Trčali smo saTriatlon

Vojislav Gelevski: Duh triatlona

6 komentara

Pored toga, rekao bih da sam „operisan“ od sportova sa loptom, a ekipne sportove jednostavno ne volim.

Kao mali sam trenirao plivanje i definitivno ga zavoleo za čitav život, iako sam prilično kasno naučio da plivam.

Jurcao sam po kraju biciklom kao i svaki drugi klinac i trčao tu i tamo. U periodu kad sam hteo da počnem ozbiljno da treniram saznao sam da postoji i taj sport – Triatlon, i naravno, odmah se bacio na raspitivanje da li i gde postoji kod nas.

Kasnije sam saznao da se triatlon javio u našoj zemlji sredinom ’90 kada su entuzijasti počeli da se njime bave. Tada sam imao mogućnosti da upoznam i naše pionire u triatlonu i sjajne atletičare Bojana Marića, Gorana Mišića (koji nam se nedavno predstavio) i dr.

Svog prvog treninga se sećam dan danas kao da je juče bio! Tada je zapravo sve počelo… Šta se tada meni desilo mogu samo da opišem da me je osvojio duh triatlona. U koga jednom uđe „duh“ tog sporta više nikad ne izađe, zaista!

Sada kada razmislim i osvrnem se na sopstveno iskustvo, period srednje škole definitivno jeste najbolji period da se započne bavljenjem triatlonom, mada isto bi moglo da važi i za više razrede osnovne škole. Tada je mlad organizam spreman da se razvije u svakom mogućem smislu i pogledu, a baš to, triatlon kao sport, može da pruži, veoma efikasno!

Triatlon pruža i osećaj pripadanja grupi i timu jer koliko god triatlon kao sport bio individualan opet postoji grupa vas koji trenirate zajedno, preživljavajući svaki trening i/ili takmičenje čineći jednu, donekle, neraskidivu celinu, tim.

 Započeti dan sa kojim isplivanim kilometrom

Poseban uticaj na mene u tom periodu imali su triatlonac, moj tadašnji trener, Bojan Marić, neverovatno harizmatična osoba, takodje i Jelena Janković, bivši triatlonac, koja nas je jedno vreme trenirala zajedno sa Bokijem, sjajni ljudi. Sada kad se setim, u to vreme zahtevne triatlonske treninge bi manje više uspešno uspevali da organizujemo i odradimo, mada je bilo momenata kad je bilo teško ostvariti planirano.

Dešavalo se da ljudi uopšte nisu imali razumevanja za to čime se mi bavimo a podršku kojoj smo se potajno nadali, nismo dobijali. Dobro se sećam treninga plivanja na jednom gradskom bazenu jer smo sa drugog hladnokrvno “dobili nogu”, zimi, od 06 h… Probudim se po mraku, spremim, i krenem… Još ne bi potpuno ni svanulo a mi bismo bili na pola treninga. Napuštajući bazen, osećaj ponosa je ono sto bi me ispunilo nakon zavrsenog treninga, nastavljajuci dalje svoj radni dan.

Jutarnje plivanje i danas praktikujem, samo ne toliko rano. Započeti dan sa kojim isplivanim kilometrom je poseban osećaj i moram priznati da je, obzirom da je ovo sajt o trčanju, bolje i od jutarnjeg futinga! Treninzi, takmičenja, pripreme, su svakako nešto što ostaje u lepom sećanju za ceo život. Međutim, na moju veliku žalost, iz privatnih razloga nepune dve godine od početka bavljenja triatlonom, više nisam bio takmičar. No, to me naravno nije sprečilo da nastavim da se bavim tim sportom, rekreativno naravno.

Moja motivacija

Novi Sad 2001

Na pitanje šta me motiviše da treniram dajem vrlo jednostavan odgovor – voleti ono čime se baviš! Zvuči kao najgori cliché, ali tako je. Kao i u ostalim segmentima života, svako od nas treba da se zapita šta je ono što mu odgovara? Često odgovor ne dodje iz prve, treba se oprobati u više sportova pa odlučiti, a samim tim i negovati ono što se u osnovnoj školi zove Fizička kultura. Druga strana motivacije je čisto prirodna, u svakom od nas, odnosno fiziologija čoveka uslovljava bavljenjem sportom. Famozni „duh“ triatlona kao sporta mislim da je prilično subjektivna stvar i zavisi od ličnog iskustva i postignuća. Lično, šta me fascinira kod ovog sporta je to što si na otvorenom, što si u skladu sa okruženjem i što u samom procesu prolaziš kroz različite dimenzije u prostoru i vremenu. Na primer, vas može i biti nekoliko stotina na startu na trci, ali opet uvek ostaješ sam sa sobom, u večitom preispitivanju i iskušavanju sebe i svojih mogućnosti, uvek želeći više.

Ova iskustva i doživljaji u sportu se neverovatno reflektuju na svakodnevni život „otvarajući“ čoveka na razne načine u svim mogućim odnosima. Zato bih preporučio da jednostavno, čovek se mora oprobati, osetiti pre svega o kakvom je sportu reč i doživeti ga na sebi svojstven način. Sam proces treniranja i kasnije eventualnog izlaska makar na jednu trku u životu, što toplo preporučujem, je ozbiljan i zahtevan proces, ponajviše sa aspekta vremena i finansija. Mada šta lično stavljam apsolutno kao No. 1 jeste – volja! Jeste da u današnje vreme pored svakodnevnih životnih obaveza nije lako izdvojiti novac i kvalitetno se baviti sportom, ali se vredi potruditi jer definitivno takva investicija vredi truda, ponajvise zdravlja, pa samim tim i mogućnost da se kroz život ide lakše.

Ako imate volju, sve je moguće!

Probudi svoja čula – triatlon!
17. Pančevački triatlon

Povezani članci

6 komentara. Leave new

  • Vojo, covek stvarno nema sta da doda na ovaj tekst. Mozda zato i nema komentara. Vidimo se u nedelju u 9h na Adi i da nam taj obicaj potraje sledecih pedesetak godina.
    A do tada ce triatlon da bude jedan od #1 sportova, pa ces moci da se hvalis da si bio medu prvima koji su trenirali 🙂

    Odgovori
  • Upravo to Veki, iskreno se nadam da hoce! Vidimo se! ; )

    Odgovori
  • Poznajuci te, Vojo sada i kad vidim na fotografijama, koliko si tek bio mlad kad si pocinjao, i dalje mi je tesko da poverujem da se neko u tim godinama odluci na tako zahtevan poduhvat i sport. I ne samo to da se odluci, vec da se tome celim svojim bicem posveti i to godinama u periodu kada mlada osoba sve zeli, sve hoce i sve proba cesto na kratak rok. I na tome ti se zaista divim.
    Tako je vazna i tvoja borba sa preprekama da se svojim sportom bavis…pocev od nerazumevanja ljudi iz sportskih centara, zahtevnosti samog treninga, vremena koje treningu treba da posvetis i povrh svega toga finansijama koje nekako treba obezbediti. I ponovo jedna zrela odluka, da iako mozda nisi u prilici da se takmicis ostajes u sportu jer je vazno trenirati, jer je vazno baviti se onim sto volis!!!
    Zato, Vojo, svaka cast i tebi i tvojim uciteljima i uzorima.
    I sve bih rekla, kad porastem hocu i ja kao Voja!!!
    samo, ja nemam vise tu sansu, koristim onu primerenu mojim godinama…vi koji je imate, iskoristite je 🙂

    Odgovori
  • Hvala Majce. : ) Dodao bih samo jos da je isto tako jako bitna sadasnjost, kao vremenski period. Ako je ona kvalitetno ispunjena, sa velikim uzivanjem i zadovoljstvom cemo moci da pogledamo unazad ali i unapred, te upravo tu lezi kljuc o promeni nacina zivota, bavljenja sportom, cineci za sebe ubedljivo najvredniju investiciju!

    Odgovori
  • Da! Da! potpuno si u pravu. samo sadasnji tren imamo, samo sadasnji udah, sadasnju odluku, sadanji prostor, okuzenje,ljude! i da sa radoscu pogled unazad i snagu za svaki pogled i novi udah u buducnosti…a meni je tu snagu da zivim sadasnji trenutak bezbrizno donelo trcanje…kako bese ona izgleda sasavo…nego za onih pedeset godina kad Veki i ti bude raspredali o istoriji, jedan andjeo ce vas bodriti da i tada zivite svoju autenticnu lepotu 🙂

    Odgovori
  • Jako mi je drago zbog toga, izgleda da se tvoja potraga zavrsila bas onako kako treba.
    Hehe, gotovo sam siguran da hoce. : )

    Odgovori

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed