Počeo sam da se bavim triatlonom vrlo rano. U mojoj prirodi je da budem stalno aktivan, da treniram, da sam fizički spreman i da na taj način budem u prirodi, uživam i relaksiram se.
Jedno vreme sam bio toliko aktivan i angažovan u sportu i toliko oduševljen stvarima koje mi je sport donosio da sam to svoje oduševljenje želeo da podelim sa čitavim svetom, želeo sam da vidim svoje vršnjake ali i mlađe i starije drugarice i drugare na sportskim terenima, na takmičenjima, želeo sam da maksimalno iskoriste svoje unutrašnje snage i usmere ih u sport. Osećao sam se toliko dobro da sam mislio da je lako da se to moje oduševljenje i ushićenje sportom širi dalje. Tako se i rodila ideja o promociji triatlona! Ideja je zapravo bila mog drugara sa treninga, Save Sajka, inače odličnog triatlon takmičara, sa zavidnim rezultatima. Naš mali tim triatlonaca smatrao je da je naša obaveza pre svega prema sportu kojim se bavimo da o njemu pričamo, i da učinimo najviše što možemo da se u njega uključi što više mladih. Udružili smo svu našu energiju, ideje i kreativnost, i osmislili projekat. Cilj celokupne akcije je bio omasovljavanje triatlona kao sporta u Srbiji.
Hajde da omasovimo triatlon!
Dakle, te 2007 smo sa puno entuzijazma krenuli sa celim procesom promovisanja triatlona. Ciljna grupa su nam prevashodno bila deca i mladi, uzrasti su se nizali od osnovne škole, pa dalje, srednja, i fakulteti. Plan je bio da organizujemo predavanja u navedenim ustanovama. Ta predavanja su bila multimedijalna sa vrlo atraktivnim prikazima treninga i takmičenja.
Takodje, čini mi se najbitnije je bilo da smo planirali da mladi čuju autentična iskustva direktno od iskusnih triatlonaca. Tako smo planirali da predavanja održe iskusniji takmičari koji iza sebe imaju stotine istrčanih/izvozanih kilometara u nogama i više desetina isplivanih kilometara na svojim ledjima. Zajedničkim trudom smo napravili logo i slogan kampanje i nakon toga izradili ,,brdo” majica i dukseva, što ženskih što muških, dugačkih i kratkih rukava, kako bi podelili budućim takmičarima. U jednom momentu smo čak ušli i u fazu pripreme bilborda, ali na korak od realizacije istog, plan se nije ostvario. Sava je u nekoliko navrata obilazio obližnja mesta po Srbiji, sa istim ciljem. Ali nažalost, niko nikad se nije odazvao… I nakon toga, jednostavno, sav trud se izgubio, čitav naš poduhvat se raspao, kao da nikad nije postojao… Ostala je gorčina neuspeha a što je najgore za mene lično je da to nije prvi put da se razočarenje desi od kad sam u sportu.
Da li se nešto promenilo?
Pa, i danas kad sagledam tu ideju osećanja su pomešana… Posle skoro deceniju mog prisustva u triatlonu, imam utisak da se ništa nije promenilo. Triatlon je jako ozbiljan i skup sport, koji u sebi nosi poseban duh, a izgleda da ga mi kao narod ne posedujemo u dovoljnoj meri da bi nas zaveo, zaludeo, ostrastio da se njime bavimo. Ostaje mi naravno i dilema i često se zapitam da li je u pitanju samo nedostatak ,,duha’’, materijalna strana, neobaveštenost, nezainteresovanost ili nešto što još uvek nisam u stanju da dokučim.
Imam utisak, a i zaključujući na osnovu sopstvenog iskustva i slušajući iskustva starijih od mene koji su isto tako pokušavali da urade nešto ozbiljno, krajnje društveno korisno i jako pozitivno, do dana današnjeg nije se ni jedna ideja ostvarila u svom punom obliku. Dominantno je razočarenje da često mukotrpan posao (npr. organizavanje takmicenja i sl.) bude iskoriščen za lične interese. Mislim da je jedan od ključnih razloga zašto ovaj sport ne uspeva u našoj zemlji nepoverenje u ljude koji su na čelu ovog sporta. Kao sportista i kao zaljubljenik u sport želim da vidim da ovaj sport vode ljudi koji će u njega da ulože svoju ljubav i strast ne samo u organizaciju takmičenja i nas relativno malo triatlonaca, želim da sport bude promovisan, omasovljen i da mladi ljudi osete svu lepotu plivanja, biciklizma i trčanja. Želim da verujem da tradicionalno ponašanje lidera u sportu, gde ne prepoznajem energičnost i autentičnu zainteresovanost za sport, jeste samo jedna prelazna faza i da će se pozitivna energija i fer ponašanje usaditi u mlade ljude kojima će sport biti dostupan i samim tim će se njime i baviti.
Nova nada u sport
Ne mogu a da ne prokomentarišem kako doživljavam promociju sporta i triatlona na sajtu Trcanje.rs. Doživljavam ga kao novo sunce na našem nebu, zaista, kao medij preko kojeg mladi ljudi mogu pre svega da se informišu a potom i da steknu poverenje da sport nije bauk ali i da nađu podršku starijih i iskusnijih i da vide da je sport mnogo više od savladavanja materijalnih problema da se njime bavimo. I definitivno ne bih voleo da se priča završi kao jedna u kojoj sam učestvovao. Bavljenje sportom i organizovanje istog je jako težak posao, jako, i uslovljen je mnogim faktorima. Voleo bih da filozofija sajta zaživi, i da nas je puno koji se bavimo sportom. Samo iskrenim trudom i radom se može doći do pravih, vrednih rezulatata a u kom pravcu će se ova nova ideja kretati, videćemo. Iskreno se nadam u pozitivnom, na zadovoljstvo svih, a ja želim da dam svoj doprinos.
24 komentara. Leave new
Vojo,
Zasto triatlon..koji u sebi imao 2 bazicna sporta nije zaziveo.. mozemo da pripisemo donekle mentalitetu ljudi sa ovim prostora kao i (ne)trudu koji treba uloziti u nesto da bi to bilo vidljivo posle nekog duzeg vreme..znas i sam da ovde najbolje uspevaju sportovi gde su potrebne 2 leve noge..itd..i gde se lova okrece preko noci..
triatlon je mazohisticki sport gde mucis sebe, opremu i svoju okolinu…ali na svu srecu vraca sve sto je ulozeno na najlepsi nacin..pobedom nad samim sobom i nad ostalim „faktorima“
gladijatori kapa dole
Ja sam doživeo nešto slično sa orijentisanjem. Na kraju me je da dignem ruke ubedio jedan poznanik koji je kao razlog svog neučestvovanja naveo: „Neću da trošim vreme na nešto u čemu ne mogu da budem (odmah) najbolji.“ Zato je kod nas najpopularniji sport fudbal, kao sport u kojem si ili instant-talenat, ili večiti promašaj; gde god je potrebno uložiti vreme, napor, trud, dugo biti slab ili prosečan takmičar, pre nego što se (ako ikada) postignu neki zapaženi rezultati – to je gubljenje vremena.
A, da ne pominjem „visokofilozofsku“ i našem čoveku apsolutno nepojmljivu kategoriju bavljenja sportom – sebe radi, a ne rezultata (ili izgleda) radi…
Vojo ti si moj idol. Uživajmo, ovo mi je samo potvrda da istrajem u svojim potrebama…
na zalost u svemu te iste prepreke,ali nema odustajanja!!!
divim se tvojim mladim godinama i zrelim odlukama i jos zrelijim razmisljanjima i sustinskoj zelji i volji da ovaj svet, pogotovo ovaj nas mali svet, bude bolji. Ti si pravi…znas vec :-). divim se i tvojim roditeljima koji su imali poverenje da te podrze u tvojim odlukama i u tvom sportu.
ovo tvoje iskustvo je jedna sjajna lekcija iz posvecenosti, truda, ulaganja i zalaganja kako za sebe, tako i za jednu sjajnu ideju. ali ovo je i jedna zivotna lekcija iz koje osim svega ovoga gore navedenog potrebno je i znanje, iskustvo i puno, puno drugih faktora koje ucine da se sve kockice sastave i mozaik jedne ideje bude kompletan, realan i pocne da zivi svoj zivot :-). Sigurna sam da imas istu ideju, sve bi uradio drugacije 🙂
Ono sto je divno i sto prepoznajes je da bez obzira na razocarenja u ljude iz sporta prepoznajes nove, sveze snage (a to je tvoja generacija) koje postavljaju neke nove standarde i to je upravo to, nova mogucnost za rast i razvoj :-). za sve u zivotu je potrebno negovanje pa i za bavljenje sportom.
Mudrost je prepoznati sta svako od nas radi dobro a zatim pomoci, traziti, ukazati sta i kako ono sto nije dobro treba da se promeni…licne price, koristoljublje, ,,bogacenje“ na tudj racun su ,,breme“ koje svako pre ili kasnije nosi pre svega na svojoj savesti, a dobro uvek nadje svoje mesto, samo ga treba prepoznati.
jeste gorane, slazem se u potpunosti. jeste donekle „kriv“ mentalitet mada bih dodao i medije koji nam konstantno serviraju (citaj ispiraju mozak) popularne sportove. razlog, pa, verovatno bas ta lova, koja se obrce preko noci. o individualnim sportovima i dobrobiti koju oni nose, nazalost, slabo se prica/praktikuje. pritom smo jako srecni kada u medijskom prostoru dobijemo malecni clanak ili sl. dalje, nadovezacu se na postove andreje i marije, upravo mi mladi mozemo i moramo da menjamo tu sliku! proces, svakako nece biti lak i ko zna kad ce se videti konkretni rezultati ali duboko verujem da se situacija moze promeniti, samo je potreban konstantan posten rad.
Ja sam ceo zivot u sportu i trenirao sam svakakve sportove i danas sam u vise njih ali od kako sam prvi put istrcao maraton (u Beogradu) javila mi se zelja da se oprobam i u triatlonu, ali ne da bih jurio rezultate nego da bih sebi dokazao neke stvari. Jedino sto mi hvali je triatlonski bicikl koji sam polako poceo da trazim pa bih i sada pitao za koliko para bi mogao da se nadje solidan bike, naravno aluminijumski posto za karbon nemam sredstava?Ili kome bih mogao da se javim radi informacije?Hvala unapred!
mislim u vezi triatlona bavljenja tim sportom potreban je specifican mentalni sklop licnosti koji u ovim prostorima nije cest stoga je tako mali broj ljudi koji se bavi triatlonom.
I ja velim da je specifican covek triatlonac. Tezak je to proces pobedjivanja ljudske ali i prirode van coveka. Opredeljen je najvise stecenim osobinama i navikama svakog od nas (disciplina koju nosimo iz porodice i skolovanja) plus kolicinom slobodnog vremena i novca. Hocu reci, tritatlonci se ne radjaju, oni nastaju i narastaju. Razlog za izbor triatlona mi se cini kao i u ostalim individualnim sportovima – ranije naglasen uspeh u nekoj od disciplina pa postepeno prelazenje na ostale dve, ranije nepronalazenje u kolektivnim sportovima ili nedovoljne predispozicije za takmicenje u njima, bavljenje po ugledu na nekog gurua iz uze zajednice i sl.
I ja sam uvek bio aktivan i zeleo da treniram ili budem blizak prirodi…ali nisam postao triatlonac. Sve vise mirisem na trkacha …i doslovno 🙂
Nego, Vojo zasto i kako si poceo da se bavis triatlonom ? Ajd sad i ostali triatlonci koji citatju sajt ? 🙂
hahaha! nastavak u sledecoj epizodi mare! : ) pored toga, pametno si analizirao razloge zasto bi neko bas taj sport izabrao kao svoj, moram priznati, i potpuno si upravu za neke. al’ opet 100 ljudi – 100 cudi, pa svako iz nekih svojih ubedjenja/iskustava/navika i sl. se kasnije opredeli. a da je sport specifican, pogotovu na nasim prostorima, to stoji, mada verujem da ce vremenom postati „normalan“, kao sto u svetu vec jeste…
kada sam rekao poseban mentalni sklop licnosti koje se bave triatlonom mislio sam na IRONMAN rekreativce kojih ovde skoro da i nema.
Kako sada funkcionisete? Kao grupa entuzijasta ili postoji klub?
Ja sam se nakon duzeg vremena aktivirao, i zanimalo bi da u nekom trenutku pocnem sa triatlonom.
Pozdrav!
Triatlon je super, u Srbiji ima više klubova, na primer:
http://www.tktamis.org.rs/
http://www.tkdynamic.com/
Ajmo, triatlonci, javljajte se 🙂
..ili
http://www.triatlon.org.rs/
ili licna web stranica Ognjena Stojanovica
http://www.triogy.com/
moze se dosta videti…nauciti..itd
.a ovo je licni sajt Bojana Marica..
naseg jedinog triatlonca koji je zavrsio ironman na Havajima
http://www.3coach.com/..
eto, goran dade korisne info. ; )
Evo da se i ja nadovezem na pricu o omasovljenju triatlona.Bavim se triatlonom od 2003.godine i odmah mi je bilo zao sto to nisam poceo ranije. Bavio sam se plivanjem, a nakon toga i trcanjem, a logican sled je bila voznja bajka. U Somboru nas ima par entuzijasta koji se bave triatlonom i vole ovaj sport, te smo odlucili da osnujemo klub.Osnivanje je u toku (cekamo resenje iz Ministarstva), tako da se i mi nadamo popularizaciji ovog super sporta kod nas…
^ ^ ^ super, sjajno! lepo za cuti!! zelim vam puno srece, na svim poljima!
puno srece i samo napred
Ironman je ipak za ljude koji su debelo zagazili u triatlon i koje zanima iscrpljivanje do krajnjih granica.Nije to za promociju početnika koji bi to da probaju ili mljađih ljudi.Kako ljudima objasniti da osim para za trku potrebno i para za prehranjivanje.Malo ljudi su iz više manje već pomenutih razloga u ovom sportu u Srbiji. Ja sam takođe jedan od ljudi koji je završio ironman trku.Sličnog mišljenja sam i za marathon koji sam takođe odradeo.
OK, da, stoji to sto si ti rekao ali text ni nije namenjen promociji Ironman – a pogotovu ne nekom ko ni obicnu triatlonsku trku nije probao?! podrazumeva se da bi trebalo da imas nekakav „staz“ pa tek onda sebi dozvolis, da upotrebim rec, „luksuz“ Ironman trke… i uopste takav stil zivota… sto se tice maratona, prilicno manje ulagaja je potrebno da bi ga pa i rekreativac realizovao, dakle, nije toliko kompleksno.
Interesantna debata, moram priznati. Meni je npr. lekar rekao da je za citav organizam zdravije baciti se na mini triatlon nego se investirati za maraton…
Mataronom koristiš iste grupe mišića 42 km za razliku od triatlona.Ogromno iscrpljivanje za početnika.U tri imaš tri bazna sporta koje u zavisnosti od vremena možeš manje ili više da upražnjavaš.Sa svojih 13. god takmičarskog iskustva i ne znam tačno ali sigurno 70 tak i više tri trka mogu ti reći da je lekar sigurno u pravu.Po meni mislim da je half ironman krajnji domet nekog nazovi ljudskog koliko toliko normalnog isrpljivanja.Unos toliko prekomerne hemije u organizam da bi zavrsio ironman nije zrdavo ali je skupo.Ima i ljudi koji to završe na čokoladicama ali ih je malo ( ostalo:) ) Potreban je dobar razlog objasniti porodici da voziš bajk ako budes imao vremena i rastrcis i da zbog toga ceo dan nećeš biti kući. Pošto obični smrtnici moraju da rade i zarade za život. Najbolje ti je da si bogat ne radiš ništa tokom dana i svo vreme ovoga sveta posvetiš triatlonu.ILI nađeš par žestokih sponzora. Marija trka u Sivcu ti je odlična stvar da se oprobaš na sprint distanci. Uopšte ti nije bitno vreme za koji ćeš trku završiti. Bitno je da se lepo provedeš i osećaš posle tri trke.Da da, nemam nikakve veze sa organizacijom trke ali planiram da učestvujen i pobedim ako me bar desetak ljudi ispred naravno puste.