Kada trening posmatramo iz ugla dugoročnog procesa, kao o nečemu što treba ne samo da ima svoj kontinuitet, već i pravilnu dinamiku, dolazimo do zaključka da stvari ipak nisu baš toliko proste i da je neki put potreban neko sa malo više iskustva i znanja kako bismo nastavili dalje.
Uzevši u obzir mogućnost da se ovaj članak protumači kao self-marketing (a ne bih ja to nikada) :), odlučila sam da ga ipak napišem, pa nek’ ide život…
Da se razumemo, zaista skidam kapu svim onim ljudima koji su bili dovoljno vredni i uporni da se sami potrude i upute u proces treniranja. Dosta je informacija ponuđeno, što preko sajtova, foruma, youtube-a, časopisa, tako i od drugih ljudi koji su neko duže vreme u tome.
Nesumnjivo nije lako, pogotovo uzveši u obzir čestu suprotnost i nepoklapanje svih tih izvora, izabrati pravi pristup koji je u skladu sa našim ciljevima i potrebama. I svaka čast onima koji su postigli sjajne rezultate slušajući svoj razum, telo i instikt kada se radi o treningu i ishrani.
Ali da se ne lažemo – puno je tu bilo i zabluda, stranputica, rebusa, lutanja, a o psihološkim usponima i padovima, koje smo svi imali, da i ne govorimo. Onda kada još trening posmatramo iz ugla dugoročnog procesa, kao o nečemu što treba ne samo da ima svoj kontinuitet, već i pravilnu dinamiku, dolazimo do zaključka da stvari ipak nisu baš toliko proste i da je neki put potreban neko sa malo više iskustva i znanja kako bismo nastavili dalje.
Spisak razloga za personalnog trenera može da bude mnogo duži, ali probala sam da izdvojim neke važnije, značajnije, očigledne, ali i one manje očigledne. Pa da počnemo…
1. Stručnost, znanje, iskustvo
Postoji ogroman raspon trenera kada se radi o ovoj stavki. Od manje do više kompetentnih. Ali i to se da lako prepoznati. Prva stvar koje svaki trener mora da bude svestan je svoje neznanje i polja na kojima je slab (jer neminovno ih svi imamo).
Čim vidite nekoga ko se razmahao i rasplamsao svojim “besprekornim” znanjem i “nepokolebljivim” teorijama, samo pogled u pod i izbegavanje u širokom luku. Jer, kada se saberu sva znanja koje jedan trener zaista treba da ima (počevši od anatomije i fiziologije, preko biologije, biomehanike i biohemije, psihologije, pa sve do logike i zdravog razuma), ostaje samo da se zaključi da postoji gomila pravila sa još većom gomilom izuzetaka.
Tu onda dolazi na red iskustvo, koje možda može izgledati kao osećaj ili instikt, ali direktno je posledica rada u praksi, pokušaja, grešaka i pogodaka. I malo je situacija u kojima se može dati konačan i definitivan odgovor.
U svakom slučaju, trener mora da poseduje znanja na takoreći površnom, praktičnom nivou (pravilno izvođenje vežbi, organizovanje treninga i odmora, spektar vežbi, saveti vezani za ishranu itd.), ali i na dubljem, nepojavnom nivou (procesi koji se nalaze iza svih tih procedura i procesa; poznavanje i razumevanje principa, zakona i mehanizama koji uslovljavaju one praktične aspekte).
Puno je nauka vezano za trening, te je onda nezahvalno reći da je trener tu samo da odredi vežbu i broj ponavljanja.
2. Edukacija
Sva ta nauka i proces vežbanja, može da se svede na nivo i terminologiju koju svaka prosečno inteligentna osoba može da shvati. Nema potrebe za objašnjavanjem svih pojedinosti i detalja, ali dovoljno da jednog dana budete sposobni da izvodite vežbe pravilno i samostalno organizujete svoje treninge. Trener je između ostalog tu i da, na vama razumljivom jeziku, objasni zašto i kako funkcionišu osnovni principi kojih treba da se držite.
3. Da izvuče maksimum iz vas
Nije u ljudskoj prirodi da se muči kada ne mora. Dovoljno se maltretiramo na poslu, a često i kod kuće, a onda još i na treningu… A upravo u tim zadnjim momentima, kada se najviše mučimo, leži ključ bilo kakvog napretka. Tih zadnjih par ponavljanja, sekundi, metara. Kada mislite “Ne mogu bre više…”, “Koliko još do kraja…” ili “Umreću!”, trener je tu da kaže “Ajde, možeš ti to!”, “Još samo malo, izdrži…”. Potrebno je neko vreme ljudskom organizmu da tu torturu pretvori u nešto od čega će se osećati bolje, dok ne počne da uživa u probijanju sopstvenih granica. Do tada, lepo je imati trenera koji je u stanju da pravilno proceni vaše sposobnosti, iskoristi ih maksimalno, a poneki put i podvikne.
4. Osećaj odgovornosti i obaveze
Šta može da se desi ljudima koji samostalno treniraju? Razmišljaju da li da na trening odu direktno sa posla ili da idu prvo kući da jedu i malo odmore. A možda i odgledaju seriju ili neki dobar film koji je upravo počeo. Na brzaka će ga pogledati, a posle će na trening. Osim ako ne zaspu pred kraj filma. Onda će na trening sutra. Ili malo sutra. Sve jedno.
Za one koji imaju problem da se organizuju i pokrenu, personalni trener je odlično rešenje, jer se termini unapred zakazuju i uglavnom nema preterano slobode oko pomeranja, pogotovo ne kada je izgovor baš-me-sada-nešto-mrzi u pitanju.
5. Podrška i motivacija
Jedan od zadataka personalnog trenera je da zna i iz kojih razloga ste se odlučili da trenirate i koliko vam je trebalo da se naterate. Isto tako treba da zna, i pre vas, prepreke koje ćete naći na putu. Krize i blokade na koje nailazi gotovo svako ko se nalazi u fazi promene životnog stila i navika. Onda, povrh svega, treba da ima i adekvatne reči podrške, razumevanja i ohrabrenja, kako biste najlakše nastavili dalje tim putem. Da vas podseća gde ste bili, ali još više – gde želite da budete.
6. Praćenje rezultata
Ovo podrazumeva poznavanje standardnih procedura koje se tiču osnovnih merenja (antropometrijskih, funkcionalnih, zdravstvenih itd.). Trener mora biti u stanju da vam da objektivne parametre na osnovu kojih ćete moći da zaključite da li ste napravili neki pomak (i koliki), ili ste, pak – nazadovali.
7. Pretreniranost
Odnosi se na onu grupu ljudi koja nema problema sa motivacijom za trening, čak suprotno – dovodi sebe u situaciju da ima više štete nego koristi od toga što trenira. Postoje znaci koji manje ili više jasno sugerišu da dolazi do pojave pretreniranosti, a trener je tu da ih prepozna i odreaguje u skladu sa situacijom. On treba vam ponudi načine i savete da se što pre i bolje oporavite, kako biste se osvežili i nastavili dalje.
8. Raznovrsnost u treningu
Svakako jedna od tajni dugogodišnjeg treniranja. Koliko god neko odlučan i uporan bio, jednolične vežbe i programi neće imati trajni efekat. Trener, bez obzira na cilj svog vežbača, treba da ima više različitih načina da ih ostvari. Zaista, ukoliko mozak ne prati ono što mišići rade, ni mišići neće odraditi ono što mozak želi.
9. Poprave raspoloženje
Kada bolje pogledamo, jeste sve stvar ličnog izbora, ali ukoliko smo se već odlučili da svoje slobodno vreme provedemo u besomučnom stenjanju i obliveni znojem, onda je ipak nekako lakše kada to uradimo i uz malo smeha. Red stenjanja, red smejanja. Vaš trener treba da vas opusti i oraspoloži, izvuče iz briga i možda nekih teških misli sa kojima ste taj dan došli.
Nije za podceniti ovu stavku, humor je ipak ozbiljna stvar…
Ma sve u svemu, super su ti treneri. Čine život lakšim, čine vas lakšim, čine vaš novčanik lak- lepšim… I da moj broj je 06.., a ne – nađite svog trenera pa njega proklinjite i psujte. I nek’ vam je sa srećom, oboma!
10 komentara. Leave new
U Srbiji je najvise DJ, instagram fotografa i personalnih trenera, ko ne zna sta ce sa sobom on izabere nesto od ova tri. Da pogadjam, prvi posao verovatno spasilac / posle neka omanja teretanica i sad BUM personalni trener, prepun znanja i iskustva spreman da pripomogne za $$$$$$$$$$$$$$$$$$. Ajd sa srecom da navatas nekog podebljeg japija pa da ga izmuzes do zadnje pare.
Još jedan trener, ima vas kao menaćera sa Megatrenda, u mojoj teretani je trenutno više perosnalnih trenera nego vežbača.
Svaka čast ljudima koji su se godinama obrazovali u toj profesiji, ali danas je svako to je trčao po parkiću personalni trener, mada to je jedna generalna priča kod nas. Npr, često idem na Adu, trčim i vežbam i nekoliko puta su me sposali neki Herba Life instruktori, treneri… i nudili mi neke fitnes časove. Šta znam, svako zna koliko može, šta mu odgovara, gde postoji volja i odluka da se trenira postoji i mogućnost, a lenjost će proizvesti još ko zna koja sve zanimanja i zvanja.
Obojica ste u potpunosti u pravu. Sve je više teretana, fitnes centara, sportskih klubova, pa samim tim i trenera. Za razliku od vas, to je ono što mene posebno raduje i ne vidim ništa loše u tome. Čak naprotiv, meni je jako drago da se u ovom našem društvu dešava takva promena i da i dalje, i pored svih teških okolnosti, postoje ljudi koji će se baviti zdravim životom i navikama, treningom i ishranom… Na megafon da mogu, ja bih po ceo dan o tome. Ono što je tužno je da neko vidi samo lošu stranu toga.
Slažem se da je sporna je kompetentnost trenera (molim vas, nađite mi jednu profesiju koja je izuzetak), ali to je sve na pojedincu da izabere koliko će se angažovati po pitanju edukacije i usavršavanja, u skladu sa svojim shvatanjima etike i morala.
Lično sam presrećna što sam izabrala da radim ono što volim, što me ispunjava i da se zalažem za stvari u koje duboko verujem. Ispunjavam me da vidim da jesam pomogla nekome (svojim znanjem, savetom, osmehom), da sam nečiji život učinima malo lepšim i lakšim, pa makar to bio i samo taj dan. Meni srce puno. Ako vi vidite nešto loše u tome, i ako je to ono za šta me kritikujete – pa onda nemam ništa da dodam.
Smatram se i srećnom što od toga mogu da živim, a kada smo već kod pretpostavki, vi se sigurno bavite humanitarnim i volonterskim radom…
I na kraju, personalni treninzi su stvar ličnog izbora, niko tu nikoga ne bije po ušima, niti je u bilo kojoj teretani i fitnes centru to obavezno.
Srdačan pozdrav!
Lepo sročeno. Dakle, ljudi koji završe DIF ipak mogu lepo da žive radeći ono što vole? Pitam jer mi je namera da se, nakon shvatanja da ne želim da bacam 4 godine studirajući engleski, sledeće godine upišem na neki od fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja, a dobijam replike tipa: „I šta ćeš ti posle sa tom diplomom da radiš?“ Ako nije problem voleo bih tvoje mišljenje o svemu tome, kao osobe koja je uspela da se pronađe u pravom poslu… hvala unapred, pozdrav! 🙂
Zdravo Filipe!
Izvini što ti tek sada odgovaram, nisam primetila tvoj komentar. Odgovor na tvoje pitanje zavisi od toga šta ti podrazumevaš kada kažeš „da li mogu lepo da žive“. Svestan si i sam da ne mogu milioni da se zarade, ali da li može da se postigne neki uspeh uzimajući u obzir situaciju u kojoj se nalazimo – svakako da može. Ono što tebi može da znači od informacija je šta treba da se uradi, koliko čovek treba da se žrtvuje i šta taj posao sa sobom nosi. I naravno, koliko se ti u sve to uklapaš. Ja mogu da ti kažem ono što je karakteristično za naš posao i šta možeš da očekuješ ako se opredeliš za njega… Ako pričamo o nečemo što se ne radi usputno, nego kao glavni posao i nešto što planiraš da radiš duže vreme (a samim tim i da uspeš), onda zaista treba da se spremiš na kontinuirano usavršavanje i učenje (bilo da se radi o DIFu ili o nekom od sertifikata, ali pored toga i obavezno samostalno angažovanje po tom pitanju), onda je tu naravno puno strpljenja, jer je ipak rad sa ljudima u pitanju, sezonske oscilacije klijenata i broja treninga, uglavnom ne postoji fiksno radno vreme, podrazumeva se da je fizički napornije, itd. Da ne nabrajam sve… (Najlakše bi ti bilo da još popričaš sa nekim ko se još bavi ovime, pa da ti prenese sve svoje utiske i odgovori na konkretnija pitanja).
Najkraće moguće rečeno, ukoliko si spreman da radiš na sebi, da se trudiš, ulažeš u sebe i kroz vreme stekneš neko iskustvo, neminovno ćeš i doći do toga da sebe možeš da nazoveš kvalitetnim trenerom. Ljudi počnu to da prepoznaju i vemenom ćeš i doći do zadovoljavajućeg broja klijenata. Naravno, samim tim si i finansijski sigurniji.
Ako bih ti još i pisala sve lepote ovog posla, zaista bi do sutra čitao.
Nadam se da sam ti koliko-toliko pomogla. Ukoliko imaš još nekih pitanja, nemoj se ustručavati da ih postaviš. 🙂
Veliki pozdrav!
Ćao Jelena, planiram da sledeće godine upišem Fakultet za sport i fizičko vaspitanje u Beogradu, pa bih voleo da dobijem od tebe informacije iz prve ruke, što se tiče samih studija, fakulteta, načina rada, i sl., što je opširnije moguće, jer sam već 2 godine izgubio na fakultetu koji se bavi onime što mene ne zanima (Engleski jezik i književnost) i ono što upišem sledeće godine moram da odradim kako treba… poslao sam mail dekanatu, ali mislim da je slava vajda od toga… pošalji mi svoj broj na mail: fickoninetythree@gmail.com, ili mi u mailu malo detaljnije sve opiši kada budeš imala vremena, pošto možda ne želiš da deliš broj sa svakim… hvala unapred, pozdrav!
Jelena, odlican tekst. Vidi se da volis ovaj posao, to se primecivalo i na onom nasem Fitnes koucingu. Samo nastavi tako, da pises i izmamljujes ljudima osmehe na lice jer ti to ide od ruke.
Puno pozdrava!
Vidite ljudi, mnogi pristupaju treningu, a posebno trcanju, jer se podrazumeva da to znamo, olako. Po principu, sto te ne ubije ojaca te. Ume da bude jako opasno. Da ne bi bilo, sto te ne ubije obogalji te, ipak se makar konsultujte s nekim ko nije trener samo zbog donjeg dela trenerke. Jelena, samo napred. Radis dobar posao. Sportski pozdrav svima
Pa ne moraš telefon da ostaviš, možeš i link do FB da sti se ljudi jave da treniraju sa tobom 🙂
Rad sa trenerom/koučom/mentorom/nastavnikom/duhovnim učiteljem… ili kako kako god da nazoveš je nešto što je meni još od 2010 godine (nakon što sam istrčao prvi maraton) praksa. Do sada sam radio sa 5 trenera i sva iskustva su mi jako mnogo značila za sportski razvoj.
Moj glavni razlog jeste „vreme“, tj trener je tu da razmišlja o svim tim vežbama, procedurama, periodima i šta ti ja znam, a moje je da radim (i naravno razmišljam šta radima). Ako sada ja treba da učim i njegov posao i radim trenerski posao, pored mog regularnog posla, porodice i drugih zanimacija, onda to nije dobar posao.
Pozdrav
V