Došao je i taj očekivani petak 29.10., dan odlaska na podgorički maraton. Ekipa na čelu sa Dragom Borojom, okuplja se kod Sava Centra. Da l’ od zime, da l’ od uzbuđenja zbog zajedničkog nam odlaska, nestrpljivo cupkamo čekajući da stigne autobus. Mađari su zauzeli najbolja mesta, Stolić, Mišović…svi su tu. Tu je i Profa i Marko, razdragani momak, kojeg ćemo zapamtiti po mnogo čemu, ali o tome ću kasnije. Čekamo još jednog, nista manje bitnog i zanimljivog člana naše odabrane ekipe, Voju, bez kojeg nam ovo putešestvije, kao i svako prethodno, ne bi bilo tako zanimljivo.
Upražnjeno mesto pored Voje zauzima Darko Živanović, ne očekujuci da će to biti duga noć za njega, uz poneke kapljice sa šibera autobusa pride. Sve to ga nije omelo da osvoji srebrnu medalju u nedelju. Pored Darka, pridružuju nam se i Ana Subotić i Dušan Orestijević, i ekipa je potpuna. Via Podgorica. Zahvaljujući pričama Profesora Jankovića, njegovim zanimljivim iskustvima i doživljajima sa mnogobrojnih trka koje je istrčao, put nam je proleteo.
Subotnje jutro, stižemo ispred hotela “City““, preuzimamo startne brojeve, nekolicina odlazi u školu, elita, naravno, u hotel, a ostali u kasarnu. Skromno tvrdim da su oni koji nisu noćili u kasarni, na golemom gubitku. Skroman, ali veoma čist smeštaj, ljubazni domaćini vojnici, korektna kupatila, lepa umiljata kuca, okolno primamljivo voće, ljudi koji su polako pristizali iz najrazličitijih krajeva, obećavali su još jedno od nezaboravnih druženja.
Da ne zaboravim i grejanje, koje nam je Zdravko Mišović omogućio glavom i bradom. Hvala Zdravko!! Sve ovo ne bi bilo potpuno bez ličnog nam kuvara Marka, gore pomenutog. Zajednička šetnja sa veselim Makedoncima, usputna okrepa voćkicama poput japanskih jabuka i nara, valjano je prijala našim malo izgladnelim stomacima. Nije do nas, voćkice su nas mamile, ma to nam je u krvi valjda, „kleptomani”…I kupovina tri kilograma banana za 1 euro, to se mora pomenuti. To samo Srbi i Makedonci mogu da “iskopaju“.
“Pasta party“ u sopstvenoj režiji počinje. Mare je nahranio celu kasarnu svojim toplim i ukusnim špageticama sa sosom od tunjevine. Ljudi iz Albanije, Bosne, Makedonije, Poljske, Mađarske i naravno mi, proveli smo jedno lepo i toplo veče ćaskajuci i smeškajući se, neki bojažljivi i začuđeni otkud sve to. Sve u svemu, divno i prepuno emocija druženje, podsećanje na minula vremena kada nije bilo bitno ko si i odakle si, bitno da nas veže ljubav prema istom, ah ta minula vremena…Večera gotova, odlazak na spavanje…
Rano jutro, od šest sati čuju se koraci, graja pojačava, pripreme u punom jeku i bus stiže. Voja kasni, ah opet. Prejeo se čovek, ne treba mu zameriti. Bitno da smo stigli na start na vreme. Opet smo svi tu. Ona Slatka nervoza pred start, pucanj i krenulo je. Na otprilike drugom kilometru, moji drugari me ostavljaju, odlazim u pravcu Danilovgrada. I po ne znam koji put, sebi obećavam da ću probiti led i istrčati svoj prvi maraton.
Sustizem devojku iz Makedonije, čikicu iz Albanije, momka iz Bosne i polako krećemo. Divni prizori, divno vreme, super staza. Ma sve je kako treba. Ja se odlično osećam, verujem da je zbog piletine, pozdrav Zdravko. Navijači na nivou, “upri jadna“ čuje se, dečica koja vrište “odakle ste“, ah to pitanje, ali deca su to. Dekica iz Albanije, kojeg nista nisam razumela, sem „Forca forca“, što sam svojevremeno ponavljala i ja.
Smeškam se, sve vreme se smeškam. Lepo mi je, divan osećaj trčati sa svim tim ljudima, prestižemo pojedince uz neko dobacivanje, šalu, „pokušaj da stignemo Darka i Stoleta, da pokusaj”. Kod desetog kilometra odvajam se, nerado, ja sam drugar, ne bih da izdam ekipu, ali osećam da mogu mnogo brže, sustizem, prestizem trkače, osmeh je i dalje tu, dobacivanje policajaca : “viđe onu, ona ko da ne trči, smeje se“… ah da, telo super štima. Jedina zamerka je što nisu malo bolje obeležili kilometre, to je za mene, ozbiljnog trkača , veoma bitno. Bar od petnaestog do dvadesetog, ali avaj. Policajcii su me valjano zezali, kad god upitam koliko do kraja, ima još dva km, ja srećna valjano ubrzam, kad ono nikad kraja.
Vidim natpis “Danilovgrad“, ah tu je…tek dvadeseti kilometar. Ugledam podalje curu, moja je. rekoh sebi.Čujem graju, tu je, kraj, dokle više, al׳ mi se odužio taj kilometar, i uzbrdica…jaoj ne, i to za kraj!!! Kao grom iz vedra neba čujem Stoleta „Ajmo Tanja, imaš vreme!!!“, i Kokana Ajanovskog, dragog mi prijatelja, „ajmo Makedonija“…kroz telo neka jeza, neopisiv osećaj, suze umallo krenuše, toga sam se uvek plašila, da ne zaplačem od sreće… osećala sam se kao Erik, samo bez banane, brzinom Bolta, kako veli moj drug Voja, prestizem tu curu na uzbrdici. Ah gde si tad Blažiću, to bi bila slika i po..heh..vidim kraj, nizbrdica, ma skotrljaću se…sprintam, odakle mi tolika snaga za kraj, to će samo razumeti trkači…Uspela sam, još jednom i još mnogo puta ću. Gomila dečice dotrčava po autogram…moj!! To treba doživeti…Puno srce.. Stole treći, Darko drugi. Ma nisam ni sumnjala…naši momci.
Nestrpljivo išćekujemo povratak za Podgoricu, da vidimo šta su uradili naši drugari. Ana je prva, bravo Ana, čast mi je što sam je upoznala, tako slatka i simpatična devojka, a tako velika…ma atletičari su genijalni ljudi, tvrdim ja. Svi su bili dobri, neki manje, neki više. Slikanje, sendviči i jogurt, lagano svi pristižu…Već je zahladnelo, da nije bilo Arpikine jakne, hvala Arpika, boga mi, nazebla bih. Atila i nekolicina, čije su stvari ostale u busu, malo besno u svlačionicama kluba čekaju vozača, koji je ostao zarobljen u blokiranom delu grada zbog zaustavljenog saobraćaja.
Trčkaram tamo amo… izgleda da mi nije dosta, čak sam bila na masaži, kažu te ljubazne ženice kako su mi noge super, kao da nisam trčala. Ah to nisam trebala da čujem, znam, mogla sam i bolje… mogla sam… ali taj strah da li ću izdržati, uvek me zezne. Moj sat je pokazivao 2h 00min20 sec, Stolićev isto, ali njihov 2h02 min, šmrc, pa nije ferrr.. očekivali ste neko vreme super, obzirom na moj opis trke,ali eto…
Tuširanje nas je povratilo, odlazak na ručak, špagetice i salata na klupicama. Slikanje neizbežno, ah šta bismo bez tebe Miljurko, svi ovi divni događaji i trenuci ostaše zabeleženi zahvaljujući njemu, i gospodinu Blažiću, naravno. On je naš “dosadni“ paparaco, ali ga volemo…
Večera gotova, pozdravi sa dragom ekipom iz Makedonije, uz obećanje da se opet družimo..nekad, negde…i krecemo, via Beograd. Iznenađenje večeri, imamo rezervnog vozača Marka, kuvara, trkača.. ume i to!! Iako se ceo autobus budi pri pomenu da nas on vozi, Mare je obavio svoj deo zadatka profesionalno…čovek i po! upamtite to ime!!. Osmesi, malo tuge, jer se završava još jedno nezaboravno putovanje, druženje, ali imamo uspomene, slike.. puna srca…nadu i veru da će se ovako nesšto opet ponoviti…nekad,negde…
Ovo su moji “skraćeni“ utisci sa podgoričkog maratona. Pozdrav celoj ekipi iz Podgorice, lepom našem Dragi Boroji što me je poveo, kao padobranca, neizmerno hvala. Naravno hvala organizatoru na čelu sa Milanom Madzgaljom i vozaču Draganu Dukancu, bez kojih ovaj put ne bi bio moguć.
Pozdrav od jednog od “puževa“, kako veli moja divna Ksendža…
13 komentara. Leave new
Tanja, dušo moja, do suza si me dovela svojim veoma emotivnim tekstom o Podgoričkom maratonu. Drago mi je da si me, čak na 2 mesta, pomenula u kontekstu tvoje veoma dirljive priče. Posebno mi se dopada onaj deo u kome kažeš „naš dosadni paparaco, ali ga volemo.“ Samo jedno malo pitanje: šta bi vi trkači bez dosadnih paparaca, koji beleže i ono što treba, i ono što ne treba, a sve po dogovoru sa Milanom Madžgaljem. Sve te fotke idu u arhivu, kao deo istorije svih dosadašnjih i budućih Podgoričkih maratona, a drago nam je da ćemo i mi, svako na svoj način, ispred ili iza objektiva fotoaparata ili kamera, biti deo toga. I još jedno pitanje za tebe: šta ako ja iduće godine odlučim da trčim Podgorički maraton, šta ćemo onda ???
P. S. Ne znam da li si planirala doći 28. o. m. na čuveni Eko mačak polumaraton, na novosadski kamenjar, koji će, ako se oldučiš učestvovati na njemu, ostati zasigurno u lepom sećanju i tebi i svima ostalima koji već godinama dolaze???
Pozdrav i tebi i svim ostalim maratoncima i , do viđenja na nekoj od sledećih trka …
Milorad Blažić Sombor
Svaka cast Tanja,odlican tekst,savrseno opisano iskustvo sa Podgorickog maratona.
Vidimo se na nekoj od predstojecih trka 🙂
Tanja, respect! Sjajan opis, baš ste se lepo proveli.
Milorade, ako ti budeš trčao, ja nosim kameru 🙂 a možeš i kao Srećko- malo trčiš, malo slikaš…
Bravo Tanja svaka cast!!!
Igi(Vujo) dopala mi se tvoja ideja. malo trčanja, malo slikanja, malo više zezanja … Razmišljao sam već o tome … kad sam već ispraćao NS, PG, Somborski ili Apatinski maraton vozeći bicikl, što se ne bi okušao u nečem novom. Mene ionako vremena u trkama nisu previše zanimala. Uostalom, videćemo na Eko mačak polumaratonu da li ću se okušati u „novoj““ disciplini…
Pozzz … Milorad Blažić Sombor
Bravo Tanja! Za sledeće zajedničke trke ćeš imati još jednog puža u društvu, a „upri jadna“ ima da postane glavna mantra :))
Tanja hvala sto si nas ovim divnim tekstom podsetila na nase ucesce na Podgorickom maratonu.
Vujo ja sam na Partizanovom jesenjem krosu tokom trke nosio digitalac,pa sam vise snimao a manje trcao,ima slika na profilu.
Sledeći put na maraton, a ja ću da ćutim kada se odlučiš na to;)
Ono za autogram mora da je bilo stvarno sjajno.
Živeli puževi!!!
Veki,kud bre ovu sliku…:PPP..@Milorade,pa znate da se ja salim..a taj dosadni paparaco je Miljurko,on je nas veseli zezator koji fotka ama bas sve..pa otuda taj naziv,,nikog ne vredjam.. sala..Vi ste profi,bez vas nema nas..:))) vidimo se na Macku..:))
@hvala drugari..@Nikola,muko moja,vazi..:PPP
Tanja! Hvala za ono LEPI, mada znamo i ti i ja da je to u nekom drugom kontekstu , ispričanom od strane profesora Jankovića, kada sam 1990.-te na jednoj 100km trci u Poljskoj dobio pehar na kojem je pisalo – NAJLEPSZY ZAWODNIK ZAGRANICZNY, što znači NAJBOLJI STRANI TAKMIČAR, mada neskromno mogu dodati da tad nije da nije bilo elemenata ni za titulu u smislu srpskog značenja. Slično je bilo i u Hrvatskoj u Lepoglavi 1989. kada me je ženski žiri proglasio za najlepšeg učesnika. Naravno, niti sam ja, niti profesor više „toliko“ lepi, ali bar možemo da se družimo sa lepima kao što si ti Tanja.
eto sad je svima jasno otkud to Lepi,skromni ste isuvise Drago!! mnogi od nas bi voleli da su na vasem mestu..mora da su Vam drage te nagrade..bas je super taj poljski jezik..:)) lepota je mozda prolazna,ali sarm nije..:)))
Tanja, sjajan tekst. procitao sam ga u jednom dahu. Bravo i za trcanje i za pisanje