Trkači reporteri

NEMA ZIDA KOJI NEĆEMO PRESKOčITI NITI TRKE KOJU NEĆEMO ISTRčATI!

Nema komentara

Osvanulo je kišno, ali divno, jutro iznad Podgorice. Nekako je nepisano pravilo bilo da takva  jutra na maratonu meni donose sreću.

Uvijek bih istrčala trku.  Mokra do kože, izmorena, sa bolovima u nogama ali nasmijana i vedra  i uvijek s medaljom u ruci.

Ovo jutro je bilo posebno.

Spremna fizički i mentalno za nešto veliko što je donosio taj dan.

Polazna tačka je bila odlična. Od moje drugarice Milke krećem rano po startne brojeve. Do 7:30 sam već bila na trgu. Euforija pred trku se osjećala, iako je napolju bio žestok pljusak. Ali i tada sam shvatila da na vaš život utiče isključivo ono što nosite u sebi.

Nikakve vremenske neprilike nijesu mogle poremetiti to ,,nešto’’ iznutra.

Nakon podizanja startnih brojeva, dok čekam drugare,  sjedam u kafe i dobijam inspiraciju za fb status:

,,Poslije pauze od pola godine, što zbog povrede što zbog drugih činilaca, jutros se opet, na pravi način vraćam mojoj istinskoj ljubavi – trčanju. Okušaću se prvi put na Podgoričkom polumaratonu, i kroz taj izazov ću proći zajedno sa drugarom Velizarom Batom Obradovićem, iz Nikšića, koji iako ima potpuno oštećenje vida, takođe ima i veliko srce da doživi sve ovo i gleda očima duše. Moj motiv za trku je sljedeci: želim pružiti ono što svako od nas želi dobiti: podršku, požrtvovanje, brigu, ljubav, drugarstvo! Pošto je 21km cijeli ,,jedan život“ vjerujem da će biti uzbudljivo. Imam ozbiljan zadatak ispred sebe. Držite palčeve’’

Izlazim na trg i susrećem se sa  Igorom Majerom, prvim Ultraman-om iz Crne Gore, vječitom inspiracijom i uzorom. Zajedničko slikanje ispred daje energiju za dalje.

Sa ponosom, Igor Majer i ja

Već u 9h počinjemo da dajemo podršku maratoncima. Tu su i drugari iz Srbije i sa Maraton akademije, što me posebno raduje. Ima nas svuda. Gledajte samo drugaricu kako uživa pred trku i sigurna sam,  uz dobar provod u Podgorici.

Selfie time pred trku

U busu za Danilovgrad upoznajem glavnog organizatora Kruševačkog polumaratona Senišu Gašića i divnu trkačicu, Sanju Spajic, i ne prestajemo da pričamo sve do dolaska. Uz sjajnu trkačku energiju, pominjemo društvo sa grupe i generalno komentarišemo trkačku situaciju u regionu.

Stižemo u Danilovgrad…a onda ispod šatora ugledam lice mog drugara, Velizara Bata Obradovića sa kojim treba da trčim trku. Pripremamo startne brojeve i sve ostalo, dok treme nijednog trenutka nije bilo, ni sa njegove, ni sa moje strane. Kao da smo znali da je trka naša i da nas od našeg cilja čeka svega 21km.

POSEBNOST OVE TRKE

Za samu trku, Bato i ja smo se odlučili mjesec dana ranije, iako su naznake bile čak i pola godine prije toga.

Ono što daje posebnu čar ovoj trci jeste to da je moj drugar  osoba sa potpunim oštećenjem vida, ali zasigurno ravnopravan partner u samoj trci. Moja odgovornost je praktično bila da vizuelno vodim trku, a on je bio taj koji nas je bodrio sve vrijeme i sigurno bio i u boljoj fizičkoj kondiciji od mene.

,,Posebnu zahvalnost na ovaj korak dugujem i Slobodanu Jotiću koji mi je dao vjetar u ledja  i vjerovao da ja to mogu’’.

SAMA TRKA

Pred sami start kiša je pljuštala sa svih strana. Krenuli smo hrabro, sa vjerom i dostojanstveno. Uz  pogodnu opremu za takvo vrijeme, za nas nije bilo zime. Tokom naše trke, lastiž nas je vezao i time održavao naš tempo. Staza je izuzetno bila pogodna za naše ,,putovanje’’, pa stoga nijesmo morali brinuti o brdima ili drugim preprekama, osim kraćih bara, rupa ili ležećih policajaca.

Na svakih  pet kilometara pozdravljali smo naše dosadašnje uspjehe, provjeravali treba li kome šta od okrepe, a Bato je uvijek na pitanje kako se osjeća, govorio: ,,Nisam se ni zadiha’, Nindža’’!

Petnaesti kilometar posebno pamtim, kada sam ga zagrlila iz sve snage jer sam znala da je cilj skoro tu, da smo uspjeli.

Pred sami ulazak u Podgoricu, par kilometara pred cilj oblačimo majice sa jasnom porukom, koje je Bato pažljivo pripremio za nas:

Trka je istrčana. Batov i moj cilj ostvaren. Da pomjerimo granice i pobijedimo sebe. Da pokažemo svijetu da ništa nije nemoguće i da, ukoliko udružimo snage, znamo da ćemo lakše doći do cilja. Vjerujte da dobro se dobrim vraća, a mi se vidimo na nekoj od narednih trka!

Serbia Marathon: prvi mačići ili dah nečeg drugačijeg?
Maratonski put do maratona – Šestomesečno putovanje kroz izazove
Tags:

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed