Triatlon

Danilo Bulatović: Motivacija je bila da postanem IronMan, ali sa stilom

Nema komentara

Nedelju, 9.jul pamtimo po neverovatnoj vrućini. Mnogi su spas tražili u debeloj hladovini po planinama, neki uz more, reke i jezera, drugi se ozvežavali u bazenu, a srpka Ironman ekipa tog dana imala je ozbiljan zadatak u Frankfurtu: plivati 3.9km, voziti biciklo 180km i trčati 42km.

Triatlon je definitivno u ekspanziji u čitavom svetu, razlog tome je verovatno činjenica da ne može da dosadi jer se smenjuju tri discipline, ali na trkama pored izutetne fizičke spreme, neophodne su jaka psiha i volja. Upravo to su neke od karakteristika onih koji se bave ovako teškim sportom. Ovog puta vam predstavljamo Danila Bulatovića, jednog od petorice Ironmana koji su učestvovali u pomenutoj trci – kako je izgledala iz njegove perspektive, koliko su izazovni i naporni treninzi, kako je počeo da se bavi triatlonom i odakle crpi motivaciju.

Triatlonom sam krenuo da se bavim od septembra 2015. godine, zahvaljujuci Ivanu Zeljkovicu (velikom apostolu ovog sporta). Nakon duge ragbi karijere koja je trajala 18 godina, povrede su krenule da uzimaju svoj danak i resio sam da nadjem neke nove izazove u zivotu. Nakon uspesne integracije sa biciklizmom, sugestija je bila da probam i sa plivanjem i trcanjem i sve je polako krenulo ka triatlonu. Od septembra sam krenuo sa pripremom za Olimpijski Triatlon u Dubai-u. Sve je posle krenulo nekim lepim tokom i “navlačenje” je bilo potpuno.

 

Učestvovao si na nedavno održanoj IM trci u Frankfurtu, možeš li da preneseš impresije sa trke?

Osećaj je stvarno fenomenalan, pogotovu kada se približiš crvenom tepihu i postaneš svestan da je kraj osmomesečnog putovanja ispred tebe. Verovatno bih ga izjednačio sa osećajem kao da je Sizif uspeo konačno da smiri onaj kamen na vrhu brda i da je postao svestan da je poslu kraj.

Da li si zadovoljan rezultatom?

Trka je jako teška sama po sebi i realan cilj je bio završiti trku, a sve ostalo bi bilo nagađanje bez osnova, jer ipak do sada nisam iskusio takav vid napora. Imajući u vidu da ja uvek moram da imam nesto merljivo, inicijalni cilj je bio da završim trku ispod 11h. To je bila neka neverovatna želja. Plan treninga je išao jako dobro i to se pokazalo kroz sjajne rezultate na polu IronMan trci i polumaratonu, pa je negde u podsvesti i apetit porastao. Onda sam modifikovao želje i novi cilj je da završim između 10:30 i 10:45. Naravno, što se Cece tiče (mog trenera) cilj je ostao isti, završiti trku. Ona je mnogo iskusnija i znala je kakva je patnja ispred mene, zato je i bila uzdržana sa bilo kakvim predskazanjima.

Dva peha su obeležila pripreme pred samu trku. Na poslednjem dužem treningu trčanja, 10 dana pred trku, uganuo sam zglob, a nedelju dana pred trku sam imao pad sa bicikle od koga sam imao otečen kuk (zahvaljujući nesavesnom vozaču koji me je svojom vožnjom oborio sa bajsa pri brzini od 38km/h). Imajući u vidu vremenske uslove i navedene okolnosti, mislim da sam dostigao željene ciljeve. Jednostavno, rezultatom sam prezadovoljan.

Šta ti je najteže/najlakše palo – plivanje, biciklizam ili trčanje?

Najteže je palo trčanje, bez ikakve sumnje. Temperatura od preko 30C, sa preko 70% vlage je recept za totalno samouništenje organizma. To je bila borba sa samim sobom na mentalnom nivou pre svega, jer sam fizički bio odlično pripremljen.

Krucijalno je bilo držati se plana trke i unosa tečnosti i kalorija, jer je to verovatno najbitnija stvar. Na trci adrenalin uradi svoje i onda često takmičari zanemare ove bitne stvari. Nedovoljno tečnosti i elektrolita – dehidratacija; Nedovoljno kalorija – nedostatak energije i “gašenje”.

Zahvaljujući toj samokontroli sam uspeo da izbegnem energetske deficite i završim trku bez većih problema. Patnje je i dalje bilo, ali je barem mozak bio dovoljno uhranjen da bude svestan (u poslednjem krugu sam čak i uspeo da računam ‘pace’ koji mi treba da završim ispod 11h).

Koliko dugo si se spremao za ovu trku?

Zvanična priprema za IronMan je krenula početkom novembra 2016. godine, odnosno 8 meseci ukupno. Ceca (Svetlana Blažević) i ja smo postavili pravila rada i šta želimo da postignemo. Ceo proces se zasnivao na “eksperimentalnom” pristupu, odnosno, na stalnom pomeranju granica. Trening plan je rađen i adaptiram dva puta nedeljno, slušajući i posmatrajući telo i noge pre svega. Cilj nam je bio da stalno guramo više i dalje i da vidimo kako će to telo da podrži. Meni se ta ideja svidela, jer ja svakako želim da vidim gde se nalaze moje granice i da probam da ih savladam. To su bili neki mali pokretači.

Priprema za trku ima jako puno izazova, pre svega organizacija između poslovnih obaveza, porodice i jako obimnog trening plana. Veci deo treninga je rađen u jutarnjim satima, pre posla, kako bih uveče mogao da se posvetim porodici (supruga i bebica od nekoliko meseci). Najteže mi je padalo kada sam morao da odradim po dva treninga dnevno, koji su morali da se podele na jutarnji i noćni. To smo svakako izbegavali koliko god je bilo moguće.

Da bih sve uspeo da organizujem, moj dan je uglavnom počinjao u 5 ujutru, a kako se približavalo vreme trci, onda se i alarm vraćao unazad pa sam ustajao oko 4 ujutru, a ponekad i u 3:30, kako bih već bio na bajsu u 4:30. Dešavalo bi se da odradim po 3h treninga pre posla, i opet bih u kancelariji bio u 8:30 🙂 Iako zvuči naporno, poprilično je ispunjavajuće.

Osim samih priprema, bitan deo je i spoznaja samog sebe. Otkrivanje koliko energije treba za određenu disciplinu, šta organizam najbolje prihvata i kako se pripremiti za trku. Sve zvuči jako kompleksno i zapravo i jeste. Lepo je biti u sličnom okruženju gde postoji mogućnost razmene mišljenja i iskustava, s tim što je najbitnije dosta se edukovati na temu ishrane. Sve se zasniva na dosta čitanja i istraživanja.

Imaš li neki „tajni recept“, nešto što te motiviše i daje snagu da istraješ?

Motivacija – pa to sve zavisi od nas samih. Ja sam osoba koja ne odustaje i koja uvek nalazi nacin da prevaziđe sve izazove. Motivacija je bila da postanem IronMan, ali sa stilom 🙂 da dam svoj maksimum i da vidim da li zaslužujem tu laskavu titulu.

Svakako, mora postojati tajni recept da biste uspešno završili trku. Po meni, on se sastoji iz tri dela koji su uzajamno povezani:

–        Podrška porodice – ovaj je primaran, jer bez toga ništa ne biste uspeli. Nataša je imala veliko razumevanje i znala je koliko mi to znači i mislim da je ona podnela i veći teret od onog mog, jer sam se ja odlučio na ovaj put, a njoj je u neku ruku nametnut. Sa bebicom od nekoliko meseci nije lako, i sto se nas tiče, mi smo zapravo postali Iron Family 🙂

–        Trener – bez pravog trenera i pravog plana nista ne moze da se uradi. Oni su ti koji stoje iza naših uspeha i neuspeha. Ova medalja je i Cecina i Natašina, meni ostaje onaj osećaj ulaska na crveni tepih, a njih dve su najzaslužnije za ovu titulu. Ceca je pomerila granice u sve tri discipline i videla je stvari o kojima ja ni u najdosadnijim trenucima ne bih maštao.

–        Istrajnost – ko god se odluči na ovaj put mora da zna da mnogo patnje predstoji. Moj moto je “Don’t Stop – Aim High” i to je ono što je i potrebno da bi se postao IronMan. Odustajanje nije opcija.

Kakvi su tvoji planovi za ostatak godine, imaš li još neku triatlonsku trku u planu?

Do kraja godine definitivno učestvujem u jos jednoj trci polu IronMan-a i to u našem lepom Beogradu. U pitanju je 11Tri Belgrade trka, koja je planirana za 24.09. Nema lepšeg osećaja nego se trkati u gradu u kome živite i podelite strast sa ljudima iz svog okruženja. Oduvek sam želeo tako nešto i zavideo ljudima u mnogim gradovima u kojima smo putovali.

Mislim da nas očekuje pravi spektakl i prava šansa da izazovete sami sebe, kao i da se pospeši timski duh kroz štafetu (po jedan takmičar u svakoj disciplini). Supruga ce takođe uzeti učešće u štafeti, pa ćemo moći porodično da se takmičimo 🙂

Osim ove trke, ako sve bude ok, pokušaću da istrčim još jedan polumaraton (verovatno u Apatinu) i pokušam da idem ispod 1:30h.

Možeš li da definišeš šta za tebe znači triatlon i zašto bi ga preporučio?

Triatlon je sada već postao način života. Način ishrane, planiranja vremena i aktivan način života. Sport sam po sebi ne može da dosadi, jer se sastoji od tri elementa. Uvek možete da kombinujete plivanje, trčanje i vožnju bajsom. Svakako preporučujem svakome ko želi da se oproba u nečem novom, pogotovu što postoji puno formata samog takmičenja, prilagođenih za sve uzraste.

Intervju, Bojan Đurić IM: Ništa ne uspeva tako dobro kao uspeh!
Budi deo spektakla – prijavi se na 11TriBelgrade!
Tags: , ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed