Pre nekoliko meseci otkrila sam svoje trkačko utočište. Više o njemu mogli ste da pročitate u nešto malo drugačijoj najavi za ovu trku. Kada sam videla da naš supermen Nino reklamira trku, znala sam da ću da idem.
Želela sam da mnogi trkači koje poznajem osete trčanje van asfalta. Zato sam se dala u agresivnu kampanju reklamiranja ove trke i nagovaranja trkača da je ne preskoče. Toliko sam se unela u to da su me neki čak pitali koliko me je Nino platio za toliko reklamiranje. Evo, sad i ovde ću otkriti tu cenu, javno da svi znaju. Nino mi je dao najviše što je mogao: priliku da učestvujem na „ravnoj“ trail trci, ovde u našoj zemlji, našoj Srbiji.
Gledaj mapu, pitaj seljaka
Krenuli smo rano ujutru iz Beograda, dečko i ja. Pratili smo mapu i preko google mape pronašli najkraći put do naselja Čardak. Ispostavilo se da najkraći put nije i najbolji. Ne kaže se džaba, gledaj mapu, pitaj seljaka. Tako smo se mi našli na sred neasvaltiranog puta, negde između Bovaništa i Deliblata. Nadajući se da će prerasti u asfaltirani put, gurali smo dalje. Ispostavilo se da je to bila greška. Sve u svemu, kakva trka takav i put.
Stigli smo u 7 na mesto radnje. Dočekala nas je sve samo ne topla dobrodošlica. Nemojte pogrešno da me razumete. Nino i njegova žena Tina bili su nasmejani i vedri, kao i uvek, ali nam je niska temperatura priredila takvu dobrodošlicu. Rekli su nam da je na startu maratona, koji je bio sat vremena pre našeg dolaska, bilo čitavih 2 stepena. Brrr! Da se smrzneš.
Izašli smo malo na sunce da se ugrejemo i divili se lepoj prirodi.
„Trebalo je ipak ovde da prenoćimo“ – rekla sam dečku. „A zašto beše nismo?“ – upitao me je. „Pa zato što nisi znao koliko ćeš posla imati. I petokrevetne sobe su.“ – odgovorila sam mu. „Da, tačno, al dobro sad bar znamo kako je ovde lepo i kako da dođemo, pa se možemo vratiti bilo koji vikend.“ I vratićemo se…
Trka: priroda i ja
Polumaraton je startovao tačno na vreme. Krenuli smo lagano, asfaltnim putem. Nisam znala šta da očekujem od staze. Nino je sa nama podelio slike na kojima su peščani putići, koji vode visoko u nebo. Očekivala sam da će toga biti, ali ne i u ovoj meri. Nakon nekih 200 metara asfalta, skrenuli smo na zelenu stazu. Mesta je bilo taman toliko da stazom prođe jedan trkač. Išli smo u koloni kao zmijica, i upozoravali jedni druge na panjeve, pesak i klizavu stazu. Trudila sam se da održim korak, ali mi je kroz glavu prolazilo kako treba da se čuvam, jer ne znam kakva je staza. Gore, dole, pa opet gore i opet dole, naglo levo, pa desno i izbismo na čistinu. Ispod nas pojavila se provalija. Dobro, ne baš provalija, već jako strma nizbrdica, sva od peska. „Opa, bato!“ – prokomentarisala sam, na šta mi je Nikola Jovanić odgovorio: „Čekaj da vidiš. Ovo je samo početak!“ Bio je u pravu.
I opet, gore pa dole, naglo desno, preskoči borić, au ogreba me nešto, opet gore, o ne pesak… Završili smo zelenu stazu i izbili u zonu starta i cilja. Tu nas je čekala okrepa, koja nam nakon 3km nije bila preko potrebna. Tu me je sačekao i momak, i samo sam mu rekla da trči svoju trku. Izboriću se ja već nekako. Poslušao me je, nekako isuviše brzo jer nisam morala da ponavljam, i nestao sa vidika.
Ušla sam na plavu stazu. Bila sam sama. Nisam se predavala, trčala sam i uzbrdo i po pesku i strmim nizbrdicama, i kad izađemo na sunce i zađemo u hlad. Prvi put sam stala da uslikam jedan znak koji je podržavao prolaznika namernika u njegovoj nameri da utiče na svoje zdravlje. Nakon nekog vremena, čulo se šuškanje iza mene i ugledala sam Goksija. Malo po malo, pretrčao me je i nestao.
Naišla sam na okrepnu stanicu usred nedođije, u pravom trenutku. Velika zvezda je upekla i postalo je toplo. Momak na okrepnoj stanici je istrčao da mi doda vodu, kao da sam neki profesionalac što trči maraton ispod 2:3o pa nemam vremena da stanem i ohladim se. To me je tako oduševilo. Na toj okrepnoj stanici, sačekao me je Goksi i od tog trenutka postali smo nerazdvojni peščarski drugari.
Nedaleko od te stanice završavala se plava staza. Nekih 800 metara širokog, ali peščanog puta vodilo je u cilj. Odlična prilika da se malo pruže noge što smo Goksi i ja uradili. Stigli smo u cilj i prokomentarisala sam kako je staza lepa ali teška. Stvarno je bila. Ostalo mi je još samo 2 kruga (zelena + plava staza) i još plus zelena staza. Udahnula sam i krenula dalje.
U drugom krugu me je udarilo. Koliko mi je prvi krug bio naporan i težak toliko mi je drugi krug bio lep. Uživala sam. Lagano trčanje uz povremeno hodanje uzbrdo, priča sa Goksijem i proletelo je. U drugom krugu naleteli smo i na Nikolu (ali ne Jovanića) i sjajna trojka išla je ka cilju.
Onda je prošao i treći krug, i ostalo nam je još samo jednom da prođemo zelenu stazu. Bilo je teško. Leđa su me bolela, i pesak mi se nakupio u patikama. Dva puta sam ga već izbacivala, ali on se nije dao. Ako mi nikada nije bilo jasno zašto trkači uzimaju 1 broj veće patike, sada mi se razjasnilo: pa sav taj pesak mora negde da stane.
Uz dobro društvo sve dobro prođe pa i taj poslednji zeleni krug. Prošli smo kroz cilj. Prolazno vreme 2:44, ali najbolji polumaraton u ovim nogama ikada!!! Neophodno je izaći iz kamenih zatvora koje je sebi čovek napravio da bi se to osetilo. Puna pluća, puno srce, radost i osmeh. Tako sam završila ovu trku.
Organizacija
Kada bih morala u dve reči da opišem organizaciju rekla bih: svaka čast. Vode je bilo sasvim dovoljno i to hladne. Pored vode bilo je i Aqua Vive Recharge, limuna, šećera i banana. Sve na pravom mestu u pravo vreme. Staze su konstantno obilazili članovi hitne pomoći ili GSS, jako ljubazni i fini ljudi. A kad smo već kod ljubaznosti, slobodno mogu reći da ne postoji ljubaznija i nasmejanija osoba punija podrške od Ninove žene Tine. To je žena zmaj, koja vas bodri u svakom krugu i uzvikuje vaše ime. Kako ga je saznala, ne znam, ali vidi se da brine o svakom trkaču podjednako,poznavala ga ili ne. I zato hvala joj!
Šta dalje?
Iako je Ninoslav izjavio da više nikada neće organizovati ovaj polumaraton, predomislio se. Zato vas sve pozivam da ga sledeće godine podržite. Iz prve ruke mogu da kažem da je trka odlična, na odličnoj lokaciji i odlično organizovana. Na skali od 1 do 10 dobila bi ocenu 11.
Do sledeće godine, možemo se sami organizovati i otići na neko treking trčanje tamo. Nije daleko, samo 60km od Beograda, i oni najhrabriji mogu otići svojim nogama. Trkači, trčimo se.
I ko sme da kaže da je Vojvodina ravna?
7 komentara. Leave new
ma sta su brda za beogradjane:)Bovaništa(Bavaniste)
A sta su brda tek za Uzicanku :D! Znam da je Bavaniste, al kad sam primetila gresku nisam imala mogucnost da ispravim tekst.
Ispravljeno je u tekstu na mom blogu 🙂
http://runivana.tumblr.com/post/61390727107/pescarski-maraton-neka-malo-drugacija-trka
Ivana hvala na ovako lepim rečima!! Upravo su me ovi pozitivni utisci svih vas koji ste trčali Peščarski maraton naterali da promenim mišljenje. Šteta da svi zajedno ne uživamo u prelepim pejsažima Deliblatske peščare 🙂
P.S. Postoje dvo i jednokrevetne sobe, doduše par njih ali meni je cilj bio da svi zajedno spavamo i družimo se u višekrevetnim sobama, previše smo se otuđili i svi želimo svoje kapsule za spavanje. Sledeće godine obavezno noćenje!!
Razlikuju se ljudi, a tek gejmeri i programeri. To ti je poseban svet :).
Da sam sama dolazila na trku bila bih sa vama ceo vikend, ovako sam morala da napravim kompromis. Do sledece godine bice bolje, sigurna sam.
Sto se tice organizacije volela bih samo da se manje nerviras. Organizacija je bila vrhunksa. Svi smo (sigurna sam) srecni zbog toga, ali da li je to bilo neophodno? Ne verujem. Verujem da smo mogli bez mnogih stvari koje si nam obezbedio. Ti si okupio ljude koji vole da trce a ne koji dolaze na trku zbog medalje ili majice. Onog trenutka kada se bude okupljalo vise stotina ljudi na toj trci, nacice se neko ko ce stvarno ceniti ono sto radis za Srbiju i srpske trkace i to podrzati
Ivana i Nino, imate i moju veliku podrsku zato sto znam kakva je deliblatska pescara, zivim u njoj,trcim po njoj tj treniram skoro svakog dana, prelepa je i odusevljava me, smiruje me. Samo za one koji ne znaju, jutarnje trcanje po pescari je nesto neopisivo, tisina,cvrkut po neke ptice itd. Rado cu doci na neki trening ako se budemo dogovorili da se odrzi i jos druzenje u pescari. Sl godine sigurno cu ponovo trcati a i povesti i nagovoriti jos mnogo njih.pozz
Slazem se sa Ivanom u potpunosti, pogotovu za Tinu 🙂 divna zena. I sve ostalo je bilo divno. Ali ja cu da pohvalim i Ivanu jer da nije nje ja bih propustila bar 50% trka ne znajuci gde se sta i kada odrzava 🙂
Ivana, sada znas sta ti je ciniti za ubuduce. Kad vidis neku dobru trku za koju mislis da je vredno nagovoriti trkace da je trce, baci se u reklamiranje. Nikad ne znas koga jos mozes da zainteresujes :).