa sponzorskim poklonima i suvenirima. Tad shvatim da sam u stvari odsjeo u samom centru Atine. Prevoz mi nije bio potreban, jer je sve na dohvat ruke tj. na 5-15 minuta hoda. Osim šetnje gradom, to veče je bilo bez posebnih aktivnosti, iako sam za taj dan bio planirao kraći trening. Ipak putovanje i šetnja su bili dovoljan napor za jedan dan pa sam trening odložio za sutradan.

Atinska predmaratonska euforija i čarolija

U Atini je osim sjajnog vremena, u vazduhu titrala i posebna atmosfera, kako u danima prije trke tako i na startu, u toku trke i naročito oko cilja i na Panatinaikon stadionu. U petak i subotu je vladala neka neobična živost oko samog stadiona, a naročito u i oko čuvene izložbene galerije Zappion gdje je bio Centar za registraciju i Marathon Expo (slika dole).

Organizovane grupe, grupice, parovi, pojedinci bukvalno iz cijelog svijeta su stalno pristizali, uzimali svoje brojeve i pakete, kružili po Expu i kupovali sve, od privjesaka i drugih suvenira do sportske opreme i prehrambenih dodataka, motali se na platou ispred zgrade, trčkarali po prelijepom botaničkom vrtu i parku koji okružuju Zappion, itd.

Inače sam stadion, Zappion, park i botanički vrt čine jednu prostorno, a i istorijski nedjeljivu cjelinu. Pored stadiona, koji je naravno bio centar dogadjanja 1896. za vrijeme održavanja prvih modernih OI,  drugi najvažniji objekat je bio Zappion kao centralni objekat u tadašnjem olimpijskom naselju. Kombinacija kakva se samo može poželjeti. Podrazumijeva se da sam subotnji trening odradio upravo tamo. Osjećaj je bio sjajan, a na usnama mi je stalno titrao smiješak zadovoljstva i oduševljenja, jer sam osjećao u kako jedinstvenom događaju ću biti ne samo svjedok već i učesnik.

Advertisement. Scroll to continue reading.

Pored sportske živosti koju smo diktirali prije svega trkači te njihovi pratioci i brojni turisti, u Atini se osjećala svojevrsna socijalna živost i napetost. Odmah po dolasku pala mi je u oči sveprisutnost policije. Na svakom koraku nešto nadziru i obezbjeđuju. Grci su izgleda narod vruće krvi i znaju vrlo burno i spontano iskazivati svoje nezadovoljstvo stanjem u društvu i državi. Tako je u subotu predveče, baš kada sam se vraćao u stan poslije obilaska ostataka Zevsovog hrama i Hadrijanovih vrata, jedna grupa na motorima i skuterima, njih bar 200-tinjak, začas blokirala aveniju pored stadiona Panatinaikon, jednu od glavnih saobraćajnica u samom centru grada. Naravno ispred i iza njih, udaljene nekih stotinjak metara, stajale su poveće jedinice interventne policije sa motorima i specijalnim vozilima i pratile razvoj događaja. Medjutim relativno brzo se sve smirilo i »normalizovalo«.

Maratonsko jutro

U nedjelju ujutro ustajanje u 5.45, iako je dosta rano, natjeram sebe da pojedem, noć prije pripremljenu, zobenu kašu. Uzmem već pripremljene stvari i uputim se na jedno od tri mjesta u gradu sa kojih su od 5.30 do 6.30 polazili autobusi prema startu tj. prema atletskom stadionu nadomak mjesta Maraton.

Meni najbliži prevoz je bio ispred metro stanice Evaggelismos. Dođem na stanicu oko 6.15 i stanem u kolonu za ukrcavanje. Upravo je svitalo i kako se po jutru dan poznaje, vidjelo se da će to biti lijep i sunčan dan. U koloni razni likovi, rase, nacije i jezici, ali svi sa istim sportskim vrećama koje smo dobili i u kojima će vratiti naše stvari nazad do cilja. Sav taj prevoz tamo i nazad logistički je dosta zahtjevan, s obzirom na tako veliki broj ljudi, a odradjeno je besprekorno. U koloni za ukrcavanje svako ponešto gricka, jede ili pije pa pijem i ja, vodu.

Ubrzo odbrojaše naš dio kolone za jedan autobus, uđosmo i krenusmo put Maratona. Mene je zapalo mjesto kraj vozača, međutim komunikacija na engleskom nije išla pa smo ćutali. Umjesto grčke muzike slušali smo CD sa instrukcijama za trkače. Do odredišta stigosmo nakon nekih 50-ak minuta vožnje, a vozač je vozio kao i velika većina Atinjana tj. pomalo haotično i ne poštujući signalizaciju. Jednom je prošao kroz čisto crveno, jednom se zaustavio na pola pješačkog prelaza, a o drugim detaljima ne treba trošiti riječi. Od jednog takvog taksiste sam dan ranije jedva umakao iako je bilo zeleno za pješake. Izgleda da mu se baš žurilo, ali i svi ostali su u stalnoj žurbi.

Pripreme za odlučnu bitku

Na odredištu oko starta vlada neopisiva gužva, užurbanost i blaga euforija. Autobusi stalno pristižu i prostor se sve više puni. Dosta njih je izgleda popilo previše vode, jer odmah po izlasku iz autobusa trče u obližnje maslinike i zalivaju masline. Hemijskih klozeta je ipak bilo sasvim dovoljno i brzo smo dolazili na red svi mi kojima se nije baš toliko žurilo. Savjet svima – na takvim trkama uvijek imajte sa sobom toaletni papir ili papirne maramice.

Startni prostor je baš u nekom polju i vidi se da atletski stadion ne pripada tom okruženju, ali je vjerovatno napravljen za potrebe OI 2004. godine, odakle su startovali olimpijski maratonci i maratonke. Oko 7:45 pojedem jednu energetsku pločicu i popijem nešto vode. Presvučem se gdje i većina ostalih – u širokom prostoru između postavljenih klozeta, slušajući stalna upozorenja organizatora da požurimo sa predajom vreća sa odjećom.

Kroz gužvu se uspijem probiti do kamiona sa ispisanim rasponom startnih brojeva kojem je pripadao i moj broj – 5649 i tu predam vreću. Odatle se, opet kroz gužvu, uputim do 200-tinjak metara udaljenog stadiona, usput popivši oko 3 dl »homemade shakea«. Izašavši na čistinu, odmah požalim što nisam navukao na sebe onu najlon vreću što su nam podijelili. Povjetarac na temperaturi od 14 stepeni je bio pomalo neugodan, a ja sam ostao samo u majici bez rukava, šorcu i sa kačketom na glavi. Nije pomagalo ni to što sam pazio na kombinaciju boja na sebi pa sam imao crvenu majicu, plavi šorc i bijele CEP dokoljenice.

Brzo sidjem na stazu i krenem se zagrijavati zajedno sa rijekom ljudi koja je kružila po stazi. Na travi su stajali šatori za elitnu grupu trkača i za učesnike Svjetskog vojnog prvenstava u maratonu koji su trčali zajedno sa nama. Upravo je pripadnica Litvanske vojske Rasa Drazdauskaite bila pobjednica u ukupnom poretku maratonki, sa novim rekordom staze 2:31:06. Zagrijavanje nikako nije išlo kako treba jer me je dekoncentrisala hladnoća. Prekratim tu nelagodnost te neoznojen i nezagrijan uđem u blok 4 u koji su me prilikom registracije rasporedili (to su svi oni kojima je startni broj bio ispisan na crvenoj podlozi, u bloku ispred nas su bili »plavi«, trkači svjetskog vojnog prvenstava su bili »zeleni«, »elita« je bila u “žutom”, itd.). U masi ljudi nije bilo hladno po koži, ali mišići su bili hladni, ni ubrzanja nisam napravio. Moj blok je, sudeći po broju ljudi ispred i iza mene, bio negdje na kraju prve odnosno na početku druge trećine, a spiker pred sami start objavljuje cifru od oko 12.500 učesnika.

Advertisement. Scroll to continue reading.

Postavljanje u formaciju

Start elitne grupe bio je tačno u 9.00, a onda su blokovi od 1 do 7 kretali u talasima tj. u vremenskim razmacima. Prva tri bloka po jednu minutu, a ostali po četiri minute razmaka, Lako je bilo »eliti« da nam umaknu kad su imali čak osam minuta »fore« ispred mog bloka.

No kao što rekoh svako trči i trebalo bi da trči svoju trku, jer tako je najbolje. Jedna od glavnih grešaka neiskusnih trkača, a i sam sam neiskusan kada je u pitanju 42-ka, je da se trude na početku, dok su još puni snage, trčati u tempu mase zaboravljajući na svoj planirani tempo i realne mogućnosti. Mnogi polumaratonci misle da su na pola maratona kada pretrče 21 km. Matematički da, ali realno je ta polovina tek na 28. km.

Tvrdim iz ličnog iskustva da je za sve nedovoljno iskusne bolje pričuvati se do zadnje trećine i ići nešto sporije, čak 5-10 minuta iznad željenog tempa, a potom ako se vidi da ima snage u nogama, zadnju trećinu otrčati u punom ritmu. Time bi skoro potpuno neutralisali onaj »zaostatak« te zadovoljni i srećni završili trku. U suprotnom, prebrz tempo te iscrpljenost i teške noge, ili još gore udarac u famozni »zid«, će »prednost« od desetak minuta pretvoriti u zaostatak od više desetina minuta. Ali dosta filozofije, vratimo se u Atinu.

Komanda za pokret i početni razvoj događaja

Poslije trećeg bloka pomjeriše i nas do startne linije. Ču se pucanj, i krenusmo. Prvih par kilometara se put blago spušta, sa 40 na 15 m.n.v. a zatim slijedi oko 5 km ravnice. Na drugom-trećem km desno od mene pade čovjek kao pokošen. Gužva je, trčao je uz sami ivičnjak, izgleda da nije pazio i da je zapeo za nešto – možda šaht.

Protrčim pored jedne grupice »antičkih vojnika« koja je pod punom bojnom opremom trčala u strojevom poretku te izazivala salve oduševljenja i odobravanja u publici. Osim njih bilo je još dosta takvih, mahom muških ali i žena, koji su bili odjeveni u antičkom duhu. Na 4-om km skrećemo prema grobnici atinskih junaka poginulih u bici na Maratonskom polju 490 g. prije Hrista. Tu smo napravili dvokilometarsku petlju – optrčimo oko grobnice i vratimo se tamo gdje smo skrenuli.

Stigao sam jednog Celjana, razmijenio tek par rečenica, nakon čega ubrzam i odem naprijed. Vrijeme prelijepo, temperatura brzo raste, već je na 19 podioku, mozda za koji stepen prevruce, ali bez vlage. Srećom imam kačket, a na svakih 2,5 km su bili punktovi sa vodom i sunđerima, na svakih 5 km izotonici i banane te na dva mjesta energetske pločice i na polovici trke energetski gelovi. Uglavnom sasvim dovoljno da se uz pametno konzumiranje održe energetske rezerve.

Medicinske ekipe su dežurale na dosta mjesta i pomagale iznemoglim ili povrijedjenim. Na žalost, a po svemu sudeći je tome kriva nedovoljna zagrijanost prije trke, kod mene se već nakon par kilometara pojavila zategnutost u zadnjim ložama, neki polugrč na ivici bola koji nije popuštao sve do kraja trke. Naravno, bio sam zabrinut, misleći u početku da su za to krive CEP čarape pa sam desnu spustio, nadajući se da će dekompresija u listu opustiti i ložu, ali nije bilo tako. Stao sam dva puta u toku trke na nekoliko sekundi kod medicinske ekipe da probam sa sprejom, ali nije bilo promjena. Na bol u nažuljenom srednjem prstu lijeve noge nisam se ni obazirao.

Zaplet, teška iskušenja i podrška sa bokova

A onda od 8. km, zajedno sa temperaturom koja je već bila na 21. podioku, poče i trasa da se uspinje, lomi i uslovljava tempo. Dobro da je ona početna gužva postajala sve manja i podnošljivija. Evo kako je izgledao profil cijele staze:

Advertisement. Scroll to continue reading.
  • 0-3. km, spust sa 40 na 15 m.n.v.
  • 3-8. km ravnina sa neznatnim oscilacijama
  • 8-13. km, uspon sa 7 m.n.v. i najniže tačke maratona na 60 m.n.v.,
  • 13-14,5. km sa dva kratka uspona i spusta,
  • 14,5-16. km, oštriji uspon sa 60 na 95 m.n.v
  • 16-17,5. km, dosta strm i nezgodan spust, sa 95 na 40 m.n.v (tu prestignem jednog koji se prerušio u Filipidesa, noseći opasan kratki mač, mali štit i svitak pergamenta u ruci)
  • 18-31. km pravi izazov, uspon dug 13 km sa nekoliko kratkih nizbrdica i jednom kraćom ravninom, a onda zadnji oštar uspon dug nešto više od kilometra na kojem su neki »prohodali« i odmah nakon prolak najviše tačke na 250 m.n.v.
  • 31-32. km kratka ravnina pa 10-kilometarski spust sa 250 na 100 m.n.v. sve do pred stadion. Potom još jedan kratki uspon i
  • FINIŠ na stadionu koji je na 105 m.n.v.
  • ukupna visinska razlika ili zbirni uspon u trci, po mom satu, iznosio je 320 m, a težinu atinske staze okusila je i Paula Radcliffe na OI 2004 g.

[cf]iframe[/cf]

Ja sa usponima nisam imao posebnih problema kao što ih je imao dobar broj, pogotovo težih trkača. Jedan trkač mojih godina, koga sam sustigao par kilometara prije vrha, je ispuštao glasne uzvike bola, ali nije stajao i nije popuštao sve do cilja (kapa dole).  Moram reći da je duž cijele trase bilo navijača svih uzrasta, koji su izašli iz svojih domova i bodrili nas najčešće pljeskanjem i povicima: »Bravo!«, ali i uzvikujući naša imena koja su se mogla pročitati sa startnih brojeva.

No kako smo se približavali centru grada i cilju mi smo bili sve razrijeđeniji, a publika sve brojnija, raznovrsnija i glasnija, a to je davalo još onu dodatnu snagu. Jedna gospođa srednjih godina mi doviknu: »Marko, welcome to Greece!«. Na jednom drugom mjestu čujem: »He comes from Serbia.« Pored mene na spustu prema cilju trči jedan Meksikanac, a negdje u publici oduševljenje i povici: »Viva Mexico!«. Najviše uzvika podrške je sakupio jedan Grk iz Larise, kojem je preko cijelih leđa pisalo: »Vasilis, Larisa«. On mi je služio kao neki orijentir, jer je većinu trke trčao manje-više uporedo sa mnom.

Savladavanje opasnih zamki i iskušenja do konačne pobjede

Ipak, teška staza sa dosta brda, oscilacija u ritmu te nešto toplije vrijeme (do cilja je temperatura po mom satu narasla na 24 C) uzimali su svoj danak. Negdje nakon 32. km i svih onih uzbrdica osjetim da mi se grči desna loža. Napravim par sekundi istezanja pa odjurim napred. Usput uzmem gel i malo izotonika i nakon nekog vremena osjetim da mi se snaga vraća.

Međutim na 36. km poslije jednog dužeg ubrzanja grč u loži se ponovi. Opet ponovim oprobani recept i nastavim, jer ako bih stao koju sekudu duže ili prohodao bilo bi teško ponovo nastaviti trku. Tempo se opet ubrzava, jer cilj je takoreći na puškomet, no kod jedne mini uzbrdice na 41 km, prije samog pravca i nizbrdice prema stadionu, opet isto – grč. Stisnem zube i sjurim se prem stadionu. Na samom ulasku na stazu cuvenog Panatinaikon stadiona, koji je izgradjen za prve moderne OI, osjetim da ce se grč opet ponoviti, stanem tek sekundu da ponovo istegnem mišić, a čini se da protiče vječnost.

A onda ponesen tom masom ljudi na tribinama i navijanjem bukvalno presprintam onih sto metara do cilja, praćen zacuđenim pogledima onih pored kojih sam projurio, uspjesno odbijajuci ambiciozni napad jednog mladog Engleza (slike). Pretrčim srećno ciljnu liniju u neto vremenu 3:33.52. Osjećaj poslije ulaska u cilj? Pa znate valjda – ne može se opisati, samo se može doživjeti i proživjeti.

Lovorike i vidanje rana

Poslije toga, medalja, pelerina protiv vjetra, koju nisam uzeo i lunch paket. Krenem prema kamionu sa stvarima, da uzmem svoju vreću i presvučem se. Zahtijevaju da se prije toga vrati čip i nude asistenciju, koju uljudno odbijam. Sjednem na trotoar da odvežem pertlu i obratim se jednom mlađem Ircu iz Dublina, koji je sjedio pored mene. Kratko razmjenimo osnovne informacije i utisake. Usput se pohvalim i iznenadim ga podatkom da sam prošle godine trčao na prvi put organizovanom Dingle maratonu. Inače malo poluostrvo Dingle leži na jugozapadu Irske i važi kao jedan od najljepših njenih krajeva. Trči se iz idiličnog ribarskog gradića Dingle, cestom oko poluostrva tj. pored okeana kroz živopisna naselja sa neobično prijatnim ljudima koji govore stari irski jezik (Irish Gaelic) i potom se preko jednog brda dođe ponovo u Dingle. Ambijent i atmosfera su sjajni, jedino je trasa jako zahtjevna sa 380 m ukupnog uspona. Kome to ne smeta toplo preporučujem. Trči se i polumaraton, a ove godine su dodali još ultramaraton od 80 km.

Sa vrećom se ponovo vratim u prostor za osvježenje i podjelu lunch paketa. Posvuda oko mene masa ljudi, trkača, publike. Kreću se, sjede, leže na suncu. Nađem jedno mjesto pa i ja malo prillegnem na suncu da odmorim, popijem spremljeni izotonik te nešto pojedem. Utisci  i euforija se sliježu a pravi umor se još ne osjeća. Ležeći i uživajući na više nego prijatnom atinskom suncu razmjenjujem utiske sa jednim Englezom, koji je takođe koristio ovu vrstu terapije dok je čekao da mu pristigne supruga. Iskoristim priliku da izreklamiram Ljubljanski maraton i pozovem ih da dođu sljedeće godine. Poslije još svratim do šatora za medicinsku pomoć da mi saniraju onaj nezgodni žulj, jer je vrh prsta ličio bukvalno na zrelu višnju. To mi samo zamotaju te usput izmjere pritisak i puls, što i nije loše poslije takvog napora. Rekoše mi da je sve OK. Na desetak kreveta okolo, vidim da su neki prilično precijenili sebe, izmučeni, dehidrirani, neki jauču, neki su na infuziji. Žao mi ih je, ali preživjeće. Eh, maraton je to, veliki izazov i zalogaj koji mnogima zastane u grlu.

Prebrojavanje i raport

Advertisement. Scroll to continue reading.

Baš kada sam krenuo prema stanu ugledam jednog tridesetogodišnjaka sa kačketom u dezenu šahovnice. Pogledam u startni broj i iznenadim se što vidim njemačko ime – Klaus. Pitam na engleskom da li je iz Hrvatske i dobijem odgovor na prilično razumljivom hrvatskom, da mu je žena iz Hrvatske, a da će i on biti kada ode u penziju. Malo tu popričamo, a on, čuvši da sam iz Ljubljane, veli: »Pa vi imate veliku reprezentaciju ovdje.« Ogovorim mu da znam da su tu grupe iz Novog mesta i Celja, ali da ih ne mogu nikako naći. »Eno ih« veli »na tribinama velika grupa sa zastavom.« Pozdravim se s Klausom, vratim se ka stadionu i na lijevoj tribini ih ugledam. Grupa muškaraca i žena od 30 do 50 godina. Priđem i pitam jesu li iz Celja ili Novog mesta.

Rekoše da su oni iz Novog mesta i pokazaše na suprotnu tribinu: »Tamo su« vele »Celjani.« Malo mi bi čudno da su se podijelili na dva tabora i da nisu prišli jedni drugima, ali nisam komentariso. Da li zbog umora ili ne znam zašto, ali su se držali nekako rezervisano i nisu bili raspoloženi za priču. Jedini raspoložen za razgovor bio je sjajni trkač iz Jesenica Miro Savić, pedesetogodišnjak koji je u svojoj kategoriji bio čak 11. sa rezultatom 3:11:36. Kaže da je ove godine za svoj 50. rođendan u nekoj trci na 50 km išao ispod četiri sata (kapa dole majstore). Na kraju se ipak slikamo svi zajedno, rukujem se sa Mirom i Stanetom Lindičem, njihovim vođom puta, a ostalima mahnem u znak pozdrava i konačno se vratim se u stan.

Odložim stvari, nešto pojedem, i konačno dodjem do svog mobilnog telefona. Vidim da su neki bili nestrpljivi i zabrinuti te su više puta zvali. Jedan kratki raport pošaljem svojim najbližim i prijateljima umjesto razglednice. Uzmem napokon i fotoaparat te se vratim  ponovo do stadiona. Tamo su još uvijek, iako je od starta prošlo skoro sedam sati, pristizali trkači i hodači. Usput se baš uveseljavam čitajući razne i često duhovite odgovore na moju poruku koji su neprestano stizali. Tu na stadionu i sa brežuljka iznad desne tribine, po kojem vodi solidna trim staza, napravim nekoliko slika i snimaka. Poslije još malo prošetam do Zappiona posvuda opet srećući ljude u plavim adidas majicama koje smo dobili. Sa nadolazećim sumrakom osjetim da me sustiže i umor te odlučim da se vratim u stan na više nego zasluženi odmor. Kakav sjajan dan i sjajan osjećaj.

Povratak kući preko Akropolja

Sutradan osvanu divno sunčano, a svježe jutro, idealno za opuštajući trening. Iskoristim odličnu priliku da još jednom protrčkaram po botaničkom vrtu, ovaj put bez takmičarske napetosti u glavi, ali sa napetošću u nogama koju je trebalo razbiti. Usput sretnem još neke sa istim planom. Pola sata laganog trčanja sa gimnastikom na kraju te šetnja do stana bili su pravi melem za zategnute i umorne noge. Poslije je trebalo da uslijedi odmor, ali rekoh sebi, kad sam već tu i to prvi put, šteta je ne obići impozantnu zaostavstinu iz antickog doba, a umor ću liječiti kad se vratim kući. I tako »skoknem« na brzi ali ipak trosatni obilazak Akropolisa sa Partenonom na vrhu i antičkom Agorom u podnožju.

Usput svuda opet srećem poznate majice ali i po kljakavom hodu, naročito niz stepenice, prepoznajem jučerašnje trkače. Mene su noge još dobro slušale, ali na povratku kući osjetim da sam pretjerao sa hodanjem. A i vrijeme mog boravka je brzo isticalo pa sam žurio. U stanu me, već pomalo zabrinut, sa gotovim ručkom na stolu dočeka otac Jeronim (ručak po mom ukusu i opet sve pohvale). Pozdravim se, uzmem već spremljene stvari pa na put. Izađoh iz svoje ulice i htjedoh da skrenem prema stanici, kad na raskrsnici stoji policija, a preko ulice pružena traka. Vratiše me nazad i govore mi da idem okolo. Onako natovaren obiđem cijeli kvart i dođem na početak te iste ulice, koja je sa druge strane isto bila zatvorena sa još više policije i sa TV ekipama. Rekoše da je negdje u ulici postavljena bomba. Naravno zakasnim na planirani metro, ali se opet na vrijeme i bez problema prebacim kombinujući metro i nadzemnu željeznicu. Na aerodromu predam prtljag i saznam da ćemo kasniti više od sat vremena, jer avion kasni u dolasku zbog nevremena u Rimu.

Na ulasku u terminal, službenik koji pregleda ručni prtljag na rentgenu, pogleda u mene i veli: »Ooo, medal from marathon! Bravo!« U čekaonici opet poznati likovi, a jedan Italijan obukao i majicu i okačio medalju. Sletimo u Rim bez problema i bukvalno otrčimo do aviona za Trst, jer su samo nas čekali. Odmah sam znao da neće ni čekati naš prtljag. Tako je i bilo, u Trstu ostasmo bez prtljaga baš mi iz Atine. Prijavim slučaj, a za utjehu mi bi da nisam jedini. Kažem im da mi kofer pošalju na Brnik, što su srećom i učinili nakon dva dana. Platim parking, sjednem u svoj Hyundai i napokon, umoran od svega, negdje oko sat poslije ponoći stignem kući, privivši u zagrljaj svoju voljenu Sonju kao nekad Odisej svoju vjernu Penelopu.

Advertisement. Scroll to continue reading.
17 Comments

17 Comments

  1. BaneBN

    30.11.2010 at 08:16

    Marko tigree……

  2. Misic

    30.11.2010 at 08:31

    ovo je Odiseja….drago mi je Marko sto smo se slucajno upoznali i to na samom LJ maratonu pre par godina.
    To je pravi primer sporta/avanturizma, turizma, druzenja..i jacanje svog duha

  3. renato

    30.11.2010 at 08:41

    Marko hvala ti na trudu da nam preneseš svoj nezaboravni doživljaj

  4. Igor Vujičić

    30.11.2010 at 10:17

    Predivno! Svaka čast Marko. Ovo je najdetaljniji opis bilo koje trke do sada na ovom sajtu! Bravo!

  5. Zoran R.

    30.11.2010 at 10:29

    Odlican tekst!

  6. Željko Vrbovčan

    30.11.2010 at 11:37

    Odličan, odličan, kako da ne… Uživao sam čitajući. Hvala, Marko….

  7. Petar

    30.11.2010 at 21:06

    Ovo je opušteno moglo i u nastavcima. I čitaću iz više puta. Svaka čast Marko!

  8. Damir Marković

    30.11.2010 at 22:14

    Ovo je ipak ekskluziva. Vauuuu….

  9. Laoch

    30.11.2010 at 23:11

    Pozdrav svima i hvala na jako pozitivnim komentarima. Osim Gorana i Baneta vas ostale ne poznajem, ali zahvaljujući ovom internetnom kutku imamo priliku da se upoznamo bar na ovakav način i razmjenjujemo iskustva. Hvala Vekiju i ostalim što su učinili korak više od ovog, što bi rekao moj prijatelj Sale Bokarev, “cyber druženja” pa će od sada u mom eventualnom planu posjete Beogradu stajati “Nedjelja: Ada Ciganlija u 10 sati – neizostavno”. A što se tiče ovog mog pisanija, Petre znam da sam maaaalo ooooduuuužio i ispripovijedao “Markove konake”. Cilj mi je bio da pokažem nešto o čemu možda i ne razmišljamo, a to je da maraton nije samo trka – početak i kraj priče. Nadam se da mi je uspjelo bar donekle prikazati šta se sve isplete oko samo jednog takvog događaja. I kako svaki maraton u nama ispiše, ako ne roman, a ono bar pripovijetku vrijednu svakog doživljenog i proživljenog trenutka koji nas čine duhovno bogatijim i mentalno snažnijim. ….. Eh, opet ja počeo konake!
    Još jednom hvala i srećno svima do proljeća, a onda kud koji … Javite na vrijeme pa se možda i vidimo na kakvoj trci.

    P.S. Laoch potiče iz Irish Gaelic, a znači …..

  10. Laoch

    30.11.2010 at 23:15

    I još samo to – ne znam kako je došlo do greške u linku za profil trase, ali ovaj link je pravi za one koje to zanima: http://www.marathonguide.com/coursemaps/elevationchart.cfm?MIDD=1282101031

  11. tanja

    01.12.2010 at 00:42

    pocastvovani smo ovim divnim tekstom…hvala ti Marko…:)))

  12. Petar

    01.12.2010 at 00:46

    Irski ratniče Marko, nisi odužio :). Ovo je priča koja se čita u jednom dahu. Mislio sam samo da je tu toliko kvalitetnog materijala da je opušteno moglo u nastavcima. Javi nam se kad budeš dolazio. Videćeš, još smo lepši uživo :P

  13. Laoch

    01.12.2010 at 11:07

    Hvala Tanja! Petre, Irska je sjajna pa sam pseudonim morao pozajmiti. Samo još to – ne znam kako je došlo do greške u linku za profil trase, ali ovaj je pravi: http://www.marathonguide.com/coursemaps/elevationchart.cfm?MIDD=1282101031

  14. Milorad Blažić

    01.12.2010 at 16:21

    Pozdrav mom zemljaku Marku T. iz Ljubljane, iz zelenog, ali sada veoma prohladnog i kišnog Sombora. Izuzetno dojmljiva priča, sa mnoštvom naoko sitnih detalja. Prava poslastica za sve one koji vole trčanje, avanturu, sport uopšte. Žao mi je što se, prilikom mojih čestih poseta Zenici, Markovom rodnom gradu, bilo busom, bilo biciklom, nisam imao priliku upoznati sa njim. Sa setom se sada prisećam košarkaških utakmica koje sam gledao na Bilmišću, kada je Branko Đurić Cici bio trener KK “Čelik” , a Davor Šestak pomoćnik i kada sam dolazio u Košarkaški savez Zenice, kod Nadira Koredžije, Tarika Musića i drugih …
    Milorad Blažić, stanovnik Novog Travnika do 9. septembra 1992. g.
    Nego, da iskoristim priliku da pohvalim mladu beogradsku “ekspediciju” koja je i ovaj put, na Eko mačak p/m, kao i u mnogim prilikama ranije, p(d)okazala da zna da uživa u trčanju, kao i svemu ostalom što čini prateće sadržaje, bez obzira na vremenske (ne)uslove(blato, kiša, vetar). Mogli bi i mi, malo stariji maratonci, da se ugledamo na njih u nekim sledećim trkama.
    Puno pozdrava do novih trka …

  15. Igor Vujičić

    01.12.2010 at 22:57

    Laoch… Heroj?

  16. Laoch

    01.12.2010 at 23:19

    Zdravo Milorade! Ja sam izašao na Vidovdan 1992. Da si osamdesetih dolazio na Kamberovića polje gdje je atletski stadion mogli bi se sresti. Mi smo se sretali sa outdoor sportistima – fudbalerima i ragbistima, ali se dobro sjećam Savića kada je neko vrijeme igrao u Čeliku. Nikad nisam bio u Somboru, a čuo sam od mnogih da je lijepo mjesto pa eto razlog više da ga jednom i posjetim. Naravno i Ljubljana je vrijedna posjete, a posebno u vrijeme maratona.

    Tačno Igore, ali ja sam od dva značenja te riječi izabrao ono drugo – ratnik.

Uključi se u diskusiju

Povezani članci